Noćna šetnja Zagreb gradom (prosinac 1986. 20:55)
Petoro nas je. Želimo doživjeti noćni život zagrebačke periferije, jedan drugi grad, noć bez egzaltiranog sjaja Korza ili Tkalče, noć čija je svakonoćica: autobusni kolodvor u 3 ujutro, trešnjevačke gostionice, stanica za otrežnjivanje u bolnici u Vinogradskoj, čekaonice na glavnom kolodvoru.
Kako ćemo reagirati na to? Sedam sati kroz noćni Zagreb, pješice.
Hoće li nam to pomoći da ne nasjednemo mitu o nečem drugom?
Kako drukčije nego spontanim doživljavanjem možemo saznati nešto više o sebi i onome sto ćemo vidjeti.
Zagreb, 20:55, prosinac 1986. sjedimo u tramvaju za Remizu.
• 21 h Kod Tonija na Trešnjevci
Toni je ovdje odrastao, poznaje svaku kuću, sve potočiće i polumračne uličice koje presijecaju zagrebački najspominjaniji radnički kvart. U 21,45 prolazimo pokraj prizemnice u kojoj stanuje Tonijeva prijateljica. Toni podiže žaluzinu na prozoru dnevne sobe da bi vidio što prijateljica radi. Neki od nas se čude ovakvim običajima, ali ne komentiraju ništa, već idu dalje.
Toni preporučuje tri od mnoštva trešnjevačkih gostionica.
• 22 h gledanje televizije u »Sedmici«
Bar se nalazi u prizemlju novoizgrađene kuće s pogledom na obližnje šupe u stražnjim dvorištima kuća. Puno drva čini nepopravljivo hladnu bistro-atmosferu nešto toplijom. Desetak gostiju sjedi za šankom iznad kojeg je televizor. Nitko od prisutnih ne gleda televiziju. Engleski band na ekranu uzalud pokušava skrenuti pažnju na sebe. Nadglasuje ga glasno pričanje jednog stalnog gosta, koji po ne znam koji put prepričava priču o svojim sinovima koji su uspjeli u životu. .
Njegov susjed na šanku već je zadrijemao, ali mu ipak sa puno razumijevanja potvrdno klima glavom, kao da ovu verziju priče još nikada nije čuo.
Preostali gosti odsutno gledaju ispred sebe. Tu i tamo hvatam upitne poglede upućene prema nama. Danas je mirno, jer nema nikakve utakmice na televiziji, a i jedan »domaći« gost iz susjedstva, koji inače diže veliku galamu, danas nije došao. Inače su se na njegov show već svi navikli: dotični zabavlja sve prisutne puzeći po podu od jednog do drugog gosta i moljaka čašu vina iako uvijek ima dovoljno novaca. Budući da se ne pojavljuje, odlazimo. Na vratima nas ljubazno pozdravlja jedan od gostiju.
• 22:30 na glavnoj ulici, Ljubljanici
Ni žive duše. Samo rijetki prolaznici na povratku iz grada. Subota je. Puno radnika, koji preko tjedna žive kao podstanari na Trešnjevci otputovalo je kući, pa je naša slijedeća gostionica zatvorena. Toni nam priča da je »EUREKA« mjesto gdje redovito svraćaju radnici na privremenom radu u Zagrebu i da je drugo popularno ime Eureke »srpska kapelica«.
• 22:35
Ne moramo dugo tražiti neku drugu gostionicu. Nekoliko metara dalje vidimo osvijetljene prozore bara »NE-NA«. Navodno je kompletan namještaj uvezen iz Italije. Šank je već zatvoren, ali čim je vlasnik ugledao Tonija, otvara nam vrata.
Za jednim stolom sjede još četiri gosta, a u kutu priča jedan par. Najglasniji od one četvorice za stolom odmah pozdravlja našeg prijatelja i raspituje se tko su preostale nepoznate face. Toni mu objašnjava da malo razgledamo Trešnjevku noću. Čovjeku najprije ništa nije jasno, ali ne propušta ponuditi se kao pratnja ženskom dijelu društva. Vidi da nismo nimalo zainteresirani, odustaje i nastavlja sa svojim prijateljima razgovor o dinarima i devizama.
• 22:55 ponovno na Ljubljanici
U jednoj dupkom punoj slastičarnici opskrbljujemo se kolačima za put. Očito je da su nova lica ovdje rijetka. Mnogi se okreću za nama.
• 23:00 na putu prema Rudešu
Južni dio Trešnjevke. Naš cilj: ugostiteljska radnja »NARONA« s »pevaljkom« (pevaljka = pjevačica novokomponirane narodne glazbe). Cesta prazna. Psi, nenaviknuti na tako kasne prolaznike, laju kao ludi. Neki od nas dive se prigradskoj arhitekturi i hrpama otpada na obližnjim livadama. Netko pita jesmo li još uvijek u Zagrebu.
• 23:30 birtija »Narona«
Ugledali smo je na jednoj livadi. Obična skladišna zgrada, ali crveno-zeleno-žuti blješteći natpis i glasna muzika koja se ori iznad obližnjih skladišta i prizemnih kuća kažu nam da je to to: »NARONA«.
Upadamo: polumrak, goli zidovi, na jednom stupu Titova slika. U stražnjem dijelu dvorane je podest na kojem pjevačica pomoću svog banda pokušava s jednom nogom u gipsu i pokretom pratiti muziku. Pomalo smo razočarani da ne sliči pevaljki iz naših filmova. Nikakve haljine s ogromnim dekolteom, ženskica ima na sebi traperice i pulover.
Ali »štimung« zna napraviti. Tek je ponoć, ali jedan gost već diže ruke kao u transu.
Budući da je dvorana prepuna, sjedamo za stol k dvojici mladića. Zapravo je većina gostiju vrlo mlada.
Dolaze ili u grupama ili po dvoje. Ima i starijih parova koji cijelo vrijeme plešu.
Mladić pokraj mene za stolom pjevuši neku melodiju i obraća mi se ljubazno: »Dobro je ovdje, ne?« Dalje se raspituje kamo još obično izlazim i gdje stanujem. Zaključujemo da smo gotovo susjedi. Razdragano počinje pričati o sebi, da s prijateljem dolazi češće ovamo jer je svaki dan muzika i da u Zagrebu ionako nemaš kamo izaći. Inače je podstanar i radi ovdje u blizini.
Odlazim do šanka, gdje se zadržava posebna grupa gostiju. Uglavnom stariji muškarci koji u »Naronu« dolaze već pripiti i ostaju ovdje do jutra. Tu su šefovi.
Molim konobaricu kutiju stoške, ali i nakon dva pokušaja ona me ignorira. Tada intervenira jedan potpuno pijani gost sa šanka i zahvaljujući jednom pokretu glave cigarete su preda mnom.
Na starom mjestu za stolom primjećujem da su se dvojica mladića preselila za obližnji stol za kojim sjede dvije usamljene djevojke. Grupica već ležerno čavrlja. Jedan od mladića odmah dolazi do mene i ispričava se sto su otišli za drugi stol.
U međuvremenu pjevačica ima malu pauzu, a band odjednom nastavlja svirku, na naše opće čuđenje, u rock i blues ritmovima i k tome poprilično uspješno. Mladi gosti skaču sa stolica i plešu.
A i mi se svakojako zabavljamo. Kako tko. Neki sjede kao skamenjeni i čini se da ih cijela ta atmosfera ljuti. Drugi pak pokazuju da za njih ne postoje nikakve predrasude i da se i na takvim mjestima mogu sjajno zabavljati. Treći se samo smješkaju, a da i sami ne znaju zašto.
• 00:05
Vraćamo se uličicama do Remize, a zatim Končarevom iz koje skrećemo u mračnu i razrovanu Selsku.
Nakon pola sata nalazimo se pred glavnim ulazom u bolnicu u Vinogradskoj ulici. Zvonimo i objašnjavamo portiru da imamo dogovor s dežurnom liječnicom u Stanici za hitne prijeme (alkoholizam i psihijatrija). Ulazimo i penjemo se prema Stanici za hitne prijeme.
• 01:05 Stanica za otrežnjivanje
U čekaonici sjede i razgovaraju tri muškarca. Jedan od njih, stariji, ima zavoj na glavi, dok bi preostala dvojica u smeđim kutama trebala sličiti bolničkom osoblju.
Kasnije saznajemo da su to pacijenti koji u okviru terapije pomažu u noćnim dežurstvima.
Za šalterom su dvije sestre. Raspitujemo se za dežurnu liječnicu, na što jedna mlada sestra nestaje iza vrata (zašto li se samo smješka cijelo vrijeme?).
Pet minuta kasnije pojavljuje se mlada specijalizantica koja najprije uopće ne shvaća zašto smo ovdje. Započinjemo zbrkani razgovor u kojem nam ona pokušava objasniti da smo došli prekasno, da je glavna liječnica mrtva umorna. stoga se na trenutak povukla, i da ona, mlada specijalizantica, jednostavno nema srca da je sada, u jedan u noći, smeta.
U razgovor nam upada svako toliko pacijent s ozlijeđenom glavom koji smireno izjavljuje da želi kuci, jer da on ovdje nema što tražiti. Drugi pacijent (maločas pristigao sam). Kojeg ovdje očito već svi dobro poznaju. želi ovdje samo prenoćiti i usput objasniti liječnici fenomen alkoholizma. Sestre strpljivo umiruju obojicu. A i našem razgovoru ne bi bio naodmet smireniji ton.
Mlada liječnica nam sve objašnjava stručnim terminima, a mi samo klimamo glavom i ništa ne razumijemo. Nakon 20 minuta uspjeli smo pohvatati toliko da znamo da svaki pacijent koji je ovdje primljen dobiva osnovnu medicinsku pomoć, te obavezno ostaje u stanici 24 sata. Svaki daljnji korak u liječenju je dobrovoljan, pri čemu ozdravljenje i promjenu pacíjentova ponašanja liječnici nastoje postići u suradnji s obitelji pacijenta.
Priča za sebe su tzv. »stalni gosti«. U pravilu su to socijalni slučajevi, koji uvijek nanovo dolaze u stanicu nakon što ih milicija pokupi na cesti u pijanom stanju. Uglavnom odbijaju daljnje liječenje. Pokazuju nam odjel za hitne prijeme: lijevo od ordinacije je soba za muškarce s osam kreveta, preko puta nje prostorija s dva improvizirana ležaja na koje smještaju žene. I dvije kupaonice.
• 01:30
Kola hitne pomoći dopremila su jednog mladića bez svijesti. Stavljaju ga na liječnički stol i započinje rutinski pregled. Osobni podaci,. Vitaminska injekcija, osluškivanje srca, mladić povraća. Kakav redoslijed! Postajemo nervozni. Konačno, mladić nije stariji od većine nas. Blijedi izlazimo iz stanice za otrežnjivanje.
• 02:10 (»Narona II«) pod šareno okićenom božićnom jelkom ispred Intercontija
Odlučujemo odahnuti uz jednu cigaretu.
Iza nas su trešnjevačke gostionice, sat pješačenja i stanica za otrežnjivanje, u kojoj se i liječnici i sestre slamaju od rada, a imaju na raspolaganju deset kreveta za cijeli grad.
Zašto uopće stojimo ovdje čemu ova probdjevena noć? Za koga? Šutimo i promatramo kasne goste koji izlaze iz hotel a i nestaju u taksijima.
Vjerojatno dolaze iz diskoteke.
Pred nama su još dva mjesta koja želimo obići, a zatim kraj i ovoj noći.
Napokon.
• 02:15 u Vodnikovoj ulici.
Sve je prazno i tiho. U blizini elegantne dame »Esplanade«, koja pazi i na to da ukras na božićnom drvu ispred zgrade bude u skladu s njenom novom fasadom, nailazimo na jednu drugu damu, damu noći, ali nešto manje elegantnu. Zapravo, trebalo bi ih biti više. Ali izgleda da je ili prehladno ili prekasno. I prostitucija ima svoje radno vrijeme. Ispred ulaza u hotel stoji grupa milicajaca.
• 02:30 Glavni kolodvor
Veselimo se toplim čekaonicama. Prerano, kao što se ubrzo pokazalo. Restoran je zatvoren, a čekaonice se preuređuju. Putnici i ne-putnici stoga mogu birati između dugačkog, smrdljivog hodnika u kojem je propuh i prostorije za prodaju karata, gdje je toplo ali zato nema niti jedne jedine stolice.
Najumorniji sjede i smrzavaju se u hodniku. Ostatak se grije u već spomenutoj jedinoj toploj prostoriji na kolodvoru: ljudi čitaju, gledaju umorno ispred sebe ili pokušavaju spavati.
Čekanje.
Muzička pozadina: ista kao i u Naroni, samo vrlo tiho.
• 03:00 Gumica na Autobusnom kolodvoru
Ništa od famozno ozloglašene atmosfere i puno manje Godota nego na Glavnom kolodvoru.
Onako umornima u to doba, Gumica nam se čini sasvim normalnim noćnim restoranom, gdje se i u kasne sate može dobiti grah s kobasicom, sendvič i nešto za popiti. Gosti su vrlo šaroliki: od grupe bivših pankera, koji u jednom kutu pijuckaju pivo i cijelo vrijeme se smiju, do onih koji u ovo doba ne žele biti kod kuće, putnika bez autobusa i ljudi koji idu od stola do stola i od svakog uzimaju bez pitanja po jednu cigaretu. Pristiže i grupa mladića i djevojaka na povratku iz diska, ulaze gosti koji na brzinu struse konjak i idu dalje, a tu su i neka lica sa zagrebačke umjetničke scene u čiji image spadaju i razgovori u Gumici u 3 ujutro.
Nakon pola sata idemo napokon kući. Nismo vidjeli puno toga: prodavača na glavnoj tržnici, čistače ulica, radnike prve smjene, pothodnik.
Dva dana kasnije kaže mi netko iz grupe da te noći nije moga zaspati. Da li je to zbog crnog čaja kod Tonija ili od ove »neke druge noći«? Tko bi to znao?
Nema komentara:
Objavi komentar