ZAGREBAČKA ŠPICA

Famozna zagrebačka špica, sijelo nakinđurenih žena, vještica koje su izmigoljile iz ambisa dosadnih života, uparađenih krimosa i onih koji bi to željeli biti. Užas špice kreće subotom oko podneva, razvija se u Gajevoj ulici, gdje ispred Charlija bivše i aktualne špije olajavaju vladu. S njima u društvu obično sjede i urednici vodećih dnevnih listova, možda i pokoji savjetnik predsjednika. 

Formiraju velike grupe, spajaju stolove. Prije nego li  kavu, obavezno se saginju, tražeći ispod stola prislušne uređaje. Užas   dalje  klizi   Bogovićevom,   na  čijoj   istočnoj   strani   sjede  penzioneri   koji   analiziraju   društvena događanja od Šestojanuarske diktature naovamo, stoljetnu političku povijest, mjesec po mjesec, dan po dan. Komentiraju polemike iz jutrošnjih novina. Što je Milanović rekao o Šeksu, i obratno. I tako iznova, svake subote. Negdje po središtu Bogovićeve, ispred Bulldoga, sjede gradske cure, ustale iz kreveta u pola pet ujutro samo da bi se  što kvalitetnije dotjerale za tu subotnju kavu. 

Razglabaju o tjednim gradskim zbivanjima, tko je propao a tko je uspio, tko je bankrotirao a tko je ukrao, tko se oženio a tko je prijavio muža zbog nekoliko šamarčina, koji butik ima lijep izlog a koji šaner daje na poček. Tko je skijao na Kronplatzu a kome je izgorjela guza na Palagruži. Preko puta njih, na visokim stolovima ispred ulaza, sjede sredovječni muškarci u skupim odijelima. Neki nose i kravate, i to najčešće oni koji kravate ne nose radnim danom. Prave se da razgovaraju međusobno, ali ustvari bulje u gradske cure.

— Dobra pi*ka 

— ha?

— Dobra, dobra.

— A vidi ovu do nje, eeee.

— Dobra, dobra je i ta.

— Ej, a kakva je pi*ka prošla prije pet minuta, eeee.

— Aaaaaa da da, vidio sam, dobra., dobra.

Još  zapadnije, u slastičarnici, sjede nešto mlađe dame. Siluju krišku schvrarzvald torte i pijuckaju limunadu. One ne vole biti na špici, ali nigdje drugdje kolači nisu dobri kako ovdje, i to baš subotom. Svakih petnaest minuta stave novi zalogaj u usta čitavo vrijeme zvjerajući tko prolazi šetalištem. Južnije, u Preradovićevoj, ispred Kiča i Pifa sjedi urbana ekipa. Krenuli su podići karte za večerašnju kazališnu predstavu pa su slučajno sjeli popiti kavu. Oni, inače, mrze špicu. Ovdje se priča koga je ministarstvo preveslalo u otkupu knjiga, tko je kome ispred nosa maznuo lovu za novi film, tko se poševio za ulogu a tko je pokazao sise na duplerici. 

Nešto sjevernije, tamo prema Ilici, sjede individualci i čitaju omiljene im kolumniste. Boli ih patka za čitav svijet.  Šetkaju gradom, kopaju po antikvarijatima, traže neke stare naslove. Sjeli su jer su ih zaboljele noge. Nehajno listaju novine usput skrivečki buljeći u lijepe  žene  što prolaze pored njih. Očajni su zato  što ih one ne primjećuju. A u Marinkovićevoj, sasvim blizu Ilice, sjedi grunge ekipa, mamurni studenti i djevojke u šarenim Janis Joplin haljinama. Mrze Doru. Mrze Porin. Mrze Euroviziju. Mrze špicu. A ovdje dolaze samo zato jer je tu najbolja kava. Svi su ovdje slučajno. 

Na sredini Cvjetnog grupiraju se mladi bračni parovi, gurači dječjih kolica. Prepoznajem njihova lica, moju generaciju, negdašnje gradske lavove. Prekriženih ruku stoje jedan do drugoga i komentiraju novo smanjenje zateznih kamata stambenih kredita. Generacija zagazila u četvrto desetljeće života, puki kroničari vremena, ljudi premladi da bi osjetili sve čari prijeratnog sustava, a prestari da bi im se fućkalo za  čitav   truli sklop ovog grada, baš  kao  što  se   fućka današnjim dvadesetogodišnjacima. 

Premladi   da   bi   vozili mercedese   zarađene   na   krvi ratnog   i   poratnog profiterstva,   a   prestari   da bezbrižno prže mozak u rave oazama s ruba grada. Generacija pomirena sa situacijom, moji bivši znanci kojima nije jasno zašto ja, Dado, do vraga, ne odrastem već jednom, baš kao što su oni u svojim kasnim dvadesetim stasali u zrele i sređene ljude. Ovo je grad u kojem se brzo stari.

U drvenoj kućici   naslonjenoj na  zid   crkve   aktivisti za  borbu   protiv pušenja   prikupljaju  potpise za peticiju. Špica je idealno mjesto za sakupljače potpisa. U jednom danu ovdje se da uočiti: borce protiv krznenih bundi, aktiviste Udruge za očuvanje hrasta lužnjaka, prosvjetarske sindikaliste u borbi za veliki odmor, pripadnike Društva za očuvanje grbavih kitova... svi skupljaju nekakve potpise. Ljudi prilaze i potpisuju, a ustvari, nikoga nije briga.