Svibanj, 1986.
Deseti album Za dobra stara vremena treći je na kojem pjeva Sanja Doležal. U ime raspjevanih Fosila, pričao je Rajko Dujmić...
Više nema euforije oko svakog vašeg nastupa ili izlaska nove ploče. Je li tome uzrok promjena vaše pjevačice?
Možda je u prvom trenutku, nakon promjene, i došlo do stanovitog "šoka" kod publike koja je bila naučena da nas gleda u istoj postavi. Svakako, došlo je i do određene promjene boje naših vokala...
Vjerujem da je došlo i do nekih odvajanja publike, priklanjanju našoj bivšoj pjevačici.
No, sada je sve u redu! Publika od nas sada očekuje samo dobru pjesmu i profesionalni nastup. Točno je da više nema nekadašnje euforije, ali tvrdim da nam je sada publika sklonija negoli ikada prije.
Prošla je puna godina od kada ste ostali bez svog prerano preminuloga šefa Moke (Slobodan Momčilović). To se i te kako odrazilo na vašu koncertnu aktivnost.
Da, imali smo dugački prekid. Povukli smo se sa scene da bismo nekako "prestrojili redove" i nastavili tamo gdje smo stali.
A u poslovnom smislu?
Naš Stari strašno nam nedostaje! On je, jednostavno, nezamjenjiv čovjek! No, uz njega smo tokom svih tih godina mnogo naučili o vođenju poslova. Sada smo podijelili obaveze, tako da sam ja zadužen za glazbu, a Zec (Vladimir Kočiš) za poslovne kontakte i nezaobilazne birokratske poslove.
Prvi put na omotu ploče ne stoji ime producenta.
Producentski je posao oduvijek bio u Mokinoj nadležnosti. Zato smo odlučili da nemamo producenta...
Kako prihvaćate bubnjara kao novog člana grupe?
Odlično! Imponira nam kao čovjek. Uostalom, Brada (Nenad Šarić) i Moka bili su odlični prijatelji. To je i bio osnovni razlog što smo ga pozvali u Fosile.
U posljednje ste doba često putovali preko Oceana.
Prošle smo jeseni bili u Australiji, a potom stanovito vrijeme proveli i u Kanadi. Ta su nam putovanja donijela mnoga iskustva.
Kakva?
Profesionalna, jer su nas usmjerila da se u glazbenom izrazu vratimo "humanom" zvuku. Gledali smo koncerte mnogih poznatih svjetskih grupa i solista, čak smo se i sprijateljili sa članovima poznate grupe Men At Work.
Nama je to bila dragocjena razmjena iskustava.
Klinci su došli s transparentima: "Volimo Nove fosile!"
Jeste li na poticaj tih grupa odabrali povratak "humanom" zvuku?
Protivno našem uobičajenom vjerovanju, u dominaciji raznoraznih kompjutoriziranih instrumenata i ostalih digitalnih pomagala, oni težište stavljaju na čovjeka. Na svirci u živo gotovo da i ne koriste sintetske digitalne bubnjeve i slična sintetizirana pomagala. Na sceni je samo živi čovjek sa svim svojim manama i vrlinama!
Tko vas je posebno oduševio?
Whitney Houston! Fascinirali su me i The Byrdsi, jedna od legendarnih rock-grupa, a ono što me je kod njih osobito razveselilo jest to da se oni ni danas ne srame svirati repertoar koji ih je i doveo u sam svjetski vrh.
Bilo je prekrasno ponovno slušati Mr. Tambourine Man i ostale bitove.
U Torontu smo željeli gledati Simple Mindse, ali je trebalo biti čarobnjak i doći do ulaznice! U Sydneyu smo gledali i londonsku postavu mjuzikla Cats. Fenomenalno!
Svirali ste i u čuvenoj Sydney Opera House.
Nismo samo svirali, nego smo je uspjeli i rasprodati. Došlo je četiri tisuće ljudi! Klinci su došli s transparentima: "Volimo Nove fosile!" Prijem je bio nevjerojatan i gotovo nestvaran.
Dobro, vjerojatno su to bili naši ljudi. A kako su na vašu glazbu reagirali Australci?
Dakako, ne tako dobro kao naši, ali su izvrsno primili neke pjesme poput Milene i Šu-šu. Čak su kupovali naše ploče i kasete!
Kakva je bila organizacija koncerata?
Osigurali su nam vrhunsku opremu jer svoju nismo mogli nositi na tako daleko putovanje. Često smo ih stavili u nezgodnu situaciju, jer, jednostavno, nisu mogli vjerovati da u Zagrebu poznajemo i koristimo najnovije i najskuplje instrumente.
Jedva su nam u Australiji pronašli PPG-sintesajzer, a mi ih u Zagrebu imamo čak tri! Još smo jednom sve uvjerili da nismo glazbena provincija, kako to mnogi misle o nama.
Nema komentara:
Objavi komentar