TRAVANJ 1976: Umjesto da kao James Bond "U službi njezina veličanstva" nepogrešivo slijedim trag, ja se u službi TINE iskrcam na Glavnom kolodvoru i blejim kao tele na sve četiri strane svijeta. Ne znam kud ću i kamo ću. I znate kako sam se spasio? Neke od vas našao sam na kolodvoru!
Dan kad se iskrcao Tino
Odmah da vam kažem, kolodvor vam ne valja ništa. Kad čovjek izađe iz vlaka na tom kolodvoru, najradije bi se okrenuo i ušao natrag u vlak. Tamo neki ljudi sjede na podu, spavaju, valjaju se, što li, čekaonica izgleda kao predvorje mrtvačnice treće klase, a i rasvjeta je ubi bože!
A onda pijanci, takozvani cugeri! Koliko sam ja imao prilike naučiti u školi, kolodvori obično služe za putovanja. Ali ovo je nekakva kolodvorska promenada, štrafta ili korzo! Kad bi se tu prodavale peronske karte, željeznica bi na njima više zaradila nego na robnom i putničkom prometu zajedno.
I, molim vas, u tom smradu dezinfekcijskih sredstava, alkohola i lokomotivskog dima - dakle, te lokomotive na paru, to treba fotografirati - nađem Zorka i njegovu klapu. Još sa školskim torbama! Kaže, bok Tino, kaj delaš tu? Velim, ja sam na zadatku, ali koga vraga ti radiš ovdje? Kaže, navratili malo poslije škole, kao usput. I sad sjede s torbama na onom gelenderu i bulje u vlakove.
"Dobro, velim vlakovi, to je romantično, ali ova romantika smrdi i prljava je."
"A, ništa ti to nije", kaže Zorko, "ako je to u pitanju, imamo mi i bolji specijalitet!"
I odvede me u vaš moderni pothodnik.
Podzemna atmosfera
Ja potpuno razumijem da je vama u Zagrebu na zemlji postalo tijesno pa sad malo-pomalo idete ispod zemlje. Nije to ništa loše, pogotovo u doba kad su obiteljske grobnice često veće od obiteljskih stanova.
Osim toga, baš sam nedavno slušao kako je skupo i teško kopati bunar pa mogu zamisliti kako je još više truda i novca potrebno da se iskopa ovakav pothodnik. Ali mora da je ipak grozan osjećaj kad sve to uložiš, kopaš pothodnik, a iskopaš rupčagu. Jer ovo, kako sada izgleda, drukčije se ne može nazvati.
Na tako malom prostoru čak četiri bircuza, a kad bi se količine pića koje tamo teku umjesto u usta polusvijeta slijevala u Savu, onda bi to sigurno bio jedan od novih pritoka. I sve bi vam to možda izgledalo kao podrum za degustaciju kakve slabije stojeće tvornice alkoholija, da nema one karakteristične ventilacije koju, čini se, sačinjavaju samo otvorena vrata dvaju pokrajnjih zahoda.
Tako se ovo vaše zagrebačko sastajalište više doima kao specijalizirana ustanova zahodskog tipa za totalni promet tekućim namirnicama, uključujući njihovu konzumaciju, apsorpciju i izbacivanje u zahod. Sve na jednom mjestu, sve po pristupačnim cijenama, a još vam i vlakovi idu po glavi, što zaspale veseljake svako toliko trgne iz sna i omogućuje im da uspravne glave nastave sudjelovati u radu ove ustanove.
Priznajem i duboko sam uvjeren da je to jedinstvena ustanova takve vrste u nas, a možda i u svijetu, ali moram isto tako reći da za njom neću patiti nimalo.
Kažem Zorku, ja razumijem ljude koji ovdje rade, oni se tu dinstaju cijeli dan, ali za to barem dobiju mjesečnu plaću. A ti dolaziš ovamo, dinstaš se tako da bi te uz malo luka u Gradskom podrumu servirali za večeru, a sve to još sam plaćaš. Da ne govorim o tom da bi te po povratku kući starci najradije preparirali u kemijskoj čistionici. A ja para za čišćenje nemam.
Zato me vodi odavde brže-bolje, hoću da vidim neko mjesto gdje se Tino može zabaviti, a da po izlasku iz njega hoda gradom bez straha da će mu netko dobaciti "Gle, smrdljivec!"
Kod doktora za džez
Tako se obreh u vašem omladinskom klubu u ulici Antuna Mihanovića. Divan pogled! Kroz prozor sam još mogao uhvatiti Zorka kako produžuje kući na čišćenje, a uočio sam i ostale ugođaje za oko: odavde možete gledati ne samo vlakove nego i tramvaje, kamione, autobuse, automobile, bicikle, tu i tamo koji avion, a čuo sam da su prošle godine ovuda provezli jednu devu kao hodajuću reklamu za cirkus.
Svi oblici gradskoga prometa ovdje vam se pružaju kao na dlanu pa, zamišljeni uz prozor, možete u njima uživati koliko vam volja, a ako ste ljubitelji prirode, pruža vam se mogućnost da okom švrljate i po ovdje prisutnome botaničkom vrtu.
Botanički vrt svakako pogledajte! Ako ste već lijeni da odete u njega i biljčice promatrate izbliza, učinite to bar kroz prozor omladinskog kluba. Jer čuo sam da će taj botanički vrt preseliti u neki drugi dio grada, a kako se kod selidbe mnoge stvari znaju izgubiti, bojim se da nam se ne izgubi i taj vaš lijepi zagrebački vrt. Zato, za svaki slučaj, valja ga pogledati na vrijeme.
Klub vam je inače dobro uređen. Znam da bi pola birtaša ovoga grada dušu dalo da imaju ovakvo mjestašce u središtu grada. Ali birtija ima mnogo i previše, a omladinskih klubova malo. Zato ga ne ispuštajte iz ruku i povremeno provjerite je li još uvijek tamo. To vam neće biti teško jer, vidim, u klubu se organiziraju razne priredbe i susreti, a onoga dana kad je u klub zalutao Tino tamo je muzicirao poznati naš glazbenik i doktor za džez Boško Petrović.
Boško je maher svog zanata i nije bez vraga postao poznat u svijetu. Pa kad vam u inozemstvu nabrajaju imena džez-glazbenika, onda bez grižnje savjesti taj niz pri samom vrhu možete obogatiti imenom Boška Petrovića za našu zemlju. I reći da on često svira i u našem omladinskom klubu u Mihanovićevoj ulici, preko puta biljčica u botaničkome vrtu.
Tino to naglašava zbog toga jer je sjajna stvar da umjetnik ovakve klase muzicira u omladinskom klubu i jer ima umjetnika mnogo manjeg kalibra koji od takvih mjesta i od takvog posla zaziru ili pak dolaze tek kad im se pokaže kupon uplatnice od poslanog im honorara. Dakle, sjajna atmosfera!
Tino je malo stajao uz prozor, malo slušao Boška, malo šetao iz prostorije u prostoriju, malo razgovarao s Bebom i tješio je.
(Beba, je li sad sve u redu? Ubuduće pitaj momka je li regulirao vojnu obavezu. To se pita i pri izboru radnog mjesta, a kamoli ne pri izboru momka!).
A onda je zaželio zaplesati. Zaplesati, ali gdje?
Tino kao Frankenstein
Pregledao sam sve vaše zagrebačke diskače. I kod Pante sam bio, i u Scotchu, i u Studentskom centru, cijela jedna diskoputešestvija! Čujte, ima tu zgodnih stvari. A ima i nezgodnih.
Recimo, onaj lightshow iliti mitraljeska paljba iz reflektora. Kad sam se prvi put vidio u ogledalu pod tim osvjetljenjem, izletio sam napolje od straha. Pa Tino je zgodan dečko, ali prema ovom što je ugledao u ogledalu i mlađi je Frankenstein mila majka! Tješilo me, doduše, da ni drugi oko mene pod tim osvjetljenjem ne izgledaju baš kao Robert Redford u devet ujutro, ali cjelokupni je dojam bio više kao bal vampira, nego kao ples u diskaču.
Ja ipak mislim da bi u diskaču čovjek čovjeka trebao bolje vidjeti. Između ostalog i zbog toga jer mnogi pod normalnim osvjetljenjem opet izgledaju normalno, ali se dogodi da nekoga upoznaš kao vampira, a kasnije vidiš da je on vampir i inače, pa što ćeš onda?
Druga stvar o kojoj sam razbijao glavu u diskaču bila je pitanje jesu li ti diskači uvijek za nas. Ja znam da se ne može starijeg čovjeka izbaciti na ulicu ako se jednog trenutka osjetio mlađim pa se namjerio da večer provede s nama u društvu. Naprotiv, zašto ne.
Ali u jednoj sam diskoteci vidio starca od preko sedamdeset godina, sjedi tamo pijan kao letva, zuri u noge prijateljicama TINE, i ne samo u noge, i još melje i dobacuje kojekakve gluposti. Pa bi on i štipnuo i svašta bi on, kao na filmu, ali valjda ne može pa se zabavlja na ovako glupi način. Tino se jako razljutio na ovakvu pojavu i misli da se ona ne bi smjela događati.
Neka taj striček ode u klub penzionera i pokuša takve burgije izvoditi s penzionerkama, pa da vidimo kako bi se proveo! A ovdje svi imaju, manje-više, uviđavnosti prema starom čovjeku pa ga samo blago upozoravaju ili mu se smiju.
No, svima ne mora biti smiješno.
Ipak, Tino je u Zagrebu otkrio kako se zabavljate, a uspio se i sam zabaviti. Vidio sam vas i u Teatru ITD i kažu mi da ste na njihovim predstavama uvijek prisutni u velikim količinama. To je dobro jer tamo ćemo se vidjeti kad ponovno navratim u Zagreb.
Ovaj put nisam za to imao vremena, više me zanimalo da otkrijem gdje se sastajete preko dana. I otkrio sam vas kako marljivo dežurate na vašoj popularnoj špici, kako se smiješite životinjama u Maksimiru i kako se sunčate na Zdencu života ispred Hrvatskog narodnog kazališta, kao da je to savsko kupalište, a ne zapravo bunar.
A najviše sam vas vidio u prolazu. Skinuli ste zimske kapute i udarili u šetnju kao da je olimpijski maraton. I neka! Tino vidi, u Zagreb svraća proljeće, vrijeme je da i on prošeta za svoj ćef. Pa, do susreta!
