NOGAČ NA ŠALATI

“Goool!” Primiti gajbu na livadi sjeverno od velikog bazena na Šalati je uvijek bila dvostruka kazna, em primiš gajbu, em se još moraš natrčati za loptom. Livada je velika i nema ničega što bi zaustavilo loptu, a ako imaš peh, još će se početi kotrljati po nizbrdici prema Vončininoj. Ovdje je sve kao rođeno za nogomet, a ako poslije ideš na bazen, onda se i pentranje po Šloserovim isplatilo. Stube su čak usred ljeta u hladu i zrak je ugodan, ali kad ideš prema gore - uvijek ispadne da ih ima malo previše, pa ti penjanje na kraju dosadi i jedva čekaš kraj! 

Od šalatskog brijega i salate, u 100 godina do Šalate

Na ovim livadama smo još prije par godina pili vodu iz lokvi, jer se za žedne uvijek našla neka lokva s kišnicom, a mi smo svaki čas bili žedni. Fino napraviš sklek na rukama i piješ iz lokve u ležanjcu, dok ti pred nosom po površini vode elegantno kližu nekakvi kukci - uvijek si uznemirio bar jednog od onih s dugačkim tankim nogama, koji se onda s dva-tri veslaja miče od mjesta gdje netko vodu tako jako srče. Jednog dana, taman kad je trebalo početi srkanje, netko je prosuo priču da se baš na taj način dobiva galopirajuća groznica od koje se u roku od dvadestčetiri sata umire u strašnim mukama. Nismo znali što je to “galopirajuća groznica”, ali od tog trenutka, nitko od nas nije više iz lokvi popio niti jednu kap. Oni koji su prije toga popili, a ja sam bio među njima, poslije su u silnom strahu odbrojavali sate i proveli noć mučeni snovima u kojima ih je dohvatila galopirajuća groznica.

S livade se vidi prvi kat dječje bolnice na Šalati, gdje sam prije četiri godine bio par tjedana na nekakvim kortizonima i dobio takav apetit, da mi je mama svaki dan morala prošvercati barem jedan sendvič-brot, pet pari hrenovki, brdo šamrola, veliku čokoladu i još par sitnica. Mahao sam joj s prozora dok je odlazila, a onda sam prvo počistio hrenovke, kako na njih ne bi naletila neka sestra. Šamrolnice sam isto morao odmah pojesti sam, jer je curica koja je ležala u krevetu do mene bila jako bolesna, dr. Pitomac ju je stalno obilazio, a ona je onako blijeda samo spavala, dok sam se ja debljao kao prasac. U sobi je bio još neki Mihajlo, koji je bio puno stariji, tamnoput kao da je opal kroz rafung, a umjesto “puni tanjur”, stalno je govorio da ja uvijek pojedem “ceo tanjir”! Kako nije bio kao dečki iz kvarta, nisam mu htio dati hrenovkicu, a kad sam sve pojeo, onda mi je uvijek bilo jako žao. Njega su inače furt snimali golog pred plahtom koju su prebacili preko vrata. Rekao mi je da je to zato, jer je on čudo od djeteta sa srcem na desnoj strani - kao da ja nisam znao da s njim nekaj ne štima!

Meni su poslije na odjelu za vađenje mandula izvadili moje mandule. Mama je prije toga rekla da se ništa ne brinem, jer da će mi to napraviti najbolji doktor u Zagrebu. Bolničari su mi preko glave nabili nekakvu vreću s otvorom za usta, tako da sam izgledao kao bijeli kapuciner i vidio samo pod, a onda me je gospodin najbolji doktor u Zagrebu pitao hoću li biti dobar, jer da se ne smijem trgati. Ja sam mu rekao da neću biti dobar i da ću se jako trgati, a on me je zgrabio, posjeo u krilo i čvrsto zagrlio. Onda je nešto radio dok se nije čulo tiho “klik”, a ja sam se počeo još jače trgati i krkljati, jer su mi usta bila puna tople krvi, a i pod je nekam pobjegao - prvo se je brzo sakrio iza puno bijelih kuta u hlačama, a onda se je pretvorio u veliki bijeli luster. Na kraju sam osjetio kako se je gospodin najbolji doktor protegnuo, visoko podignuo desnu ruku i nakon toga okupljenim studentima glasno rekao: “Ovo vam je lijeva tonzila”! Ja sam onda i njega i studente skup s mojom tonzilom u zraku dok ja krkljam, poslao u nešto prosto, ali sam tako jako krkljao, da me nitko nije razumio. Taman kad sam si oslobodio desnu ruku s kojom bih i ja njega čvrsto zgrabio, opet se je čulo ono “klik”, pa sam znao da je sve gotovo - jerbo ja nisam nikakvo čudo od djeteta. Odonda znam da se izvađena mandula zove “tonzila”. 

Za danas je gotovo - lopta se je probušila, zaustavlja se sama od sebe par metara iza gola i kada se još malo ispuše, netko će je metnuti na glavu umjesto kape. Tako je to kad igraš s gumenom loptom koja se više neda napuhati: kad pukne, onda je gotovo - nema krpanja, samo ju možeš hititi. Danas bar nismo igrali do iznemoglosti! Većina ide doma, a nas par se preko ograde prebacuje na veliki bazen - tko će sada ići skroz okolo dole do ulaza gdje te još traže nekakvu kartu koju mi ne trebamo!

Skidam se, ostavljam stvari na velikoj kamenoj štengi na zapadnim tribinama i “buć” - voda je izvrsna! Ovdje smo prije dva tjedna imali školsko prvenstvo u plivanju. Prvenstvo je održano po prvi puta, a za moju generaciju iz II. Draškovićeve, koja je baš završila osmi razred, to je istovremeno bilo i zadnji put. Osvojio sam prvo mjesto u kraulu, a Miki - koji je prije četiri godine otišao iz mojeg razreda, kako bi u Klasičnoj školi u Križanićevoj učio grčki i latinski - je nadmoćno osvojio prvo mjesto u prsnom, tako da je onog najbližeg iza sebe ostavio za bar deset metara! Plivao je izvrsno, točno kao oni veliki na bazenu “Mladosti” - udahneš, zamahneš, zaroniš glavu, ispušeš pod vodom, pa jako odgurneš - čak je imao i onu pravu plivačku platnenu svjetlo-plavu kapicu, koju je sa špagicom zavezao ispod brade. Izašao je van, zaogrnuo se, protrljao i odcupkao vodu iz uha - kao oni veliki na bazenu “Mladosti” - i onda je, par metara od drugih koji su tek izlazili iz vode, ljuto i glasno rekao: “Ne kužim zakaj mi baš danas uopće nije išlo!”. 

 

Šalata – veliki bazen   

Vidim Rudeka pored kućice na drugoj strani bazena, pa tamo izlazim iz vode. Veli “Bok, malo se sunčam”, ali vidim da je kao radar narihtan prema Karmen koja leži deset metara dalje, a glava joj tako dobro leži u Žiginom krilu. Rudi je moj prijatelj i zato znam da mu je teško gledati kako se Karmen rasteže i meškolji, dok je Žiga raširio i ruke i noge kako bi što bolje pokazao svoj trokut. Žal mi je Rudeka, ali 'ko mu je kriv kad se je zaljubil u krivu mačku. Sad se još tu moramo fol zafrkavati, glasno smijati i pretvarati se da ne vidimo s čim si Karmen pegla kosu - dok si Rudek zapravo grize nokte i samo zjaka na lijevo. On je dvije godine stariji od mene, ali još nije naučio da se ne smiješ zaljubiti u mačku zbog koje možeš pobrati batine i da mačka nesme stanovati dalje od pola sata cipelcuga, kako po noći kad' nema treske ne bi morao tri dana klipsati do doma. Karmen se još jače promeškoljila, diže obje ruke, mazno grli svojeg Žigu s velikim trokutom, a onda se žvale kao ludi - kao da su negdje na moru sami na luftmadracu ili bar tu negdje u grmlju na onoj plahti od “Vjesnika u srijedu”. Rudi mi veli: “Sinoć smo bili zajedno, a gle kak' mi sad vadi mast!”. Još više mi je žao Rudeka, jer ovo ne bu završilo samo na noktima - znam da bu sad dobil aufšlah, kao i svaki put kad se jako uzruja, i da bu se posle dva sata čohal doma pred špiglom.

A i ta Karmen je totalno kriva mačka, 'ko Bog još i stanuje negdje iza Črnomerca. Žiga se je u tom trenutku dignuo, malo nategnuo gaćice, pa se je protegnuo tako da se dobro vidi njegov veliki trokut i onda je važno krenuo prema nama. Stoji pred nama u punoj veličini i veli Rudeku: “Dečki mi vele da se nekaj motaš oko moje Karmen!”. Rudi se je isto dignuo, ali nije nategnuo gaćice i nije se protegnuo da se vidi njegov još veći trokut, koji ima jer bilda i diže se po štangama na terasi od kada ga znam. Nabijen i jak, ali ipak za glavu niži, mirno stoji pred Žigom, a onda mu zapiči kažiprst usred trokuta koji se tako dobro vidi, unaša mu se u lice i polako veli kroz zube: “Faca, imaš još sekundu vremena prije nego ti spustim rolete i ispumpam zrak!”. Ovo je prava frka, pa se i ja dižem, usput gutam knedle koje jako zapinju u grlu, i kao slučajno stojim pored Rudeka - jer to se tako na Đamki radi. Ne bu dobro - i sve to još na ovim kamenim štengama koje grebu kao da su od šmirgla i još imaju rašpu umjesto ruba! Sekunda odluke je bila jako dugačka, ali Žigi je ipak u piksi sijevnulo da će pokušaj spašavanja časti biti najjeftiniji rasplet. Veli: ”Čul si - sâm mi se nemoj više motati!”. Okrenuo se je i polako otišao, ali na njegovom trokutu je zauvijek ostala bijela fleka od Rudekovog kažiprsta! Svi vide tu fleku, svi su vidjeli Rudekov kažiprst i Žiga je od sada druga liga kad god se Rudi pojavi na Šalati!

Dok si mislim kako je ovo izvrsno prošlo, a ni Rudi sad sto posto ne bu dobil aufšlah, Rudek se javi kao da čita moje misli: ”Ovo je zbiljam bila frka, ali s napuhanim balonima nemreš drukče!”. Velim: “Znam, ali umro sam od straha!”; veli: “Znam, hvala, ni meni nije bilo lako!”; velim “Ipak je njemu bila veća frka!”, veli: ”Znal sam da je on najobičniji napuhanac - daj mi bolje pokaži gde si to sinoć opal!”.

Hodamo do kraja ravnog krova na kućicu zahoda i žurimo u rupu u koju sam sinoć pao. Gledam kao lakat dugačke, hrđave metalne traverze koje vire iz zidova i shvaćam kolika je sreća bila da sam se sinoć ukočio od straha i kao svrdlo proletio točno po sredini rupčage. Tu desno gdje prestaje ograda između bazena i stadiona, moglo se je prebaciti na početak istočne tribine stadiona. Na tom sam se mjestu htio s par dečki prošvercati na nekakvu hokejašku tekmu - velim „nekakvu“ jer nekakva drž-repka igra protiv Norvežana - i taman kad sam mislio da je sve okay, zakoračio sam u prazno! Padao sam ukočen od straha, a u mislima sam se vidio kako s desetak metara visokog ruba tribine padam na betonske kocke. U panici sam pomislio: “ovo je tilt, gotovo!”. Međutim, umjesto pada na beton, zabio sam se u glinu na dnu nekakve rupe. Dišem! Sa strahom pipam rebra, mrdam ruke, noge... sve je okay, samo ne mogu izvuči noge iz zemlje! Oko mene crno, iznad mene zvjezdano nebo. Gore je netko u panici vikao “Dinooo!”, a ja sam u još većoj panici zaurlao: “Staaaniii! Ne miči! Past ćeš mi na glavu!”.

Gledamo u rupu i šutimo, a ja si mislim kako više nikad ne ću samo tako zakoračiti u crno, misleći da je to nekakva lokvica na kojoj nema refleksije svjetla. Tada se javi Rudi: “Grdo, mogel si ostat nabijen na štangama!”. Velim: “Idemo doma, zlo mi je!”; veli: “Dole je ostala ona tvoja željezničarska kapa - da ju pokupimo?”; velim: “Idemo doma!”; veli: “Da usput ipak pogledamo kaj se danas da videti oko malog bazena?”, i ja velim:”Jasno, a kaj bi drugo delali!”. 

   

Na odlasku vidimo kako se Pitula i Bačva penju na desetmetarsku skakaonicu. Na bazenu je sve stalo i svi pilje u njih dvojicu - sad bu opet cirkusa!

U OČEKIVANJU HABIJA UZ ''JUTARNJI LIST''

Listam “Jutarnji List” i čekam Habija. “Jutarnji” mi se dole na kiosku učinio kao najmanje loš pokušaj u situaciji gdje rješenja zapravo i nema, ako se za „Vjesnik“ nema vremena. 

Jer, za razliku od drugih dnevnih listova, „Vjesnik“ prilikom čitanja zahtjeva korištenje onog u glavi, sve su to ozbiljni članci i ako ne zapne već na politici, to će se desiti najkasnije kod privrede i onda pola sata fijuuu – pa se do sporta, koji je ipak najvažniji, niti ne stiže.

Inače, “Vjesnik” je uvijek bio dobar za čitanje, ali tko uopće kupuje dnevni list radi čitanja - penzići valjda ionako sve pročitaju besplatno negdje uz kavu. 

A ja večeras nemam vremena - želim što više bombastičnih naslova iz kojih se odmah vidi kakav je šrot u članku, i puno šarenih slika, kako bih znao kako izgledaju oni koji nas varaju i kradu. I zato je baš dobro da postoji „Jutarnji“, ne znam koje bih novine inače kupio, pogotovo jer sam već odavno odlučio da za „Večernji“ više neću dati niti lipe. 

U pogledu tjednika isto - dugogodišnja nepodmirena tražnja, ne sjećam se posljednjeg puta kad sam kupio nešto od raspoloživog šrota, pa sam zato i danas tu investiciju preskočio.   

Uz “Jutarnji“ o tisku

“Večernjak” mi je uvijek bio bez veze, jer izuzev izvještaja s tržnice, sportskih rezultata i posmrtnih parti, čak i ono “tko je koga ubio” nije bez pranja mozga. Sve je to izgledalo nekako normalno za vrijeme onih prije, ali zašto poslije? Komu je bio potreban konkretni primjer kako se urednička i novinarska razina jednog lista može spustiti na razinu na kojoj se dio profesionalaca, vjerujem čak ne i vlastitom slobodnom voljom, pretvara u novinarsku  služinčad, koja onda godinama kompromitira vlastiti list, u funkciji „zna –se“-koga.

Uvjeren sam da novinari to sve znaju neizmjerno bolje od mene, i da predobro poznaju svoje „crne ovce“ - ali bojim se, da su one istinski „bijele ovce“ u sličnoj situaciji kao i moj šaran-ljuskaš među babuškama. U svakom slučaju, nadam se da ću jednoga dana, ipak, sa zadovoljstvom kupiti još uvijek naš „Večernjak“ - makar i bez Ice Voljevice i njegovog Grge, koji je tek kod ovih naših, pod stare dane nekako čudno nestao, skup s onim svojim vel'kim, znatiželjno-oštrim nosom!

Riječki “Novi List”, uvijek okay, bi bio dobar izbor kada ne bi bio regionalni list koji nisam čitao niti kad sam u regiji bio na godišnjem - i zato pomislih pred kioskom: „Pa neću ga valjda sada čitati samo zbog Jelene Lovrić, koja tu, hvala ne-znam-komu još uvijek smije pisati“

„Slobodna Dalmacija“, koja je danas možda opet dobar list, za mene je totalno transparentna („tu je - a ne vidiš ju“ - ignoriraj!), jer sam jednom rekao „šlus – gotovo!“ i zato danas ionako nije dolazila u obzir. Jer “Slobodna” je prestala biti slobodna jednog vikenda prije desetak godina, kada su nas Jovićevi aktivisti prepadnim preuzimanjem redakcije, oslobodili od tada još jedinog nezavisnog lista! I kako su tu samo dobro izveli: kupiš u ponedjeljak ujutro list na CH-kiosku, prolistaš, počneš čitati i odmah ti je nešto čudno, pa pogledaš impresum i tek onda shvatiš. Onda se vratiš do kioska, kupiš sve što ima, napišeš “Nije više za čitanje!” i pošalješ Joviću. A onu zadnju, pravu, s crnim slovima “Slobodna Dalmacija”, daš prijateljima i veliš: “Ovo je bila zadnja Slobodna!“. 

Sa zadovoljstvom bih kupio Danas, politički tjednik za one koji su željeli dobiti objektivni big picture o onom što se u zemlji zbiva, detaljne analize probranih tema, i jasno, kritike rada, postupaka i uzurpacije onih „nedodirljivih“na vlasti. Pravi mali CNN na papiru! 

To su izvrsno radili desetak godina u onoj ex-državi, čak i u vrijeme kada su im instalirali Šuvarove trabante, danas vlasnike poznatih tjednika - te, iako su sve predvidjeli unaprijed, rušili dogme, te točno i bez straha rekli tko je tko i kuda što spada, oni prije ih nisu razjurili!  

To se zbilo tek u našoj, slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, po komandi onog koji je za svoje neistomišljenike javno tvrdio „kako su stoka sitnog zuba“. Pa je novinarsku perjanicu tih „sitnih stočnih zubića“ morao poslati na vađenje „zubića“, iako su bili stočno-društveno zdravi - ali su opet, tako jako „nezdravo“ predviđali, rušili dogme, te rekli tko je tko i kuda što spada!

Razjurio nam je ekipu Danasa, tim vrhunskih profića koji su staloženo i argumentirano analizirali i pisali istinu! I kao pravi novinari, „previše“ su toga saznali, analizirali, zaključili i objavili - što se nijednoj vlasti ne dopada. Zato takve tu i tamo napadaju, ali ih rijetko koja vlast smije rastjerati. A da oni ne „čeprkaju“ i „isčeprkaju“, mi skoro ništa ne bismo znali! 

I kao za peh ili uz truc onima na vlasti, Danas je bio čitan, narod je kupovao i pod onima prije i kod naših poslije, naklada je odavno prešla, za jedan tjednik famoznih 100'000 što je otprilike odgovaralo ukupnoj tiraži zagrebačkih dnevnih listova, i približila se broju od 150'000, opasnom ne-demokratima i autokratima koji su nad državom, društvom i javnim mjenjem uspostavili kontrolu sličnu onima prije. I zato su naredili Basta Danas!

Basta vrhunskom novinarskom profesionalizmu - a bar danas svi, čak i oni namjerno „gluhi i slijepi“, da konvertite koji opet plivaju kraul ne spominjem, znaju, da je Danas bio u pravu!  

To je bila naša najveća pušiona u modernoj novinskoj nakladi, a nitko zbog toga nije izašao na cestu, i nitko nije digao glas i rekao hrvatskim političarima na vrhu: dajte nam i u politici sličnu ekipu, kako bi Hrvatska bila primjerna država! Pa sada nemamo niti jedno niti drugo!

Danas je tada baš počeo izlaziti na finom papiru i to još u boji - kako bismo dobro vidjeli  slike onih o kojima piše taj, po svjetskim mjerilima vrhunski politički tjednik! Nezaboravni Tito Bilopavlović koji je tako divno pisao, pametni Tomislav Butorac koji je sve znao unaprijed, pametno-zločesta Jelena Lovrić koja je, na ljutnju mnogih, znala pogledati i unatrag, Joža Vlahović koji piše snažno i uspješno uređuje, komentatori Marinko Čulić, Marinković, Kocijan, netko je pisao i izvrstan “dnevnik”... tko bi ih sve nabrojao! 

U Danasu je i meni uvijek veliki, Ivan Zvonimir - Čičak dobio jednostranični prostor, pa su tako svi  konačno mogli pročitati što on to toliko pošteno i pametno o svemu misli, a u realizaciji čega ga uvijek nekaj zezne - najčešće on sam sebe. Da bi ga oni manje pametni ili oni „na pravoj strani“, zbog onog što cijeli život zastupa, gotovo zamrzili i već na početku stavili na križ. Kamo i spada! I gdje su ga razapinjali - vrlo često uz njegovu vlastitu pomoć! 

Sjećam ga se onako kako sam ga upoznao - kao dečka u sandalicama i smeđoj halji s bijelom špagom oko pasa koji prati fratra; sjećam ga se iz 1971.g. kada na čelu mase studenata nije mogao ući u ETF, jer su „čuvari“-aktivisti zaključali vrata, a da bih ja iznutra, čuvarima pred nosom otključao - radi Zvonimira, a ne radi 1971., i tako dao moj jedini „doprinos“ '71.; sjećam ga se do njegovih dolazaka u Švicarsku i kako sam jurio tamo gdje mi je rekao da priča...  i na kraju, zbog njega i danas šutim o onom Sanaderu, jer je slanjem državnog aviona koji je Ivana Zvonimira iz egzotičnog dijela Balkana prebacio u bolnicu, spasio život čovjeku koji je uvijek govorio Istinu i nikad nikome nije učinio ništa loše!

I danas žalim Danas - nikada nismo imali bolju ekipu, niti ćemo više imati tako dobar politički  tjednik! Povijest se ponavlja, ali vrijeme, situacije i novinarske ekipe su neponovljivi - popušili smo zauvijek! Kao pouka ostaje staro naravoučenije: svaka vlast koja protiv slobodnog novinarstva i tiska djeluje kao da joj je to trn u oku - je vlast u krivim rukama!

Feral Tribune sigurno ne kanim izostaviti: optuživan, razapinjan i gotovo mržen od svih onih koji su marljivo „pasli“ sve ono što je tisak-pokorni pisao o Feralu, a da vjerojatno sami nisu niti pročitali što to kolumnisti Ferala pišu, pošteno je obavio svoj posao i kao zvijezda repatica koja se naglo pojavi, bljesne i nestane, osigurao svoje mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva. Čitao sam svaki broj, svaku rubriku, svaki novinarski prilog do zadnjeg slova i zato si mogu zamisliti koliko su autori bili razočarani i vjerojatno ogorčeni, kada su po njima, pored drvlja i kamenja, počele padati i pljuvotine. Nezasluženo!

Tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika

U Feralu se znalo naći onoga što diže adrenalin, ali, to je situacija istovjetna onoj kada „dobro raspoloženi“ lovci pobiju nedužne životinje, a krivicu prebacuju na fotografa i list koji je svinjariju javno evidentirao. 

Ponekad je bilo tekstova i foto-montaža koje nisu bile na mjestu, ali ukupno gledano, barem po mojem mišljenju, sve je trebalo gledati kroz prizmu paradigme izrazito oštrog, hrabrog, beskompromisnog i provokativnog nastupa tjednika, koji je u svojoj ukupnosti imao pozitivnu društvenu ulogu - sviđalo se to nekom ili ne! 

Po Feralu je pucano iz svih oružja, financijska situacija je otežavana „igrama“ oko poreza na promet na cijenu u prodaji, a međunarodne nagrade su ignorirane, uostalom kao i negativne kritike režimski-orijentiranog tiska. Umjesto pohvala za osvojene nagrade, a jedna je bila za najbolji političko-satirički list na svijetu za 1998.g., dodijeljena na Međunarodnom festivalu političke satire u Forte dei Marm - nagrade se obezvrjeđuju optužbama kako iza Ferala stoje milijarder Soroš i slični. Pa da je i tako bilo, što onda - da takvi stanu iza „Večernjaka“ ili Dinama, problema ne bi bilo, dapače! 

No, i to je bila neistina. U vrijeme kada su novinarima na raspolaganju gotovo neograničene tehničke mogućnosti, mala ekipa Ferala je radila u gotovo nemogućim uvjetima, i opravdala u cijelosti motto u zaglavlju lista: „FERAL TRIBUNE je vlasništvo onih koji ga pišu i čitaju“!.

(Usput: u kontekstu one „niti kiša ne pada slučajno“, danas se pitam jesam li ja, na neki način koji spada u područje parapsiholoških fenomena, tj. iracionalne psi-energije, pridonio kraju rada sva tri meni draga lista. Naime: „Danas“ je objavio nekoliko mojih čitateljskih komentara s naslovima bajki braće Grimm, na primjer „Trnoružica“, koji su bili kritika državnog vrha. I taman kada sam poslao komentar pod naslovom „Snjeguljica i sedam patuljaka“ - Danas je prestao izlaziti; 

      

„Slobodna Dalmacija“ je doživjela isto: objavljuje na cijeloj stranici prilog „Formula razdora!“, (koji u veljači 1993.g. zaključujem s „Kako će se stvari dalje razvijati? Sve će doći na svoje. Ili vremenom ili „demokratskom 1573.“! Hrvatska kakva mora biti i kakvu smo sanjali, naći će svoju identifikaciju u poštenju i moralu, a potvrdu u znanosti, kulturi, umjetnosti i sportu... 

A danas, kada svestrano kompromitirani glumac u kratkom roku obara 20 godina stvaran Šuvar-rekord javne omraženosti kao kvalifikacijski ispit za ministarsko mjesto, kako bi se pridružio još nekompetentnijima na još ključnijim mjestima, i to u vrijeme kada vladajućoj garnituri ide sve bolje, a narodu s gorega na gore (kako se zovu ti sistemi, bez obzira na to kako si tepali?); u vrijeme koje slobodno možemo nazvati „vremenom velikih lopova“, u vrijeme kada će oni koji prvi rat nisu predvidjeli, možda zadnji primijetiti da su u još jedan s krivom kartom uletjeli... bar nekima je jasno da ta Vlastarbajterska ekipa ne može na doličan način povesti niti u bolje sutra, a kamoli u sljedeće stoljeće!“) - i cijela ekipa je na cesti;

Uz “Jutarnji“ o kinima

Gledam što igra po kinima - izvrsno, premijerni filmovi ne kasne ni pola dana za onima vani. Nekad je to bilo drugačije: kupili su onoliko koliko su mogli kupiti, i to nešto kasnije, kad je jeftinije. U Hrvatskoj je uvoznik i distributer bio “Croatia Film” iz Zagreba, kojem je po ključu „pripao“ manji dio uvoza, u pravilu francuski filmovi.

Prvo kino u koje smo kao klinci sami odlazili je bilo u kvartu - mala kino dvorana u podrumu Račkoga 7.  U tu malu dvoranu s besplatnim ulazom i desetak redova, svakog ponedjeljka u pola sedam ukrcao bi se cijeli kvart - kako drugog izbora nije bilo, mi smo ponedjeljkom marljivo dolazili i uvijek napunili dvoranu. Dolazili smo hrpimice i po pola sata ranije, kako bi se izbjeglo sjedenje u prvom redu gdje je platno visoko iznad glave. 

     

Dvorana je bila od gradskog zdravstvenog centra, koji je tu puštao kratkometražne filmove, a bilo je i super crtića u kojima naši bijeli brane tijelo od onih crnih koji žele da nas nekaj zaboli. Najbolji su bili oni gdje su se nekakvi streptokoki borili protiv onih drugih - i onda na kraju dođe “Redovito perite zube!” - na što smo jako pljeskali. 

Dešavalo se i to, da filmovi nisu prikazani u komadu, jer je odzada na projektoru s rolom nešto zapelo. Mi smo se tada veselili i galamili kao ludi, a ako se još upalilo svjetlo, onda su proradile špriherice s papirićima, cjevčice... svako je imao nešto za gađanje.

U tim crtićima smo uživali isto tako kao poslije u Tommy & Jerry-u, ili još poslije u filmovima s kaubojima, indijancima, vikinzima, vitezovima, gusarima... i s Brigitte Bardot. 

U svakom slučaju, tada nam je mala dvorana u Račkoga 7 već odavno bila neinteresantna.

 “Croatia Film” nam je svaki put nakon širenja zastora zavrtio po cijelom ekranu svoj znak, kip ženske na konju i s mačem u ruci. Konjanik, za kojeg smo mislili da je to zapraf kralj Tomislav, nam se tako jako sviđao, da smo mu uvijek pljeskali, a šutili smo kao zaliveni na ono “Zvezda”, pa neki grb, pa plamen i neka ratnička muzika, pa onda „Vesti“ - kao preteča TV-dnevnika, i onda jasno “Tito ovdje”, “Tito ondje”, “Tito primio”, a na kraju ono tako važno da si grizeš nokte umjesto Bobi-štapića: “Tito je posjetio i tom prilikom rekao”. Prognoze vremena nije bilo.

Ponovno smo pljeskali tek kada smo smazalil Kiki-Riki i Yugo-Coctu, i kad se na kraju masaže ipak pojavilo ono zbog čega smo došli - “Paramount” ili “Columbia” pikčers u boji. 

Što se tiče konjanika, Zane je jednom rekao da konjaniku ne smijemo jako pljeskati “jerbo Oni bu ga maknuli i onda bu konjanik nestal' k'o da je u zemlju propal!”. To se zbiljam i desilo, “Croatia Film” je postal „Sava“, filmovi su počeli dolazili uglavnom iz Beograda, pa  je  umjesto konjanika i “Croatia Film” pisalo,“Mopaba“ i još nešto kao „film” na kineskom, a što čak ni Mesko nije znao pročitati. 

Kroz te filmove smo trebali naučiti da je gusar zapravo “pirat” i tako tim redom, ali mi se nismo dali! Pa nismo mi vesla sisali - mi nismo pokleknuli čak niti u rajonskoj knjižnici “Medveščak” (knjižnica je još uvijek na istom mjestu na ćošku Đamke i Zvonimirove), gdje je sve ono što nas je najviše interesiralo - od Walter Scotta, Zane Graya, Alexandera Dumasa, Karl Maya i drugih - polako i kao slučajno, bilo na pismu od tamo gdje se gusari zovi “pirati”. 

          

Vidim da ima i novih kino-dvorana iliti kinematografa, a Branimirova i Nova Ves imaju i kino-centre! “Cine Star” i “Broadway” - kako  to samo gordo zvuči! Kakav Branimir (kak' bi trebalo biti!) – fino steraš Josipa Kraša (koji je tu prije bio!), pa s “Cine Star” ravno u Holywood; kakav Kaptol ili Nova Ves - kad preko Dolca možeš ravno na Broadway, a to je baš ono pravo za strance koji nisu bili na Broadwayu, a pritom, na Dolcu se čak nemreju ni poskliznuti - sve dok naši penzići nedaleko od Broadwaya marljivo kupe salatu. 

Nekad su kina bila lijepa ali predratna, pa su im Oni prije dali nova ratna imena. Kakav “Grič” ili ne dao Bog “Europa”, kad ni pred kinom ne smiješ zaboraviti njihovu svjetlu prošlost i našu još svjetliju budućnost. Pitaš “karta više”-švercera: “Imaš koju?”, jer baš danas moraš gledati “Veliku zemlju” s Charlton Hestonom, a iznad glave ti piše “Balkan” ili “Kozara”, “Romanija”, “Mosor”, “Kosmaj” - kakav truli zapad, sve ono dobro je na istoku. 

S time nas baš nisu usrećili, valjda su mislili da ćemo i mi s Đamke ponavljali njihovu priču, pa otići u kino “Partizan”, a onda, preko svih brega na kojima nemamo kaj tražiti, u kino “Sloboda” i na kraju u njima, a ne nama, puno bolju “Budućnost”. Mi smo zato lijepo išli u kino “Zagreb” na Cvjetnom placu, u “Opatiju”, “Jadran” ili “Liku”. 

Jedino su Zane i Zrno furt nekaj kenjali: Zane je išel u kino “Slobodu”, jer veli: “i nas treba osloboditi, tak' bi htel da to bude neki vel'ki gusar, a ne “tara-ta-ta, tara-ta-ta” Ameri”, dok je Zrno pričal' kak' se jedino u “Budućnosti” mogu videti povijesno najveći kriminalni filmovi - i to domaći, oni crno-bijeli, bez kolora i jako tamni u svemu. I veli da tu sve fino razmeš i ne moraš čitati ispod slike, jerbo ti sav kriminal izvan kina pred samim nosom odšpilaju!

Tako smo se mi s Đamke polako rastepli po zagrebačkim kinima, netko je išao s dečkima iz škole, netko s curicom, kako tko - ali u kino nismo više išli zajedno.  

Poslije smo još jedino sa školom tako hrpimice išli prema kinu do kojeg nismo došli, i to onda kada se je besplatno išlo na domaće revolucionarne filmove. “Sutjeska” i “Neretva” su bili temelji opće kulture i izobrazbe, tako da smo morali dobro zapamtiti gdje su se to sve partizani borili protiv okupatora da bi u zemlji preuzeli vlast - umjesto da su nam jednostavno rekli gde je ta voda i na kaj tam' riba grize! U kino ipak nismo ušli hrpimice, jer baš to je bio slučaj kad se hrpimice samo markalo - ipak ti je bolje platit' upad za neko sranje u kojem ćeš isto tako već nakon tri minute znati tko je šerif, tko je kome ukrao krave i tko će na kraju grdo nadrapati 

  

I onda je došla “Parižanka” - to je bio pravi šok! U kino smo išli po desetak puta, i to samo radi čuvene “hard-core”-scene pod tušem, gdje se punih pet sekundi Baš-Sve vidi sa strane.   

Uz “Jutarnji“ o kazalištima

Bacam pogled na kazališni program. Neki su se preselili; ima novih kazališta po periferiji; tu su i dva kazališta lutaka i baš je dobro da je jedno opet u centru grada, nakon što je staro prije četrdeset godina preseljeno u Selsku cestu.

Fale mi “Komedija” i “Dramsko” - valjda danas nema predstave. 

U “Komediji” su se nekad davale operete, a kako su ženske ludovale za operetama, išle su u “Komediju” gledati Đani Šeginu. Đani je imao navodno jako podeblju ženu, i zato je bio navodno veliki švaler, a kako je onako zgodan, visok i crn izgledao kao Zagorkin Siniša, za njim su sve ženske trčale, pa su stalno išle na “Groficu Maricu”, “Šišmiš” i “Zemlju smiješka” - i uživale u Đani Šegini.

U “moje” vrijeme, tu se dosta manje ludovalo za Sandrom Langerholz uz ekipu Vlado Štefančić, Ivo Serdar i kasnije Boris Pavlenić, kojeg je dalo “Pionirsko kazalište”.

“Pionirsko kazalište” u Preradovićevoj 16 je bilo jedina stvar u onoj ex-državi, koja je u nazivu imala riječ “Pionir”, a da sve skupa apsolutno štima i nije pljuga. 

Radilo se profesionalno, tu su bile dramska i baletna sekcija koje su vodile jedna visoka mršava štanga i Silvija Hercigonja, jedino nije bilo pjevanja! Valjda zbog toga kako ne bi morali pjevati “Pioniri maleni...” - jer s time im ne bi uspjelo putovati po Europi i davati predstave skroz gore do Švedske. 

(Usput: Moja osmogodišnja unučica je nedavno imala prvu probu u sličnom kazalištu. Sva uzbuđena treperi na novim baletnim šlapicama i leprša u baletnom dresu, ali odmah nakon probe, kao što to rade djeca u Švicarskoj, veli voditeljici: “Ne računam na glavnu ulogu Snjeguljice, jer sam još preniska, ali hoću jednu od uloga gdje sam stalno na pozornici!”. Voditeljica se nasmijala i rekla “Dobro, onda ćeš biti jedan od sedam patuljaka!”. U sljedećoj predstavi je dobila ulogu tratinčice.)

HNK je HNK! Uvijek je bio mjesto pravog Događaja, posebno u vrijeme prije televizije, kada se išlo na sve moguće predstave - od baleta, opera i drama kao „Hamlet“ i Kralj Lear“.

Leara je glumio jedan super glumac... imam ga pred očima, ali se ne mogu sjetiti kako se zvao, markantan, sijede kose - ali, to je ionako zahtijevala uloga. Na „Glembajeve“ nismo išli.

Na popodnevne predstave, koje su bile znatno jeftinije, čak su i djeca išla sama, a kada nije bilo puno ljudi, moglo se sjediti na stepenici na galeriji, ili čak na balkonu.

Tu su moja mama i teta imale pretplatu, pa su mama i dvije tete rotirale, a ja sam se tu-i-tamo s njima šlepao i napeto gledao što se to sve na bini dešava. Najluđe je bilo onda kada je u HNK došao Mario del Monaco. Mama mi nije kupila kartu jer se nije mogla niti dobiti, ali ja sam ipak bio na Velikom Mariu. Neki dobri ljudi su mi otvorili prozor u prizemlju, prvi čin sam se smucao po klozetima, ali i tamo se je dobro čulo kako on visoko pjeva kad je ljubomoran. Na kraju je ubio neku žensku, iako je ona jako dobro i još više pjevala, a onda mu je bilo žao, pa je plakao pod smiješnom maskom i pjevao “ridi pajaco”. 

Na kraju su svi pljeskali i pljeskali, jer onda Mario i svi pjevači moraju izaći van i opet pjevati za istu lovu. Mama mi je poslije objasnila da “ridi” znači “plači”, te da i mi ponekad hodamo sa smiješkom na licu, a unutra smo tužni. 

Inače, u HNK se uvijek najviše pljeskalo gore na vrhu u “studentskoj galeriji” gdje su bila jeftina stajaća mjesta i gdje su bili oni koji su došli iz zadovoljstva, a ne radi šminke. Dobro se čulo i vidjelo, samo su trebale dobre “izdrži-tri-sata”-noge. 

Čekajući Habija uz TV-program

Bacam pogled na TV-program: svega tu ima, ali sve to skupa je... ma da, zakaj štigati, kad ionako prekratko ostajem da bih se razbolio. 

Televizor mi je uvijek bio prvenstveno dekorativni element - uključiš, stišaš ton kako bi bolje čuo muziku s nećeg drugog u stanu, pustiš ga nek' vrti slike koje i ne gledaš i tek tu i tamo baciš pogled na lijepu šarenu kutiju. Do promjene je došlo tek nakon što nam je došla roda i s njom stigla dječica, pa je telkač u kombinaciji s videom, usprkos svim mogućim Space surround efektima i svim 199 satelitskih programa, dobio novu i važnu funkciju u ekskluzivnoj službi crtića za djecu. Kaj se mene lično dotikavlje, ja sam i dalje ostao otporan na sve - od video-igrica do Nintenda, Play stations i X-Boxes, a naročito na sve tehnologije i medije kako se izredalo kod videa - od kazete do svega onoga s blue kao zagrebački plavi.

Danas je drukče, jer želim uloviti barem malo od onog što se zbiva. Zato uz telku, uključujem i radio, sve ja mogu slušati istovremeno - od kad' su me u Engleskoj tak' dobro navčili na multitasking: šljakaš svoje, dok Giancarlo - koji je opet, umjesto u devet, došao u pola deset, i koji nakon deset godina još uvijek ima smiješni naglasak od kojeg te svako malo nešto štrecne - neumorno žlabra kak' je sinoć negde bilo ludo. A kad zastane jer mu se čini da ga nitko ne sluša, mali Steve digne glavu i uputi mu intenzivni pogled, kao: „Što si baš sad' stao, kad je bilo najnapetije?“, a koji u Engleskoj znači „koji ti je vrag, kad' buš konačno prestal?“; mirni Paul naglo diže glavu i pita strašno zainteresirano, kao da mu se radi o životu: „Da, i?“ - što isto kao i na Đamki znači „Daj, skini mi se s nečega!“ - dok ja dalje šljakam i sve u multitaskinguslušam.

I zato mi se u glavi istovremeno upale i radio i TV alarmi: na radiju čujem kako neki kit pjeva „Daj mi oko, spustiti ću ti se na oko!”, a drugi alarm je došao s telke, gdje se Jadranka Kosor, sva nekako jako-pažljivo–odabrano sivo-sijeda, nije to bitno, tako stokato-umilno i jako-pažljivo-sročeno raspričala. 

Mili Bože, priča dvije-tri minute, a ja nikako nemrem skopčati kaj zapravo hoće reći - kaj da mi je IQ naglo opal u Duboku jamu. Na kraju shvaćam da bi i ona htela otići “tamo”! Kuda „tamo“ – valjda svi osim mene znaju gdje je to, ali ipak - kakav je to sad „politički“ jezik? Dvije minute slušaš, nisi baš jako bedast i neinformiran, ali ni za glavu - ni za rep, fučkaj sijedu kosu, kad se moraš znatno naprezati u kontekstu bez subjekta i s neodređenim „tamo“ lokativom. Ne znam zašto, ali opet vidim Paula i pitam se bi li on i sada naglo dignuo glavu i rekao ono svoje „Da, i?“ 

A tek njen, valjda uvijek-isto-spontani osmijeh koji protegne točno do jagodica s jabukicama, te frizura koja budi uvijek-isti respekt! Sigurno nije bila kod Višnje „Šnjavice“ kojoj su nekad išle one bolje ženške (Šnjavica je prvo frizirala u stanu, poslije u Espici, a danas možda ima Hair Studio na Broadwayu), jer kod Šnjavice je frizura značila neponovljivu kreaciju – uče tvoja ženska, a izađe neka druga koju više ne prepoznaješ, s tim je uvijek bio lotto.

Gospođi Kosor je puno bolje ležalo kada je na radiju vodila emisiju za izbjeglice, to je još bilo dobro i simpatično, ali ovo sada, dopredsjedničko, potpredsjedničko ili slično, ne znam točno što, je očigledni davno dosegnuti maksimum - sam' bi nam još trebalo da odgura dalje!

Nakon toga, opet žalim za Mladenom Delićem, a pitam se i kaj dela Božo Sušec, jer u sportskom izvještaju na HRT2 čujem “napâdač”, pa valjda vele i “napâd”, a nakon toga slijedi “slogân” - to ziher paše onima koji su od tam' gde i spiker.

Nova-TV je tu već bolja - punih pet minuta mi nikaj nije zagrebalo uho... dok na HRT2 gaze dalje po jeziku u prethodnom stilu (Fil bi rekao: „s bagerom, ne s nogom!“): sada je na redu dječja emisija u kojoj neki klinac s crnim cvikerima, pomalo falš pjeva “jedva čekam da dođem u školu i skinem patike!” 

Mislim si: „Sam' nek'  ih dobro skine i preda uredniku - možda ima isti broj noge“, a onda si pomislim kaj bi na to nekad rekel Zane – sigurno nekaj u stilu: „'Ajde čedek, baš si mi fino doletil, sam lupaj dalje, ovo njesra još uvek ne boli!“. Ili Riki: „čuj lima, il' govori kak' ti je gubec narasel, ili tam' su vrata, tam' su lesa“ - pa van iz HRT-studija! („lesa“ su vrata na kolnom ulazu u dvorište.) 

No, ima i iznenađenja, nije sve propalo: na HRT1 je nekakva emisija o pesekima, u studiju se naredalo desetak vlasnika sa svojim šnaucerima i - peseki su opet obavili dobar posao, jer svi vlasnici peseka govore MH (moj hrvatski)!

I kada sam pomislio kako sam već previše čuo i kako je sve jasno, čujem kako je „pretilnost“ problem čak i kod djece. Malo raspigan što sam opet naletio na novu „uspješnicu“ hrvatskog rječnika, zaključujem kako ne trebam štigati, nego benevolentno pozdraviti činjenicu da se naš jezik dalje razvija, i da te promjene najbolje primjećuju oni koji ne žive u Hrvatskoj.

Ipak, upitao sam se zašto ne vele jednostavno „debljina“, ali odmah nalazim opravdani razlog u tome da ne treba brkati uzrok i posljedicu. Naime,  isto kao što je „mršavost“ jedna od mogućih posljedica pothranjenosti, debljina je moguća posljedica „pretilnosti“. 

Dobro, ali sada sam suočen s pitanjem zašto ne vele „nathranjenost“, što je logični komplement riječi „pothranjenost“ i barem kod mene, bez šmirgl-papir efekta za moje staro uho!? Nekom je to očigledno prejednostavno, pa je uz stari hrvatski glagol “tiliti“ (goditi, počivati, uživati), a za koji ne postoji imenica „tila“, kao u „hraniti – hrana“, „braniti- brana“ -  iz Zagorkine ladice jednostavno stvorena riječ „tilnost“ - kao da se radi o nečem „inojezičnom“ à la „servirati – servilnost“. Zato kao neutralno i transparentno rješenje predlažem korištenje riječi „timba“ – kao kod „hiniti – himba“! Ak' previše klopaš i pritom uživaš, dobil buš timbu!  

   

U svakom slučaju, perspektive su izvrsne – tako dugo dok u hrvatskom rječniku, onom opet najnovijem, ne postoje niti „pretilnost“, niti „nathranjenost“. 

Jedini problem je što sad i djeca imaju poteškoća s „pretilnošću“! Ili ipak, možda je netko nešto (opet!) krivo shvatio, pa nam zato umjesto “nathranjenosti” servira “pretilnost”, što bi značilo da „problem pretilnosti“ zaista postoji - ali ne kod  djece! 

Vjerojatno bi sve ostalo na mojem samo-za-sebe jamranju, da uz to nisam čuo „prijatélja“ (umjesto „prijatelja“), „pâket (umjesto „paket“)... pa kako bih izbjegnuo nastavak torture, hitro prebacujem na sljedeći kanal -  taman kako bih ulovio najavu o „Žilvernu“, kao da se je kit zvao „Julesverne“. 

Rekoh: „stanite malo!“ i dok nervozno i u zabuni pritišćem tipke „stop“ „eject“, „language“ ... ono „kill“ nemam, na vratima zvoni - to je Habi, konačno!  

Smije se: ”Znaš, u gradu je još uvijek prilična gužva.”   

ŠTO SMO ČITALI

Ne znam točno kako je bilo kod drugih iz moje generacije, ali vjerujem da smo svi prošli sličan put nakon prvog susreta s knjigom, te da smo poslije čitali slične knjige i periodiku, te slijedili iste trendove, a sadržajna razlika je bila jedino u tome je li se radilo o djevojčici ili dječaku. Ja sam bio dečko!

Prve knjigice i slikovnice

-  je u pravilu kupila mama, ili smo ih dobili na poklon. Kod mene su to bile knjigice koje mi je donosila moja teta, mamina sestra Terezija. Radila je kao sutkinja u Karlovcu, svakog petka pred večer se vraćala kući, a ja sam već u sumrak, sjeo pred kućom na neka od kolica, i čekao okrenut prema ćošku iza kojeg će se pojaviti moja teta. Kada bi se pojavila, otrčao bih do nje, objesio se o nju, i nakon zagrljaja i puse, dobio sam barem jednu knjigicu, malu i tvrdih korica. Unutra je bilo dvadesetak stranica s pričicama u slikama, a moglo se i maljati. Nakon što je iscrpila rezerve knjigica, valjda je pokupovala sve što je bilo u Karlovcu, donosila mi je slikovnice većeg formata, mekih korica i na nekakvom grubom papiru.  

Prve knjige  

-  su u pravilu bile iz knjižnice, svi smo išli u knjižnicu i posuđivali knjige. 

To su bile priče i bajke, kao na primjer „Šuma Striborova“ od Ivane Brlić Mažuranić. Kao i prethodne generacije, a i one iza nas, najviše smo volili bajke braće Grimm: „Snjeguljica i sedam patuljaka“, „Palčić“, „Crvenkapica“, „Trnoružica“, „Ivica i Marica“ - te stegnuta srca, ili čak uz suze, čitali smo  „Djevojčicu sa žigicama“.

Krasnih priča je bilo i na radiju, svake nedjelje u 12 sati su bile priče za djecu.

Od onoga što je bilo iz školske lektire, sjećam se da smo čitali  „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ od  Ivane Brlić Mažuranić, „Pirgo“ Anđelke Martić, i „Vlak u snijegu“ Mate Lovraka.

... i nakon toga, kao „ono pravo“ 

-  su na red došle „ozbiljnije“ knjige. Koje smo prosto „gutali“: „Junaci Pavlove ulice“ Ferenca Molnara, gdje smo svi neizmjerno patili uz malog, ali tako hrabrog Nemečeka; „Leteći razred“, „Emil i detektivi“ i druge knjige Ericha Kästnera... nakon čega je, sve dok nismo postali znatno stariji, slijedilo ono pravo, najbolje i najnapetije: 

Walter Scott - „Ivanhoe“, „Rat dviju ruža“, „Rob Roy“ s borbama i ljubavnim jadima vitezova; 

J.F. Cooper: - „Divljačar“, „Kožna čarapa“ i „Posljednji Mohikanac“, knjige pune lova i prirode iz vremena kad Indijanci nisu znali što je rezervat; 

Henryk Sienkiewicz - „Kroz pustinju i prasinu“, „Ognjem i macem“, „Pan Wolodyjowski“, „Quo Vadis“;

Karl May - s dva metra knjiga, kroz koje nam je, ne mrdnuvši iz Regensburga, poklonio nekoliko prijatelja, od Winnetoua na Divljem Zapadu, do Kurda između Istanbula i Bagdada, čije doživljaje smo čitali bez daha, tugovali s njima radi Inčučune i strahovali radi Sijuksa i Beduina - ali smo znali da će oni glavni, Old Shatterhand i Oldfirehand, jasno Nijemci (Kara Ben Nemsi), s konja ili deve u punom trku i to s dvjesto metara ako treba, ili po kmici sa ili bez logorske vatre, onog zločestog pogoditi točno u sljepoočnicu, ili metkom među oči, te uvijek maestralno i njemački precizno srediti stvari;              

Alexandre Dumas -  s „Tri mušketira“. „Grof  Monte Christo“ i sigurno još dosta toga čega se u trenutku ne sjećam, punih veselih, nesretnih i prevarenih likova, intriga, borbi i mačevanja, i mnogi drugi, te meni najdraži Jack London -  „Zlato“, „Zov divljine“, „Jerry otočanin“...  te od naših pisaca August Šenoa - „Zlatarevo zlato“, „Branka“ i druge.  

(Usput: Davno kasnije, nakon Engleske, sam onako iz principa, kupio zbirku knjiga od skoro jednog metra, sve ono što je napisao Janko Matko, ali čitanje mi nije išlo.) 

   

U školi su zato stvari znale otići i krivim putem: za lektiru smo dobivali ono što smo ili već pročitali ili ono što uopće ne kanimo čitati, pa smo samo prolistali i pročitali sadržaj, kako bismo znali tko je koga i o čemu se radi. 

No, najgore je bilo s poezijom: doma kajkavske pjesme i melodije iz „Zrinskoga“, voliš Domjanića i pjevaš predivnu „Fala“, a u školi - nekakve teške jame, pa oči, pa kada se jedva izvučeš i taman „Jama“ ostane iza tebe, cijeli razred ode ravno na neko polje, pa neka bitka, pa majka sina a nije Romanija, pa opet neke oči izlete van... i još traže da to znaš na pamet! Pa je mama morala pisati ispričnice, jer radi velikih problema s probavom i onim dole, tada nisam mogao u školu. I na kraju još slijedi ono standardno pitanje „Što je pisac mislio?“, a ne smiješ reći „Nemam pojma!“ 

U gimnaziji su nas vrtili od Kafkine „Šalice kave“ do Gogoljevih „Nos“ i „Taras Buljba“, te humoreske „Ninočka“ od ruskog pisca čije ti ime zavuzla jezik - a sve  uz brdo pitanja, analiza... no, sve to negdje spada i uvijek će tako biti! Zato danas kažem: „Hvala svima vama“!

Stripovi

Jasno, početak je bio Miki Maus, crno-bijeli strip na ne-baš-pravom papiru. Nakon toga, jer sam „Tri ugursuza“, kojih su bili puni kiosci, namjerno preskočio, kao u magli slijede - bar što se stripa tiče, svi Disneyevi patci i pačići, Mini i Pluto, pa Garfield - i onda opet rupa u sjećanju, valjda radi „Koralja“.         

Sjećanje, koje mi je u ovom slučaju pouzdano kao pješčani sat u kojem je zaribani pijesak ponovno procurio nakon deset godina, je opet proradilo negdje 1971.g., dakle u vrijeme kada sam završavao ETF, pa sam zato ili s Lotijem i Perom šibickao u „Kafi“, ili sam bio na fliperima na prvom katu „Dubrovnika“, ili sam s kolegama učio u kantini na faksu, ili smo svi skupa otišli na „Filu“ preko puta kako bismo pogledali što i kako uče zgodne studentice, jer na ETF-u imamo samo dvije što nije dosta, ili sam, a što je bilo najvjerojatnije, pripremao diplomski u apsolventskoj učioni gdje smo kartali za lovu, jer „za šalu se mačke ne grebu“.

Alan Ford i grupa TNT, Zagor, Rip Kirby….

Zato tek sada vidim Alan Forda u onoj suludo-ozbiljnoj satiri o TNT-grupi, koja je zaslužila i ime „Ekipa smrti“, po bendu Matta Collinsa s kojim je krenuo od Pireja, preko Atene do Najrobija i dalje. TNT je „satira do daske“ strip s izvanrednim porukama i s kontradiktornim likovima na rubu svega, od pameti i situacija do što hoćeš. 

Tu su još glupi Superhik i trivijalni Zagora - to nisam nikad kupio, i bojim se reći što mislim, te Flash Gordon, nakon kojeg je vrijeme stripa za mene opet stalo.

Stripovi su bili prisutni i u novinama, a najpoznatiji su bili Grga Protokol u „Večernjaku“, te  Rip Kirby u „VUS“-u, gdje su na neki način postali „zaštitni znak“ tih listova.

Periodika

Moja „formula“ je bila jednostavna: skoro svaki dan „Sportske novosti“ (koje su počele izlaziti početkom '60-tih, dok sam bio u gimnaziji), i to večernje izdanje koje kupiš na Trgaću, pročitaš uz ofucalu i poblajhanu francusku salatu u „Mosoru“ i nakon toga hitiš; te „Večernjak“ subotom i tu i tamo nešto drugo.

Kod tjednika je u osnovi bilo jednostavno, „Plavi vjesnik“ i VUS srijedom - ali je zato kod svega onoga „što naleti“, bio pravi kaos i toga je ustvari bilo daleko najviše: od „Ritma“, „Gonga“ i kako se sve nije zvalo, do periodike za ribiče, pa zatim uz auto, sport sve do hobista („Sam svoj majstor“ je bio hit, jer su majstori zarađivali više od profesora i doktora, pa su zato „iz hobija“, dipl-nešto skoro sve radili, gradili i popravljali sami, ako nisu imali nešto bolje plaćeno u fušu).

Jasno, šundu pripada počasno mjesto: „Wayat Erp i Doc Holiday“, „LUN - kralj ponoći“, pa krimići, SF i slično - od toga se niti dan-danas nisam oslobodio.

Sada na kraju, upitao sam se koji su bili moji „Nr.1“? Za monografiju mi je onako spontano došlo „Zlato“, i to me ne čudi, razlog je vjerojatno u odnosu prema prirodi i profinjeno- suptilnom opisu naših četveronožnih prijatelja, jednoj fantastičnoj karijeri koja preko Aljaske  vodi do Wall Streeta i nezaboravnog buđenja onih u šatoru povikom „Bourning daylight!“.

Ono što je začudilo je moj Nr.1 u periodici - prvo sam pomislio na „Dobro jutro!“. To je bio časopis za poljoprivrednike, a valjda je ona seljačka žica u meni održavala trajni interes za sve u vezi polja, voćnjaka - od onog što vele agronomi do otkupnih cijena, cijena gnojiva itd., sve ono što je svakodnevica sela. To je bila moja najdulja pretplata - trajala je preko dvadeset godina.

Na ovom mjestu sam započeo pisati: „Kada bismo danas usporedili ono što smo mi čitali, s onim što čita  današnja generacija mladih, onda ... „ ali sam stao baš na ovom mjestu, jer shvaćam kako su odnos između nekad i sada, te dijagnoza onog gdje možda “krivo“ ide, kao preduvjet za prijedlog eventualno potrebne „terapije“ – nešto na što nemam pravo niti ja niti itko iz moje generacije! 

Ali odmah, tvrdoglav kakav jesam, velim: „Pravo na sagledavanje simptoma mi nitko ne može oduzeti!“

Jer u trenutku dok pišem „Sjećanja“, mislim na glavne likove koji su u svemu što smo čitali bili dobri, plemeniti i humani likovi s kojima smo se identificirali i koji su na neki način ostali cijeli život u nama – a  koji bi danas, u svemu što se „nudi jer se troši“ i „troši jer se nudi“, bez obzira na medij, bili „out“, nezanimljivi i arhaični kao nekad Greta Garbo u crno-bijeloj „Ninočki“.

I zato jer me zanima samo jedno, sada provokativno pitam: „Čega će se jednog dana sjećati ova naša draga, mlada generacija?“ Nečije slike primljene u Facebooku? Početka i kraja e-mail ljubavi ili možda ljubavnog stiha primljenog per SMS?

Istina je, to će biti drugačija sjećanja od naših, nadam se puno ljepša, ali ono što smo mi crpili iz svih tih knjiga, djeca danas ne mogu dobiti od televizije. 

Čega će se današnja djeca sjećati, ČEGA?!  Jer napisana riječ je napisana riječ!

Pegla, rešo, radio i – fen!

Točno tako - od električnih uređaja u stanovima, u mojem najranijem djetinjstvu, dakle krajem '40-tih i početkom '50-tih, nije toga puno bilo. Lista je kratka: rešo, pegla, radio - i fen!

Sve od onog ostalog što je tada postojalo, je bila „opcija“ imućnijih.

Rešo 

Prvi rešoi su bili flah i plitki, metalni i bijeli, poslije emajlirani, i stajali su na posebnom niskom ormariću negdje pored kredenca. Najčešće su imali dvije okrugle površine: lijeva je bila s pločom promjera veličine najvećeg lonca ili rajngle, ploča je služila za kuhanje, i bila je slična pločama na današnjim štednjacima; desno je obično bio grijač u obliku flah-nafrkanih spirala od debele volframove žice, i na tome se peklo - kuhati se nije smjelo, kako tekućina ne bi iscurila dole na grijač. Slična konstrukcija od žice se koristila kao podloga za peglu.

Rešo je preteča današnjih malih, prijenosnih električnih štednjaka, kao i onih velikih, koji su razvijani po liniji „prvo plinski, a onda električni“.

Interesantne su kombinacije uređaja za kuhanje i grijanje koje su krajem '40-tih i početkom '50-tih postojale u kuhinjama - struja bez koje je danas nezamislivo, bila je sporedna!

„Srce“ kuhinje je bio stari, dobri šparhet na drva, na kojem se kuhalo, i koji je istovremeno grijao kuhinju, a ako se cijevi provuklo  kroz susjedne prostorije, zagrijavao je i njih.

Rešo je najčešće bio u kombinaciji s pećicom od gusa na drva (neki su ju zvali „Gustav“, neki “Gašpar“), koja je izvanredno grijala, a kako je bila uska (ali jako teška), nije zauzimala puno prostora. Odvodna cijev  je i tu radi grijanja, vrlo često provlačena kroz susjedne prostorije.

Pegla

Električnu peglu su svi imali. Bila je jednostavna i trajna. Ne znajući mišljenje ljepšeg spola, vjerujem da ništa ne bi ostalo nepopeglano kada bi se s tom peglom i danas moralo peglati.

Štekeri na priključnom kabelu su bili sigurniji i trajniji od današnjih plastičnih, jer je ženski šteker bio od bijele keramike, dok je muški šteker bio od tvrdog bakelita. 

Posebno „in“ je bio dvostruki keramički šteker kojeg se moglo našarafiti umjesto žarulje, na primjer u kuhinji, nakon toga priključiti i žarulju i peglu, te peglati sa svjetlom iznad glave.

Radio 

Vjerujem da je radio bio „treća stavka“ na prioritetnoj listi poslijeratnog kućanstva. Praktički svi su ga imali - ili bolje reći „morali imati“, jer i to reflektira ono naše „doma mora biti toplo, moraš moći nešto fino skuhati, moraš biti čist i uredan - i kad to imaš, bez muzike ne ide“

Prijem je bio na kratkom, srednjem i dugom valu, a neki su imali i UKV, i bijele UKV-tipke.

Jasno, lokalne stanice se najbolje čulo na UKV-u, dok je sve ostalo značilo okretanje gumba za traženje stanica - uglavnom popraćeno šumovima i krčanjem, a ako si imao ''Kosmaj“ kao Riki, onda je još treštalo i membrana se tresla. 

Isto je bilo i prilikom traženja zapadnih stanica (Luxemburg!) koje se moglo dosta dobro čuti na večer na dugom valu. Pritom je najljepše bilo zeleno „magično“ oko, u kojem su se, zavisno o kvaliteti prijema, izmjenjivale svjetlije i tamnije fosforno-zelene lepezice.

Najčešći radio-aparati su bili „Grundig“, „Saba“, Odeon“ i „Löewe-Opta“, dok su oni domaći („Nikola Tesla“) kupovani ako nije bilo za nešto bolje...

Fen 

Ne kanim filozofirati na temu zašto je to tako bilo, ukratko - mislim da se ne varam pri tvrdnji da je četvrti i zadnji „obavezni“ dio svakog kućanstva u kvartu bio - fen! Da, fen za kosu! 

Tu se nema što reći, izuzev, najkraće kazano: trebal' si oružni list kak' je zgledal!

Svi drugi električni uređaji za kućanstvo su bili u kategoriji „ako možeš i imaš - izvrsno!“

I ako bi tada napravili anketu i pitali što se želi u tom pogledu, „gluposti“ kao brijaći aparati, viklanje u sto varijanti itd., ili za auto, električni upaljač za cigarete, nitko ne bi niti spomenuo - da se ne spominje ono što je tehnološki bilo nepoznato ili čak nezamislivo.

Radio-gramofon/gramofon (eventualno) 

Gramofoni su bili ili samostojeći, često u kofer-varijanti, ili su, što je bilo najčešće, bili ugrađeni u gornji dio radio-aparata. Za razliku od radia, radio-gramofoni su smještani na posebno mjesto u stanu, u pravilu u sobi, gdje im je mebl bio stalno glancan.    

  

              

Bilo je i „pravih malih muzičkih centara“ - škrinja, ili najčešće ormarić, u čijem gornjem dijelu je ugrađen radio, iznad gramofona prostor s poklopcem u kojem je gramofon, a u donjem dijelu ormarića prostor s vratima za ploče. 

Gramofonska igla se relativno lako mogla promijeniti, a sve skupa je bilo dosta skupo.

 ... i čega od bitnih električnih uređaja nije bilo 

Frižider 

- je bio od drva i na led koji se, za posebne prilike usred ljeta, smrskan dobivao iz ledane, a kada je bio bez leda, služio je kao ormarić ili škrinja za spremanje hrane. 

(Usput: Glavna spremnica za hranu i zimnicu je bila špajza, u pravilu uska i duga prostorija, s uskim prozorom i hladnim podom, popločanim ili od betona. Na jednoj strani su u donjem dijelu bili ugrađeni niski ormari s kliznim vratima, tu se u vrećama držalo brašno, kukuruz, grah i slično, iznad toga su do plafona bile police, koje su u donjem dijelu imale pregrade s kliznim okvirima zatvorenih žičanom mrežicom, tako da su pregrade bile zatvorene, ali prozračne, a iznad toga su bile otvorene police u kojima su najčešće stajale staklene pikse s krastavcima, kuhanom paprikom... do onih s kompotima i višnjevcem. Na drugoj strani su bile drvene konzole ili drvene konstrukcije na koje se vješalo šunku, bakalar, češnjak itd., a ispod toga su stajale flaše s mineralnom, vinom itd..

(Usput: što je moglo biti i opasno: jednom prilikom kada smo imali goste, jedan striček je malo pod gasom otišao po vino u špajzu, i usput dobro potegnuo iz jedne flaše mineralne. Jako se zagrcnuo i počeo loviti zrak, pa mu velim nek' odmah potegne iz susjedne flaše. Pita „Zašto?“, a ja mu pokažem naljepnicu na prvoj flaši gdje je preko „Radenska 3 srca“ bilo zalijepljeno „Fotokemika“, mislim FR4, razvijač za crno-bijeli film ili fotografiju, preko čega sam još nacrtao mrtvačku glavu, i onda mu pokažem drugu flašu, na kojoj je pisalo „Fiksir“, isto s mrtvačkom glavom.) 

Vašmašina 

- na nju se nije niti pomišljalo. Rublje se pralo u badevani, velikom kuhinjskom lavabou, prijenosnoj kadi ili lavoru - sa ili bez rifljače. Rifljača je bila ploča od valovitog, nagrešpanog pleha u drvenom okviru kojeg se metnulo u lavor, tako da je donji dio u vodi - i onda na nju rublje pa rifljaj, gore - dole. Na rifljači se moglo i djelomično osušiti rublje, tako da se preko rublja prelazilo s valjkom sličnom onom za tijesto. Nakon žmikanja, rublje se sušilo negdje na štriku - u badecimeru, na verandi, ili ako je lijepo vrijeme, pod prozorom, na balkonu, terasi ili na dvorištu. Uglavnom, na unutrašnjem dijelu zgrada, svugdje je visio veš.

Veći komadi, posebno posteljina, davali su se Šestinkama, koje su to oprale na potoku, i fino popeglano donijele natrag.

Televizor - crno-bijeli televizor je bio neposredno „pred vratima“.

Telefon

- je u to vrijeme već odavno bio na tržištu, ali telefon u stanu je još nekoliko godina bio rijetka iznimka. Kako i drugdje, u kvartu je bilo par telefona po dućanima, a ako se baš moralo telefonirati, onda se išlo do pošte u Jurišićevu ili do neke druge pošte, dok je za međugradske razgovore, Jurišićeva bila jedino mjesto u gradu. 

U pošti na šalteru se reklo „gdje-koga“ i onda se čekalo na poziv sa šaltera, koji je uslijedio u stilu: „Kabina 3, imate Pulu!“, a nakon toga unutra je slijedilo: „Halo, čuješ me?“ – pa kvrc, kvrc - „Jesi to ti?“ –  kvrc, kvrc, onda s druge strane: „Halo, jesi to ti?“ – svaki razgovor je bio posebni doživljaj, ali, svi smo bili zadovoljni.

Kada bismo današnju tehničku infrastrukturu po kućama i stanovima usporedili s onom iz tog vremena, to bi rezultiralo razlikom sličnom onoj između pećinskog crteža ili zapisa homo-sapiensa i tomografije ili laserkih zapisa, ali samo desetak godina kasnije, ta razlika više niti izbliza ne bi vrijedila - ustvari, bila bi irelevantna. 

Naime, baš početak '50 godina je bio prijelomni, „Big bang“-trenutak kada je počela primjena poluvodičke tehnologije. Time je dobivena tehnička osnovica za razvoj i primjenu digitalne tehnologije, koja je kao Tsunami pregazila tehničku analognu infrastrukturu, te promijenila i mijenja u svim segmentima života svijet oko nas. Čak i našu unučad u odnosu na nas.