Jednoga dana godine 1888. sjeo je u zagrebačkoj Bregovitoj (današnjoj Tomićevoj) ulici osječki građevni poduzetnik imena D. W. Klein u podnožju javnog stubišta što je spajalo zagrebačko poslovno središte sa starim Gornjim gradom i počeo brojati prolaznike. Zaključio je: pješački promet dovoljno je živ da se na mjestu stubišta sagradi uspinjača, po uzoru na Budimpeštu, Zurich i ostale gradove. U Gornjem gradu nalazili su se, naime, tada svi uredi hrvatske vlade, kao i pojedini kulturni zavodi, a Bregovita je ulica bila najprometniji pješački prilaz.
Poduzetni graditelj podnio je 6. listopada 1888. godine zagrebačkom gradskom poglavarstvu molbu za građevnu dozvolu, koja mu je već za dva dana bila s oduševljenjem prihvaćena. Postrojenje je bilo predviđeno kao parna uspinjača s dvojim kolima na izmjenični pogon, a sa strojarnicom u gornjoj postaji. Građevinski radovi započeli su 6. svibnja 1889. godine. Pri gradnji je trebalo svladati poneku teškoću s kojom poduzetnik nije računao. On je sebi gradnju uspinjače predstavljao i previše jednostavnom.
Prva pokusna vožnja (s praznim kolima) poduzeta je 22. veljače 1890. Pri tom pokušaju istrgnut je ležaj stroja zajedno s temeljem, pri čemu se stroj polomio. Nije bilo objavljeno da li je uzrok tome bio slab temelj ili je bila kriva montaža. Tvrtka "Ganz" iz Budimpešte, koja je dobavila pogonsko postrojenje, popravila je štetu, pa se tako 14. ožujka 1890. mogla održati uspješna pokusna vožnja. U težnji za boljitkom prigovaralo se izgledu staničnih zgrada, jer nisu bile dovoljno usklađene s atraktivnim okolišem.
Od 8. listopada 1890. g.
Budući da su izvedeni raznovrsni popravci, uspinjača je službeno puštena u pogon 8. listopada 1890, doduše bez službene svečanosti, ali uz veliko oduševljenje stanovništva.
Neki od velikih zupčanika imali su (do nove pregradnje) drvene, izmjenljive zupce. Isprva nije bilo na zalihi dovoljno zubaca da se zamijene istrošeni, a bilo je i kvarova na neprikladnom prvobitnom kolosijeku, pa je uspinjača godine 1891., bila pretežno izvan pogona.
U međuvremenu, 3. travnja 1891., prenio je građevni poduzetnik Klein svoju koncesiju na novoosnovano "Dioničarsko društvo parne uspinjače u Zagrebu".
Dana 22. veljače 1892. održana je kolaudacija, našto su opet izvođeni raznovrsni opsežni popravci (pri čemu su i obje prijavne zgrade nešto dekorativnije preoblikovane), a gornji je pružni stroj posve pregrađen.
Konačni i vrlo strog tehnički pregled održan je 22. travnja 1893., a po zadovoljavajućem nalazu sljedećeg je dana uspinjača puštena u trajni pogon.
Prema ugovoru, nakon četrdesetogodišnjeg razdoblja, pripalo je pravo vlasništva gradu Zagrebu. Tehničko vodstvo i financijska uprava povjerena je 14. ožujka 1929. ZET-u, koji je onda još bio neposredno odgovoran Gradskoj štedionici. Tijekom godine nadomještena su stara kola uspinjače novima, a kolosijeci su rekonstruirani.
Elektrifikacija 1934. g.
Godine 1934. neracionalni je parni pogon zamijenjen električnim.
Nakon vremenski duljeg pogona, cijelo je postrojenje godine 1947. generalno uređeno, a veći su popravci izvedeni 1954., 1956. i 1960.
No, životni vijek "stare dame" polako se približavao kraju. Staro je postrojenje pružalo sve manje sigurnosti. U dogovoru s nadležnim građevinskim inspektoratom pogon je stare uspinjače obustavljen 21. prosinca 1969. g., nakon gotovo 80 godina službe.
Budući da je stara uspinjača postala neka vrsta simbola grada Zagreba te premda često izrugivana, ali upravo stoga tim omiljenija, nije se dopustilo definitivno ukinuće, već se odmah počela planirati novogradnja na mjestu starog postrojenja.
Velika rekonstrukcija 1973. g.
Čitava je uspinjača bila godine 1973. demontirana i uklonjena, osim zidanoga i besprijekornog stanja vijadukta. Prije toga je sve detaljno arhitektonski snimljeno, jer koliko god su prije 80 godina obje postaje bile oštro kritizirane, sada su izvođači bili najstrože obvezni da se ove građevine potpuno vjerno reproduciraju u novogradnji. Iznimno je na gornjoj postaji umjesto dvaju voznih otvora, toleriran jedan zajednički i to na temelju opravdanih pogonskih zahtjeva. Time je strojar imao u gornjoj postaji bolji vidik na prugu, a stubište za nuždu, odnosno pogonsko stubište (između obaju kolosijeka), vodilo je bez zapreke u postaju.
Građevinski nacrti izrađeni su u zagrebačkom projektnom zavodu "Plan" uz sudjelovanje istaknutih arhitekata i službenih konzervatora. Izvedba je ovih radova bila povjerena zagrebačkom građevnom poduzeću "Borongaj". Demontažu starog, kao i suradnju na montaži novoga strojarskog dijela pogona, preuzelo je poduzeće "Braća Kavurić", također iz Zagreba.Page Break
Strojarski je dio postrojenja zajedno s vozilima dobavila i montirala bečka tvrtka "Waagner-Biru", a za električni dio bila je uključena tvrtka "Siemens". Pogon odgovara suvremenom tehničkom dometu žičnih željeznica, a s automatskim upravljanjem i višestrukom sigurnošću.
ZET pri tom pothvatu nije bio samo nositelj investicije nego ga je zapao cjelokupni tehnički nadzor, a njegovi su inženjeri i stručni radnici aktivno sudjelovali savjetom i radom. To se posebno odnosilo na projektiranje obih kola uspinjače. Jednolična čeona ploha starih kola nadomještena je na novim vagonima profiliranom izvedbom, a i prikladnim je naličjem karoserija odvojena od voznog postolja. U ZET-u je čak izrađen model kola kao predložak.
Tehnički podaci uspinjače (prema današnjem stanju):
širina kolosijeka: 1200 mm
ukupna kosa dužina pruge: 66 m
visinska razlika: 30,5 m
uspon: 52 posto
broj putničkih mjesta po kolima: 16 sjedaćih i 12 stajaćih mjesta
dužina kola preko odbojnika: 5640 mm
osnovni razmak: 3700 mm
težina praznih kola: 5,05 t nosivost: 2,24 t
pogon: stabilni pogonski motor (u gornjoj postaji) - nov elektronički upravljan motor na istosmjernu struju montiran 1978. umjesto motora na izmjeničnu struju
napon pogonskog motora: 400 V
snaga pogonskog motora: 28,5 kW
broj okretaja: 720 o/min
najveća dopuštena vozna brzina: 1,5 m/sek.
trajanje vožnje: 55 sek
čelično uže: 0 22 mm.
Nova uspinjača od 1974. g.
Nova uspinjača puštena je u pogon vrlo svečano 26. srpnja 1974. Tako je sad Zagreb opet dobio svoju popularnu uspinjaču, koja nije samo predmet pijeteta i turistička atrakcija, nego služi i kao korisno javno prijevozno sredstvo, kao potrebna veza između najstrožega gradskog središta i sadržaja bogatoga Gornjega grada, koji upravo doživljava rastuću revitalizaciju kao pozornica povijesnih zbivanja te kao prostor važnih kulturnih priredaba. S razlogom je uspinjača uključena i u jedinstveni tarifni sustav javnoga prometa grada Zagreba.
Uspinjača je 8. listopada 2015. g. obilježila 125 godina postojanja.
