Najveći mističar rock scene
Kontroverzni autor i jedan od najvećih mističara rock scene Branimir Johnny Štulić je rođen 11. travnja 1953. godine u Skopju. Otac mu je bio vojno lice tako da su seljakanja bila neizbježna popratna pojava profesije. Ključne godine odrastanja i afirmacije proveo je u Zagrebu, gdje je studirao na Filozofskom fakultetu. U početku karijere često je nastupao sam, sa akustičnom gitarom i to pretežno po tulumima gdje je izvodio svoje, ali i tuđe pjesme raznih žanrova. U to vrijeme napisao je dobar dio pjesama koje su se kasnije našle na ranim albumima Azre.
Prva grupa koju je osnovao se zvala Balkan Sevdah Bend. Činili su je dugokosi momci sa akustičnim gitarama i jedna pjevačica. Svirali su sve, od Johnnyjevih pjesama, preko sevdalinki, narodnjaka, do The Beatles. Vremenom se bend sve više okreće rocku, i kroz njega prolazi puno muzičara.
Siječnja 1977. godine Johnny odlučuje promijeniti naziv grupe u Azra. Ime odabre po pjesmi Hajnriha Hajnea gdje Azra znači djevica. I pod novim imenom česte su promjene u grupi tako da sezone ’77. i ’78. godine nastupa sa Jurom Stublićem, Jurijem Novoselićem, Marinom Pelajićem i Mladenom Juričićem. Jura i Johnny, kao dvije jake autorske osobe, nisu mogli dugo izdržati pod istim krovom, pa se čitava ekipa odvaja od Johnnija i formira sastav Film. U to vrijeme Johnny postaje član Parnog valjka, ali ni ta kombinacija nije dugo potrajala, samo dva tjedna. Rezultati druženja su ostali zabilježeni na albumima Parnog valjka jer je Husein Hasanefendić Hus, lider grupe, imao običaj da obrađuje Johnnyjeve pjesme. Tako su i nastale verzije “Jablan” i “Kad Miki kaže da se boji”.
Vrativši se ideji Azre, Johhny za stalnog suradnika prihvaća bubnjara Borisa Leinera koji je u to vrijeme svirao sa grupom Haustor. Dugo su tražili adekvatnog basistu, tako da su se za prvi interview slikali sa psom. Valjda da bi izgledali kao trio. Njih dvojica su snimili prvi singl sa pjesmama “Balkan” i “A šta da radim”. U studiju su im pomogli Zlatko Mikšić Fuma, basista Parnog valjka, prateće vokale pjevao je Mladen Juričić, gitarista Filma, Husein Hasanefendić je svirao gitaru i obavio produkciju, a električnu violinu je svirao izvjesni Relja. Debi singl pokreće prve pozitivne kritike. Pjesma “Balkan” koju je Johnny napisao po povratku iz vojske, 1974. godine nosi u sebi sublimirane glavne odrednice njegovog autorskog senzibiliteta. Originalni tekst pjesme vukao je na sevdah, ali ga je Johnny pod utjecajem punka i novog vala izmijenio. Na te promjene dosta je uticao prvi nastup Pankrta u Zagrebu. Azri se uskoro pridružio basista Mišo Hrnjak. Trio koji je snimio ključne ploče Azre bio je okupljen. Johnny je nastavio sa svojom idejom partizanskog proboja, tako da je grupa tokom ljeta svirala po trgovima na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namjernom publikom.
Debi album snimaju u proljeće 1980. godine a za producenta je odabran veteran Drago Mlinarec jer je Hus bio zauzet. Rezultat je u producentskom smislu bio mršav jer im se nisu podudarali senzibiliteti. Ipak, pjesmama to nije mnogo naudilo pa se ta ploča smatra jednim od najjačih debija na ondašnjoj rock sceni. Tokom dvanaest pjesama Johnny demonstrira vrišteće gitare, utjecaj bijelog reggae zvuka (kao The Police u to vrijeme), uzvikujući, gotovo bolno pjevanje i tekstove sa temama koje dotadašnja scena nije poznavala. Ipak, shodno vremenu, Johnny je izbjegao da snimi pjesme sa jačim političkim temama, ostavljajući ih za sljedeći album. Na debiju se našlo dosta ljubavnih pejsama i čitava ploča je posvećena djevojci Graciji, kojoj je napisao i upečatljivu, gotovo nervoznu baladu “Gracija”. Kada je debi album stigao u trgovine, publika je već uvelike znala sve pjesme, tako da je na koncertima grupa odlično prolazila.
Dobar prijem prvog albuma otvorio je Azri vrata Jugotona i Johnny je krenuo sa prekrajanjem i dopunjavanjem pjesama koje je ranije napisao, a velikom brzinom je radio i nove. Johnny je već u to vrijeme pokazivao svoj naglašen individualizam, tako da je odbio svirati na predstavljanju zagrebačkih grupa u Domu omladine, organiziranih u paketu pod nazivom “Pozdrav iz Zagreba” siječnja 1981. godine. Nekoliko nedjelja kasnije došli su u Beograd i tokom tri dana sa pet koncerata trijumfirali su u SKC-u.
Sljedeći potez bio je singl sa pjesmom “Lijepe žene prolaze kroz grad” otpjevanom djelomično u slengu. Ploču je producirao Hus, odsvirao je i solo na gitari u maniru britanske blues scene. Na B-strani našao se instrumental “Suzy F.” za koji je Johnny imao tri verzije teksta, ali se je odustalo od njih.
Singl je ujedno bio najava za dupli album “Sunčana strana ulice”. Producirao ga je sam Johnny što će kasnije redovno činiti. Među dvadeset četiri pjesme uvrstio je neke iz najranijeg perioda. Ploču otvara vinjeta “041″ kao uvod u priče koje slijede. U ljubavnim pjesmama “Ne reci mi dvaput”, “Između nas”, “Gospodar samoće”, “Sunčana strana ulice”, Johnny je nježan, muzički se oslanja na akustiku i novouvedene puhačke instrumente. Suprotno tome, političke pjesme gotovo nekontrolirano su prokruljale. Od gorke “Užas je moja furka”, preko tada aktualnih “Poljska u mom srcu”, “Kurvini sinovi”, “Uvijek ista priča”, Johnny je progovorio o temama o kojima se ustručavao pjevati na debiju. Jugoton je jedino insistirao da se uz tekst pjesme “Kurvini sinovi” dopiše da je upućena “imperijalizmu i hegemoniji”, ma što to značilo. Na ploči se prvi put našao jedan tekst koji nije Johnnyjev. Riječ je o “Pit, i to je Amerika” koji je napisao Mile Rupčić za istoimenu monodramu. Jedna od najsnažnijih pjesama je “Odlazak u noć” gdje je u uobičajeno kabastoj verbalnoj formi Johnny opisuje svoju urbanu paranoju. Radeći na albumu, trojka se homogenizirala a veću pjevačku ulogu dobili su i drugi članovi. Mišo Hrnjak je otpjevao “Kad Miki kaže da se boji”, a Leiner je bio podrška u pratećim vokalima. Na snimanju su gostovali: Miroslav Sedak Benčić, saksofon, Franjo Vlahović, truba i trombon, Nikola Šantro, trombon i Mladen Juričić, usna harmonika.
Posle turneje po Jugoslaviji, koja je trajala tokom ljeta i jeseni, Azra je u zagrebačkom klubu Kulušić listopada 1981. godine održala sedam koncerata koji su snimani za trostruki živi album “Ravno do dna”. Tih večeri definitivno su potvrdili status predvodnika. Johnny se na tim višesatnim nastupima gotovo nije obraćao publici. Povremeno je u žaru svirke udarao pojačala tvrdoglavo odbijajući izlaz na bis. Snimak sa koncerta održanog 21. listopadaa objavljen je na živom albumu ožujka sljedeće godine. Ostvarivši želju da ponovo snimi neke stare pjesme za koje je smatrao da su u studiju upropaštene, bazirao je program na tom materijalu. Ipak, predstavljene su i nove pjesme: “Rođen da budem šonjo”, “Nedjeljni komentar” (sa uputstvom da je posvećena lokalnim bogovima), “Prokleto ljut” i druge. Uoči izlaska ploče, Azra je održala sedam rasprodanih koncerata u beogradskom SKC-u. Tada je izlazio na bis. Jedne večeri im se priključio Vlatko Stefanovski u pjesmama “Balkan”, “Lijepe žene prolaze kroz grad” i “Obrati pažnju na posljednju stvar”. Publika ih je zvala opet, pa su na binu izašli svi članovi grupe Leb i sol sa Johnnyjem i zapržili “Slow Down” Claptona. Na živoj ploči je Azra reprezentativno predstavljena i prosto nevjerojatno djeluje da su mjesec dana uoči beogradskih nastupa bili na rubu raspada. Naime, pred koncert u Ljubljani došlo je do svađe pa je na bini Johnny razlupao gitaru i pojačalo. Sukob je brzo izglađen te oni nastavljaju dalje.
Sljedeći, dupli album “Filigranski pločnici” izlazi već lipnja iste godine. Na njemu su politički komentari još direktniji. “Tko to tamo pjeva” upućena je drugu Titu, “68″ propalim revolucionarima, “Pavel” romantičnim revolucionarima, “Gorki okus” političkim prognanicima, točnije nastala je povodom zabrane zbirke pjesama “Vunena vremena” i hajke na autora Gojka Đoga. Ploča sadrži i ljubavne pjesme “Volim te kad pričaš”, “Kao ti i ja”, “Ne prodajem nasmiješenog psa” u kojoj pjeva Leiner. Tu fazu rada zaokružuje singl “E pa što”, posle koga grupa kreće silaznom putanjom.
Već siječnja 1983. godine Johnny u Frankfurtu snima ploču “Kad fazani lete” i to sam sa Leinerom, jer je Hrnjak napustio band ali i muziku posvetivši se religioznoj sekti. Već zreo kao autor, Johnny grabi utabanom stazom što je najpreglednije u pjesmama “Anđeli”, “Plavi golub”, “Nemir i strast”, “Štićenik”.
Slična je i sljedeća ploča “Krivo srastanje” nastala sa Leinerom godinu dana kasnije, također u Frankfurtu. Osim njegovih pjesama tu je obrada stare narodne “Klinček stoji pod oblokom”. Poslije te ploče, Leiner sve rjeđe radi sa Johnnyjem. Paralelno djelujući sa brojnim zagrebačkim sastavima, Leiner, basista Srđan Saher (ex Haustor) i gitarista Mladen Juričić (ex Film) formiraju grupu Vještice.
Poslije ploče “Krivo srastanje”, Johnny se preselio u Nizozemsku gdje snima trostruki album “It Ain’t Like In The Movies At All” na kome se nalaze nove, ali i puno starih pjesama prepjevanih na engleski.
Sljedeću ploču “Između krajnosti” radi u Zagrebu sa Leinerom, Jurom Pađenom (ex Grupa 220, Parni valjak, Aerodrom) i basistom Stephen Kippom koji sa njim dolazi iz Nozozemske. I na ovoj ploči ima dosta obrada, pretežno starih narodnih pjesama, a kao najuspješnije se izdvajaju “Adio Mare” Vlahe Paljetka i “Zadovoljština” po motivima “I Can Get No Satisfaction” The Rolling Stones.
Tokom 1987. godine ista ekipa je na turneji snimila četvorostruki živi album “Zadovoljština” koji se pojavio u bogatoj opremi. Uz booklet sa tekstovima svih pedeset pjesama, dodatna je i knjižica “Anonymous eprigrams” sa Johnnyjevim poetskim radovima. Na albumu se pored starih pjesama, nalazi serija novih, ali to su pretežno obrade stranih autora.
Sljedeći album je solistički, dupli “Balkanska rapsodija” i Johnny ga snima u Zagrebu 1988. godine uz producentsku pomoć Australijanca Theodore Yannie. Ploča je sklopljena po sličnom principu kao i prethodne. Štulić malo pjeva na engleskom, malo se dotiče makedonskog folklora, ali i domaće pop povijesti. Tako je obradio pjesmu “Traži mene” sastava S vremena na vrijeme. U to vrijeme, na svirke je sa njim kao tehničar išao Srđan Saher, pa su se na ploči našle dvije pjesme koje su potpisali on i Štulić. Jedna od te dvije “Ti znaš da putujem s tim” se kasnije, pod nazivom “Prečesto” pojavila na albumu Vještica “Bez tišine!” (Plavi pilot 1991.).
Ploču “Balegari ne vjeruju sreći” Johnny je snimio početkom 1990. godine sa Sevdah Shuttle Bandom koji su činili Jura Pađen, Tomislav Šojat i Branko Knežević. Sa nje se izdvajaju obrade “Lilly Of The West” iz repertoara Boba Dylana koja je u Johnnyjevom prepjevu dobila naziv “Usne vrele višnje”, kao i “Leute moj” Tome Bebića. Štulić je efektan i u svojim pjesmama “Voljela me nije nijedna” i “Meni se dušo od tebe ne rastaje”. Poslije koncerta na Hvaru 15. kolovoza 1990. godine grupa prestaje postojati.
Tokom sljedeće godine Štulić u Sarajevu i Nizozemskoj snima ploču “Sevdah za Paulu Horvat”, ali se materijal na CD-u pojavljuju tek 1995. godine. U škrtoj produkciji, na nivou demo snimaka, tu se pored tradicionala “Jovano Jovanke”, “Dimitrije sine Mitre” nalaze “Otac moga oca” na tekst Milovana Vitezovića, “Priča o kralju” na tekst Ljubivoja Ršumovića, “Partizan” iz repertoara Lenarda Koena i druge.
Veći dio 1991. godine Štulić je proveo u Beogradu a potom se vratio u Nizozemsku. U jesen 1995. godine opet je nekoliko mjeseci u Beogradu. Na Sajmu knjiga promovira svoj prijevod knjige “Božanska Ilijada”, radi konačni mix nekih pjesama koje izlaze na duplom disku “Anali”, a izdavačka kuća Komuna postupno objavljuje njegove ploče na diskovima. Na CD-u “Balegari ne vjeruju sreći” koji je objavljen 1996. godine kao bonus su se našle obrade “Moj galebe” A. Runjića iz repertoara Olivera Dragojevića i “Mokre ulice” koje je Johnny komponirao zajedno sa Dejanom Cukićem. Na snimanju te pjesme, pored Štulića i Cukića, učestvovali su Dragan Mitrić, klavijature, Marija Mihajlović, vokal i Enes Mavrić, harmonika.
Tokom devedesetih i Croatia records je veći dio ploča Azre objavila kao reizdanja na CD-u. Štulićeve pjesme su predstavljene u knjigama “Filigranski pločnici” (Azra music 1982.) i “Big Bang” (samostalno izdanje 1985.) u kome su svi tekstovi pjesama od 1979. do 1984. godine kao i šest ranije neobjavljenih. U Antologiji rock poezije “Pjesme bratstva i djetinjstva” (Nova 1993.), Štulić je zastupljen sa dvadeset jednom pjesmom. Spotovi i koncerti grupe objavljeni su na video kasetama: “Zadovoljština”, snimak sa koncerta u zagrebačkom Domu sportova iz 1987. godine i “Klinček stoji pod oblokom” (Jugoton 1990.).
Samouki gitarist sevdaha
Štulić je maturirao 1972., s radnjom “Pariška Komuna”. Tema radnje vezana je za njegovo zanimanje za socijalne i društvene mijene, a zanimljiva je osobito zbog toga jer pisana neposredno nakon događaja u Hrvatskoj 1971. Rad je ocijenjen odličnim, ali je iz hrvatskog dobio samo dovoljan. O tom razdoblju njegova života nema puno podataka, osim neprovjerene priče, koju Štulić ne niječe, ali niti potvrđuje, je da ga je u Radićevoj ulici tijekom nemira na Trgu Republike (ondašnjem poprištu prosvjednog mitinga i javne podrške Savki u prosincu 1972.) pretukao revni milicajac.
Sa Štulićem je u isti razred u gimnaziju išao poznati fotograf Mio Vesović kao i novinar Branimir Baron Brljević koji je iz škole izbačen ali mu je ipak dopušteno da maturira sa svojom generacijom.
Danas se Johnny iz gimnazijskih dana najradije sjeća profesora kemije, Čanića, koji mu je na kraju svakog polugodišta zbrajao ocjene na sljedeći način: jedan, jedan, minus dva, pa neka bude dvojka! “Taj me puštao, bio je pravi. Imao je plave hladne oči, kemičar, kužiš!”
Osim profesora Čanića u lijepoj mu je uspomeni ostao i profesor grčkog i latinskog jezika Mardešić. važnu je ulogu u tom razdoblju njegova života odigrala i Maja Ostir, koja je prijatelju iz škole nesebično posudila akustičnu gitaru, na kojoj je Štulić započeo svirati. Toliko dugo ju je zadržao kod sebe da je prilikom vraćanja morao izmijeniti sve pragove na vratu instrumenta.
Poslije gimnazije nije se odmah upisao na fakultet, već je odlučio najprije odslužiti vojsku. Zbog velikog broja prijavljenih kandidata morao je pričekati nekoliko mjeseci, pa je uniformu napokon odjenuo u kasno proljeće 1973, da bi je nakon 15 mjeseci skinuo i počeo studirati.
Filozofski fakultet u Zagrebu u to je vrijeme bio dosta sumoran. Negdašnje burne događaje, studenske nemire iz 1968., zamijenila je letargija. Studenti su mirno ispijali kave u kantini fakultetske zgrade u Salajevoj bb u Zagrebu, a svakog lijepog sunčanog dana izmiljeli bi na stube i obližnji travnjak. Nova generacija, lišena hipijevskih ideala, izbatinana, ustrašena, ipak se bavila svirkom. Na repertoaru popodnevnih i dopodnevnih koncerata uglavnom su bili Donovan i Bob Dylan, ponekad bolje, ponekad lošije interpretirani, ali na dobrom engleskom. Johnny tada nije još znao engleski, a njegov naglasak odavao je čovjeka koji nije iz hrvatskoga govornog područja.
Mnogi njegovi znanci i prijatelji iz tog vremena i danas govore kako je Štulić bio “jedanaesta gitara”. Nije poznavao note, svirao je poput mnogih samoukih gitarista, a ukus mu nije bio u skladu s vremenom: prezirao je američke protestne pjesme. Čekao je svojih pet minuta, a kad bi se izmijenjali imitatori Dylana, započinjao bi svoj makedonski repertoar; u to je vrijeme držao da je sevdah naš autentični zvuk, koji najbolje dolazi do izražaja u makedonskim pjesmama, a on ih je, vjerojatno, dobro pamtio iz najranijeg djetinjstva provedenom u Skopju.
Studirao je filozofiju a drugu je grupu nekoliko puta mijenjao. Napokon se zaustavio na sociologiji i “zalutao” negdje ” između prve i četvrte godine”.
Na Filozofskom fakultetu tada se moglo neke grupe, primjerice fonetiku, studirati odlažući polaganje pojedinih ispita do diplome. Štulić je dogurao do šestog semestra, nagomilavši velik broj nepoloženih ispita, ali se i njegov interes ostvario jer je već uvelike osnivao i raspuštao bendove.
Kao samouki gitarist, svirač akustične gitare, vježbao je danonoćno. Jednom je zgodom svirao i u sobi Bože Kovačevića, današnjeg prvaka HSLS-a, koji je tada živio u studentskom domu na Savi (danas dom “Stjepan Radić”), gdje su se okupljali umjetnici-studenti. Kovačević, aktivni član gimnazijske avangardne družine “Coccolemocco”, bio je sklon stvaraocima alternativne kulture. Po njegovoj su se sobi motali Darko Rundek, Jura Stublić i mnogi drugi nadobudni, danas zaboravljeni mladi stvaraoci, budući da je mladim Zagrepčanima osnovni problem bio pronaći slobodni prostor bez roditeljskog nadzora. U sličnim je prilikama živio i Johnny – u potrazi za prostorom za vježbanje.
Manje je poznato da je tih godina Štulić ljetovao na otoku Silbi. Tamo je pronašao društvo sličnih interesa, pa je ljetnu sezonu provodio svirajući u bendu “Dobra voda”. Ostali članovi ljetnog benda, koji je nastupao u Rijeci i u Ljubljani, nisu tako poznati. Bili su to J. Novak, I. Leonardi, D. Blažina i D. Laginja, danas jedan od najboljih scenografa u nas. “Dobra voda” imala je petnaest akustičnih gitara različitih tipova i svirala je klasiku, makedonske narodne pjesme, ali i neke pjesme od “Beatlesa”.
Vrijeme su provodili sunčajući se nagi. Zato su i ljetovali na Silbi jer je nudizam bio zabranjen na mnogim mjestima na jadranskoj obali. S Riječanima i Slovencima Johnny je proveo nekoliko ljeta, započeo je s njima surađivati još prije singlice “Balkane, Balkane”, a družio se s njima i nakon stvaranja svog prvog sastava “Balkan Sevdah Bend” i prve verzije Azre.
Na fakultetu se družio s ljudima koje je zanimao anarhizam i potkopavanje države, i to bilo koje države, a to je društvance svoje revolucionarno djelovanje provodilo uglavnom uz šankove. Johnny je izbjegavao ljude koji su se okupljali oko zagovornika američke protestne pjesme, a koje su na neki način predvodili Zvonko Varosanec i Ljubomir Pauzin, često pjevajući te pjesme u podrumu fakulteta.
Johnny je imao mnogo ljubavi, ali i danas sve ističu njegovo džentlmensko ponašanje. Na početku studija je upozna Valdu, djevojku koja je studirala povijest umjetnosti i godinama je bila nepopustljiva. Valda je bila njegova velika neostvarena ljubav i nadahnuće. Žene su ga obožavale zbog njegova neodoljivog šarma. Johnny je studentske dane provodio s jednom, danas udatom, Puljankom, zatim s jednom danas uglednom novinarkom iz Zagreba, a određeno vrijeme obilježila je i zanosna studentica iz Petrinje.
Fakultet i Studentski centar bili su pod prismotrom i laganim pritiskom vlasti. Osim toga i neki su studenti rado prijavljivali one koji baš nisu bili odani socijalizmu. Ipak, polovicom sedamdesetih popularno je slobodarsko okupljalište bio, danas već legendarni, šank Teatra & TD. Manje je poznato da se uz taj šank rodilo ime benda koji će odrediti osamdesete i koji će postati najveći rockerski sastav u Hrvatskoj.
Međutim, sve je započelo “Balkan Sevdah Bendom”. Johnnyja su prijatelji odgovarali od pjevanja jer im se nije sviđao njegov glas u grču, a ni njegovo umijeće sviranja gitare, pa je Johnny okupio sastav koji je to trebao opovrgnuti. Njihov glavni adut bila je sporna, danas javno analizirana pjesma Balkane Balkane, (koju je uostalom simpatično parodirao Jurica Pađen u pjesmi Papane Papane). Ta verzija Balkana napravljena u studiju u Novoj Vesi, postoji i danas, no još je značajnije da stihovi nisu promijenjeni te da je Štulić pjevao: Balkane, dobro mi stoj i prije 15 godina.
Iako mu je svirka bila važnija od studiranja, od Maje Šoljan doznao sam da je Štulić katkad položio koji ispit. Oko 1977 Maja je studirala jezike, pa je slučajno zajedno s Johnnyjem polagala najdosadniji, ali u to vrijeme nezaobilazan predmet- predvojničku obuku. Johnny, oficirski sin, odgovore na pitanja uredno je prepisivao od kćerke književnika: on je dobio četvorku, dok se Maja jedva provukla s dvicom!.
Prijateljice s fakulteta ušle su u stihove na različite načine. O novinarki Maji govori stih “Dignem glavu a tamo Maja Prišt”, u pjesmi Lijepe žene prolaze kroz grad. Marina je zaradila pjesmu “Marina” a Helena mnogo aluzija na njihove sretne dane. O tome, pak, kako je odabrano ime benda postoje različite anegdote. U telefonskom razgovoru Johnny nam je ispričao sljedeću priču:
U siječnju 1977, za šankom Teatra & TD domaći su anarhisti ispijali loze i pričali o politici. Johnny gotovo nikada nije pio, a nije bio ni poklonik droga. Društvance se zabavljalo jer je izvjesni Đoko ''Anarhist'' Grgac dobio kćerkicu. Trebalo je odabrati ime. Johnny je znao naizust stihove Heineove pjesme koja ga je očarala: “Kazuj robe otkuda si, iz plemena kojega si? Ja se zovem El Muharem iz plemena starih Azra, što za ljubav glavu gube, i umiru kada ljube”
Ti su jednostavni stihovi fascinirali Štulića. Junak koji svoje pleme veže uz ljubavne strasti, moglo bi se, uostalom, poistovjetiti sa svim sadržajima njegovih pjesama. No Johnny je nezadovoljan Sevdahom, tražio ime za bend koji je namjeravao osnovati. Ime je moralo biti kratko i zanimljivo, moralo se lako pamtiti i nije smjelo sadržavati dijakritičke znakove. Egzotičan logotip nacrtao je član grupe “Balkan Sevdah Benda”, Kruno Martinčević, koji se tada potpisivao kao Mark Krun, kako piše na prvoj omotnici službenog “Jugotonovog” izdanja J.B.Štulića.
Bend je osnovan nekoliko tjedana kasnije, a kćerkica čije se rođenje slavilo, dobila je ime Azra. U društvu su tada još bili Josip Jura Jurčević i Branko Degenek, zvijezda i tada čuvenog Studenskog eksperimentalnog kazališta (SEK).
Ime je pronađeno i trebalo je samo okupiti ljude. Mnogi su Johnnyja savjetovali da za pjevača uzme Juru Stublića, koji je tada također studirao na Filozofskom fakultetu. Iako je već tada držao da je Jura lijen Johnny ga je pozvao.
U to se vrijeme dogodilo nešto što će biti presudno za uspon novonastalog benda. U takozvani Omladinski kulturni centar, kasnije poznatiji po skraćenici “Cekade”, i po odbacivanju pridjeva omladinski, došao je raditi Darko Putak. Bilo je to već 1974. Putak je tražio novi prostor u gradu gdje bi napravio omladinski klub, koji bi bio drugačiji od ostalih (u slavnom klubu u Srapčevićevoj ulici, pokraj Kvaternikova trga u Zagrebu sviralo se uživo, ali je sve nadgledao Komitet!), prostor koji će nešto značiti u životu u gradu. Izborio se da mu Turistički savez grada ustupi “Lapidarij”.
U tom prostoru održat će se niz manifestacija koje će izmijeniti poimanje kulture i pop-kulture. Strip, moda i rock zaživjet će, napokon, ravnopravno s ostalim čimbenicima kulture u Zagrebu, ali i cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Kada je Johnny osnivao Azru, istodobno je u Lap, kako je popularno nazvan Lapidarija, došao raditi Marijan Crnarić započinjući akciju nazvanu YURM-yu rock moment. Događanja u Lapu pomno je započeo pratiti omladinski tisak, prije svega Polet, i tako je otvoren put onome što se danas zove novi val. Otvaranje Lapa i Štulićeva tvrdoglavost stvorili su pogodnu atmosferu za nicanje bendova diljem bivše Jugoslavije. Štulić je prvi zapjevao o urbanim sporednim temama, nastojeći da se u njegovim pjesmama prepozna velegradska svakidašnjica, pa makar taj velegrad bio Zagreb. Lutamo kroz noć, sami ti i ja, nije samo ljubavno sanjarenje nego početni stih pjesme koja je, uostalom, obilježila nastojanja sexulane revolucije, ali i bitno izmijenila poglede na odnose medu gradskom mladeži.
No, o pitanju estetike sudit će estetičari i povjesničari a za Johnnyev život značajno je da su sevdah i ljubav spram makedonske pjesme prometnuli u strast prema životu ulice.
Diskografija:
singlovi:
“Balkan” / “A šta da radim” (Suzy 1979.)
“Lijepe žene prolaze kroz grad” / “Poziv na ples” / “Suzy F.” (Jugoton 1980.)
“Đoni, budi dobar” / “Teško vrijeme” (Jugoton 1982. koncertni)
“E pa što” / “Sloboda” / “Gluperde lutaju daleko” (Jugoton 1982.)
“Nemir i strast” / “Doviđenja na vlaškom drumu” (Jugoton 1983.)
albumi:
“Azra” (Jugoton 1980.)
“Sunčana strana ulice” (Jugoton 1981. dupli)
“Ravno do dna” (Jugoton 1982. trostruki koncertni)
“Filigranski pločnici” (Jugoton 1982. dupli)
“Singl ploče 1979. – 1982.” (Jugoton 1982.)
“Kad fazani lete” (Jugoton 1983.)
“Krivo srastanje” (Jugoton 1983.)
“It ain’t like in the movies at all” (Diskoton 1986. trostruki)
“Kao i jučer – Singl ploče 1983. – 1986.” (Jugoton 1987. kompilacija)
“Između krajnosti” (Jugoton 1987.)
“Zadovoljština” (Jugoton 1988. četvorostruki koncertni)
“Balkanska rapsodija” (Jugoton 1989. dupli)
“Balegari ne vjeruju sreći” (Jugoton 1990.)
“Sevdah za Paulu Horvat” (Komuna 1995. CD)
“Anali” (Komuna 1995. dupli CD)
“Blase” (Hi Fi Centar 1997.)
