MOJ ZAGREB I JA, SAMI U ZAGREBU ...

Proklete noge, toliko su slabe da se jedva gibam po ovoj nizbrdici. Pa neću se valjda tu usred grada morati “spuštati” po nekim na trotoaru zamišljenim serpentinama!? Polako i oprezno se spuštam Radićevom od Kamenitih vrata prema Trgaću. Samo polako - nema više žurbe i jurnjave kao prilikom prijašnjih dolazaka. Prošle su već dvije godine otkada sam zaradio GBS i završio u bolnici pod aparatima za infuziju i disanje. Izvukli su me. Ruke su mi sada okay i snažne kao i prije iako stalno imam trnce u prstima, ali noge su mi ostale teške i nesigurne. Nekaj ne štima sa signalizacijom od kukova na dole, a i nervne ćelije u stopalima su dobro dobile po piksi! Zato mi je prednji dio stopala još uvijek drven, brzo se umaram i hodam kao Pinochio. Ima i drugih “efekata”, ali to je priča za sebe.

Pomišljam kako bih se nekad nasmijao onome koji bi mi rekao da ću jednoga dana imati problema pri spuštanju Radićevom. Dobro pazim da ne naletim na neki kamićak koji će me izbaciti iz ravnoteže ili čak i prevrnuti. Ovdje na sunčanoj strani ulice, trotoar je nekada znao biti pun napuhanih kvrga asfalta, ali njih na sreću više nema. Prolazim pored dućana gdje su nekada bile najbolje špagerice u gradu, spuštam se prema dućanu gdje je Dobrenić početkom šezdesetih lansirao prve “isprobaj pa nosi” hlače sa štange i pored prolaza prema Gornjem gradu i VI. gimnaziji stižem na Trgač. 

Umoran nakon tih pišljivih par-sto metara prevaljenih od Kamenitih vrata, sjedam ispod suncobrana za stol kafića odmah do Harmice. Srce mi je nekako “na mjestu”, iako je ovo jedan od novijih kafića u kojem još nisam bio. Zove se “Ban Caffe” - kaj god, zbiljam ljudi pretjeruju! Normalno bi bilo “Banov Caffe”, a ovako samo zbunjujemo strance koji će pomisliti da je gazda neki polupismeni željezničar.

Pokušavam se prisjetiti svih dućana između Harmice i Bakačeve, koji su nekad bili na mjestima gdje su sada kafići. Točno po redu, od izloga i izložene robe, natpisa, ulaza, vrata, do toga kako je unutra izgledalo. Da, baš tu gdje sada prolazi kelnerica noseći tacu s kavama, kao da vidim dio izloga u kojem stoji nekakva kutija s beštekom i oko nje noževi, kutljače, lonci i rajngle. Koncentriram se, želio bih povećati detalje kao da se radi o staroj razglednici, ali mi to ne uspijeva. Slike se pojavljuju u bljeskovima, nekako automatski i proizvoljnim redom: segment izloga, mesingana štanga na vratima, pultovi i stalaže u dućanu, tu je čak i oznojena prodavačica u plavoj kuti s otvorenim gornjim gumbima, smeđe kose, ali bez lica i s goblenom iznad džepa na kojem je crvenim koncem ispisano nešto čega se ne mogu sjetiti, a slova vidim samo kao nejasnu konturu. Zbunjen prodavačicom koja je neočekivano i incognito iskrsnula u mojim sjećanjima, zaključujem da bi mi valjda samo Freud mogao objasniti zašto mi je baš taj detalj sada pao na pamet i da je po ovako lijepom vremenu ionako pametnije gledati oko sebe, nego kopati po davno prošlim vremenima.       

Lijepo je ovdje! Zagreb je moji rodni grad. U prošlih dvadesetak godina često sam dolazio, ali tek sada me na dobro poznatoj kulisi po prvi puta privlače detalji na koje prije nisam obraćao pažnju. Pomišljam kako sam eto silom prilika pretvoren u “turistu”-promatrača i kako prije nisam imao vremena za takav luksuz. Promatram i čini mi se da sam jedini “promatrač”.

U mnoštvu ljudi tražim barem neko znano lice – bezuspješno, ostajem sam. Sâm, usred šarenog jata kojemu više ne pripadam! Znam da su stotine nekadanjih svakodnevnih susreta na svakom metru i ćošku nešto što još postoji samo u mojim sjećanjima; znam da ću nakon toliko proteklih godina teško sresti nekoga iz starih vremena; znam da za slučajni susret imam iste šanse kao i skitnica u očekivanju fićuka vlaka na pruzi čiji su pragovi odavno prekriveni travom, ali ipak me smeta spoznaja da su se i glasovi i govor toliko promijenili da mi zvuče strano. Ne usudim se reći: “čak i fizionomije su se promijenile” - pa nisam valjda neki rasistički nastrojeni dojdek koji je opsjednut bijelim čarapama, jerbo ne zna da su purgeri bili prvi koji su nosili bijele čarape iz Padove - ali ipak, čak mi i peseki izgledaju nekako kockasto-šaroliki i drugačiji.

Sâm usred Zagreba! Osjećam to gotovo fizički, prvo kao osjećaj nelagode, a nakon toga kao jasnu spoznaju. Sve je drugačije, to su neke druge face, to više nisu moji dečki - čak su i psi mutirali!

Slično bi se osjećao šaran-ljuskaš kojeg bi netko, u dubokom uvjerenju da čini dobro djelo, vratio u jednu od starih šljunčara u Rakitju. Tamo je divlji šaran nekad bio autohtona riba, ali danas on tamo nema što više tražiti, jerbo je neka budala u međuvremenu forsirano nasadila babuške - babuške  koje sve žderu, koje su promijenile floru i zauzele šaranov životni prostor. Prisjećam se, da sam sličan osjećaj imao početkom šezdesetih prilikom prve posjete Budimpešti - tada mi se je činilo kao da su neki drugi ljudi zamijenili one koji su izgradili taj predivan grad. Ekskluzivna svjetska roba po izlozima i na svakom  koraku brdo šminke - samo za neupućene, jerbo oni “prijašnji” u dućanima po sporednim ulicama još uvijek kupuju albus-sapun na vagu: “Malo manje odrežite!” – “Hvala, ovo će mi biti sasvim dosta!”. Ostavili su za sobom industriju i kazališta, da bi sada hodali u lošim cipelama, pokupili na placu s poda po koji list salate te si eventualno priuštili šalicu kave u nekom pajzlu ukradene metropole. List salate i kavica koju rado plaćaju - jerbo tako dugo dok plaćaš račune, zna se da si još uvijek živ! Da, Budimpešta je bila pokradena metropola puna šminke koja prikriva male istine svakodnevnog života!

Zbunjen tom asocijacijom - jer ako ništa drugo, u Zagrebu se bar ne govori mađarski i posvuda se čuje samo hrvatski u svojoj najčišćoj hercegovačko-posavskoj varijanti obogačenoj elementima književnog jezika stoljećima njegovanog na potezu između Viteza i Travnika - zaključujem da mi u ovom slučaju ne treba Sigmund Freud kako bih shvatio zašto se u rodnom gradu osjećam kao stranac! Jednostavno zato, jer mi je rodna gruda u Zagrebu, a ne u Grudi!

Ganga style

S druge strane, biti stranac u rodnom gradu je sasvim prirodno - nema tu nikakvog logičkog konflikta! Pred starom, dobro poznatom kulisom, sada je samo nova scena u kojoj mi je dodijeljena nezahvalna uloga scenskog mrtvaca koji je, slučajno provirivši iza kulisa, uletio u remake vlastitog filma s novim protagonistima. Starih protagonista više nema - lica su im ostala zagubljena u prošlosti, kao i lice prodavačice u plavoj kuti, a miješanje u remake s novim protagonistima ne može dobro završiti - kao niti u slučaju šarana koji se je vratio u jezero puno babuški! I da slučajno ne bi bilo zabune tko su tu “the good ones” i tko je na pravoj strani - babuške, naravno! Jatu babuški se čak ne može zamjeriti ako tog nepoželjnog dotepenca otjera na suho, jerbo mlađe generacije babuški nisu nikada niti vidjele šarana-ljuskaša. Šaranu još možeš samo držati fige, jer netko je nekad točno rekao “Cuius regio, ilius religio!” - “čija je vlast, njegova je i religija”! 

U takvoj situaciji najbolje je prihvatiti ulogu promatrača. Kao promatrač bez štamtiša, bar ću se moći sjesti gdje hoću i nesmetano promatrati bez nekad uobičajenih pozdrava i priča - kao putnik koji se je zaustavio u gradu za koji samo on zna da mu je to rodni grad! Kao stranac!

Naviru sjećanja i krećem stopama mladosti. Moj Zagreb i ja, sami u Zagrebu...  

ZAGREBAČKI ŠTAMTIŠ

Koliko vidim, ovaj “Ban Caffe”-kafić nema niti štamtiš - očigledno nije potreban niti gazdi niti gostima, nikome. Naime, gazdu koji ima business-case od soma kava na dan, ne interesira niti jedno pojedinačno lice - uvijek se nađe netko koji iz gomile uleti za prvi slobodni stol. S druge strane, stotine onih koji sjednu, popiju kavu i odu, da bi se sutra ili nikad slučajno vratili, u principu ne zanima niti kako se lokal zove, a kamoli da bi im na pamet palo nešto što trajno vezuje baš za taj lokal i niti jedan drugi – bar tako dugo dok je kava okay i ispod deset kuna. Možda čak niti ne znaju što je to štamtiš!?

Štamtiš je posebna vrsta stola. Stolovi su nekad bili od čistog drva, spojeni drvenim tuplima bez čavli, bili su čvrsti i nisu se ljuljali baš onda kada dođu gosti. Ime “tiš” dolazi od toga što su stolove delali majstori koji su se zvali tišleri. Tišleri su radili različite vrste tiševa, od šrajbtiša, salontiša, estiša, nahttiša - do onih tiševa koji će u nekom lokalu postati nečiji štamtiš. Štamtiš se uvijek nalazi na najpovoljnijem mjestu lokala i rezerviran je za stalne goste. Kod svakog štamtiša se znalo tko tu ima pravo hokati, tko u koje vrijeme dolazi i tko će još uz njega baciti sidro, što će se naručivati, koje vječne teme će se po stoti put prežvakavati, kaj bu se kartalo, tko obično dobiva itd...

Meni je štamtiš uvijek značio mnogo više od stola u nekom lokalu u kojem se uz priču nakon treninga, probe ili bez ikakvog posebnog razloga, nešto popije ili gricne. Štamtiš je konstanta koja je dio nas i onoga oko nas, konstanta koja je tu i kada nas nema ili kada ju ne primjećujemo. Zato je nekim čudom obično sve na svojem mjestu, čak i kad se pojaviš nakon dugog izbivanja. “Bok, gdje si bio?” pita netko od pljesnivaca - i sve je opet po starom. Dođeš, sjedneš i nastaviš kao da je sve jučer bilo - jer pravi štamtiš je kratki spoj za svaku vremensku distancu!

Svaki zagrebački štamtiš je bio na svoj način poseban. Na primjer, ako više nemreš prepoznati niti svoj auto na parkiralištu, a kamoli s ključem pogoditi bravu – onda su klopa i cuga opali na Štamtišu kod Bare Puntijar ispod Tunela; ako se radilo o nečem laganom za dvoje nakon svirke na Ribičiji i kelnerici koja uvijek zaračuna za četvero – onda je to bio Štamtiš u “Drini” u Preradovićevoj; ako se je satima šibickalo na čašu za gem ili na šalicu od kave - onda je to bio Štamtiš u kafiću “Astorija” na čošku Račkoga; ako je štamtiš bio složen od dvije apsolventske klupe na kojima se igrao poker za stipendiju – onda je to bio Štamtiš u apsolventskoj prostoriji na drugom katu “B”-zgrade ETF-a...

Posebna vrsta štamtiša bili su oni vezani uz specifične vrste transakcija. Na primjer, ako je štamtiš bio mali ovalni stolić s tri rokoko noge i staklenom pločom za cugu dok čekaš uvozni Marlboro, jer na kioscima u gradu je sve u stilu “Opatija”, “Ibar”, “Drina” sa ili bez filtera i “F-57” s filterom – onda je to bio Štamtiš u foajeu recepcije hotela “Palace”; ako je štamtiš bio tiš-vulgaris s kockastim stolnjakom za kojim se prije bezbrojnih prelaska na tulumarenje u Mađarsku jeftino kupovalo forinte, tako da se kelneru reklo  “jednu pivu i tri hiljke forinti!” – onda je to bio Štamtiš u kolodvorskom restaću u Čakovcu; ako je neka Mađarica oko ponoći strpala u čarapu lovu za brzu uslugu - onda je to bio Štamtiš na Gumenjaku, bivšem autobusnom kolodvoru na Kanalu.

Osobno, uvijek su mi bili interesantni tuđi štamtiši za koje gazda zabunom misli da je to nekad bio moj Štamtiš. Moj favorit je kod Pere na Šloserovim. Dolazio sam Peri od kada je otvorio, ali nikada nisam bio štamski. Prije otprilike petnaestak godina me je s nekim zamijenio, pa odonda furamo u jednom filmu koji obojici paše i cijela večer prođe uz usputne priče o ovome i onome. U jednom trenutku je  nekako naglo postario i pomalo brka stvari, tako da, ako nas njegov sin ne prekine na vrijeme, oko ponoći smo u stanju napraviti cijelu zbrku između kardinala Stepinca (Perina tema broj jedan), Žarka Dolinara (Perina tema broj dva), Karla Metikoša (Perina tema broj tri) i Franje Tuđmana (Perina tema broj sedamdest-i-sedam).

Uz svaki štamtiš pojavljuju se uvijek iste osobe iz neke škvadre zajedničkih motiva. Međutim, i tu ima specifikuma. Posebni slučaj bili su “korijenaši”, tj. oni koji su pustili korjenje i na kraju postali sastavni dio svog Štamtiša. Kao njegova peta noga! Na primjer, uz Štamtiš u Kafi doslovce je zarastao Pero Plečaš, absolutni prvak svijeta u šibickanju. Jedino ga je Loti znao tu i tamo dobiti - i to samo onda kada je to Peri pasalo. Pero je inače mlađi brat od Nikole Nidže Plečaša. Lopta mu sjedi kao i bratu, ali veli da mu je koš previsok, pa ubacuje u šalicu od kave. Nažalost, za razliku od košarice, šibickanje nije u kvart donijelo olimpijsko zlato. Dodatno “korjenašima”, specifična pojava bili su “zaljepljeni”, tj. oni koji se bez svog štamtiša više nisu mogli čak niti održati na nogama. Kako ne bi opali, dobro naroljani i pogleda izgubljena u nigdje već u rano poslijepodne, čvrsto su se jednom rukom držali za svoj štamtiš. Standardni gard “zaljepljenih” podrazumijevao je da je druga ruka ležerno nalakćena na štamtiš. Dokazana prednost tog garda je da se s tom rukom još uvijek može dignuti čaša i trgnuti zadnja prije nego se skupi hrabrost za prvi nesiguran korak prema izlazu.

Najpoznatiji štamtiš zagrebačkih muzičara s mnogo Korjenaša i Zaljepljenih bio je u “Čampfu”, poslije zvanom “Slastica”, u Teslinoj. Na Korijenaše u Slastici danas me asocira ime “Riba”, a na Zaljepljene imena “Ptica” i “Lignja”. Prvi je bio osrednji gitarista, drugi dobar bubnjar, treći super saksofonist. Lignje već dugo više nema, Riba valjda i dalje muči neku gitaru, a Pticu sam zadnji puta vidio prije brdo godina pod stolom kod Karla Metikoša kada se vratio iz Etiopije. Tada smo zajedno s Trulim iz “Bezimenih” izžmikali par flaša Johnny Walkera i nastavili kod Bare Puntijar. Kako je Truli u jednom trenutku otišao na klozet s kojeg se te noći više nije znao vratiti, u grad nas je odveo maestro Branko Bulić „Bula“  koji tada još nije znao voziti niti je imao vozačku, ali je zaključio da je to ipak za sve najsigurnija varijanta. Ptica mu je pri vožnji pomagao tako da je radi magle stalno brisao šofer-šajbu iako je noć za sve ostale bila vedra. Bula mi je inače bio susjed na đamki, tako da mi ni dan danas nije jasno zašto i kako sam se šest ujutro našao sâm u autu na semaforu Savske i Ljubljanske. Probudili su me neki divljaci koji su mi tresli auto samo zato što nisam reagirao na zeleno, dok je mene mučilo samo to što se nisam mogao sjetiti što mi je Truli rekao prije nego što je nepovratno zaglavio u klozetu. Možda samo onu staru “Natoči još jednu!“.

Jedina vrsta štamtiša koja je preživila prošlo i u punom sjaju ušla u ovo stoljeće je petnaestak godina stari Domovinski model, koji je doslovce osvojio Zagreb. Grad je navodno preplavljen tim novim modelom za kojim sjede neki novi ljudi: plemenska privredno-politička elita, naprasno stvorena jednom suludom idejom - iz ničega i bez početnog kapitala. Taj novo-hrvatski štamtiš, bez kojeg nam Tuđman ne bi mogao pokloniti državu onakovu kakvu smo zaslužili, zove se KP&K (“Kroji politiku i Kradi”). Vele da ih navodno ima čak i na Mirogoju, gdje je primjerice “MG” - “Mirni Gaj” kao “Mate Granić” - u koji navodno zalaze neki bivši ministri i njima slična škvadra, pa tamo kroje našu visoku politiku.

Nekako mi postaje jasno, da je stari zagrebački štamtiš morao pokleknuti pred KP&K modelima - pogotovo pred onim ekskluzivnijim modelima opremljenim bijelim vunenim čarapama. 

Usprkos tome što mojih štamtiša više nema, ipak vjerujem da stari zagrebački štamtiš i dalje postoji na mnogim mjestima, samo ih je teško vidjeti. Naročito ih teško vide dojdeki - zagrebčani čija su djeca za razliku od njih rođena u Zagrebu i koji sve druge zovu “dotepencima”, a uopće ga ne mogu vidjeti dotepenci - zagrebčani čija će djeca tek biti rođena u Zagrebu i koji su u međuvremenu sami sebe umilno prozvali “mi zagrebčanci”.

Zagrebčanci sada koriste svaku  priliku kako bi svima drugima javno i što glasnije stavili pod nos da je “dotepenec”. Interesantno je i to s djecom! O čemu se tu radi shvatio sam na primjeru Mate iz Travnika pa iz Švicarske pa iz Hrvatske, koji je nedavno kupio kuću u Sesvetama i koji mi manje nedavno naglašeno veli da su njegova djeca rođena u Zagrebu. On sav ponosan i happy, a ja zaključujem da su “zagrebčanci” još uvijek u fazi kada je rođenje u Zagrebu važnije od Zagreba kao rodnog grada. I baš tu leži razlika: Zagreb je moj  rodni grad i na pitanje “Gdje si rođen?” ne odgovaram “U Zagrebu”, jer zagrebčanin na to pitanje odgovara s “na Svetom Duhu” ili “u Petrovoj“. A poneki i s “doma - kao što je to bilo u mojem slučaju, jerbo se mama bojala da me ovako lijepog i pametnog u Petrovoj netko ne zamjeni. Naime, slučajne zamjene beba po gradskim rodilištima u poratnim godinama nisu bile rijetkost, već relativno čest događaj – narodiš se u Petrovoj kao beba-purger, a završiš u Crnoj Mlaci kao beba-dojdek. Zato je puno jednostavnije što sada po novome postoje samo “mi zagrebćanci” koji nisu rođeni u Zagrebu i oni drugi koje oni nazivaju dotepencima. To je perspektivno i za Zagreb i za zagrebčance, jer biti zagrebčanin nije nikad bila fora - najmanje u Zagrebu i još mnogo više manje van njega. Šteta je samo to, da svi skupa nemaju pojma o starim zagrebačkim štamtiševima! Farbenblind-ekipa: niti ih traže, niti su ih u stanju viditi! 

Na kraju, što se dotikavlje samih tišlera: oni su nekamo zmaglili još u vrijeme kada se u kvartu počelo govoriti “druže” umjesto “gospodine”, “zdravo” umjesto “servus”, “kistihand” ili “Dobar dan” i kada su rolšue pretvorene u “koturaljke”, sličue u “klizaljke”, romobil, terezina i pikule u nekakove čudne jezične konstrukcije, bedinerice u “kućne pomoćnice”, badecimer u “kupaonu”, badevana u “kadu”, anzug u “odijelo”, luster u “stropnu svjetiljku”, estiš u “stol za ručavanje” i tako tim redom, dok sve tete i gospođe iz susjedstva nisu postale “drugarice”, curice “pionirke”, frajlice “omladinke”, a svi skupa smo se po novom počeli “družiti”. I danas mi padnu rolete kad čujem “Tako smo se lijepo družili...”!? 

Zato nije čudo da su pred drugovima, skup s tišlerima zmaglili i šusteri, šnajderi, šloseri, špengleri i slično-zanatska škvadra. čini mi se da su svi zgiljali nekako u isto vrijeme, a po šusteru Matiji Čovranu s đamke broj 15, možda čak i u isto mjesto. Jerbo, bio sam svjedok kad ga je stari Švarc, koji je imao tišleraj iza ugla i koji je bio malo potumplan po ušima, uzrujano pitao: “I kaj sad ti veliš na tu sprdačinu?” i kad mu je Čovran iz radionice u gornjem dijelu dućana, gdje je inače bilo mjesto za luster i gdje je cijeli dan lupao po nekakvom kalupu među nogami, glasno viknuo “Baš si norc ak ne kužiš da sve skup s nama ide u vražju mater – i to po hitnom postupku!”. Po zvoncu, čiji je batić tresnuo svaki put kad je netko otvorio vrata, Čovran je dobro znao da je Švarc sâm dole u dućanu i da može reći ono što misli. Kad je skužio da sam to morao čuti i ja koji stojim pred dućanom, gurnuo je svoju oznojenu polućelavu glavu kroz pritvoreno gornje staklo i viknuo: “A i ti lima - kenjaj kvake!”. Zbog toga sam godinama mislio da su svi oni po hitnom postupku otišli u vražju mater i da tamo kenjaju kvake. Poslije sam saznao da su se bar šusteri i šloseri ipak spasili: fuzionirali su se i stvorili novo zanimanje koje se zove “Mister Minit”, jer za par minuta sklepaju ključ i potumplaju cipele.

Koliko mi je poznato, tišleri se nisu uspjeli spasiti. Zamijenilo ih je puno udruženih radnika, koji su u osnovnim organizacijama udruženog rada, pod nazivom “Marko Šavrić” ili sličnim imenima narodnih heroja koji to više nisu, udružili svoj rad na proizvodnji serijskog namještaja od iverice, šper-ploče i lijepljene pilovine - a ako je materijal bio nešto kvalitetniji, onda se je udruženi rad zvao “Export-drvo”.

PERO KVESIĆ: O jednoj davnoj Savi i jednoj ljubavi

Postoji taj moćni stih koji pjeva „Prljavo kazalište“: „…u ljubavi i ratu … pobjednik uzima sve, milosti ne daje…“ Nalik je uzrečici „U ratu i u ljubavi sve je dozvoljeno“. Stih i uzrečica su nalik, ali nisu isto. Prvo je, naime, točno, a drugo – premda je prečesto upravo tako – nikako ne bi smjelo biti tako, nego upravo suprotno. Barem ja tako mislim, a tako se i ponašam.

Neću o ratu. I previše smo pričali o njemu u posljednje vrijeme, posljednjih dvadeset godina. Radije bih o ljubavi. Da je u ljubavi sve dozvoljeno može misliti samo onaj kojemu je primarni ili čak jedini cilj trofejno bilježenje „recki“, ne vidi drugi cilj ni svrhu ljubavi, pa mu je sve ostalo svejedno. Nisam takav čovjek, možda sam arhaično romantično-viteških nazora, ali ne mogu si pomoći niti se želim promijeniti.

Godine 1970. bio sam član štaba omladinske radne akcije „Sava“, ORA Sava 70. Bilo nas je dvanestorica u štabu, a zadatak nam je bio predvoditi po tisuću i dvije stotine brigadira u tri smjene. U srednjoj smjeni došla je brigada „Bratstvo-jedinstvo“ sastavljena od pola ljudi iz Zagreba i pola iz Beograda. U toj brigadi bili su i moji dobri prijatelji Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Ante Radelić, Ognjen Tus i još neki, pa sam ih otišao posjetiti prvog dana kad su stigli u naselje.

Već tog prvog dana spazio sam među njima prekrasnu djevojku. Visoka, vitka, dugih nogu, duge plave ravne kose, prekrasnih zuba, mogla je glumiti u bilo kojoj američkoj reklami za „Coca-colu“ ili švedskoj za zubne paste. U nekoliko dana rada na trasi je i preplanula pa su joj oči samo još više dolazile do izražaja. Po mom sudu bila je jedna od pet najljepših djevojaka u naselju. Da bi bilo bolje, ili gore, bila je i sjajan karakter i bio je prijatan i uzbudljiv svaki trenutak uz nju. Bilo je dovoljno da uđe u društvo i svi živnu. Nisam mogao odoljeti da se ne počnem upucavati. Izgledalo je da mi ide od ruke i da sam i ja njoj zanimljiv i privlačan.

Međutim, istovremeno joj se počeo upucavati i Denis. Njih dvoje su odlazili rano ujutro s brigadom na trasu i ondje provodili prijepodne. Moje vrijeme je nastupalo kad su se vratili u naselje, ali joj ga mogao mnogo posvetiti jer sam imao gomilu zaduženja od jutra do navečer. Svaki slobodan trenutak jurio sam pronaći je, makar nakratko, pod raznim izgovorima ili bez ikakvog izgovora. Vrlo često je i Denis bio uz nju, pa smo se oko nje obojica istovremeno grebali. U dva-tri navrta smo utroje, ona u sredini, navečer gledali film ili druge programe koji su se priređivali za brigadire i nije skrivala da je i njemu jednako sklona.

Da nije bilo mene Denisu bi sve išlo glatko, da nije bilo njega lako bih je sredio, ali ovako je izgledalo da možemo tako balansirati zauvijek, da nijedan neće kod nje prevagnuti. Čim mi je to sijevnulo palo mi je na pamet i da to tako ne može dobro završiti. Umjesto da se barem jedan osladi, obojica ćemo izvisiti. Problem bi bio daleko manji da mi Denis nije bio višegodišnji dobar prijatelj, nije mi bilo svejedno hoću li ga povrijediti. Možemo reći i ovako: on mi već jest bio prijatelj, a ona mi zapravo još nije bila ništa. Odvagnuti između prijateljstva i na vrbi svirale, ma koliko na dosegu, nije bilo teško. Djevojaka ima mnogo, ako jedna izmakne – druga se pojavi, a prijatelja nema toliko. Vjerujem da je i on slično razmišljao, ali najbukvalnije se fizički nije mogao izmaknuti: bili su u istoj brigadi cijeli dan, išli su svi zajedno i na doručak i na ručak i na večeru, i na posao i na zabave.

Drugo što mi je palo na pamet bilo je da smo doduše obojica jednako uspješni kod djevojke koju smo oblijetali, ali da naše nadmetanje nije sasvim fer. Naime, ja sam kao „štablija“ imao niz prednosti. Denis je navečer išao spavati sa stotinjak brigadira u muškom dijelu barake, ona sa djevojkama u ženskom dijelu, a ja sam dijelio sobu s prijateljem Prelogom kojem sam uvijek mogao reći da na neko vrijeme ispari. Dakle, imao sam tu prednost da sam je imao gdje odvesti nasamo. Denis je ni nije mogao igdje izolirati jer su neprekidno bili okruženi stotinama brigadira, a ja sam imao stalnu dozvolu izlaska iz naselja i auto na raspolaganju i mogao sam je izdvojiti u bilo kojem trenu bilo koliko dugo. Bilo je i nekih drugih prednosti moje pozicije u štabu, ali ne bi bilo fer da ih koristim naročito prema Denisu jer je on imao dovoljno akcijaškog iskustva, stajao je u omladinskoj organizaciji jednako kao ja, mogao je bez muke biti u štabu kao i ja, ali je njemu biti običan brigadir koji prijepodne krampa, a poslijepodne i navečer učestvuje u kolektivnom životu, bilo milije. Uzevši sve to u obzir bilo mi je naprosto nesportski da koristim prednosti koje su me slučajno zapale. Da sam i uspio pokvarilo bi mi zadovoljstvo pitanje nisam li uspio samo zato jer sam imao privilegije, a ne zbog svojih kvaliteta. Uostalom, nisam – nadam se da neće zvučati prostački – pizdojalac. Nije mi žao ako se netko drugi veseli, a ako je to još i prijatelj čak mi je i drago. Ako se prijatelj osladi, to kao da sam i ja, može me samo razveseliti.

Odlučio sam se privremeno ukloniti, ali ne i odustati. Neću koristiti prednosti svog položaja dok smo na radnim akcijama, ali kad se vratimo u Zagreb, kad ćemo biti na zajedničkom terenu, izjednačeni, navalit ću svim silama, pa kom’ opanci, a kom’ obojci (ako znate tu narodnu uzrečicu).

Čovjek snuje, a bog određuje, veli poslovica. No nema boga, jer da ima valjda bi nekako nagradio moje plemenito ponašanje. Umjesto toga njih dvoje se spanđalo još prije kraja smjene, ja sam morao ostati još jednu do kraja radnih akcija, još mjesec dana, a kad sam se vratio u Zagreb njih dvoje su već hodali. Neka, neka, mislio sam, valjda neće potrajati, a kad prekinu obrušit ću se na nju kao kobac i neće mi izmaknuti. No umjesto da nakon nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci odu svatko na svoju stranu, oni su se vjenčali. Jasna je bila prva Denisova supruga.

Često smo se nalazili u istim društvima i imao sam priliku vidjeti da je Jasna još bolja od onoga što sam mogao vidjeti u brigadirskom naselju. Izgledali su mi kao savršen par, ona kao otjelovljenje svega dobroga što sam kod žena mogao zamisliti i tražio, i – koliko god mi je bilo drago zbog njih – nisam mogao kadikad ne požaliti da nisam na njegovu mjestu. Ako sam ikada ikome pomalo zavidio na ženskoj onda je to bio Denis Kuljiš. Naravno, nisam dozvolio da se to primijeti, a još više sam se čuvao da ne napravim išta što bi pokvarilo njihovu vezu jer su izvana izgledali tako sretno spojeni da bi bilo svetogrđe to okrnjiti.

Nekoliko godina kasnije šetao sam gradom kad je Jasna iskrsnula preda mnom. Prvo što je rekla bilo je „Ostavila sam Denisa!“

-O! – rekoh. – Moramo na kavu!

I odemo na kavu. Ona trgne vinjak. Ispostavilo se da je upravo ostavila Denisa i da sam prvi na koga je naletjela upravo ja. Bila je još ljuta kao sto bijesnih vragova i nije se obuzdavala. Te Denis ovakav, te onakav – sve točno! Pomislih: otvorile joj se oči… Suzdržao sam se svih komentara i samo je pustio da olakša dušu. Trajalo je to duže vremena, ali ipak nisam bio siguran je li to bila samo jedna od svađa kakvih ima u svakom braku, no ona je zapela da me uvjeri da je njena odluka konačna i zauvijek. Ne želi ga više ni vidjeti!

Dogovorili smo se naći sutradan navečer. Bila je smirenija, ali je djelovala još odlučnije da je dobro učinila ostavivši ga – stoka je nepodnošljiva. Gdje joj je bila pamet kad se za njega odlučila? Preuzeo sam ulogu đavlova advokata i napominjao da pored svega on ima i nesumnjivih, rijetkih i izuzetnih kvaliteta, da nije ona blesača koja ne zna prepoznati što je dobro. Nije mogla nijekati jer je znala da ga znam, ali je na sve samo frktala. Sve što mu zamjera on nije skrivao od samog početka – nastavljao sam – nije se pretvarao da je drugi i drugačiji, uzela ga je onakva kakav je. Jest, branila se, ali nije znala kako je s takvim živjeti. Nemoguće! Nakon toga su slijedili bezbrojni anegdotalni primjeri…

Počeli smo se viđati iz dana u dan. Bilo je i ranije u njihovu braku manjih i većih svađa, ali sad joj je dosta, pala je kaplja koja je prelila čašu, nema povratka! Opominjao sam je da ne nagli, da se smiri i temeljito sve promisli, teško će naći nekog drugog s Denisovim kvalitetama, uzalud je tražiti savršenstvo jer tako nešto ne postoji… Na sve to imala samo jedan komentar: „Sreća da nismo imali djece! Tek to bi bila katastrofa!“

Nakon desetak izlazaka uspjela me je uvjeriti da misli ozbiljno, da je njena odluka neopoziva i da joj je laknulo što ga se riješila. Kroz to vrijeme nisam vidio Denisa. Zajednički prijatelji su mi pričali da govori da mu se brak raspao i da je to dočekao s olakšanjem, da djeluje kao da se preporodio, smiren i dobre volje, uobičajeno je prepun planova, uključujući optimistične planove za novi život u kojima o Jasni nije bilo ni spomena. Nas dvoje smo počeli pričati i o drugim temama osim njena propala braka, pa smo jedne večeri otišli u kino, a druge u kazalište, te su nam se već redovni izlasci pretvorili u ugodna druženja. Tek kad sam bio uvjeren da je njihov brak zaista gotov, da su preostale samo pravne formalnosti da se i legalno raskine, počeo sam se vrlo, vrlo, vrlo obzirno udvarati.

No bili smo mladi, sokovi su po nama kolali i vrili, i koliko god da sam vrio vrlo, vrlo, vrlo obazriv, a ona bila nestvarno draga i privlačna, sve više je između nas titrala obostrana privlačnost. Padalo mi je na pamet da bi bilo pametno potražiti Denisa i saznati od njega postoji li kod nje neka duboko skrivena opasna crta, ali sam bio uvjeren da bih se mogao nositi s tim što god to bilo, pa sam iz dana u dan odlagao da ga potražim.

Nakon još desetak dana – koliko god da sam bio vrlo, vrlo, vrlo samozatajan – između nas se toliko intenziviralo da su, kad smo se navečer sreli, između nas gotovo frcale varnice. Cijeloga dana samo mi je ona bila u glavi. I došao je taj dan kad je bilo izvjesno kad se navečer sretnemo – nema druge! – idemo do nje ili kod mene, a onda prasak, eksplozija, onaj sraz nakon kojega ništa više nije kao ranije, big bang iz kojega se širi novi svemir. Oboje smo toga bili svjesni.

No navečer sam je iznenadio. Sastali smo se po dogovoru u Kavkazu, a nije bilo dogovora gdje ćemo dalje jer je prešutno bilo jasno što je neizbježno. Umjesto toga rekao sam:

– Hajdemo u Studentski centar!

Iznenađeno me je pogledala. Hajde de, i nakon Studentskog centra možemo do nje ili do mene, odlaganje može samo pojačati ono što će uslijediti. Ipak je upitala:

– Zašto?

Bio je deseti deseti, deseti listopad, Dan SKOJ-a. Savez omladine je na taj dan priredio veliku feštu u Studentskom centru, doći će mnoštvo naroda, dodjeljivat će se Nagrada SKOJ-a, svirat će neki bendovi, izložbe, cirkus! Ono što nisam rekao bilo je da sam čuo da će i Denis biti u gomili. Istini za volju, njegovo prisustvo na takvoj prigodi bilo je nešto što se moglo očekivati, ali nije ništa više pitala. Večer je bila ugodna i pješice smo otišli do Studentskog centra naizgled opušteno čavrljajući. Morao sam to napraviti. Morao sam biti sto posto siguran da je među njima zaista gotovo prije nego se ja upletem, nisam htio dozvoliti da se ona i ja spojimo, a nakon nekog vremena se počne predomišljavati, požalimo.

Denis je bio valjda prva poznata osoba na koju smo naletjeli uronivši među ljude kao da je vrebao kod ulaza. Možda se i on nadao da će ona zalutati, ne znam. Nikada ga nisam pitao. Razrogačili su oči spazivši se i ukipili. Brzo rekoh da idem po piće i ostavim ih. Kad sam se nakon petnaestak minuta vratio s čašama više ih nije bilo na tom mjestu. Znajući da je uzaludno potražio sam ih za svaki slučaj i po skrovitijim zakutcima, ali nigdje ih nije bilo. Ne mogu opisati koliko sam bio razočaran, rastužen, ali odahnuo sam.

Da li je pomislila da sam je dogovorno s Denisom doveo u Studentski centar i isporučio je njemu, da li je pomislila kad sam joj se ja izjalovio, da joj je jedino on preostao, ne znam. Nikada je nisam pitao. U svakom slučaju, nije im trebalo mnogo da se dogovore da zajedno pobjegnu sa slavlja. Njihov brak je potrajao još dvije-tri godine, možda i koju godinu više, ne sjećam se više točno. Životni putovi su nam se razdvojili i viđali smo se rijetko, samo u prolazu. Ipak, Zagreb je mali grad i čuo sam kad su se razveli, ali ja sam već bio u prvom braku, toliko zadovoljan da mi nije ni palo na pamet da potražim Jasnu. Ubrzo sam čuo da je odselila u London, nešto kasnije da se ondje ponovo udala.

Ako je suditi po nama dvojici, tek u drugim brakovima našli smo smirenje, pa se nadam da je i ona bila te sreće. Ipak, da mi je onda bila današnja pamet, nisam siguran koliko bih bio principijelan i velikodušan.

KAKO JE DAVID BOWIE 1990. ODUŠEVIO 50.000 HEROJA NA MAKSIMIRU

"KAMELEON" je u sat i pol svirke pred 50.000 posjetitelja na Maksimirskom stadionu pokazao sve odlike najvećih svjetskih zvijezda, uz izvrsnu prateću grupu, te posebno režiran i miksan video, zvuk i svjetlo...

Da svi možemo biti heroji barem jedan dan, znano je iz jednog od klasika Davida Bowieja.

Kada se okupi 50.000 heroja na Maksimiru u isto (zakazano) vrijeme, onda se može konstatirati da rock n'roll igra integrirajuću ulogu u zemlji u kojoj ga nitko ne shvaća ozbiljno.

Koncert Davida Bowieja u Zagrebu je protekao u znaku herojske borbe s nemilosrdnom kišom, hladnoćom i gotovo sveopćom pometnjom fanova 43­- godišnjeg rock-kameleona.

Rock i Beethoven

Da je Einstein imao veze sa rockom znano je iz hita "Mladi Einstein" Yahoo Seriousa, kad uz malu pomoć teorije relativnosti i piva otkriva Rock 'n' Roll, kao idealnu stvar za pratnju na surfanju.

David Bowie je maksimirsku kišnu noć na poštovanja (u svjetskim okvirima) velikoj bini, spremljenoj po istom konceptu kao i ona "Stonesa" (dva velika video­ekrana kao bočna podrška, uvučena bina i tone reflektora pozadi), započeo s uvodnim taktovima Beetovenove "Ode radosti", simbolizirajući na taj način težnje i želje za 1992. godinu, duh koji će umnogome biti približniji 50.000 gledatelja tokom čitavog koncerta od otužne stvarnosti.

Dok reflektori šaraju po pratećem bendu, u kojem briljira gitarista Adrian Belew (svirao s "Talking Headsima" u Zagrebu), iz tame izlazi, poput pauka mreže, Bowie. Vretenast, u prozračnom imidžu barokne rock ­zvijezde tipa lorda Byrona, podsjeća s plavom kosom i koščatim licem, te rudimentiranim pokretima pantomime (dar od Lindsaya Kempa, engleskog kazališnog klasika) uz lagane, gotovo "slow motion" kretnje prilazi mikrofonu i pozdravlja na našem jeziku već dupkom ispunjeni stadion.

Kiša što pada najednom prestaje, a uvodni taktovi "Space Oddity" bacaju publiku u orbitu oko čovjeka koji je za 25 godina rada promijenio više identiteta negoli neke žene u cijelom svom životu.

Zvuk je izvrstan, a blago njihanje u transu prate i stilizirane video­vježbe Bowieja, režirane posebno za turneju od strane Juliena Templea, prijatelja i suradnika na već spominjanom filmu "Ziggy Stardust" i spotovima novije Bowiejeve ere (Temple je upleo prste kako s Bowiejem, tako i sa "Sex Pistolsima", sve do "Apsolutnih početnika" opet s Bowiejem).

Plesačica na video­snimci je Louise Lecavalier, a zanimljivo je da za prve tri pjesme koncerta idu crno-bijele snimke, koje se miksaju sa Bowiejevim gotovo proročanskim oproštajem s prošlošću. "Ashes To Ashes" izaziva delirij, upravo kao i promjena boja na video­ekranima.

Prošlost je iza nas, gotovo da se stapaju usne Bowieja iz faze "Ziggyja" i obične rock­ pozicije glazbenika s početka karijere.

Otuda i tolika povezanost video­spotova, miksanih s koncertnom snimkom (45 kamera) s

Bowiejevim počecima ("Love You Till Tuesday"), što može objasniti i tipičnu ogoljelu energiju utjelovljenu u pratećem bendu od gitarista, klavijaturista, basista i bubnjara.

Gitara i seks

"Gazda" inače i sam svira gitaru, a mikstura s "Changesbowie" retrospektivnog albuma se pretvara u kolektivni kolaps publike s "China Girl", izvedenom s dozom autodestruktivnosti vlastita seksualnog imidža (sjetite se spota!), dok Bowie na pozornici glumi i djevojku i momka.

Zagrljaji i odnos muškarac ­ žena (da li!) fizički je i oznaka turneje i scenografije (na ogromnim su zastorima video­ekrana poze siluete za koje se teško može reći, posebno ona za ženu, koga predstavljaju), "Blue Jean" utapa onaj dio mladalačke publike, što teško može da se spoji s poletom starijih na "Ashes To Ashes" ili pak disko­vrijeme "Pauka s Marsa".

Tom dijelu oznojeni Bowiese u hladnoj noći odužuje i sa šarolikom izvedbom "Let’s Dance", nalik ljubavnom kriku, da bi je završio u potpunoj usamljenosti/Tami.

Jabuka za Ziggyja

Oduševljenje se iskazivalo i uobičajenom pirotehnikom "Bad Blue Bojya", a "Gazdu" su pogodili i preciznim znakom oduševljenja (tipičnim za balkanske prostore) jabukom, na šta je Bowie reagirao ulijetanjem u furiozno funky putovanje zvano "Young Americans".

Koncertna verzija, uz pozadinu Adriana Belewa, nosi svojom žestinom čitav stadion, a već lagano njihanje se pretvara u fizičke reflekse bokova.

Kameleon se osmjehuje, dok nas video bombardira izvrsno montiranom snimkom, što sa stop kadrom gotovo prevodi u drugačije rasploženje. Gotovo svi bismo sad ostali do zore, jer "još nismo čuli najveće hitove" (kako se buni neko). A šta je to upravo za Bowiejev opus.

"Changes" pretvara stadion u hor, navještavajući i oproštaj što neminovno slijedi...

Volim vas ­ muca, reklo bi se, Bowie, zaprepašten činjenicom da toliki broj ljudi s tamnije strane Zapada zna njegove pjesme.

A i to je gluma: "Šef" je prije koncerta neposredno odlučio da se sve snima, kako za album "uživo" s turneje, tako i za film s redateljem Templeom.

Reflektori pretvaraju pozornicu u neku vrstu kristalnog dvorca, potičući buru zahtjeva za bisom, da bi prestana lutanja označio povratak benda. Za oproštaj Bowie bira jedan od dva klasika što ih izvodi na ovoj turneji.

Ako već nije izveo "White Light/White Heat" Velvet Underground, onda je Van Morissonova "Gloria" izvedena s takvim zaljubljeničkim grčom da se tisuće upaljača praznilo u noći, 5. rujna , na Maksimiru...

Ovaj put se reflektori ne oglašavaju, a rez na Bowieja na video­ekranu označava kraj. Maska će se promijeniti... uskoro. 

Ping­pong s novinarima

Da su 50.000 ljudi bili heroji na nevremenu i na kiši, nesporno je koliko i to da su novinari ispali pravi fanatici posla. Igrajući se "ping­ponga" s akreditiranim predstavnicima sedme sile, organizatori koncerta svjetske kvalitete su imali tipične balkanske odlike.

Tako su se odbijali od predstavnika Bowiejeva menadžmenta, koji je sve (normalno u inozemstvu, čudno za nas) prebacivalo na "Jugoton", ovi pak na Tonija Sabola kao glavnog promotera, a ovaj ih je lijepo uputio u posljednji čas (19 sati) pred blagajnu stadiona (jer su tamo, navodno, popisi akreditiranih).

Ne radi se samo o poslovnom potezu (ako ubrojimo financijsku vrijednost medijske podrške Bowiejevom nastupu, stranice i stranice najava, feljtone, intervjue, presjeke Bowiejeve karijere), već i o mogućem i sada već izvjesnom serijalu sličnih koncerata.

Na Zapadu bi menadžer za public relations jednostavno spakirao kofere, dospijevši ujedno na crnu listu svih producentskih i promoterskih kuća. Stoga nije bila čudna ni tuga ni rezignacija (posebno zagrebačkih) novinara, ugašena za šankom zadimljenog bifea na stadionu prije koncerta.

EUROSONG ´90: Što se događalo na Eurosongu '90 u Zagrebu

POBJEDA Tota Cotugna s vlastitom pjesmom "Zajedno 1992", na "Pjesmi Eurovizije 90", koja je direktno prenošena prošle subote iz Zagrebačke dvorane "Vatroslav Lisinski" za više od milijardu i dvjesto milijuna gledatelja diljem svijeta, na izvjestan način vraća ugled i autoritet ovom televizijsko-glazbenom natjecanju. Jer riječ je, bez sumnje, o jednoj od velikih talijanskih i europskih zvijezda, ne samo na Eurosongu. Time se vraća i ugled autorskoj, pomalo baladičnoj pjesmi koja se do sada teže probijala na "Pjesmi Eurovizije" između lepršavih i ritmičnih, ali i najčešće prolaznih hitova.

Europa i Tajči

Tema o ujedinjenoj Europi nije bila prisutna samo u pjesmi talijanskog autora, ona je na razne načine prisutna u još nekoliko pjesama, a svoj puni izražaj imala je u drugoplasiranoj "Bijeli i crni blues", koju je pjevala tamnoputa plesačica i manekenka Joelle, uperenoj protiv rasne diskriminacije, za zajednički i na neki način veseo i miran život u cijelom svijetu.

Tome se nije oduprijela ni irska pjesma "Negdje u Europi", koja je podijelila drugo mjesto s francuskom kompozicijom, a njen autor i izvođač Liam Reilly pjevao je o djevojci ili ženi: "Mi moramo biti zajedno".

Naša predstavnica Tajči, s pjesmom Zrinka Tutića "Hajde da ludujemo", našla se nakon glasanja eurovizijskih žirija na sedmom mjestu i to se nikako ne može smatrati neuspjehom. Činjenica je da smo u posljednjih nekoliko godina favoriti, a prošle smo bili i pobjednici. No, uz na gotovo svim "Eurovizijama" dokazanu hendikepirajuću ulogu za domaćina (osim Luksemburga 1973.), ovakvim bi plasmanima donedavno bili presrećni. Zato stvari treba svesti na pravu mjeru.

"Sve je bilo u redu, osim one gluposti na početku", rekao je režiser Nenad Puhovski, aludirajući na grešku nastalu prilikom nastupa španjolskih sestara Encarne i Toni Salazar, koje su se nakon toga povukle sa scene. Prema tvrdnjama u prvim izvještajima, za televizijsku publiku je emitiran takozvana rezervna snimka s generalne probe. Taj dojam nije se mogao steći pred velikim ekranom i monitorima u sali za press-konferencije i press-centru, odakle su predstavnici sredstava informiranja pratili finalno izvođenje pjesme (jer je ulaz u dvoranu osiguran samo za delegacije, specijalne goste, sponzore i druge poslovne suradnike).

Odustajanje - pristajanje

Ono što nam sigurno nije trebalo je sav onaj suvišni skandal oko voditelja - odustajanje, pa povratak Helge Vlahović i Olivera Mlakara koji je navodio na razmišljanje o podijeljenosti u producentskom timu. Na sve to naslonila su se neuvjerljiva uvjeravanja da grupe "Riva", kao prošlogodišnjeg pobjednika, nema na sceni sa pjesmom "Rock Me Baby", jer to nije u skladu sa dogovorenom koncepcijom i minutažom prijenosa. Iz "Jugotona" su s druge strane stizale informacije da je to zbog toga što se od ove kuće za nastup "Rive" tražilo od 100 do 200 tisuća maraka. Slično je i s najavljenim nastupom uživo grupe "Leb i sol".

S druge strane, domaćini su se zaista trudili i prema prvim izvještajima stranih izvjestitelja uspješno ostvarili svoju organizatorsku ulogu, pri čemu uz vrhunski profesionalizam spominju i gostoljubivost, razumijevanje i pomoć u obavljanju novinarskih poslova i izvještavanja.

Nastavljajući ovaj izvještaj i o onim detaljima koji nisu mogli biti viđeni na malim ekranima, ponovno bismo se vratili i, čini nam se, prečestoj temi o ujedinjenoj Europi. U širem značenju riječi politički angažman, inače gotovo neprisutan na ovom festivalu, buknuo je i u pjesmi norveškog predstavnika Ketila Stokkana "Brandenburška vrata", koji je to i obrazložio: "Bio sam na licu mjesta kada su se ljudi iz oba dijela Berlina sastali kod Brandenburških vrata i pali doslovno jedni drugima u zagrljaj. To me se duboko dojmilo te sam odlučio ovjekovječiti taj događaj pjesmom. Mislim da moja kompozicija, zapravo pjesma, nije političke prirode, nego želim da svatko slavi dobru volju i slobodu.

Uz Stokkana, također autora koji je imao i jednu eurovizijsku pobjedu, sigurno jedan od najprisutnijih kompozitora na ovom festivalu je Paul Curtis. Njegovu je pjesmu pod karakterističnim nazivom "Dajte malo ljubavi svijetu" izvela sedamnaestogodišnja Emma, inače kći Curtisovog prijatelja Johna Butta, poznatog glazbenika. Paula Curtisa spominjemo zbog osam nastupa do sada, a posebno 1975. godine kada je debitirao, a "za njega" je nastupila proslavljena grupa "The Shadows".

Slovenac i Makedonka

I poznati "eurovizijski kompozitor" Ralph Siegel koji iza sebe ima već jednu pobjedu (Nicole "Malo ljubavi") i tri druga mjesta, bio je jedan od favorita ovogodišnjeg festivala s pjesmom "Živjeti slobodno", koju su izveli Chris Kempers i Daniel Kovač. Zapadnonjemačka pjesma našla se na devetom mjestu, a za nas je zanimljivo da je Daniel porijeklom iz Jugoslavije: "Otišao sam 1968. godine iz jednog malog slovenskog mjesta gdje i danas žive moje tetke i ujaci koje posjećujem."

A Phillipe La Fontaine, predstavnik Belgije, svoju pjesmu posvetio je jednoj Makedonki - to je njegova supruga. Pjesma je imala naziv "Neka svijet zna da je volim", a pred sami prijenos naslov je promijenjen u "Makedonka". "Ne zanima me novac od ove pjesme. Da sam i pobijedio, mislio bih isto!", rekao je La Fontaine.

Iako se nadala pobjedi, francuska pjevačica Joelle je izjavila: "Meni je bitno da sam prisutna i da sudjelujem. Ja sam dobra pjevačica i to crnkinja. Svojom pjesmom želim svijetu dati na znanje da crnci i bijelci mogu i trebaju živjeti zajedno i da Francuska ima i tamnopute pjevače."

Iza scene "Eurosonga 90" susret novinara sa austrijskom pjevačicom Simone imala je i okus skandala jer su je njeni zemljaci pitali za razloge zbog kojih se za magazin "Basta" slikala potpuno gola. Prvo je to negirala, a potom su uporniji tu činjenicu dokazali. Stvar je izgladio šef austrijske delegacije izjavom: "Ne sviđa mi se činjenica da se Simone pojavila gola u jednom magazinu, ali, kako ona sama kaže, to se dogodilo i ona zbog toga ne žali."

Zasad skriveno

I dok su tekli dani do finalne večeri oglasio se i dr. Nikica Kalođera najavom posebnog pisma u kojem će navodno razjasniti mnoge stvari koje su ostale skrivene od tiska.

Novinari su se, pak, bunili zbog vrlo visokih cijena jela i pića u Lisinskom. Kolega iz Velike Britanije je preračunao da su ga dva mala piva i jedna kava te dva soka koštali gotovo tri funte: "To je za mene skupo!", rekao je. "I za nas, također", odgovorili su mu kroz smijeh neki naše domaće kolege.

Brojne promocije, kokteli, baloni i što još sve ne bili su dio ove ipak velike televizijsko-glazbene manifestacije s koje svatko nosi mnogo dojmova i različitih ocjena. Čini nam se da smo i mi neke ovdje izrekli. I ovaj, kao i drugi pisan odmah nakon priredbi, još su vrući. Stvari će se sleći, a neke će možda i isplivati. Za pobjednika Tota Cotugna kao da tek počinju.

Domaćini mogu podvući crtu. Manifestacija je ukupno koštala 14 milijuna maraka, od čega Televiziju Zagreb 5,5 milijuna. Prema tvrdnjama iz producentskog tima, ova suma bit će pokrivena brojnim i raznovrsnim sponzorima.

ŠTO SU NOSILI ZAGREPČANI OSAMDESETIH

Svibanj 1984: "Pretrpane autobuse za Hrelić zamjenjuju bicikli. Tamo se kupuje doslovno sve! Što starije, to bolje! A jeftino! Tavani i podrumi frenetično se prekopavaju ne bi li se izvukle zaboravljene tričarije. Otkriti i znati upotrijebiti ono što se skriva ispod nataložene patine vremena postalo je pravo umijeće!"

Nedavno su u zagrebačkom gornjogradskom OK Lapidarij sljedbenici hirovite alternativne mode prikazali vlastite kreacije i kolaže. Na pitanje postoji li u Zagrebu doista anti-moda, kao npr. u Parizu i Londonu, kakva je i zašto - pokušala je odgovoriti naša suradnica Nina Ožegović...

Odbacivši kapute, zagrebačke su ulice i ovog proljeća naglo oživjele. Pločnici su postali živopisne modne piste! Pred Kavkazom, Zvečkom i Blatom, popularnim okupljalištima mladih Zagrepčana, misionari odjevne individualnosti pokazuju svoje umijeće.

Šetaju izazovne dame hamburških kabarea, engleski dendiji, kineske ljepotice, istrošeni mantili iz pedesetih, mamine lakirane "štikle". Nađe se čak i pokoji nostalgični romantičar Jesenjinova doba, a često zaluta i zakašnjeli panker.

Na uglu zamišljeno stoji individualac u narančastom. Crvenokosa tinejdžerka s tamnim naočalama trenira pušenje lule. Eksplozija boja beskompromisno vrijeđa standardni ukus. Nespojive kombinacije odjevnih predmeta šaljivo odudaraju od sivih konfekcijskih izloga.

Grad je napokon dobio boju!

Nedavno je u gornjogradskom OK Lapidarij, u sklopu "Komedije zabuna", omogućeno svim sljedbenicima hirovite alternativne mode da javno prikažu vlastite modne kolaže pod nazivom "Sam svoj modni izložak".

Trebalo je samo napraviti autorsku sliku na samome sebi i biti što originalniji i čudesniji. Alternativna, tj. anti-moda, te je večeri dokazala svoje postojanje i u Zagrebu. Uspio je, pokušaj dokazivanja jednog novog shvaćanja estetičnosti.

Stil kao namjerna komunikacija

Današnja anti-moda najšira je i najslobodoumnija od svih koje su se dosad pojavile. Ona uspješno objedinjuje sve suprotnosti i kičaste vizure u prijateljsku harmoniju. Ono što je nekad bilo neukusno pretvara se u ukusno i lijepo.

Ističe se erotika do vulgarizacije. Javlja se egzotičnost, intenzivni mirisi, naglašena je ružnoća. Upravo se čezne za jačim kontrastima, eksplozijama bizarnosti i čudesnim sklopovima. Postoji samo jedna zakonitost: stil kao namjerna komunikacija.

Značenja koja ima uobičajeni način odijevanja (prepoznatljiv socijalni status) ne postoje u anti-modi. Oslobođena predrasuda ustaljenog odijevanja, današnja alternativna moda maštovit je i drzak odgovor klasičnim modnim zakonitostima.

Odijevanje se više ne shvaća kao društvena ili estetička aktivnost nego prvenstveno kao problem identiteta. Njeno je glavno obilježje samosvojnost. Odjećom se želi afirmirati ličnost, pokazati kreativnost i biti zapažen u grupi. Zato je alternativna moda agresivna, napadna, a često i odbojna.

Javlja se nasuprot neinventivnoj tekstilnoj industriji koja još podliježe tradicionalnom. Stvaraoci su najčešće mladi, koji su ujedno i najogorčeniji stereotipnom ponudom trgovina.

Samu pojavu anti-mode u suvremenom svijetu moguće je logički objasniti. Ona se javlja kao posljedica nezadovoljstva i bunta uslijed gubljenja identiteta, besperspektivnosti i nesnalaženja. U takvim okolnostima rijetko se ispoljava kreativnost i mašta. Ako se imaginacija čak i oslobodi, to su opet asocijacije na prisutnu agresivnost.

Tako se želja za isticanjem i samopotvrdom ostvaruje pretjeranim ili individualnim odijevanjem. Na taj se način uspostavlja ravnoteža između unutrašnjih i vanjskih pritisaka.

Današnja anti-moda shvaća da je nemoguće promijeniti svijet. To je bio njen privid. Ali - ostaje igra. Privlačnost leži u samom istraživanju, prerušavanju. Čin odijevanja čin je kreacije, ugodan događaj, vizualni doživljaj ili šok.

Svjesno se teži nakaradnosti, ali nakaradnost se shvaća kao elementarna istina i ljepota.

Hrelić look

Alternativna se moda najčešće rađa na ulici. Ulica postaje kazalište, šarolika bina na kojoj prepoznajemo gusare, vojnike, Blondie... Izvorišta možemo tražiti i u glazbenim strujanjima kasnih sedamdesetih godina, u post-punku, u novom romantizmu.

U skladu s promjenama u glazbi, pojavljuju se i novi trendovi u odijevanju: dendizam, rockabilly, neoromanticari, nemaran Hrelić-look, povratak veselim pedesetim.

U najnovije se doba pojavljuje feminizacija, odnosno trend transvestita. Najizrazitiji je predstavnik toga stila čudesni Boy George, ali i njegov prijatelj Marilyn.

Inspiracija se ne traži u modnim žurnalima. Takvih ideja tamo i nema. Pravi stvaraoci novih trendova u odijevanju uglavnom su medijski likovi, popularni zabavljači, glumci, a najčešće rock-zvijezde.

Posljednjih nekoliko godina postojanja alternativne mode, originali čije smo kopije vidjeli na ulicama gotovo svih svjetskih gradova bili su Steve Strange (Visage), Adam Ant i bend Spandau Ballet.

Kod nas se prvi za to hrabro opredijelio Oliver Mandić, a smiono su ga slijedile Slađana Milošević i Dragana Šarić - Baby Doll. Vidljivo je da odijevanje postaje predstava u kojoj sudjeluju najneobičnije krpice, til, pohabani odjevni predmeti, već davno odbačeni.

U obzir dolazi sve! Premeću se istrošene bakine škrinje. Naglo se putuje slavonskim selima, gdje se otima originalna čipka, domaće platno, prastara nošnja. Pretrpane autobuse za Hrelić zamjenjuju bicikli. Tamo se kupuje doslovno sve! Što starije, to bolje! A jeftino!

Tavani i podrumi frenetično se prekopavaju ne bi li se izvukle zaboravljene tričarije. Otkriti i znati upotrijebiti ono što se skriva ispod nataložene patine vremena postalo je pravo umijeće.

Oni zagriženiji, duhovno i financijski, zbog kolekcioniranja svoje alternativne odjeće putuju u Pariz ili London, koji su već 20 godina središte svjetske modne mašte.

Dakako ne na elitne sajmove visoke mode nego u bespoštednu potragu za rabljenom odjećom za preobrazbu. Dućani Terfas i Dilidau u pariškoj četvrti Les Halles, specijalizirani za tu vrstu odjeće, nude obilje šašavih besmislica: od baletnih haljina do već povijesnih pulovera a la Juliette Greco.

Zainteresirani alternativci mogu u Londonu kupiti magazin ID koji predstavlja modu s ulice. Idiovci poručuju:

"Budi svoj vlastiti film!"

Alternativna moda stihijski se širi i ne priznaje državne granice, jedan stil kratkoga je vijeka jer stalno nadolaze novi.

Podrazumijeva uz odijevanje i određeni prototip ponašanja. Neodobravanje, čuđenje, kritiziranje ili podsmijeh popratne su pojave na koje su alternativci, uglavnom, imuni. Najsposobnije i najekstravagantnije, ili najprobitačnije, sljedbenici proglašavaju svojim modnim kreatorima.

I Zagreb ima prvu postavu alternativaca. Elitna svjetska moda, što nastaje u etabliranim modnim središtima, nema utjecaja na stvaralaštvo anti-mode.

Dapače, žustrina i avangardnost modne alternative u pravilu se, nakon nekoliko godina, udomaćuju u tradicionalnoj modi.

Dakako - oslobođena autentičnosti i pročišćena od detalja. To znači drugim riječima, da je pravi stvaralac mode zapravo anti-moda, tj. sloboda i neizvještačenost dokolice pločnika.