ZAGREBAČKI ŠTAMTIŠ

Koliko vidim, ovaj “Ban Caffe”-kafić nema niti štamtiš - očigledno nije potreban niti gazdi niti gostima, nikome. Naime, gazdu koji ima business-case od soma kava na dan, ne interesira niti jedno pojedinačno lice - uvijek se nađe netko koji iz gomile uleti za prvi slobodni stol. S druge strane, stotine onih koji sjednu, popiju kavu i odu, da bi se sutra ili nikad slučajno vratili, u principu ne zanima niti kako se lokal zove, a kamoli da bi im na pamet palo nešto što trajno vezuje baš za taj lokal i niti jedan drugi – bar tako dugo dok je kava okay i ispod deset kuna. Možda čak niti ne znaju što je to štamtiš!?

Štamtiš je posebna vrsta stola. Stolovi su nekad bili od čistog drva, spojeni drvenim tuplima bez čavli, bili su čvrsti i nisu se ljuljali baš onda kada dođu gosti. Ime “tiš” dolazi od toga što su stolove delali majstori koji su se zvali tišleri. Tišleri su radili različite vrste tiševa, od šrajbtiša, salontiša, estiša, nahttiša - do onih tiševa koji će u nekom lokalu postati nečiji štamtiš. Štamtiš se uvijek nalazi na najpovoljnijem mjestu lokala i rezerviran je za stalne goste. Kod svakog štamtiša se znalo tko tu ima pravo hokati, tko u koje vrijeme dolazi i tko će još uz njega baciti sidro, što će se naručivati, koje vječne teme će se po stoti put prežvakavati, kaj bu se kartalo, tko obično dobiva itd...

Meni je štamtiš uvijek značio mnogo više od stola u nekom lokalu u kojem se uz priču nakon treninga, probe ili bez ikakvog posebnog razloga, nešto popije ili gricne. Štamtiš je konstanta koja je dio nas i onoga oko nas, konstanta koja je tu i kada nas nema ili kada ju ne primjećujemo. Zato je nekim čudom obično sve na svojem mjestu, čak i kad se pojaviš nakon dugog izbivanja. “Bok, gdje si bio?” pita netko od pljesnivaca - i sve je opet po starom. Dođeš, sjedneš i nastaviš kao da je sve jučer bilo - jer pravi štamtiš je kratki spoj za svaku vremensku distancu!

Svaki zagrebački štamtiš je bio na svoj način poseban. Na primjer, ako više nemreš prepoznati niti svoj auto na parkiralištu, a kamoli s ključem pogoditi bravu – onda su klopa i cuga opali na Štamtišu kod Bare Puntijar ispod Tunela; ako se radilo o nečem laganom za dvoje nakon svirke na Ribičiji i kelnerici koja uvijek zaračuna za četvero – onda je to bio Štamtiš u “Drini” u Preradovićevoj; ako se je satima šibickalo na čašu za gem ili na šalicu od kave - onda je to bio Štamtiš u kafiću “Astorija” na čošku Račkoga; ako je štamtiš bio složen od dvije apsolventske klupe na kojima se igrao poker za stipendiju – onda je to bio Štamtiš u apsolventskoj prostoriji na drugom katu “B”-zgrade ETF-a...

Posebna vrsta štamtiša bili su oni vezani uz specifične vrste transakcija. Na primjer, ako je štamtiš bio mali ovalni stolić s tri rokoko noge i staklenom pločom za cugu dok čekaš uvozni Marlboro, jer na kioscima u gradu je sve u stilu “Opatija”, “Ibar”, “Drina” sa ili bez filtera i “F-57” s filterom – onda je to bio Štamtiš u foajeu recepcije hotela “Palace”; ako je štamtiš bio tiš-vulgaris s kockastim stolnjakom za kojim se prije bezbrojnih prelaska na tulumarenje u Mađarsku jeftino kupovalo forinte, tako da se kelneru reklo  “jednu pivu i tri hiljke forinti!” – onda je to bio Štamtiš u kolodvorskom restaću u Čakovcu; ako je neka Mađarica oko ponoći strpala u čarapu lovu za brzu uslugu - onda je to bio Štamtiš na Gumenjaku, bivšem autobusnom kolodvoru na Kanalu.

Osobno, uvijek su mi bili interesantni tuđi štamtiši za koje gazda zabunom misli da je to nekad bio moj Štamtiš. Moj favorit je kod Pere na Šloserovim. Dolazio sam Peri od kada je otvorio, ali nikada nisam bio štamski. Prije otprilike petnaestak godina me je s nekim zamijenio, pa odonda furamo u jednom filmu koji obojici paše i cijela večer prođe uz usputne priče o ovome i onome. U jednom trenutku je  nekako naglo postario i pomalo brka stvari, tako da, ako nas njegov sin ne prekine na vrijeme, oko ponoći smo u stanju napraviti cijelu zbrku između kardinala Stepinca (Perina tema broj jedan), Žarka Dolinara (Perina tema broj dva), Karla Metikoša (Perina tema broj tri) i Franje Tuđmana (Perina tema broj sedamdest-i-sedam).

Uz svaki štamtiš pojavljuju se uvijek iste osobe iz neke škvadre zajedničkih motiva. Međutim, i tu ima specifikuma. Posebni slučaj bili su “korijenaši”, tj. oni koji su pustili korjenje i na kraju postali sastavni dio svog Štamtiša. Kao njegova peta noga! Na primjer, uz Štamtiš u Kafi doslovce je zarastao Pero Plečaš, absolutni prvak svijeta u šibickanju. Jedino ga je Loti znao tu i tamo dobiti - i to samo onda kada je to Peri pasalo. Pero je inače mlađi brat od Nikole Nidže Plečaša. Lopta mu sjedi kao i bratu, ali veli da mu je koš previsok, pa ubacuje u šalicu od kave. Nažalost, za razliku od košarice, šibickanje nije u kvart donijelo olimpijsko zlato. Dodatno “korjenašima”, specifična pojava bili su “zaljepljeni”, tj. oni koji se bez svog štamtiša više nisu mogli čak niti održati na nogama. Kako ne bi opali, dobro naroljani i pogleda izgubljena u nigdje već u rano poslijepodne, čvrsto su se jednom rukom držali za svoj štamtiš. Standardni gard “zaljepljenih” podrazumijevao je da je druga ruka ležerno nalakćena na štamtiš. Dokazana prednost tog garda je da se s tom rukom još uvijek može dignuti čaša i trgnuti zadnja prije nego se skupi hrabrost za prvi nesiguran korak prema izlazu.

Najpoznatiji štamtiš zagrebačkih muzičara s mnogo Korjenaša i Zaljepljenih bio je u “Čampfu”, poslije zvanom “Slastica”, u Teslinoj. Na Korijenaše u Slastici danas me asocira ime “Riba”, a na Zaljepljene imena “Ptica” i “Lignja”. Prvi je bio osrednji gitarista, drugi dobar bubnjar, treći super saksofonist. Lignje već dugo više nema, Riba valjda i dalje muči neku gitaru, a Pticu sam zadnji puta vidio prije brdo godina pod stolom kod Karla Metikoša kada se vratio iz Etiopije. Tada smo zajedno s Trulim iz “Bezimenih” izžmikali par flaša Johnny Walkera i nastavili kod Bare Puntijar. Kako je Truli u jednom trenutku otišao na klozet s kojeg se te noći više nije znao vratiti, u grad nas je odveo maestro Branko Bulić „Bula“  koji tada još nije znao voziti niti je imao vozačku, ali je zaključio da je to ipak za sve najsigurnija varijanta. Ptica mu je pri vožnji pomagao tako da je radi magle stalno brisao šofer-šajbu iako je noć za sve ostale bila vedra. Bula mi je inače bio susjed na đamki, tako da mi ni dan danas nije jasno zašto i kako sam se šest ujutro našao sâm u autu na semaforu Savske i Ljubljanske. Probudili su me neki divljaci koji su mi tresli auto samo zato što nisam reagirao na zeleno, dok je mene mučilo samo to što se nisam mogao sjetiti što mi je Truli rekao prije nego što je nepovratno zaglavio u klozetu. Možda samo onu staru “Natoči još jednu!“.

Jedina vrsta štamtiša koja je preživila prošlo i u punom sjaju ušla u ovo stoljeće je petnaestak godina stari Domovinski model, koji je doslovce osvojio Zagreb. Grad je navodno preplavljen tim novim modelom za kojim sjede neki novi ljudi: plemenska privredno-politička elita, naprasno stvorena jednom suludom idejom - iz ničega i bez početnog kapitala. Taj novo-hrvatski štamtiš, bez kojeg nam Tuđman ne bi mogao pokloniti državu onakovu kakvu smo zaslužili, zove se KP&K (“Kroji politiku i Kradi”). Vele da ih navodno ima čak i na Mirogoju, gdje je primjerice “MG” - “Mirni Gaj” kao “Mate Granić” - u koji navodno zalaze neki bivši ministri i njima slična škvadra, pa tamo kroje našu visoku politiku.

Nekako mi postaje jasno, da je stari zagrebački štamtiš morao pokleknuti pred KP&K modelima - pogotovo pred onim ekskluzivnijim modelima opremljenim bijelim vunenim čarapama. 

Usprkos tome što mojih štamtiša više nema, ipak vjerujem da stari zagrebački štamtiš i dalje postoji na mnogim mjestima, samo ih je teško vidjeti. Naročito ih teško vide dojdeki - zagrebčani čija su djeca za razliku od njih rođena u Zagrebu i koji sve druge zovu “dotepencima”, a uopće ga ne mogu vidjeti dotepenci - zagrebčani čija će djeca tek biti rođena u Zagrebu i koji su u međuvremenu sami sebe umilno prozvali “mi zagrebčanci”.

Zagrebčanci sada koriste svaku  priliku kako bi svima drugima javno i što glasnije stavili pod nos da je “dotepenec”. Interesantno je i to s djecom! O čemu se tu radi shvatio sam na primjeru Mate iz Travnika pa iz Švicarske pa iz Hrvatske, koji je nedavno kupio kuću u Sesvetama i koji mi manje nedavno naglašeno veli da su njegova djeca rođena u Zagrebu. On sav ponosan i happy, a ja zaključujem da su “zagrebčanci” još uvijek u fazi kada je rođenje u Zagrebu važnije od Zagreba kao rodnog grada. I baš tu leži razlika: Zagreb je moj  rodni grad i na pitanje “Gdje si rođen?” ne odgovaram “U Zagrebu”, jer zagrebčanin na to pitanje odgovara s “na Svetom Duhu” ili “u Petrovoj“. A poneki i s “doma - kao što je to bilo u mojem slučaju, jerbo se mama bojala da me ovako lijepog i pametnog u Petrovoj netko ne zamjeni. Naime, slučajne zamjene beba po gradskim rodilištima u poratnim godinama nisu bile rijetkost, već relativno čest događaj – narodiš se u Petrovoj kao beba-purger, a završiš u Crnoj Mlaci kao beba-dojdek. Zato je puno jednostavnije što sada po novome postoje samo “mi zagrebćanci” koji nisu rođeni u Zagrebu i oni drugi koje oni nazivaju dotepencima. To je perspektivno i za Zagreb i za zagrebčance, jer biti zagrebčanin nije nikad bila fora - najmanje u Zagrebu i još mnogo više manje van njega. Šteta je samo to, da svi skupa nemaju pojma o starim zagrebačkim štamtiševima! Farbenblind-ekipa: niti ih traže, niti su ih u stanju viditi! 

Na kraju, što se dotikavlje samih tišlera: oni su nekamo zmaglili još u vrijeme kada se u kvartu počelo govoriti “druže” umjesto “gospodine”, “zdravo” umjesto “servus”, “kistihand” ili “Dobar dan” i kada su rolšue pretvorene u “koturaljke”, sličue u “klizaljke”, romobil, terezina i pikule u nekakove čudne jezične konstrukcije, bedinerice u “kućne pomoćnice”, badecimer u “kupaonu”, badevana u “kadu”, anzug u “odijelo”, luster u “stropnu svjetiljku”, estiš u “stol za ručavanje” i tako tim redom, dok sve tete i gospođe iz susjedstva nisu postale “drugarice”, curice “pionirke”, frajlice “omladinke”, a svi skupa smo se po novom počeli “družiti”. I danas mi padnu rolete kad čujem “Tako smo se lijepo družili...”!? 

Zato nije čudo da su pred drugovima, skup s tišlerima zmaglili i šusteri, šnajderi, šloseri, špengleri i slično-zanatska škvadra. čini mi se da su svi zgiljali nekako u isto vrijeme, a po šusteru Matiji Čovranu s đamke broj 15, možda čak i u isto mjesto. Jerbo, bio sam svjedok kad ga je stari Švarc, koji je imao tišleraj iza ugla i koji je bio malo potumplan po ušima, uzrujano pitao: “I kaj sad ti veliš na tu sprdačinu?” i kad mu je Čovran iz radionice u gornjem dijelu dućana, gdje je inače bilo mjesto za luster i gdje je cijeli dan lupao po nekakvom kalupu među nogami, glasno viknuo “Baš si norc ak ne kužiš da sve skup s nama ide u vražju mater – i to po hitnom postupku!”. Po zvoncu, čiji je batić tresnuo svaki put kad je netko otvorio vrata, Čovran je dobro znao da je Švarc sâm dole u dućanu i da može reći ono što misli. Kad je skužio da sam to morao čuti i ja koji stojim pred dućanom, gurnuo je svoju oznojenu polućelavu glavu kroz pritvoreno gornje staklo i viknuo: “A i ti lima - kenjaj kvake!”. Zbog toga sam godinama mislio da su svi oni po hitnom postupku otišli u vražju mater i da tamo kenjaju kvake. Poslije sam saznao da su se bar šusteri i šloseri ipak spasili: fuzionirali su se i stvorili novo zanimanje koje se zove “Mister Minit”, jer za par minuta sklepaju ključ i potumplaju cipele.

Koliko mi je poznato, tišleri se nisu uspjeli spasiti. Zamijenilo ih je puno udruženih radnika, koji su u osnovnim organizacijama udruženog rada, pod nazivom “Marko Šavrić” ili sličnim imenima narodnih heroja koji to više nisu, udružili svoj rad na proizvodnji serijskog namještaja od iverice, šper-ploče i lijepljene pilovine - a ako je materijal bio nešto kvalitetniji, onda se je udruženi rad zvao “Export-drvo”.