Piše: Goran Pavelić - PIPO
Snimio: Andrija Zelmanović
Start br. 353 31/7/82
PIRATSKI VALOVI IZ RADIO-ŠLICA
Nedavno je veliko zanimanje, osobito među mladim Zagrepčanima, pobudila kratkotrajna pojava piratske-radio stanice koja se prozvala Radio-Šlic. Četvorica mladića, vrlo skromnim sredstvima, uspjeli su, makar i privremeno, razbiti neizdržljivu pospanost onih građana koji noću moraju ostati budni, ali im nesnosna glazba noćnog programa Radio-Zagreba i još nesnosnije zijevanje njegovih voditelja svaljuju mrtvački san na oči.
Početkom srpnja prijatelji na ulici, kolege na poslu i susjedi prepričavali su ono što im se tih noći dogodilo dok su vrtjeli dugme na radiju. Čuli su program Radionica, ali nikome nije bilo jasno čiji je i odakle se emitira U redakciju Starta stiglo Je pismo jedne čitateljice u kojemu ona nadugačko hvali program Radio-Šlica, a slična su pisma vjerojatno stizala i u redakcije drugih časopisa, bio je to jedan od medijskih poteza kreatora veselog programa.
Šezdesetih su godina veliku popularnost uživale seoske radiostanice strogo lokalnog karaktera. Gurajući se na frekvencijama srednjeg vala to su stanice, egzotičnih imena emitirale pjesme po želji slušalaca (plaćanje želja često je bilo u naturi) i objavljivale poruke u stilu: »Štef poručuje Imbreku da mu vrati pilu.« Programi su bili emitirani iz kuhinje ili sobe, a jedna je osoba bila i spiker i voditelj i urednik i tehničar. Takve je stanice bilo moguće napraviti uz najminimalnija ulaganja u nekoliko lampi, gramofon i ploče. Trebalo je još samo rastegnuti žicu (antenu) od staje do krova kuće, i egzotični program odjekivao bi zagorskim brežuljcima. Čak ni svakodnevne zapljene odašiljača nisu obeshrabrile te protogerilce radio-medija
Ali, polako su ruralni radio-pirati počeli prestajali s radom. Uozbiljili su se ili počeli raditi na službenim lokalnim stanicama, koje su sve više razvijale svoj program.
Sličnih pokušaja u Zagrebu nije bilo ni približno onoliko koliko bi se moglo očekivati. Ostaju zabilježeni poneki medijski ispadi srednjoškolaca sredinom šezdesetih godina, ali prvi pravi pokušaji urbanog radio-piratstva datiraju tek od ove godine.
Prije tri mjeseca radio je fantomski Radio-Siget. No, domet tog »ilegalnog. programa bio je mali, a emisije su trajale po jedan sat tjedno. Glazba je bila ispunjena stvarima s novovalne rock-scene.
Druga stanica čiji se urednik nije nikad predstavio, emitirala je tehnički kvalitetniji program (stereo i domet oko 4 km), ali neredovito. Navodno je to bio suradnik jedne lokalne stanice blizu Zagreba. Budući da je najviše volio country-glazbu, takav je program i emitirao.
Iako su to rijetki pokušaji, ostaje pitanje, zašto se ljudi upuštaju u to? Prave motive ne bi trebalo tražiti u nekoj narcisoidnoj želji za samo-potvrđivanjem; razlozi su u službenom programu Radio-Zagreba. Najeksponiraniji primjer muzičke sterilnosti zagrebačkog programa jest noćni program. S upornim bezobrazlukom, taj se program drži sheme »za svakog ponešto - tj. ni za koga ništa«. Umjesto da bude funkcionalan, da slušaoce drži budnima, noćni program često postiže sasvim suprotne efekte, emitirajući, u gluho doba noći, klasičnu glazbu, ili starogradske pjesme. Opuštenom tonusu i općenitom nedostatku dinamike pridonose i voditelji pospanih glasova koji često i ne prikrivaju nesnosno zijevanje. Nije ni čudo što izbezumljeni slušaoci usmjeruju uši prema Austriji, Italiji, Beogradu ili Ljubljani.
Zato je program Radio-Šlica i odjeknuo toliko medu mladim Zagrepčanima. Uz ponešto sreće i domišljatosti, sreo sam Marija i Alana, dvojicu iz ekipe Radio-Šlica. Donijeli su i kasete na koje su snimili emitirane programe. Pažljivo sam ih preslušao: bio je to sasvim normalan. dinamičan, program, s duhovitim najavama, vrlo profesionalno urađen. Ali, u okvirima naše radiofonije to nije samo normalan program: to je nedostižna utopija. Posebno je bila zanimljiva kaseta sa snimkama razgovora sa slušaocima koji su telefonirali Radio-Šlicu. Evo jednog tipičnog razgovora
- Fenomenalni ste. nastavite tako. Recite mi odakle emitirate?
- Na žalost, poziciju vam ne možemo reći.
- Je li to nešto »na divlje«?
- Otprilike tako. Recite, imate li kakav prijedlog, treba li što mijenjati?
- Ne, samo dajte puno dobre muzike, a može i poneka starija stvar. Ima nas koji smo tridesetih godina.
- Recite nam odakle zovete? Kako nas čujete?
- Stanujem na Črnomercu i čujem vas izvanredno. Stereo je dobar.
Skraćeno, komentari su ovakvi: ''jako mi se sviđa, nema ni jedne slične emisije'', ''muzika do besvijesti, fino'', ''stvarno dobar program'', ''nastavite tako'', ''super emisija'', ''prva prva stanica'', ''zbog vas sam ostao budan'', ''složili ste to kao da je neki tulum''.
Zatim sam razgovarao s Marinom i Alanom, studentima čiji su program slušaoci pohvalili.
- Što je to Radio-Šlic?
Mario: Što bi to bilo? Pokušaj dizanja nivoa radijskog medija u Zagrebu.
- Koliko je ljudi radilo na tom pokušaju?
Mario: Bitnih ljudi bilo je četvorica. Čovjek iz čijeg smo stana emitirali čovjek čiji je odašiljač, treći sam ja kao diskdžokej i moj je dio opreme. Alan je četvrti. On je vodio razgovore sa slušaocima i njegova je preostala oprema.
- Kako vam je uopće pala na pamet ta ideja?
Mario: Nas četvorica imamo dobar izbor ploča i najviše volimo dobru disco-glazbu. Uvijek imamo najnovije stvari, ono što se sluša u Engleskoj, Americi ili Italiji. Imamo svoju opremu i razumijemo se u tehničku stranu radiofonije. Željeli smo pokazati da se može učiniti nešto bolje od službenog programa.
Uzgred budi rečeno, mene je i provocirao članak u novinama gdje je pisalo da studentska radio stanica čeka otvaranje zbog problema tehničke naravi. To je apsurdno, jer mi smo emitirali program s opremom čija cijena ne prelazi 15 milijuna starih dinara…
Alan: Naš je program bio stereo, sa dolbyjem (sistemom za otklanjanje šumova u višim dijelovima zvučnog spektra), a Mario se kao disk-džokej služio kompresorom. To je jednostavna sprava koja automatski utišava ili pojačava glazbu kad spiker progovori ili ušuti. Mislim da smo jedini u Jugoslaviji emitirali program s primjenom dolby-sistema, a rijetki su i oni koji se kod nas koriste kompresorom,
- Program je bio noćni..?
Mario: Da Prve tri noći u srpnju emitirali smo program uživo. od 22 do 03 sata.
- Pretpostavljam da ste proučili zakon prije nego što ste emitirali?
Alan: Uspjeli smo saznati da je to što radimo prekršaj i da, ako nas ulove, plaćamo kaznu od 1500 do 50000 dinara. Osim toga, na licu mjesta oduzima se oprema za odašiljanje. Ali to vrijedi samo ako nas uhvate za vrijeme emitiranja.
Mario: Nisam siguran, ali čini mi se da emitiranjem kršimo zakon o upotrebi frekvencija, ili nešto slično. Naravno da bi konzekvence bile mnogo leže da smo se radiostanicom koristili za kojekakve priče. To nas uopće nije zanimalo, samo smo puštali glazbu.
- Kako ste se odlučili baš za UKV-frekvenciju od 101 MHz?
Alan: Kao prvo, kvaliteta prijema programu bolja je na ultrakratkom valnom području. Frekvencija od 101 MHz jest frekvencija Radio-Kopra, koji prestaje emitirati u 19 sati. Radili smo pod pretpostavkom da se kontroliraju samo tzv. ''prazna'' frekvencijska područja. Smatrali smo da su scaneri (uređaji za praćenje i kontroliranje frekvencija) programirani da preskaču frekvencije službenih radio stanica i da je manje vjerojatno da će netko opaziti da to nije program iz Kopra.
Mario: Osim toga, ta se brojka lako pamti, a i zbog tehničkih uvjeta našeg odašiljača odgovarala nam je ta frekvencija
- Ti si, Alane, razgovarao sa slušaocima..?
Alan: Da Uspjeli smo saznati brojeve dviju javnih govornica. Svaka govornica ima svoj broj, koji pošti služi za kontrolu ispravnosti aparata i slične stvari. U petak sam bio u jednoj, a u subotu u drugoj govornici, zbog sigurnosnih razloga. Kako u govornici nema zvona, točno u 23 sata ja bih podigao slušalicu i automatski dobio vezu s onima koji su zvali. Mario je, naime, u 22:30 objavio broj i rekao da slušaoci mogu zvati od 23 sata. Razgovore sam snimao mikro-kasetofonom, a na slušalicu sam pričvrstio mali pick-up, tako da su razgovori izvrsno snimljeni. I jedne i druge večeri razgovarao sam po pola sata. Na kaseti je snimljeno pedesetak razgovora. Pretpostavljamo da smo na svaki poziv imali pet poziva onih koji nas nisu uspjeli dobiti. Ako tu pridodamo one kojima se nije dalo nazvati i one koji nemaju telefona, broj slušaoca našeg programa sasvim je dobar. A to nam je bila i namjera. Htjeli smo pozitivan feed-back. Ujedno smo svakog slušaoca zamolili da napiše pismo kojoj zagrebačkoj redukciji, jer smo htjeli da ovaj naš piratski program potakne rasprave.
- Što je najviše zanimalo slušaoce, a što vas?
Alan: nas je najviša zanimalo kako nas čuju, kakva je kvaliteto prijlema Zanimalo nas je i koliki nam je domet. Javljali su se ljudi iz Črnomerca, Trešnjevke, Novog Zagreba, Centru, Ferenčice... znači, pokrivali smo cijeli Zagreb. Slušaoce je najviše zanimalo tko smo mi, kakav je to program, odakle emitiramo i najviše, hoćemo li nastaviti rad. Na neka pitanja nismo im mogli odgovoriti, tu i tamo ispunili smo neku želju.
- Što bi još bilo važno spomenuti?
MARIO: Mislim da je jedna od važnijih stvari što u našem studiju nije bilo stakla, nije bilo konzervativne podjele na urednika i voditelja, nema potrebe za onim signalima tehničaru. Emisija je zato dobila na dinamici, ležernosti i prirodnosti.
- Jedno pitanje koje su vam postavili svi slušaoci: hoćete ii nastaviti emitiranje?
Mario: Razočarat ćemo sve one koji su nas slušali, više nema Radio-Šlica.
Alan: Pogotovu nakon ovog razgovora neće biti emitiranja. Drugo je to kad prijatelj kaže prijatelju da je slušao dobar program na 101 MHz, a drugo je kad to sad pročitaju i ostali.
Mario: Zahvaljujemo onima koji su pisali redakcijama. Nadamo se da će doći do razmjene mišljenja. Jedan od naših ciljeva bilo bi nečije pokroviteljstvo, bilo čije. Ovaj program rado bismo radili i dalje, legalno. Dokazali smo da se malim novcem i sa puno dobre volje i entuzijazma može napraviti kvalitetan i moderan program, po svim pravilima profesionalnog odnosa prema mediju.
Hoće li se glasovi ovih simpatičnih radio pirata i dolje razlijegati po eteru? Koliko bi, s druge strane, studentska radio stanica (u osnivanju) mogla pružiti toliko očekivanu alternativnu često krajnje neatraktivnom muzičkom programu Radio Zagreba. Na žalost, osoba koja radi u SKUC-u (gdje bi trebalo da bude studentski radio) bila je na godišnjom odmoru, tako da nismo uspjeli doznati pojedinosti o njihovoi koncepciji. Hoće li Radio-Sava (tako bi se zvala ta stanica) biti samo još Jedno mjesto za emitiranje beskonačnih razgovora i komentara, ili će im program biti sličniji ljubljanskom Radio-Študentu?
Programi lokalnih radio stanica blizu Zagreba (Velika Gorica i Samobor) privlače sve više mladih Zagrepčana. Na žalost, te stanice ne emitiraju noćni program. Dokle će na Radio-Zagrebu ignorirati ne malen broj mlade slušalačke publike?
Za kraj, citat komentara jednog slušaoca Radio-Šlica ''Čuje se buka u studiju stanice Radio-Šlica. Mnogo ljudi, specijalno opremljenih upada i prekida rad stanice. Viču kako vas nije sram, kvarite dobre slušaoce u gradu Zagrebu! Nemate klasične muzike, nema narodnjaka. Gdje vam je prognoza i izvještaj o stanju na cestama, pa recepti za domaćice? Tako fini dečki, prave tako dobar program i puštaju izvrsnu muziku. To se mora zabraniti.''
EPILOG:
Tehniku je radio Marijan Šolc (Šole), Hrvoje Tonković je radio antenu, a Silvije je bio voditelj i DJ. Program se emitirao iz stana Denisa Jezernika.
A nakon teksta u Startu, svi su završili u Đorđićevoj 4, to jest u "murji" na "ugodnom" razgovoru (makar su imena u tekstu izmišljena - pogledajte grivu sa slušalicama na fotografiji - to može biti samo Vrbanac).
