PROSINAC 1985: Sajamski život ima posebnu draž. Naši se ljudi vole "cjenkati" i zato je mnogima od njih kupovanje u Jakuševcu prava poslastica. Ipak, tu kupac uvijek mora biti oprezan...
"Oprostite, a kaj je to?", zbunjeno zapitkuje besprijekorno odjeveni mladić s "rejbanicama" na nosu, u kožnoj jakni i cipelama od guštera s kojima bi sasvim sigurno mogao kupiti pola jakuševačkog sajma.
"Mladi gospon, pa kaj ne vidite? Mašina za rezance. Tu samo vrtite, a van vam izlaze fini, prhki, beli rezančeki. Hoćete? Jeftino vam dam..."
"Pa što da ja radim s mašinom za rezance, kaj vam izgledam k'o kuharica?", buni se ušminkani.
"Ma ni slučajno, ni slučajno! Ali kad vam velim da je mašinica jeftina, čovek nikad nemre znati kad bu mu nekaj u životu trebalo".
Tu je naš momak malo zastao - očito, pokolebala ga ova neoboriva životna istina - zavukao ruke u džepove i već pomislio da će se sad latiti svog, sigurno, ništa manje skupocjenog novčanika od jakne, cipela i naočala (tko zna, možda je i te "rejbanice" kupio baš ovdje, na popularnom Hreliću)... Ali, ne. Odustaje.
"Drugi put", kaže nesuđeni kupac tek toliko da nešto kaže i već gleda u drugom pravcu privučen nekom novom atrakcijom.
Tako je to svakog utorka popodne i u srijedu ujutro na Sajmu rabljene robe u Jakuševcu, na kojem se, osim iznošenih, starih krpica mogu kupiti i sasvim nove levisice, wranglerice, kojekakve majice iz Trsta što još mirišu po Ponte Rosu i "lakostice" za samo 3500 dinara. Doduše, neizbježni lakostovski krokodil pomalo je izmijenio fizionomiju, ali - ne mari. Na daljinu se to i onako ne vidi.
Intelektualci
"Svega tu ima, od igle do lokomotive", uvjeravaju nas prodavači, a potvrđuju i kupci. Kad nigdje nije bilo kave i deterdženta, bilo ih je na Hreliću. Kad u gradskim prodavaonicama niste mogli pronaći zimske gume za vašeg "stojadina", bilo ih je na Hreliću. Ako ste već izgubili svaku nadu da ćete uspjeti nabaviti neophodni rezervni dio za Fiata, ne očajavajte. Možda ga ipak pronađete na Hreliću.
A ako kojim slučajem očekujete društvance i u svojoj sobi želite stvoriti specijalno intimnu atmosferu uz, recimo, ljubičastu svjetlost, i za to ćete rješenje pronaći na jakuševačkom sjamu (odnosno Hreliću kojeg još uvijek tako zovu zbog bivše dugogodišnje lokacije u selu Hrelić).
Ovdje se, naime, prodaju žarulje svih boja: crvene, zelene, ljubičaste... I ne samo to. Na Sajmu rabljene robe možete doista kupiti što vam srce poželi. Ima tu pravih krzenih kaputa (onaj od zeca, na primjer, stoji 8000 dinara), kozmetičkih proizvoda svih vrsta, starih cipela, budilica, vaga, raznih zastavica (a najtraženije su one s likovima Blakea i Krystle iz "Dinastije", čak se prodaju bolje nego "Dinamove"), alata, kojekakvih vaza i zdjelica...
U cijelom tom metežu može vas zbuniti samo jedna stvar: ponekad ne možete točno odrediti tko je prodavač, a tko kupac. Ali, to nije ni bitno, jer onaj tko je danas došao kao kupac, možda će već sutra prodavati vlastite stvari.
"Pospremila sam ormare, izvukla hrpu iznošenih krpica i odlučila zaradili koji dinar. Prošli sam tjedan ovdje zaradila 18.000 dinara, ali danas ide loše. Prodala sam samo jedne tenisice za 500 dinara", priča nam jedna mlada nezaposlena liječnica koja se nije htjela predstviti, jer, ipak...
Općenito, društvo koje se redovito muva jakuševačkim sajmom ne može se svrstati ni u jednu tipičnu društvenu kategoriju. Zanimljivo je da smo od intelektualaca sreli najviše prosvjetnih radnika: odgajateljica, predavača razredne nastave, profesora u penziji, a nađe se i pokoji inženjer elektrotehnike koji pokušava jeftinije nabaviti kakvu nesvakidašnju tehničku spravicu ili možda čak kazetofon, radio i slično.
Jedan profesor tehničkog odgoja u mirovini redovito srijedom švrlja sajmom tek toliko da vidi što ima novo.
- Kad ne trebate ništa određeno, onda vam je sve ovo strašno zgodno. Sajamski život ima posebnu draž. Naši se ljudi vole "cjenkati", a to, dakako, ne mogu u običnim trgovinama i zato je mnogima od njih kupovanje u Jakuševcu prava poslastica. Međutim, tu kupac uvijek treba biti oprezan. Ja sam nedavno htio kupiti pipu koja je u dućanu u gradu stajala 1300 dinara. Zanimalo me ima li takvih pipa i na jakuševačkom sajmu. Mislio sam, možda prođem jeftinije. Možete si zamisliti kako sam se iznenadio kad me sajamski prodavač hladnokrvno izvjestio da ovdje ista takva pipa košta 1500 dinara. Zgodno, zar ne?".
Jedna mlada nastavnica predškolskog odgoja prodaje Avonove kozmetičke proizvode: lakove za nokte, rumenila, u kamenu, tekuće pudere, kreme za ruke, maske za lice i još koješta.
"Otkud vam sve to?", pitamo je.
" Donosi mi tata iz inozemstva, a meni je prodavanje u Jakuševcu dobar način da zaradim za džeparac. Zato dolazim jedanput mjesečno, pa što prodam - prodam".
Ni ova naša sugovornica nije se htjela predstaviti jer bi roditelji nekih mališana iz njene grupe mogli o njoj svašta pomisliti. Nemaju baš svi o Jakuševcu dobro mišljenje - kaže ona.
Za šačicu dinara
Općenito, posjetioci jakuševačkog sajma iz tko zna kojih razloga nerado odaju svoje ime i prezime.
"Nemojte se srditi, ali žena bi me zadavila kad bi saznala da sam opet tu zabadal nos", povjerio nam se još jedan ljubitelj sajamske vreve koji nije htio riskirati. Drugi se boje što će o njima reći prijatelji, treći što bi pomislili poslovni partneri kad bi znali da njihovi ugledni kolege posjećuju "buvljake".
Ipak, ima i onih hrabrijih koji, osim iza svog štanda rasprostrtog po prašnjavom sajmskom šljunku, stoje i iza onog što rade.
"Odgajateljica sam u dječjem vrtiću i sama uzdržavam sina i sebe", kaže nam Ančica Golubić. -
Prodajem na sajmu iz čiste potrebe, jer samo od moje plaće ne bismo mogli preživjeti. Ali, znate, ni Jakuševac više nije ono što je nekad bio. Ljudi sve češće iz ormara izvlače stare stvari, ali za sebe. Prepravljaju ih i ponovo nose. Doduše, jos se uvijek ovdje može naći i sasvim zgodne, očuvane odjeće. Kad ponekom studentu malo plićeg džepa ponestane novca za skupe knjige, katkad je prisiljen prodati gotovo novi pulover ili hlače.
Istina je da je Jakuševac izgubio ponešto od svog tipičnog sajamskog šarma. Nekada su se tu, svaka sa svojim harmonikašem, šepirile neizbježne sajamske pevaljke koje bi namigivale posjetiocima pjevajući vulgarne pjesmice.
Osim štandova, ovdje su bili razapeti i raznobojni šatori u kojima bi znatiželjnici - sa zamo šačicu dinara - mogli vidjeti kojekakva "čuda neviđena", još donedavna mnogi bi se gurali zavirujući u veliki šator ne bi li vidjetli "najveću rugobu na svijetu, jezivu ženu-zmiju koja je još k tome u boci". Sada je od svega toga ostala još samo poneka društvena igra, gađanje u metu i tzv. zid smrti po kojemu navodno još uvijek nedjeljom, kad je u Jakuševcu sajam automobila, vrtoglavo projuri pokoji motorist. Dakako, tu je i nezaobilazna kotlovina čiji miris mami posjetioce još u daljini da požure na sajam.
Ipak, Ruža Križić, koja već dugo u Jakuševcu priprema kotlovinu, žali se da joj posao ne ide dobro.
"Kriza je, ljudi štede i na hrani", kaže ona.
"Eto, ja stojim tu cijeli dan, nasmrzavam se, a onda jedva pokrijem troškove. Za ovo mjesto plaćam 1040 dinara mjesečno, a jednako toliko plaćaju i oni koji imaju centralna mjesta i kojima posao cvijeta.
Nekada je sajam imao svoju strogu hijerarhiju koju su bez pogovora poštovali svi trgovci.
Najstariji prodavač kotlovina imao je najbolje mjesto, noviji su dolazili na kraj kolone. Međutim, nadležni u tržnici Medvešćak, pod čiju upravu spada i jakuševački sajam, odjednom su počeli primati anonimna pisma u kojima su se oni nezadovoljni svojim mjestom pobunili. Sada se za sva mjesta licitira. Onaj tko da najviše, dobiva najbolje mjesto pod jakuševačkim suncem. A jedan četvorni metar sajamskog prostora stoji 60 dinara.
Sajamska harmonija
Da ništa ne naruši harmoniju sajamskog života brinu se i dežurni policajci. Najviše im muke zadaju kockari, koji katkada znaju dobrano opelješiti lakovjerne mušterije i, dakako, preprodavači kojih u Jakuševcu, čini se, ima na svakom koraku.
"Da imam sedam pari očiju, ni to mi ne bi bilo dovoljno", žali se mladi čuvar reda i zakona Anđelko Petrović.
"Ovo zovu 'Sajmom rabljene robe', ali gotovo pola svega što se u Jakuševcu prodaje je - novo".
Ipak, Jakuševac je pitomi sajam.
"Gotovo nikad ovdje nema ni tuča ni svađa", kaže policajac Slavko Vranješ koji sa svojim psom budno prati zbivanja na sajmu. Jedino bi valjalo stati na kraj preprodavačima tzv. bijele tehnike.
Zapravo, kao i na svakom drugom sajmu, i u Jakuševcu se najčešće trguje na obostrano zadovoljstvo i prodavača i kupaca. Pa, ako netko kad se vrati kući i shvati da je nasamaren, što se može?! S tim valja računati i svaki sajamski posjetilac to zna. Zlatko Ptiček je zadovoljan, jer je upravo kupio bundu za 20.000 dinara, a ista bi takva u dućanu stajala trostruko više. Ljubomir Vuletić iz Maljeva, koji je u Zagreb došao da posjeti sina, uživao je u šetnji sajmom, a ako usput pronađe i kakvo prikladno odijelo za sebe - tim bolje. Doduše, jedno po 12.000 nije htio kupiti, iako se prodavačica svojski trudila da ga nagovori.
- Pa danas vam pola pajceka košta 6000 dinara, a pajceka začas pojedete i kaj imate od toga? Bolje vam je kupiti odijelo. Glete, novo je...
I tako, svaki sajamski posjetilac pronađe nešto za sebe. Ne smeta mu ni gužva, ni prašina, pa ni to što roba ne stoji na klasičnim štandovima nego na zemlji... Prodavačica Mira Boljkovec se snašla.
Rasprostrla je stvari po poljskim krevetima da ne budu baš na podu.
"Tako je higijenskije", kaže ona.
Od Nikolaja Kaznakova, rukovodioca tržnice Medveščak, saznali smo da postaje planovi po kojima bi Jakuševački sajam jednog dana mogao osvanuti u ljepšem svjetlu. Kad bi se dobila trajna lokacija (jer sajam je na Jakuševcu samo privremeno), sagradili bi se sanitarni čvorovi, ugostiteljski objekti, proradila mala privreda i razne uslužne djelatnosti.
Na jednom dijelu sajma mogla bi se organizirati i prodaja sezonskih namirnica. Predlaže se da se sajam preseli samo malo istočnije od svoje sadašnje lokacije, ali ne predaleko od grada, da njegovi posjetioci ne bi morali dugo pješačiti. Ali, za sada, sve ostaje samo na željama. Do daljnjega
Jakuševac, čini se ostaje u - Jakuševcu.
Poljske i zagrebačke cijene
Poljaci su se već sasvim lijepo udomaćili na Jakuševačkom sajmu. Trguju koječim - kamp-
opremom, satovima, telefonima, ručnicima i kuhinjskim krpama, kojekakvim sprejevima, kozmetičkim proizvodima, krznenim kaputima... Ali, na žalost, začas otkrivaju ne samo tajne naših "buvljaka" nego i muke naše svakodnevice. Tako smo saznali da se kod Poljaka isplati kupovati samo ako još nisu bili u centru grada pa ne znaju kakve su cijene u našim prodavaonicama. Ali, čim prošeću gradom i shvate kako skaču cijene u zagrebačkim prodavaonicama, u tili čas skoče i cijene poljskim šatorima, dezodoranima i bižuteriji!
Sajmovi
Robni sajmovi potječu još iz antičkih vremena. U našoj zemlji, od najdavnijih vremena održavali su se sajmovi-pazari (vašari), a među najstarije poznate sajmove ubraja se Kraljevski sajam koji se od XII stoljeća održavao u Zagrebu na Kraljevo. Suvremeniji sajmovi pojavljuju se na prelazu iz XIX u XX stoljeće. Prvi takav sajam održan je u Veroni, drugi u Parizu, a treći, koji se zvao Zagrebački zbor, 1909. godine u Zagrebu. S vremenom on je izrastao i promijenio ime u Zagrebački velesajam.
Jakuševački sajam najprije je bio smješten usred grada, u Heinzelovoj ulici, a prije dvadesetak godina preseljen je u selo Otok (Hrelić). U Hreliću su se istovremeno održavali i robni i stočni sajam. Sajam stoke još je i dan-danas tamo, a Sajam rabljene robe prije desetak godina preseljen je u Jakuševac, gdje se održava svakog utorka popodne i srijedom ujutro. Nedjeljom je na tom istom mjestu Sajam automobila.
Nema komentara:
Objavi komentar