Travanj 1970.
Baviti se profesionalno padovima i tučnjavama i dobiti kao nagradu iščašenje, istegnuće, lomove i brazgotine, mnogima je nerazumljivo. No, iskreno vam kažem, za mene i moje prijatelje to je čitav naš život, baš to, baš ta opasnost. Kad ne radimo, onda su dani dugi. Kad počnu padovi, počinje i naš pravi život
Kad su topovi počeli grmjeli, munje sijevati, kad je nekoliko tisuća konjanika nervozno očekivalo znak da će velika borba otpočeti, čak je i čuveni režiser Sergej Bondarčuk, poznat po legendarnoj hladnokrvnosti, zabrinuto promrmljao:
- Sada sve ovisi o dečkima ...
Bilo je to prošle godine u ukrajinskom gradu Uzgodoru gdje se snimala završna bitka grandioznoga talijansko-sovjetskog historijskog spektakla "Vaterlo". Francuska konjica od 2000 sovjetskih statista trebalo je da jurne na pješadiju. U prvom planu čekalo ju je osim topova, pušaka i bajoneta i pet kamera koje će registrirati dramatičnu smrt toga luđačkag juriša.
Prve redove konjice sačinjavao je specijalni odred od 35 kaskadera, Talijana, Rusa i Jugoslavena.
Talijanski kaskaderi, koje je producent De Laurentis doveo iz Kalabrije, bili su majstori svog zanata, ali je njihova tehnika "padova" bila uvjetovana kopanjem rovova u koje bi oni bili naučeni propadati s konjima.
Stoga je iskopano nekoliko redova rovova u prvoj liniji. Rovovi su bili zamaskirani i spremni da se u njih sruče "pogođeni" konjanici.
No, između tih rovova bili su ostavljeni uzani prolazi od svega metar i dvadeset centimetara širine. Tik ispred kamere.
Na tom ravnom tlu trebali su pasti pokošeni oni konjanici koje će se na filmu najbolje vidjeti i o kojima ovisi čitava dramatika umiranja u "Waterloou".
Ako oni zataje, onda će se cijela mašina od nekoliko tisuća ljudi u pozadini kretati uzalud. I ne samo što će propasti oko milijun dolara, koliko ta scena stoji, nego i čitav spektakl.
A ta kaskaderska elita o kojoj je sve ovisilo sastojala se od petnaestorice Jugoslavena od kojih su vođe bili mladići sa zagrebačke periferije, odnosno iz Trnja: Štef, Jazo, Ivo, Šizo i Dado...
Samo ta petorica konjičkih kaskadera poznavali su tajnu rušenja konja na mjestu ili u galopu.
Samo su oni mogli da precizno, na milimetar - unatoč brzini, tutnjavi i eksploziji, bez ikakvih jama ili drugih pomagala - sruše konja pred Bondarčukovim kamerama i oduševe gledaoce scenama smrti.
Štef, Jazo, Ivo, Šizo i Dado opravdali su Bondarčukove nade.
Njihovi padovi bili su tako dramatični i realistični da je Ivo primijećen tek nakon završenog juriša kako leži u nesvijesti, u blatu.
Njegov konj se poskliznuo a plašt uniforme sapleo mu se o sedlo i zbog udarca je izgubio svijest.
Rod Steiger, koji je u spektaklu igrao Napoleona, smjesta je prišao ozlijeđenom mladiću i sasuo mu viski u grlo.
Kad je Ivo otvorio oči, čuveni glumac je olakšano uzviknuo:
- Živ je! Bilo bi strašno da pravi junak nastrada...
Nije to bila nikakva poza velikog glumca usred mase nepoznatih statista, već stvarno priznanje koje sve zvijezde gaje prema kaskaderima.
Iako su ti mladići gotovo nepoznati u javnosti, u svijetu filmskih glumaca oni su idoli, zvijezde.
Dečki su izmolili satove jahanja
Ivan Krištof, 27 godina, visok, plav, kovrčave kose, atletski građen mladić iz Trnja, bavi se kaskaderstvom od sedamnaeste godine. Zajedno s prijateljem Jazom (Šimom Jagarićem), koji ima 29 godina, i Stjepanom Špoljarićem Štefom (27), on je Trnjanac.
Ivo Krištof, Šime Jagarić, Stjepan Špoljarić: Susedi, kolege, prijatelji
Susjedi su, stanuju kuća do kuće.
Poznaju se odavna, svaki slobodni sat provodili su zajedno na trnjanskom jezeru Bundeku. Momci su učili kovinotokarski zanat, no ono što ih je najviše zanimalo to su oduvijek bili konji.
Opasnost, brzina, preciznost, odvažnost - sve su to bili ideali koji su se nekako sjedinjavali u pojmu jahača.
Jazo, Ivo i Štef oduvijek su sanjali da jednog dana postanu jahači. Kao oni fantastični momci iz vesterna. Onda još nisu ni sanjali da će jednog dana baš oni postati prijatelji najslavnijih filmskih jahača svijeta ...
Počeli su se motati oko hipodroma i tu su upoznali Zagrepčane Šizu i Dadu (Petar Buntić i Marijan Habazin), koji su također bili zadojeni istim strastima.
Čuvari hipodroma imali su napretek posla s tim agresivnim ljubiteljima konja. Na kraju su morali popustiti: kad god nije bilo trka, dečki su izmolili satove jahanja.
Godine 1960. snimao se u Zagrebu povijesni spektakl, talijanski film "U dolini kraljeva".
Tražilo se mnogo statista. Štef, Dado, Jazo, Ivo, Šizo i Emil bili su primljeni kao statisti-konjanici. Tamo su se upoznali s Isusom (Miro Buhin) i s Tomom (Domagoj Vukušić), dvojicom mladića koji su također postali čuveni kaskaderi.
Nisu se zadovoljili mirnim ulogama statista.
Uskoro su uspjeli nagovoriti režisera da pogleda neke njihove "skokove". Odlučili su da mu pokažu kako su u stanju srušiti konja na ravnom.
Za iskusnoga talijanskog režisera takav trik bio je nešto novo.
Poznavao je kaskadere koji su se rušili s konjem u iskopanu jamu, ali rušenje na ravnici, u punom galopu i na određeno mjesto - to je bilo neviđeno.
- Mi smo znali - kaže Ivan Krištof - da moramo imati nešto "naše" ako želimo postati kaskaderi. Vidjeli smo da Talijani padaju s konjima dobro, ali u jame. Tu nestaju konji i lome im se noge. Mi smo izmislili nov način pada. Konju smo stavili na nogu čeličnu sajlu i naučili smo da ga u punom galopu srušimo na označeni prostor. Zatezanjem te sajle ...
Uskoro su mladići s Trnja oduševili sve režisere koji su dolazili snimati kod nas.
Njihovi fantastični padovi ostali su zabilježeni na filmskim trakama svih akcionih filmova koji su snimani u našoj zemlji. O njima se pročulo i izvan granica.
Kad su Nijemci počeli snimanje serije filmova "Winnetou", momci iz Trnja potpisali su višegodišnje angažmane.
Bila je to luda smjelost
Šime Jagarić Jazo - kao stvoren za ulogu Indijanca
Jazo, sa svojim oštrim crtama lica i kosim očima, bio je kao stvoren za ulogu Indijanca.
Ne samo što je bio "dubl" slavnog Winnetoua nego je u svim filmovima imao i svoju posebnu ulogu kao sin jednog poglavice.
Jazo je padao za Winnetoua, tukao se za njega, padao s konja i krvario.
Pierre Brice, pravi Winnetou, želio je slavu koju je mukotrpno sijao momak iz Trnja.
Jednom prilikom trebalo je prikazati kako konj bandita udara Winnetoua u bradu i kako se sunovraćuje u provaliju. Bio je to Jazo koji je pao s konja i tresnuo niz 20 metara duboku provaliju iz koje su ga čeličnom sajlom izvukli okrvavljenog.
Lice mu je bilo prašno, krv mu je curila iz ramena, koža mu je bila ogrebena na nebrojeno mjesta.
Gledatelji to nisu vidjeli.
Na platnu su vidjeli lice Pjera Brisa, kome su se divili gledaoci u Njemačkoj.
No kad je Jazo nekoliko dana kasnije skočio s jurećeg vlaka i slomio nogu u zglobu, Pjer je došao u bolnicu i donio mu novaca, cvijeća i voće. Znao je da njegova slava ovisi o srčanosti kaskadera ...
Ivan Krištof dublirao je u istom filmu Stewart Granger i Lex Barker. Sve najopasnije scene borbi izveo je Ivo.
Jedan od najopasnijih podviga je dubliranje Leksova pada niz provaliju. Provalija je imala 50 metara i trebalo je da se Leks otkotrlja i da živ izađe iz nje.
Ivan je dugo razmišljao kako da to izvede.
Napokon je predložio režiseru Harald Reinl da na samom dnu provalije naprave umjetno drvo i da se on u obrtanju uhvati za to drvo.
Kad ne radimo, onda su dani dugi
Kada se jedan povrijedi, ostali priskaču u pomoć
Bila je to luda smjelost.
Zamislite, pedeset metara strmine, a na dnu jedno drvo. Iza drveta novi bezdan. Ako se ne uhvati za to drvo, čeka ga sigurna smrt.
Ivo, maskiran kao Lex (Old Shatterhand) biva napadan od razbojnika i skače s konja na strminu i obrće se niz klisuru.
Gledateljima zastaje dah u grlu kada vide tijelo koje se kotrlja niz strminu provalije.
Ali, u posljednji tren zaustavlja se na drvetu...
Lex Barker je nakon te scene čestitao Ivi.
I zapitao ga je isto što i ja danas:
- Kako se možete baviti tim poslom?
- Ja znam da naš posao mnogima izgleda kao ludost.
Baviti se profesionalno padovima i tučnjavama i dobiti kao nagradu iščašenje, istegnuće, lomove i brazgotine, mnogima je nerazumljivo.
No, iskreno vam kažem, za mene i moje prijatelje to je čitav naš život, baš to, baš ta opasnost. Kad ne radimo, onda su dani dugi.
Kad počnu padovi, počinje i naš pravi život...
Ivo, Jazo, Štef, Dado, Isus, Šizo, Tomi i ostali kaskaderi danas su iskusni veterani ovoga opasnog zanata.
Svaki od njih ima sijaset brazgotina, lomova, potresa i svaki zna da jednog dana može doživjeti sudbinu čuvenoga talijanskog kaskadera Severina Atilija koji je prilikom snimanja "Vaterloa" prelomio pršljen na kičmi i doživotno ostao uzet.
To se događa i to se može dogoditi i momcima s Trnja.
Usprkos tome oni su uvijek spremni na nove podvige; nedavno je Franko Rosi, talijanski režiser, radio film "Godina na visoravni" u kojem se prikazuje borba Talijana s Austrijancima u prvom svjetskom ratu kod Kaporeta.
Režiser je zamislio prikazati juriš konjice i kako je kose mitraljezima.
Vrhunac kaskaderskog umeća: "Sinhronizirano padanje"
Htio je da konjanici "sinhronizirano padaju". Ne svi zajedno, nego jedan iza drugoga. Težak podvig, koji traje nekoliko sekundi, spremao se nekoliko tjedana.
Momci s Trnja izveli su taj podvig i dokazali da su postali najveći majstori konjičkog kaskaderstva.
No, nisu samo konjički trikovi domet njihova umijeća.
U filmu "Bitka na Neretvi" momci s Trnja skaču na tenkove, plivaju u siječanjskoj vodi ledene Neretve, penju se na prepreke.
Nema gotovo nikakve "sulude" avanture u koju se ti odvažni momci ne bi upustili.
U pravu su Sergej Bondarčuk, Harald Rajnl, Franko Rosi i De Laurentis, koji o njima misle da su to "najkompletniji, najbolji, najsvestraniji i najodvažniji kaskaderi svijeta".
Međutim, Jazi, Ivi, Štefu, Dadi, Isusu, Šizi i Tomu slava nije udarila u glavu.
Oni između filmova žive mirnim životom.
Svi su oženjeni, svi su članovi kaskaderske sekcije društva filmskih radnika (nakon toliko godina imaju socijalno i radni staž), svi imaju po jednu kćerkicu i svi kažu da se boje samo jedne jedine stvari na svijetu: svađe sa suprugom!
Lex Barker i Jazo u pauzi snimanja
