EUROSONG ´90: Što se događalo na Eurosongu '90 u Zagrebu

POBJEDA Tota Cotugna s vlastitom pjesmom "Zajedno 1992", na "Pjesmi Eurovizije 90", koja je direktno prenošena prošle subote iz Zagrebačke dvorane "Vatroslav Lisinski" za više od milijardu i dvjesto milijuna gledatelja diljem svijeta, na izvjestan način vraća ugled i autoritet ovom televizijsko-glazbenom natjecanju. Jer riječ je, bez sumnje, o jednoj od velikih talijanskih i europskih zvijezda, ne samo na Eurosongu. Time se vraća i ugled autorskoj, pomalo baladičnoj pjesmi koja se do sada teže probijala na "Pjesmi Eurovizije" između lepršavih i ritmičnih, ali i najčešće prolaznih hitova.

Europa i Tajči

Tema o ujedinjenoj Europi nije bila prisutna samo u pjesmi talijanskog autora, ona je na razne načine prisutna u još nekoliko pjesama, a svoj puni izražaj imala je u drugoplasiranoj "Bijeli i crni blues", koju je pjevala tamnoputa plesačica i manekenka Joelle, uperenoj protiv rasne diskriminacije, za zajednički i na neki način veseo i miran život u cijelom svijetu.

Tome se nije oduprijela ni irska pjesma "Negdje u Europi", koja je podijelila drugo mjesto s francuskom kompozicijom, a njen autor i izvođač Liam Reilly pjevao je o djevojci ili ženi: "Mi moramo biti zajedno".

Naša predstavnica Tajči, s pjesmom Zrinka Tutića "Hajde da ludujemo", našla se nakon glasanja eurovizijskih žirija na sedmom mjestu i to se nikako ne može smatrati neuspjehom. Činjenica je da smo u posljednjih nekoliko godina favoriti, a prošle smo bili i pobjednici. No, uz na gotovo svim "Eurovizijama" dokazanu hendikepirajuću ulogu za domaćina (osim Luksemburga 1973.), ovakvim bi plasmanima donedavno bili presrećni. Zato stvari treba svesti na pravu mjeru.

"Sve je bilo u redu, osim one gluposti na početku", rekao je režiser Nenad Puhovski, aludirajući na grešku nastalu prilikom nastupa španjolskih sestara Encarne i Toni Salazar, koje su se nakon toga povukle sa scene. Prema tvrdnjama u prvim izvještajima, za televizijsku publiku je emitiran takozvana rezervna snimka s generalne probe. Taj dojam nije se mogao steći pred velikim ekranom i monitorima u sali za press-konferencije i press-centru, odakle su predstavnici sredstava informiranja pratili finalno izvođenje pjesme (jer je ulaz u dvoranu osiguran samo za delegacije, specijalne goste, sponzore i druge poslovne suradnike).

Odustajanje - pristajanje

Ono što nam sigurno nije trebalo je sav onaj suvišni skandal oko voditelja - odustajanje, pa povratak Helge Vlahović i Olivera Mlakara koji je navodio na razmišljanje o podijeljenosti u producentskom timu. Na sve to naslonila su se neuvjerljiva uvjeravanja da grupe "Riva", kao prošlogodišnjeg pobjednika, nema na sceni sa pjesmom "Rock Me Baby", jer to nije u skladu sa dogovorenom koncepcijom i minutažom prijenosa. Iz "Jugotona" su s druge strane stizale informacije da je to zbog toga što se od ove kuće za nastup "Rive" tražilo od 100 do 200 tisuća maraka. Slično je i s najavljenim nastupom uživo grupe "Leb i sol".

S druge strane, domaćini su se zaista trudili i prema prvim izvještajima stranih izvjestitelja uspješno ostvarili svoju organizatorsku ulogu, pri čemu uz vrhunski profesionalizam spominju i gostoljubivost, razumijevanje i pomoć u obavljanju novinarskih poslova i izvještavanja.

Nastavljajući ovaj izvještaj i o onim detaljima koji nisu mogli biti viđeni na malim ekranima, ponovno bismo se vratili i, čini nam se, prečestoj temi o ujedinjenoj Europi. U širem značenju riječi politički angažman, inače gotovo neprisutan na ovom festivalu, buknuo je i u pjesmi norveškog predstavnika Ketila Stokkana "Brandenburška vrata", koji je to i obrazložio: "Bio sam na licu mjesta kada su se ljudi iz oba dijela Berlina sastali kod Brandenburških vrata i pali doslovno jedni drugima u zagrljaj. To me se duboko dojmilo te sam odlučio ovjekovječiti taj događaj pjesmom. Mislim da moja kompozicija, zapravo pjesma, nije političke prirode, nego želim da svatko slavi dobru volju i slobodu.

Uz Stokkana, također autora koji je imao i jednu eurovizijsku pobjedu, sigurno jedan od najprisutnijih kompozitora na ovom festivalu je Paul Curtis. Njegovu je pjesmu pod karakterističnim nazivom "Dajte malo ljubavi svijetu" izvela sedamnaestogodišnja Emma, inače kći Curtisovog prijatelja Johna Butta, poznatog glazbenika. Paula Curtisa spominjemo zbog osam nastupa do sada, a posebno 1975. godine kada je debitirao, a "za njega" je nastupila proslavljena grupa "The Shadows".

Slovenac i Makedonka

I poznati "eurovizijski kompozitor" Ralph Siegel koji iza sebe ima već jednu pobjedu (Nicole "Malo ljubavi") i tri druga mjesta, bio je jedan od favorita ovogodišnjeg festivala s pjesmom "Živjeti slobodno", koju su izveli Chris Kempers i Daniel Kovač. Zapadnonjemačka pjesma našla se na devetom mjestu, a za nas je zanimljivo da je Daniel porijeklom iz Jugoslavije: "Otišao sam 1968. godine iz jednog malog slovenskog mjesta gdje i danas žive moje tetke i ujaci koje posjećujem."

A Phillipe La Fontaine, predstavnik Belgije, svoju pjesmu posvetio je jednoj Makedonki - to je njegova supruga. Pjesma je imala naziv "Neka svijet zna da je volim", a pred sami prijenos naslov je promijenjen u "Makedonka". "Ne zanima me novac od ove pjesme. Da sam i pobijedio, mislio bih isto!", rekao je La Fontaine.

Iako se nadala pobjedi, francuska pjevačica Joelle je izjavila: "Meni je bitno da sam prisutna i da sudjelujem. Ja sam dobra pjevačica i to crnkinja. Svojom pjesmom želim svijetu dati na znanje da crnci i bijelci mogu i trebaju živjeti zajedno i da Francuska ima i tamnopute pjevače."

Iza scene "Eurosonga 90" susret novinara sa austrijskom pjevačicom Simone imala je i okus skandala jer su je njeni zemljaci pitali za razloge zbog kojih se za magazin "Basta" slikala potpuno gola. Prvo je to negirala, a potom su uporniji tu činjenicu dokazali. Stvar je izgladio šef austrijske delegacije izjavom: "Ne sviđa mi se činjenica da se Simone pojavila gola u jednom magazinu, ali, kako ona sama kaže, to se dogodilo i ona zbog toga ne žali."

Zasad skriveno

I dok su tekli dani do finalne večeri oglasio se i dr. Nikica Kalođera najavom posebnog pisma u kojem će navodno razjasniti mnoge stvari koje su ostale skrivene od tiska.

Novinari su se, pak, bunili zbog vrlo visokih cijena jela i pića u Lisinskom. Kolega iz Velike Britanije je preračunao da su ga dva mala piva i jedna kava te dva soka koštali gotovo tri funte: "To je za mene skupo!", rekao je. "I za nas, također", odgovorili su mu kroz smijeh neki naše domaće kolege.

Brojne promocije, kokteli, baloni i što još sve ne bili su dio ove ipak velike televizijsko-glazbene manifestacije s koje svatko nosi mnogo dojmova i različitih ocjena. Čini nam se da smo i mi neke ovdje izrekli. I ovaj, kao i drugi pisan odmah nakon priredbi, još su vrući. Stvari će se sleći, a neke će možda i isplivati. Za pobjednika Tota Cotugna kao da tek počinju.

Domaćini mogu podvući crtu. Manifestacija je ukupno koštala 14 milijuna maraka, od čega Televiziju Zagreb 5,5 milijuna. Prema tvrdnjama iz producentskog tima, ova suma bit će pokrivena brojnim i raznovrsnim sponzorima.

ŠTO SU NOSILI ZAGREPČANI OSAMDESETIH

Svibanj 1984: "Pretrpane autobuse za Hrelić zamjenjuju bicikli. Tamo se kupuje doslovno sve! Što starije, to bolje! A jeftino! Tavani i podrumi frenetično se prekopavaju ne bi li se izvukle zaboravljene tričarije. Otkriti i znati upotrijebiti ono što se skriva ispod nataložene patine vremena postalo je pravo umijeće!"

Nedavno su u zagrebačkom gornjogradskom OK Lapidarij sljedbenici hirovite alternativne mode prikazali vlastite kreacije i kolaže. Na pitanje postoji li u Zagrebu doista anti-moda, kao npr. u Parizu i Londonu, kakva je i zašto - pokušala je odgovoriti naša suradnica Nina Ožegović...

Odbacivši kapute, zagrebačke su ulice i ovog proljeća naglo oživjele. Pločnici su postali živopisne modne piste! Pred Kavkazom, Zvečkom i Blatom, popularnim okupljalištima mladih Zagrepčana, misionari odjevne individualnosti pokazuju svoje umijeće.

Šetaju izazovne dame hamburških kabarea, engleski dendiji, kineske ljepotice, istrošeni mantili iz pedesetih, mamine lakirane "štikle". Nađe se čak i pokoji nostalgični romantičar Jesenjinova doba, a često zaluta i zakašnjeli panker.

Na uglu zamišljeno stoji individualac u narančastom. Crvenokosa tinejdžerka s tamnim naočalama trenira pušenje lule. Eksplozija boja beskompromisno vrijeđa standardni ukus. Nespojive kombinacije odjevnih predmeta šaljivo odudaraju od sivih konfekcijskih izloga.

Grad je napokon dobio boju!

Nedavno je u gornjogradskom OK Lapidarij, u sklopu "Komedije zabuna", omogućeno svim sljedbenicima hirovite alternativne mode da javno prikažu vlastite modne kolaže pod nazivom "Sam svoj modni izložak".

Trebalo je samo napraviti autorsku sliku na samome sebi i biti što originalniji i čudesniji. Alternativna, tj. anti-moda, te je večeri dokazala svoje postojanje i u Zagrebu. Uspio je, pokušaj dokazivanja jednog novog shvaćanja estetičnosti.

Stil kao namjerna komunikacija

Današnja anti-moda najšira je i najslobodoumnija od svih koje su se dosad pojavile. Ona uspješno objedinjuje sve suprotnosti i kičaste vizure u prijateljsku harmoniju. Ono što je nekad bilo neukusno pretvara se u ukusno i lijepo.

Ističe se erotika do vulgarizacije. Javlja se egzotičnost, intenzivni mirisi, naglašena je ružnoća. Upravo se čezne za jačim kontrastima, eksplozijama bizarnosti i čudesnim sklopovima. Postoji samo jedna zakonitost: stil kao namjerna komunikacija.

Značenja koja ima uobičajeni način odijevanja (prepoznatljiv socijalni status) ne postoje u anti-modi. Oslobođena predrasuda ustaljenog odijevanja, današnja alternativna moda maštovit je i drzak odgovor klasičnim modnim zakonitostima.

Odijevanje se više ne shvaća kao društvena ili estetička aktivnost nego prvenstveno kao problem identiteta. Njeno je glavno obilježje samosvojnost. Odjećom se želi afirmirati ličnost, pokazati kreativnost i biti zapažen u grupi. Zato je alternativna moda agresivna, napadna, a često i odbojna.

Javlja se nasuprot neinventivnoj tekstilnoj industriji koja još podliježe tradicionalnom. Stvaraoci su najčešće mladi, koji su ujedno i najogorčeniji stereotipnom ponudom trgovina.

Samu pojavu anti-mode u suvremenom svijetu moguće je logički objasniti. Ona se javlja kao posljedica nezadovoljstva i bunta uslijed gubljenja identiteta, besperspektivnosti i nesnalaženja. U takvim okolnostima rijetko se ispoljava kreativnost i mašta. Ako se imaginacija čak i oslobodi, to su opet asocijacije na prisutnu agresivnost.

Tako se želja za isticanjem i samopotvrdom ostvaruje pretjeranim ili individualnim odijevanjem. Na taj se način uspostavlja ravnoteža između unutrašnjih i vanjskih pritisaka.

Današnja anti-moda shvaća da je nemoguće promijeniti svijet. To je bio njen privid. Ali - ostaje igra. Privlačnost leži u samom istraživanju, prerušavanju. Čin odijevanja čin je kreacije, ugodan događaj, vizualni doživljaj ili šok.

Svjesno se teži nakaradnosti, ali nakaradnost se shvaća kao elementarna istina i ljepota.

Hrelić look

Alternativna se moda najčešće rađa na ulici. Ulica postaje kazalište, šarolika bina na kojoj prepoznajemo gusare, vojnike, Blondie... Izvorišta možemo tražiti i u glazbenim strujanjima kasnih sedamdesetih godina, u post-punku, u novom romantizmu.

U skladu s promjenama u glazbi, pojavljuju se i novi trendovi u odijevanju: dendizam, rockabilly, neoromanticari, nemaran Hrelić-look, povratak veselim pedesetim.

U najnovije se doba pojavljuje feminizacija, odnosno trend transvestita. Najizrazitiji je predstavnik toga stila čudesni Boy George, ali i njegov prijatelj Marilyn.

Inspiracija se ne traži u modnim žurnalima. Takvih ideja tamo i nema. Pravi stvaraoci novih trendova u odijevanju uglavnom su medijski likovi, popularni zabavljači, glumci, a najčešće rock-zvijezde.

Posljednjih nekoliko godina postojanja alternativne mode, originali čije smo kopije vidjeli na ulicama gotovo svih svjetskih gradova bili su Steve Strange (Visage), Adam Ant i bend Spandau Ballet.

Kod nas se prvi za to hrabro opredijelio Oliver Mandić, a smiono su ga slijedile Slađana Milošević i Dragana Šarić - Baby Doll. Vidljivo je da odijevanje postaje predstava u kojoj sudjeluju najneobičnije krpice, til, pohabani odjevni predmeti, već davno odbačeni.

U obzir dolazi sve! Premeću se istrošene bakine škrinje. Naglo se putuje slavonskim selima, gdje se otima originalna čipka, domaće platno, prastara nošnja. Pretrpane autobuse za Hrelić zamjenjuju bicikli. Tamo se kupuje doslovno sve! Što starije, to bolje! A jeftino!

Tavani i podrumi frenetično se prekopavaju ne bi li se izvukle zaboravljene tričarije. Otkriti i znati upotrijebiti ono što se skriva ispod nataložene patine vremena postalo je pravo umijeće.

Oni zagriženiji, duhovno i financijski, zbog kolekcioniranja svoje alternativne odjeće putuju u Pariz ili London, koji su već 20 godina središte svjetske modne mašte.

Dakako ne na elitne sajmove visoke mode nego u bespoštednu potragu za rabljenom odjećom za preobrazbu. Dućani Terfas i Dilidau u pariškoj četvrti Les Halles, specijalizirani za tu vrstu odjeće, nude obilje šašavih besmislica: od baletnih haljina do već povijesnih pulovera a la Juliette Greco.

Zainteresirani alternativci mogu u Londonu kupiti magazin ID koji predstavlja modu s ulice. Idiovci poručuju:

"Budi svoj vlastiti film!"

Alternativna moda stihijski se širi i ne priznaje državne granice, jedan stil kratkoga je vijeka jer stalno nadolaze novi.

Podrazumijeva uz odijevanje i određeni prototip ponašanja. Neodobravanje, čuđenje, kritiziranje ili podsmijeh popratne su pojave na koje su alternativci, uglavnom, imuni. Najsposobnije i najekstravagantnije, ili najprobitačnije, sljedbenici proglašavaju svojim modnim kreatorima.

I Zagreb ima prvu postavu alternativaca. Elitna svjetska moda, što nastaje u etabliranim modnim središtima, nema utjecaja na stvaralaštvo anti-mode.

Dapače, žustrina i avangardnost modne alternative u pravilu se, nakon nekoliko godina, udomaćuju u tradicionalnoj modi.

Dakako - oslobođena autentičnosti i pročišćena od detalja. To znači drugim riječima, da je pravi stvaralac mode zapravo anti-moda, tj. sloboda i neizvještačenost dokolice pločnika.

JOHNNY ŠTULIĆ SE VRATIO I OBJASNIO ZAŠTO JE OTIŠAO

Studeni 1987.: Nakon četiri godine boravka u ne baš dalekom nizozremskom gradu Utrechtu, vratio se "masovni hipnotizer" (kako ga je nazvao jedan ljubljanski sociolog), Branimir Johnny Štulić (Azra).

Kalkulacije, bolje reći potajne želje grupe domaćih glazbenika, o njegovom uhićenju "čim kroči na domaće tlo" pale su u vodu jer je najkontroverznija ličnost našeg glazbenog podneblja odmah po dolasku u Jugoslaviju snimila LP "Između krajnosti" i s matičnom grupom, bez ikakvih problema, uspješno ostvarila koncertnu turneju.

Istine i laži

Kad je u pitanju Johnny, manipulacije nikada nisu manjkale. Naprotiv, nesvjesno je pomogao da mu se ime provlači kroz niz neželjenih konteksta. Svakako, sve je rezultiralo obratima koji su mu usporavali razvojnu liniju.

Da su čaršijske "istine" moćnije od provjerenih informacija pokazalo se i ovog puta u slučaju (slučajnost je uvjetna!?) Johnnyja Štulića.

Pokušavajući shvatiti jesu li dežurne "sveznalice", tračeri vječito naslonjeni na šank lokalne birtije, i ovog puta previše pustile mašti na volju ili i u njihovom dimu ima vatre, pitao sam Johnnyja:

Koliko ima istine u pričama da je u svojevoljno "izgnanstvo" otišao zato što godinama nije plaćao porez na ostvareni prihod, zato što nije htio priznati očinstvo, i, zato što je, navodno paranoično bio uvjeren da su svi protiv njega i da mu ne dozvoljavaju da pjeva i govori o stvarima koje ga iritiraju?

"To je kao u iskrivljenom ogledalu. Ima svega i nema ničega. Ali nisu to razlozi", tvrdi Džoni gledajući u pravcu samo njemu znanom. "Ja sam, jednostavno, u to vrijeme bio vrlo indigniran. Sve mi se zgadilo... Da se razumijemo: nisam pobjegao, nisam morao otići. Jednostavno - otišao sam.

Što se tiče financijskih problema, mislim na porezne obaveze, ja sam svoj dug konačno odužio. Platio sam, mada ne znam šta sam platio i zašto plaćam. Svima bi moralo biti jasno da u domaćoj diskografiji vlada robovlasnički sistem - najamni radni odnos. Porez sam, istina, platio sa zakašnjenjem, ali, naravno, s pozamašnom kamatom. Ali zato, za novac koji sam čekao godinama, meni nikad niko nije platio ni jedan dinar na ime kamata!

O kakvom je očinstvu riječ? Po toj teoriji svaka cura može doći i reći da nešto ima s Johnnyem. Zašto? Zato što je Johnny poznat, zato što ima novac. Nema čovjeka koji bar malo vrijedi, koji je bar malo poznat, a da nije imao takve probleme. Ljudi postaju bolesni - to je stara stvar. Mislim da bi se u zakonu o djeci moralo nešto generalno promijeniti. Za djecu moraju odgovarati majke. Očinstvo nije stvar papira.

Ne patim od nikakvih paranoičnih uvjerenja. Napisao sam i objavio sve što sam htio. Ja sam svoje napravio, svoje sam kazao. Šapat najbolje funkcionira. Kao i pjesma. Odavno sam šapnuo sve što sam želio..."

Kako je, između ostalog, Johnny doprinosio maštovitim (samo maštovitim!?) nagađanjima?

Pa, recimo, za vrijeme četvorogodišnjeg boravka u Nizozemskoj tvrdoglavo je odbijao komunicirati s domaćim novinarima. Krajem 1985. godine lakonski mi je poručio: "U Jugoslaviji nemam prijatelje...".

Štoviše, Johnny i sada odbija davati intervjue (pouzdano znam da je razgovarao samo s trojicom novinara).

Ali, ne tako davno, sredinom 1982. godine, izjavio mi je: "Intervjuima publici dajem dodatna objašnjenja. I ako godišnje dam deset intervjua, a ne iskoristim ih pametno, ništa nisam napravio".

Zašto je promijenio odnos prema štampi?

"Zato što od priče nema koristi. U tom smislu sam izgubio utakmicu. Sigurno je da sam je izgubio, jer sam uvijek bio gubitnik. Ja sam i napravio svoju slavu kao gubitnik. To je stara stvar. Govorio sam dok su svi šutjeli. Sad kad svi brbljaju neću govoriti - hoću raditi. Hoću reći da čovjeku koji stari jedino preostaje da misli da je pametniji i da, naravno, nikad ništa ne zna..."

Bez konkurencije

Johnnyjev diskografski opus satkan za vrijeme četvorogodišnjeg izbivanja zadire u domenu pojedinačnih osobnih ukusa i objektivnih opširnih analiza, ali mi se čini da je trostruki LP "It Ain't Like In The Movies At All", prije svega zato što je otpjevan na engleskom jeziku, promašaj nedoličan njemu.

"Ljudi božji, to je šarmantno, izvrsno. Kad Bob Marley pjeva to nikom ne smeta. Pjevao sam na engleskom zbog komunikacije", objašnjava Johnny.

Kompilacijski LP "Kao i jučer" (sabran od Azrinih singlova) stvoren vjerojatno da bi upoznao nove naraštaje sa opusom Azre, po mom skromnom mišljenju, ne sadrži najsretniji izbor, ali se ipak pokazao funkcionalnim.

Ali zato mislim da LP "Između krajnosti" ipak vraća Johnnyja na stare uspješne staze koje su mu i omogućile da stekne simpatije domaće publike.

Ovogodišnja turneja donijela nam je, u koncertnom smislu, novo - staru Azru. Uz staru energiju i vatru uočljiva je i tehnička perfekcija.

Koncertni repertoar, prije svega zbog pjesama otpjevanih na engleskom jeziku i nekoliko diskutabilnih obrada poznatih svjetskih hitova, ostavlja dojam da se, za 150 minuta kontinuirane svirke, Johnny želi predstaviti kompletno, ali da tako, nažalost, otupljuje oštricu nastupa po kojoj je i te kako bio originalan i upečatljiv.

Šta danas misli o svojoj grupi?

"Azra je i dalje bez konkurencije. Suma sumarum - na cijelom svijetu. Što se tiče našeg uspjeha u svjetskim razmerama, to su neke stvari koje nemaju veze s muzikom. Tamo treba živjeti godinama, treba biti njihov, zato što oni drže novac i ne daju ga nikome osim sebi samima. Zapravo, cijeli svijet je organiziran kao jato pirana. Svi bi da na tebi zarade, ali niko neće da ulaže. To je logično jer, bi li recimo PGP RTB uložio pare u bend iz Bugarske? Naravno da ne bi. Ali, Azra će i tamo napraviti posao. Potrebno je samo vrijeme. Zapamtite to dobro..."

Kao i Azra i Johnny je staro - novi. Međutim, daleko je smireniji.

Raniju brzinu u izlaganju zamijenile su povremene pauze. Gestikulacije rukama skoro su nestale. Prilično se promijenila i boja njegova glasa. Govori nešto tiše nego inače. Manje je i napetosti u njegovom ponašanju. Spontaniji je i opušteniji nego ranije.

"Nije važno kakav sam ja", kaže Johnny: "Nije važno jesam li dobar ili nisam, važno je je li dobro to što radim...".

Šta vi mislite?

To je stvar ponosa

"Postoji jedinstveno rješenje za cijeli svijet! U čemu je stvar? Treba masovno graditi space shuttle. Svijet je postao zagađen. Mora se negdje otići. Definitivno mora. To je pitanje ponosa i slave. Šta će nam život bez slave..."

Sve sam sam zaradio

"Sve što zaradim, bilo gdje jer sam ja i vani zarađivao, sam sam radio. Ja ne kradem - već radim. To je moj rad i znoj. Koliko dobijem - dobijem. Prema tome zašto bih trebao imati grižnju savjesti zato što imam novac. Meni nitko ništa nije dao u životu. Ponosan sam na sebe što sam zarađujem i nitko me ne uzdržava..."

HRELIĆ: Sajam naše mladosti [1989.]

PROSINAC 1985: Sajamski život ima posebnu draž. Naši se ljudi vole "cjenkati" i zato je mnogima od njih kupovanje u Jakuševcu prava poslastica. Ipak, tu kupac uvijek mora biti oprezan...

"Oprostite, a kaj je to?", zbunjeno zapitkuje besprijekorno odjeveni mladić s "rejbanicama" na nosu, u kožnoj jakni i cipelama od guštera s kojima bi sasvim sigurno mogao kupiti pola jakuševačkog sajma.

"Mladi gospon, pa kaj ne vidite? Mašina za rezance. Tu samo vrtite, a van vam izlaze fini, prhki, beli rezančeki. Hoćete? Jeftino vam dam..."

"Pa što da ja radim s mašinom za rezance, kaj vam izgledam k'o kuharica?", buni se ušminkani.

"Ma ni slučajno, ni slučajno! Ali kad vam velim da je mašinica jeftina, čovek nikad nemre znati kad bu mu nekaj u životu trebalo".

Tu je naš momak malo zastao - očito, pokolebala ga ova neoboriva životna istina - zavukao ruke u džepove i već pomislio da će se sad latiti svog, sigurno, ništa manje skupocjenog novčanika od jakne, cipela i naočala (tko zna, možda je i te "rejbanice" kupio baš ovdje, na popularnom Hreliću)... Ali, ne. Odustaje.

"Drugi put", kaže nesuđeni kupac tek toliko da nešto kaže i već gleda u drugom pravcu privučen nekom novom atrakcijom.

Tako je to svakog utorka popodne i u srijedu ujutro na Sajmu rabljene robe u Jakuševcu, na kojem se, osim iznošenih, starih krpica mogu kupiti i sasvim nove levisice, wranglerice, kojekakve majice iz Trsta što još mirišu po Ponte Rosu i "lakostice" za samo 3500 dinara. Doduše, neizbježni lakostovski krokodil pomalo je izmijenio fizionomiju, ali - ne mari. Na daljinu se to i onako ne vidi.

Intelektualci

"Svega tu ima, od igle do lokomotive", uvjeravaju nas prodavači, a potvrđuju i kupci. Kad nigdje nije bilo kave i deterdženta, bilo ih je na Hreliću. Kad u gradskim prodavaonicama niste mogli pronaći zimske gume za vašeg "stojadina", bilo ih je na Hreliću. Ako ste već izgubili svaku nadu da ćete uspjeti nabaviti neophodni rezervni dio za Fiata, ne očajavajte. Možda ga ipak pronađete na Hreliću.

A ako kojim slučajem očekujete društvance i u svojoj sobi želite stvoriti specijalno intimnu atmosferu uz, recimo, ljubičastu svjetlost, i za to ćete rješenje pronaći na jakuševačkom sjamu (odnosno Hreliću kojeg još uvijek tako zovu zbog bivše dugogodišnje lokacije u selu Hrelić).

Ovdje se, naime, prodaju žarulje svih boja: crvene, zelene, ljubičaste... I ne samo to. Na Sajmu rabljene robe možete doista kupiti što vam srce poželi. Ima tu pravih krzenih kaputa (onaj od zeca, na primjer, stoji 8000 dinara), kozmetičkih proizvoda svih vrsta, starih cipela, budilica, vaga, raznih zastavica (a najtraženije su one s likovima Blakea i Krystle iz "Dinastije", čak se prodaju bolje nego "Dinamove"), alata, kojekakvih vaza i zdjelica...

U cijelom tom metežu može vas zbuniti samo jedna stvar: ponekad ne možete točno odrediti tko je prodavač, a tko kupac. Ali, to nije ni bitno, jer onaj tko je danas došao kao kupac, možda će već sutra prodavati vlastite stvari.

"Pospremila sam ormare, izvukla hrpu iznošenih krpica i odlučila zaradili koji dinar. Prošli sam tjedan ovdje zaradila 18.000 dinara, ali danas ide loše. Prodala sam samo jedne tenisice za 500 dinara", priča nam jedna mlada nezaposlena liječnica koja se nije htjela predstviti, jer, ipak...

Općenito, društvo koje se redovito muva jakuševačkim sajmom ne može se svrstati ni u jednu tipičnu društvenu kategoriju. Zanimljivo je da smo od intelektualaca sreli najviše prosvjetnih radnika: odgajateljica, predavača razredne nastave, profesora u penziji, a nađe se i pokoji inženjer elektrotehnike koji pokušava jeftinije nabaviti kakvu nesvakidašnju tehničku spravicu ili možda čak kazetofon, radio i slično.

Jedan profesor tehničkog odgoja u mirovini redovito srijedom švrlja sajmom tek toliko da vidi što ima novo.

- Kad ne trebate ništa određeno, onda vam je sve ovo strašno zgodno. Sajamski život ima posebnu draž. Naši se ljudi vole "cjenkati", a to, dakako, ne mogu u običnim trgovinama i zato je mnogima od njih kupovanje u Jakuševcu prava poslastica. Međutim, tu kupac uvijek treba biti oprezan. Ja sam nedavno htio kupiti pipu koja je u dućanu u gradu stajala 1300 dinara. Zanimalo me ima li takvih pipa i na jakuševačkom sajmu. Mislio sam, možda prođem jeftinije. Možete si zamisliti kako sam se iznenadio kad me sajamski prodavač hladnokrvno izvjestio da ovdje ista takva pipa košta 1500 dinara. Zgodno, zar ne?".

Jedna mlada nastavnica predškolskog odgoja prodaje Avonove kozmetičke proizvode: lakove za nokte, rumenila, u kamenu, tekuće pudere, kreme za ruke, maske za lice i još koješta.

"Otkud vam sve to?", pitamo je.

" Donosi mi tata iz inozemstva, a meni je prodavanje u Jakuševcu dobar način da zaradim za džeparac. Zato dolazim jedanput mjesečno, pa što prodam - prodam".

Ni ova naša sugovornica nije se htjela predstaviti jer bi roditelji nekih mališana iz njene grupe mogli o njoj svašta pomisliti. Nemaju baš svi o Jakuševcu dobro mišljenje - kaže ona.

Za šačicu dinara

Općenito, posjetioci jakuševačkog sajma iz tko zna kojih razloga nerado odaju svoje ime i prezime.

"Nemojte se srditi, ali žena bi me zadavila kad bi saznala da sam opet tu zabadal nos", povjerio nam se još jedan ljubitelj sajamske vreve koji nije htio riskirati. Drugi se boje što će o njima reći prijatelji, treći što bi pomislili poslovni partneri kad bi znali da njihovi ugledni kolege posjećuju "buvljake".

Ipak, ima i onih hrabrijih koji, osim iza svog štanda rasprostrtog po prašnjavom sajmskom šljunku, stoje i iza onog što rade.

"Odgajateljica sam u dječjem vrtiću i sama uzdržavam sina i sebe", kaže nam Ančica Golubić. -

Prodajem na sajmu iz čiste potrebe, jer samo od moje plaće ne bismo mogli preživjeti. Ali, znate, ni Jakuševac više nije ono što je nekad bio. Ljudi sve češće iz ormara izvlače stare stvari, ali za sebe. Prepravljaju ih i ponovo nose. Doduše, jos se uvijek ovdje može naći i sasvim zgodne, očuvane odjeće. Kad ponekom studentu malo plićeg džepa ponestane novca za skupe knjige, katkad je prisiljen prodati gotovo novi pulover ili hlače.

Istina je da je Jakuševac izgubio ponešto od svog tipičnog sajamskog šarma. Nekada su se tu, svaka sa svojim harmonikašem, šepirile neizbježne sajamske pevaljke koje bi namigivale posjetiocima pjevajući vulgarne pjesmice.

Osim štandova, ovdje su bili razapeti i raznobojni šatori u kojima bi znatiželjnici - sa zamo šačicu dinara - mogli vidjeti kojekakva "čuda neviđena", još donedavna mnogi bi se gurali zavirujući u veliki šator ne bi li vidjetli "najveću rugobu na svijetu, jezivu ženu-zmiju koja je još k tome u boci". Sada je od svega toga ostala još samo poneka društvena igra, gađanje u metu i tzv. zid smrti po kojemu navodno još uvijek nedjeljom, kad je u Jakuševcu sajam automobila, vrtoglavo projuri pokoji motorist. Dakako, tu je i nezaobilazna kotlovina čiji miris mami posjetioce još u daljini da požure na sajam.

Ipak, Ruža Križić, koja već dugo u Jakuševcu priprema kotlovinu, žali se da joj posao ne ide dobro.

"Kriza je, ljudi štede i na hrani", kaže ona.

"Eto, ja stojim tu cijeli dan, nasmrzavam se, a onda jedva pokrijem troškove. Za ovo mjesto plaćam 1040 dinara mjesečno, a jednako toliko plaćaju i oni koji imaju centralna mjesta i kojima posao cvijeta.

Nekada je sajam imao svoju strogu hijerarhiju koju su bez pogovora poštovali svi trgovci.

Najstariji prodavač kotlovina imao je najbolje mjesto, noviji su dolazili na kraj kolone. Međutim, nadležni u tržnici Medvešćak, pod čiju upravu spada i jakuševački sajam, odjednom su počeli primati anonimna pisma u kojima su se oni nezadovoljni svojim mjestom pobunili. Sada se za sva mjesta licitira. Onaj tko da najviše, dobiva najbolje mjesto pod jakuševačkim suncem. A jedan četvorni metar sajamskog prostora stoji 60 dinara.

Sajamska harmonija

Da ništa ne naruši harmoniju sajamskog života brinu se i dežurni policajci. Najviše im muke zadaju kockari, koji katkada znaju dobrano opelješiti lakovjerne mušterije i, dakako, preprodavači kojih u Jakuševcu, čini se, ima na svakom koraku.

"Da imam sedam pari očiju, ni to mi ne bi bilo dovoljno", žali se mladi čuvar reda i zakona Anđelko Petrović.

"Ovo zovu 'Sajmom rabljene robe', ali gotovo pola svega što se u Jakuševcu prodaje je - novo".

Ipak, Jakuševac je pitomi sajam.

"Gotovo nikad ovdje nema ni tuča ni svađa", kaže policajac Slavko Vranješ koji sa svojim psom budno prati zbivanja na sajmu. Jedino bi valjalo stati na kraj preprodavačima tzv. bijele tehnike.

Zapravo, kao i na svakom drugom sajmu, i u Jakuševcu se najčešće trguje na obostrano zadovoljstvo i prodavača i kupaca. Pa, ako netko kad se vrati kući i shvati da je nasamaren, što se može?! S tim valja računati i svaki sajamski posjetilac to zna. Zlatko Ptiček je zadovoljan, jer je upravo kupio bundu za 20.000 dinara, a ista bi takva u dućanu stajala trostruko više. Ljubomir Vuletić iz Maljeva, koji je u Zagreb došao da posjeti sina, uživao je u šetnji sajmom, a ako usput pronađe i kakvo prikladno odijelo za sebe - tim bolje. Doduše, jedno po 12.000 nije htio kupiti, iako se prodavačica svojski trudila da ga nagovori.

- Pa danas vam pola pajceka košta 6000 dinara, a pajceka začas pojedete i kaj imate od toga? Bolje vam je kupiti odijelo. Glete, novo je...

I tako, svaki sajamski posjetilac pronađe nešto za sebe. Ne smeta mu ni gužva, ni prašina, pa ni to što roba ne stoji na klasičnim štandovima nego na zemlji... Prodavačica Mira Boljkovec se snašla.

Rasprostrla je stvari po poljskim krevetima da ne budu baš na podu.

"Tako je higijenskije",  kaže ona.

Od Nikolaja Kaznakova, rukovodioca tržnice Medveščak, saznali smo da postaje planovi po kojima bi Jakuševački sajam jednog dana mogao osvanuti u ljepšem svjetlu. Kad bi se dobila trajna lokacija (jer sajam je na Jakuševcu samo privremeno), sagradili bi se sanitarni čvorovi, ugostiteljski objekti, proradila mala privreda i razne uslužne djelatnosti.

Na jednom dijelu sajma mogla bi se organizirati i prodaja sezonskih namirnica. Predlaže se da se sajam preseli samo malo istočnije od svoje sadašnje lokacije, ali ne predaleko od grada, da njegovi posjetioci ne bi morali dugo pješačiti. Ali, za sada, sve ostaje samo na željama. Do daljnjega

Jakuševac, čini se ostaje u - Jakuševcu.

Poljske i zagrebačke cijene

Poljaci su se već sasvim lijepo udomaćili na Jakuševačkom sajmu. Trguju koječim - kamp-

opremom, satovima, telefonima, ručnicima i kuhinjskim krpama, kojekakvim sprejevima, kozmetičkim proizvodima, krznenim kaputima... Ali, na žalost, začas otkrivaju ne samo tajne naših "buvljaka" nego i muke naše svakodnevice. Tako smo saznali da se kod Poljaka isplati kupovati samo ako još nisu bili u centru grada pa ne znaju kakve su cijene u našim prodavaonicama. Ali, čim prošeću gradom i shvate kako skaču cijene u zagrebačkim prodavaonicama, u tili čas skoče i cijene poljskim šatorima, dezodoranima i bižuteriji!

Sajmovi

Robni sajmovi potječu još iz antičkih vremena. U našoj zemlji, od najdavnijih vremena održavali su se sajmovi-pazari (vašari), a među najstarije poznate sajmove ubraja se Kraljevski sajam koji se od XII stoljeća održavao u Zagrebu na Kraljevo. Suvremeniji sajmovi pojavljuju se na prelazu iz XIX u XX stoljeće. Prvi takav sajam održan je u Veroni, drugi u Parizu, a treći, koji se zvao Zagrebački zbor, 1909. godine u Zagrebu. S vremenom on je izrastao i promijenio ime u Zagrebački velesajam.

Jakuševački sajam najprije je bio smješten usred grada, u Heinzelovoj ulici, a prije dvadesetak godina preseljen je u selo Otok (Hrelić). U Hreliću su se istovremeno održavali i robni i stočni sajam. Sajam stoke još je i dan-danas tamo, a Sajam rabljene robe prije desetak godina preseljen je u Jakuševac, gdje se održava svakog utorka popodne i srijedom ujutro. Nedjeljom je na tom istom mjestu Sajam automobila.

ZAGREB JE BIO CENTAR PROSTITUCIJE

Svibanj 1971: Javna je tajna da je Zagreb jedan od gradova s najvećim brojem prostitutki u Jugoslaviji. Nešto više o organizaciji zagrebačke prostitucije, o kategorijama prostitutki, o mjestima gdje se pojedine kategorije okupljaju i o cijenama "za uslugu" čuli smo od dvadesetogodišnjeg Zlatka L., jednog od zagrebačkih makroa.

Zlatko nas je dočekao pred "Dubrovnikom" na Trgu Republike. Imao je uske hlače sa širokim manžetama, tamnoplavi sako i kaput šiven po mjeri od očigledno nekog uvoznog,najvjerojatnije talijanskog štofa. Kad nas je ugledao nasmiješio se i pružio ruku.

"Stigli ste, dečki! Provest ću vas malo kroz Zagreb i usput vam reći sve što vas zanima. Gdje hoćete da vas prvo odvedem?"

Možda u Esplanadu?

Odmahnuo je prezrivo rukom.

"Esplanada?! Ne, ne bih vam to savjetovao. Mnogo novca, a slab provod. Kad ima dosta gostiju, cijene su i po dvadeset do trideset tisuća lira, dvije stotine, pa čak i dvije stotine pedeset franaka! U dinarima 70-80 tisuća . Ali u sajmenim danima, za dinare se ne može ništa uraditi. Samo konvertibilna valuta".

A u "Ritzu"?

Ponovno odmahivanje rukom.

"'Ritz' je skoro isti kao i Esplanada. Cijene su neznatno niže. Materijal je dobar, ne kažem da nije, ali treba imati love. Bez nekoliko cenera (desetohiljadarki) ne vrijedi ni ulaziti".

Zašto su prostitutke u skupljim hotelima tako skupe?

Zlatko se nasmijao i podsmješljivo nas pogledao. Izvadio je iz pozlaćene tabakere jedan "Kent" i zapalio ronsonom.

"Zar zaista ne znate zašto? Konkurencija. Ne toliko konkurencija među prostitutkama, nego konkurencija među makroima. Osim toga, za "rad" u ekskluzivnim hotelima neophodno je pripremiti teren. Treba dobro stajati s konobarima, službenicima recepcije i ostalim osobljem.Naravno, to košta. Osim toga i makro uzima lavovski dio za zaštitu. Prostitutki na kraju najmanje ostaje iako ona ustvari najviše da. Ako hoćete, možemo otići do Esplanade pa razgovarajte s nekom od njih".

Dva puta tjedno na pregled

Pred Esplanadom gužva, kao i svaku večer. Zlatko ulazi unutra i uskoro se vraća s jednom djevojkom u mini-mini suknji. Lijepa, visoka crnka, lakirane kose. Zlatko je dovodi do automobila u kojem ih čekamo. To je Zlatkova "zastava 1300".

Kako ste počeli?

Nervozno je zapalila cigaretu, a zatim se okrenula ka nama na zadnjem sjedalu.

"Prvo i prvo ja nisam "vi", ja sam "ti". Nitko mi se nije obratio sa "vi" već dvije godine, od kad sam došla iz Sarajeva. Tamo sam završila zanat ali nisam htjela raditi za 70 000 starih dinara mjesečno. Došla sam u Zagreb".

Pogledala je kroz staklo na gužvu pred Esplanadom.

"Ovdje sam i počela. Pet do deset tisuća po jednom poslu. Zatim me je uhvatila policija. Dobila sam mjesec dana zatvora. Poslije toga sam nastavila. Kad su me "plavci" drugi put uhvatili, dobila sam deset dana, zatim su me upisali u registar i rekli mi da dva puta tjednomoram ići kod doktora na pregled, zbog opasnosti od zaraze. Onda sam upoznala Frankeca. On je poznavao pola Zagreba. Postao mi je prijatelj. Njemu sam davala skoro sav novac koji bih dobivala, a on me je zauzvrat "štitio" i nalazio mi povremeno bolje mušterije, one s dubljim džepovima, uglavnom iz inostranstva. Kad sam se posvađala sa Frankecom, Zlatko me je uzeo pod svoje. Ostalo znate i sami".

Ugasila je cigaretu u pepeljari, otvorila vrata i izašla van. Još jednom se okrenula prije nego što se umiješala u gužvu pred "Esplanadom".

"Idem, sada je najbolje vrijeme! Ćao!"

Najbolje su one za koje policija ne zna...

Zlatko je upalio motor. Krenuli smo dalje.

"Najviše ih ima ovakvih, sličnih njoj", počeo je i sam pričati, "samo, težak je to posao, dečki, kažem vam jer znam. Kad nema mušterija, nema što ni da se jede. Onda se ide s prvim koga sretnu na ulici i to za tisuću pa čak i petsto starih dinara ili za večeru. Većina njih su djevojke bez ikakvog zanimanja, zatim dolaze radnice, kvalificirane i nekvalificirane, onda kućne pomoćnice srednjoškolke i studentice, uglavnom one koje su došle iz unutrašnjosti. Počnu kad nemaju novca, misle "samo ću jednom ili dva puta" a najveći broj nikada ne prestane. Tako je to, dečki, kažem vam".

Razlikuju li se zagrebačke prostitutke po nekim kategorijama?

Zlatko je potvrdno klimao glavom.

"O da, pa naravno da se razlikuju. Ima ih nekoliko vrsta, zavisno od mjesta na kome "ordiniraju", fizičkog izgleda i od onoga što nude - samo sebe ili ljubav u stanu, autu ili na ulici, u parku ili nekoj kapiji. To su one najniže".

A koje su najviše?

Zlatko se samozadovoljno nasmijao.

"Staro je pravilo da su najbolje one prostitutke za koje policija ne zna. Gost ne želi nikakvu blamažu. A upravo takve su one koje su pod mojom zaštitom".

Izvadio je iz džepa svežanj fotografija i dodao nam ih.

"Pogledajte ovo. Sve su to lijepe, mlađe i zgodne djevojke. Uglavnom visokoobrazovane ili bar sa srednjom školom. Većina njih su udane žene. Možda ćete među njima prepoznati i žene nekih poznatih osoba - nogometaša, direktora, glumaca..."

Kako si ih upoznao?

"Mogao bih reći: profesionalna tajna - ali neću. Njihovi muževi su često odsutni, najčešće u inozemstvu. One su same a još su mlade i... željne, razumijete što hoću reći. Ja im priđem u određenom trenutku i obično sve bude u redu. Prvo od njih napravim svoje ljubavnice a kasnije... Njihove brojeve telefona samo ja imam, samo ja im zakazujem sastanke i ugovaram poslove. Jednostavno, garantiram diskreciju i to apsolutnu diskreciju a uzimam izvjesnu proviziju".

Koje su ostale kategorije prodavačica ljubavi u Zagrebu?

"Ovo su bile one izvan kategorije. Inače, prva kategorija su takozvane barske dame i animir dame - barske ljepotice, umjetnice, trećerazredne pjevačice, igračice i striptizete - sve su one veoma lijepe i zgodne, a osim toga i 'znaju svoj posao odlično'".