KOLOVOZ 1976: Slavko Dasović iz Zagreba, punih četrdeset godina taksirao je u Chicagu, vozeći admirala Byrda, Franka Sinatru, Deana Martina, a na sud je odvezao i šefa mafije Ala Caponea.
Njegov žuti taksi krstario je milijunskim Chicagom punih četrdeset godina. Prije toga, Slavko Dasović, doajen Kluba vozača-veterana iz Zagreba, dva puta je sa uspjehom, položio vozački ispit. Prvi put izašao je pred ispitnu komisiju 1909. godine u Zagrebu, a drugi put vozački ispit položio je jedanaest godina kasnije, u Chicagu.
Na njegovoj drugoj vozačkoj dozvoli upisano je ime Louis Davis, koje kao američki državljanin, nije promijenio, mada se odlučio da život nastavi u svojoj staroj domovini. Bio je taksista u Chicagu, zatim u New Yorku, Miami Beachu i Michigenu. Stekao je penziju, a zatim, sa 80 godina života, odlučio se na povratak u Zagreb.
U njegov žuti taksi "Yellow Cab Company" sjedale su mnoge slavne ličnosti američkog javnog života. Vozio je Slavko tj. Davis, čuvenog admirala Byrda, zatim glumce Franka Sinatru, Deana Martina i druge. Kao jednom od tisuće taksista, zapalo mu je u dio da odveze u zatvor ozloglašenog šefa mafije Ala Caponea, u pratnji čuvenog federalnog agenta Eliota Nessa i njegovih "Nesalomljivih".
Lijevom stranom - bez kazne
Slavko Dasović je jedan od stotinjak sadašnjih 200.000 motoriziranih Zagrepčana, koji je vozio automobil lijevom stranom ulice, a da za to nije plaćao kaznu. Naime, on je položio vozački ispit početkom ovog stoljeća, a sve do 1936. godine bilo je kažnjivo voziti auto desnom stranom ceste.
"Auto je, u to vrijeme bio pravo čudo, a ja sam bio mlad. Sve što je novo, privlačilo me je kao magnet. Radio sam u jednoj od rijetkih garaža i tu izučavao šofersku vještinu. Tek 1909. godine prijavio sam se polagati. Bio sam jedan od prvih desetak vozača u Zagrebu", sjeća se Dasović.
"Prijatelji i poznanici smijali su mi se kada sam govorio da bi djeca u školi trebala učiti prometne propise. Tvrdili su da će proći bar sto godina pa da vozila ispune ulice; ali, njihove prognoze su bile pogrešne. Nije prošlo ni pet desetljeća, a pješaci su protjerani s ceste."
Zagreb je danas jedini grad u zemlji u kome je dozvoljena vožnja tramvajskim šinama. Ali, u početku automobilske ere nije bilo tako. Do 1928. godine, automobili su imali gvozdene kotače, pa je, prilikom vožnje po gradu, sve zvonilo. Ljudi su bježali iz kuća ili zatvarali prozore. To je primoralo općinu da donese odluku kojom se ovim vozilima sa gvozdenim kotačima, zabranjuje vožnja po tramvajskim šinama. Od ove zabrane izuzeta su vozila sa pneumatskim gumama. Kažnjavanje vozača bila je prava rijetkost. Nesreća nije bilo, jer je u Zagrebu, u to vrijeme, bilo svega dvadesetak automobila. Vozači su se mogli i napiti, jer ni to nije bilo zabranjeno.
Pravu zbrku među zagrebačke vozače unio je, tridesetih godina, propis da se mora voziti desnom stranom ceste. Tih dana, zabilježeni su prve prometne, psovke i rasprave. Te prve sporove saobraćajci su najčešće rješavali uz čašicu, pozivajući "zaraćene" vozače za šank.
Inače, za majstore volana proglašavani su oni vozači koji su se usuđivali da krenu na dugi put do Siska ili Karlovca. Odvažni su se, za ovakav podvig, pripremali tri do pet dana prije polaska. Do Karlovca im je trebalo više časova naporne vožnje, pa su se, uz put, često odmarali. Nikada nisu polazili bez kompletne opreme. Sa sobom su uvijek nosili po četiri rezervna točka i pun ranac - hrane.
Prva ljubav - indijanka
Mladić sa položenim vozačkim ispitom, Slavko Dasović, pomislio je, sad kad je savladao vještinu vožnje, za njega je otvoren cijeli svijet. I, krenuo je u avanturu dugu više od četrdeset godina. Ukrcao se na brod i stigao u Ameriku.
"Kao i ostali emigranti, bez mnogo para u džepu, našao sam se u nepoznatom svijetu. Radio sam mnoge poslove samo da bih preživio. Teško sam izlazio na kraj. Razmišljao sam kako da počnem pravi posao. Sjetio sam se svoje vozačke dozvole koju sam ljubomorno čuvao", priča Dasović, odnosno Davis.
"U to vrijeme, taksisti u Chicagu bili su na cijeni, pa sam se prijavio u "Yellow Cab Company", ali su me odbili. Moja dozvola nije vrijedila, a ni jezik nisam dobro poznavao. Zato sam navalio učiti engleski; istovremeno sam se prijavio za vozački ispit. Položio sam ga sa uspjehom, jer to meni, starom šoferu nije bilo teško. Daleko veće probleme predstavljalo je učenje plana grada. Morao sam učiti gdje je koja ulica."
Posle prijema za taksistu u "Yellow Cab Company", i kada je dobio državljanstvo i promijenio ime u Louis Davis, za mladog Zagrepčanina nastali su bolji dani. Uspio je pronaći pristojan stan. Život mu je krenuo novim tokom. Tada se prvi i posljednji put zaljubio. Izabranica mu je bila Indijanka Bessie McClish, iz plemena Cherokee. Upoznao ju je na ulici, provezao taksijem i predložio joj brak. Ona je pristala. U sretnom braku proživio je cijeli jedan ljudski vijek, punih 48 godina. Smrt vjerne Bessie McClish, Dasović nije mogao podnijeti. Otišao je u mirovinu te je odlučio život nastaviti u rodnom kraju.
"Radio sam dosta. Dosta sam i zarađivao. Poznavao sam Chicago kao vlastiti džep. U to vrijeme bilo je, kao i danas, mnogo bandi i pljački. U taksiju sam uvijek nosio pištolj, ali ponekada mi je on malo vrijedio", priča Dasović o danima u Čikagu.
"Posle dva-tri desetljeća rada u Chicagu, dosadilo mi je živjeti u stalnom strahu od toga hoće li me netko opljačkati. Moju odluku ubrzalo je to što sam uštedio nešto novca, što sam želio da upoznam New York i što su me, jedne noći, opljačkali do gole kože. Ostavili su me samo u donjem vešu i potkošulji. Zato sam sa suprugom prešao u New York, gdje sam nekoliko godina taksirao, a onda u Miami Beach, zatim Chicago; na kraju, skrasio sam se u Michigenu."
Najveća škrtica - Dean Martin
Dasović je, kao taksist, upoznao mnoge slavne ličnosti. Jednom prilikom vozio je čuvenog admirala Byrda. Bio je to ćutljiv, ali i škrt čovjek.
"Jedva da je progovorio nekoliko riječi", sjeća se Dasović.
"Zapazio je da nisam Amerikanac i, kada je čuo odakle sam, izvadio je deset centi i častio me. Da sam imao hrabrosti, vozio bih ga besplatno i dao bih mu dolar za viski, jer se sve vrijeme vožnje nešto mrštio, tako da mi je bilo veoma neugodno.
Dasović je vozio mnoge, od glumaca do gangstera. Prema njegovim riječima, najveća škrtica bio je Dean Martin. Ovaj popularni i bogati glumac nikad mu nije dao ni cent bakšiša, a bio je spreman da se raspravlja, ako je cijena vožnje iznosila više od deset dolara. Znao je da se sa nekom djevojkom vozi satima, da ga Dasović po čitav dan čeka u motelu, a da se ne sjeti počastiti.
"Kada bi uzeo moj taksi, znao sam da mi je taj dan propao", napominje Dasović. "Ništa bolji nije bio ni Frank Sinatra. Za razliku od Martina, on je bar častio pićem. Kada bih na njega čekao po cijeli dan i cijelu noć na nekoj gozbi, bilo mi je osigurano dobro jelo; ali, od bakšiša sam se unaprijed opraštao."
Dok su slavni glumci bili škrti, gangsteri su bili široke ruke. Igrom slučaja, Dasović je vozio ozloglašenog šefa mafije, Ala Caponea, na njegovo posljednje putovanje - do suda.
"U pratnji Eliota Nessa i njegovih detektiva, Al Capone je, pred hotelom "Lexington", ušao u moj taksi. Pitao sam detektive: gdje da ih vozim? Ali, umjesto njih, odgovorio je Al Capone, vrlo raspoložen: "Imam sastanak sa sucima". Odvezao sam ih do palače pravde", priča Dasović.
"Tijekom vožnje, Capone me je pitao: odakle sam? Kada sam mu odgovorio, rekao je da je njegova majka Riječanka. Izlazeći iz taksija, detektivi su mi platili za vožnju i uzeli račun. Capone je izvadio nekoliko desetina dolara i pružio mi, govoreći: "Ovima država plaća dnevnice, pa nemaju dovoljno ni za bakšiš".
Večernja izdanja novina objavila su da je Al Capone, zbog utaje poreza, osuđen na 13 godina zatvora. U napisu je spomenuto i Dasovićevo ime, kako je, kao taksista "Yellow Cab Company", odvezao šefa mafije na sud.
Dasović se, posle pola stoljeća, vratio u Zagreb, kao umirovljenik; i imao je što vidjeti. Automobili su se i dalje utrkivali najdužom zagrebačkom Ilicom, ali sa tramvajima, koje više nisu vukle konjske zaprege.
Danas, kao i njegovi vršnjaci, vozači prvih automobila koji su se pojavili na zagrebačkim ulicama, više ne drži volan u rukama. Vozi se tramvajem i taksijem. Ali, krepki 84-godišnjak ne miruje. Zdravlje ga dobro služi, ne predstavlja mu problem da izvede stoj na rukama, a toliko se zaljubio u nogomet da gotovo svake nedjelje putuje u neki grad Europe da bi prisustvovao susretima najboljih europskih timova.
