Listopad 1990:
Prva utakmica 1. kola Kupa UEFA između Atalante i Dinama u Bergamu, ostaće upamćena i po incidentima prije i poslije nogometanja...
Uoči utakmice, naime, zagrebački su se navijači sukobili s karabinjerima, na obje je strane bilo ozlijeđenih, a nekolicina BBB upoznali su i interijer policijske postaje u Bergamu. A nakon stoje "obavljena formalnost", nakon što su Atalanta i Dinamo odigrali 0-0, spremnost karabinjera isprobali su i "tifosi" Atalante.
Bilo je i pucanja, a "hrabri" Talijani nisu prezali čak ni od "cipelarenja" jedne policajke. Do izravnog sudara BBB i "brigatta", srećom, nije došlo "jebena stranka" bili su, eto, policajci i karabinjeri...
U Bergamu je bilo oko 2000 navijača iz Zagreba, od toga 1500 razularenih BBB. Najviše ih je došlo autobusom, iako je bilo i pojedinačnih izleta automobilima. Porazgovarali smo s "prvom ekipom" BBB, mladićima čije su slike bile objavljene u gotovo svim evropskim novinama koje se barem malčice "zabavljaju" navijačkim baukom. Najrazgovorljiviji je bio S.
Talijanske su novine bile gotovo jednoglasne u naslovima: ’’Banda slavenskih navijača poharala je Bergamo". Ponosite li se time?
(Smijeh)... Istina je da smo im pokazali "neke stvari", ali žao nam je što nije došlo do pravog "fighta" s navijačima Atalante. A za to nismo mi krivi, imali smo stvarno najbolju volju.
Možete li opisati vaše putovanje do Bergama i povratak u Zagreb?
Duga je to priča... Krenuli smo u utorak u dva sata ujutro iz Zagreba, negdje oko podneva stigli smo u Milano. Tamo smo sakupili informacije o navijačima Atalante, a "špijuni" su bili pristalice Intera, koji odveć ne "šmekaju" svoje susjede iz 50-ak kilometara udaljenog Bergama.
Vjerojatno je bilo zanimljivo na putu do Milana?
Pa, brzo smo se ponapijali, neki su malo odspavali. U stvari, "čuvali" smo se za predstojeća dva burna dana.
Kad ste došli u Bergamo?
U utorak u poslijepodnevnim satima. I počelo je vrlo dobro, mirno, tolerantno s obje strane - i naše i policijske. Doista, na takvu korektnost već dugo nismo naišli. Navijače Atalante gotovo da nismo ni sreli. Uprava talijanskog prvoligaša čak nam je dozvolila da prisustvujemo treningu Dinama. A tada je uslijedilo prvo razočaranje. Rukovodstvo Dinama, naime, izuzevši Zajeca i Kužea ponašali su se prema nama kao prema zadnjem "šljamu", zadnjem "smeću". Umjesto da su sretni što nas je tako mnogo došlo, hvatali su se za glave od očaja. Bili su mjereni da ćemo ih "žicati" da nam plate spavanja, ulaznice za utakmicu, hranu itd... Nemaju oni uopće pojma tko smo i kakvi smo. Većina nas ima dovoljno novaca za ovakve izlete, a ponos nam svima ne dozvoljava da od Dinama tražimo više od onoga što nam pripada.
I tako, uprava je okretala glave od nas, čak su nam "zrihtali" i lijepu zajebanciju - trebali smo, naime, prenoćiti u jednom hotelu blizu "Granda" u kojem je Dinamo bio smješten, no u dogovoru s hotelijerom otpravili su nas tko zna gdje! Izašli smo na auto-stradu i započeli dvosatno lutanje. E, da ne zaboravimo: čak nam je uprava Atalante ponudila da prespavamo na strunjačama u dvorani ispod jedne tribine na stadionu, no tu smo ponudu uljudno odbili. Pa nismo mi "klošari"...
Cipelarenje policajke
Gdje smo stali? Aha, auto-strada... Nakon vozikanja amo-tamo zaustavili smo autobus pokraj dvojice "običnih" saobraćajnih "pandura" i zamolili ih za pomoć. A dečki su bili fantastični - odmah su otišli u obližnju "birtiju" na telefon i nakon 30-minutnog okretanja raznoraznih brojeva, osigurali su nam smještaj u "talijanskoj Opatiji", u mjestu Lago d'Iseo, udaljenom 40 kilometara od Bergama. Stvarno je policija bila maksimalno korektna.
Vjerojatno ste po dolasku u Lago d'Iseo bili vrlo ljuti. Gdje ste iskalili bijes uzrokovan ponašanjem uprave kluba za kojeg navijate?
E, tu je već došlo do sitnih čarki s talijanskim navijačima. Dečki su nas malčice podcijenili, a sebe precijenili. U grupicama po pet-šest stajali su na ulici i nas provocirali. Nije nas trebalo previše provocirati, njih desetak zacijelo će zauvijek zapamtiti utorak 18. rujna 1990. godine.
Po dolasku u hotel odmah smo se "uselili" u bar, restoran itd... Nakon dobre klope, svi smo se oslonili na našeg najboljeg prijatelja na šank. Konobar u baru radio je sve dok nije nestalo whiskeya i pive - dakle, negdje do pet sati ujutro. Malo smo se zafrkavali, isprobavali dva aparata za gašenje požara, posudili kutiju sladoleda, nekoliko flaša whiskeya, razbili smo jedna vrata, bacili dva telefona u obližnje jezero... Ništa strašno. Ujutro smo ljubaznom vlasniku hotela "Europa" nadoknadili štetu (oko 500 DEM), oprostili se i krenuli na "big fight".
Hm, vjerojatno je hotelijer odmah nakon odlaska BBB prokleo dan kad se poželio baviti ugostiteljskom djelatnošću...
Krenuli ste, dakle, u Bergamo. Susreti s policijom?
Počelo je već na izlasku s auto-strade. Uletjeli su nam u autobus i zaplijenili sve navijačke rekvizite osim - glasnica’ Oduzeli su nam trube, fućkaljke, baklje, petarde, pive, 15 "pajsera"... Došli smo do stadiona i počelo je okupljanje. Autobusi s našim dečkima stizali su jedan za drugim, kao po narudžbi. Tada je došlo i do prvih problema s još uvijek korektnom policijom. Taktički su, naime, pogriješili.
Poželjeli su nas ugurati u stadion već oko 15 sati, a utakmica je trebala početi u 18! Ej, čekajte malo, mi ćemo na stadion ući kad to budemo htjeli, a ne kad nam vi naredite. Neki su njihovi "specijalci" kundacima pušaka pokušali ugurati 100-tinjak naših na tribinu i tada je "puklo" dotadašnje prijateljstvo i suradnja s policijom.
U prvom smo okršaju loše prošli, no ni "murija" nije bila bez gubitaka. Nakon kraćeg "time-outa", počela je prava bitka, čak su i pucali prema nama, želeći nas valjda zaplašiti. No, malo su se prevarili u proračunu. Dobrih pola sata trajala je "uredna" makija -slomili smo im dvije puške i mnogo noseva... Bilo je ranjenih i u našim redovima, ali ništa ozbiljnije. Tek, 10-ak naših je završilo u policijskim stanicama. Bez većih nereda oko 17 sati smo otišli na tribinu.
Lijepu ste bakljadu upriličili u 55. minuti. No, obećali ste da baklje nećete bacati na travnjak, a u stvari nije bilo nijedne koja je pala - izvan travnjaka! Znači li vam uopće nešto obećanje?
Da se rukovodstvo, to jest uprava Dinama korektno ponijela, vjerujte da niti jedna baklja ne bi uletjela na teren. Ovako, dobili su što su tražili. Baš nas briga za UEFA, neka kazne Dinamo. Uostalom, tako ionako je uprava dužna najmanje 25.000 DEM...
Uprava Dinama je vama dužna 25.000 DEM!? Otkud sad to?
Ovako: trebali smo još prije dva meseca od Dinama dobiti prostoriju na stadionu, koja bi poslužila kao sastajalište BBB. Osnovali bismo Klub navijača, po uzoru na engleske "Fan dubove". Ali, direktor Rudi Marković rekao je "ne", i prodao taj prostor jednom privatniku za cirka 25.000 DEM! Je li vam sad jasno? Eto, ostali smo bez obećane prostorije zbog pišljivih 25.000 DEM. Ako njima obećanje ništa ne znači, tada ne znači ni nama. Sve dok ne potrošimo kredit od naših 25.000 DEM, ne pitajte nas ništa za baklje i petarde...
Vratimo se Bergamu. Posle utakmice došlo je do obračuna između karabinjera i "brigatta". Navijači Atalante došli su do vaše tribine željni obračuna, budući ste ili isprovocirali bakljadom. No, vi ste na tribinama mirno čekali.
Da mimo... Nisu nas policajci pustili dolje! A lijepo smo im rekli: "Ako vi ne možete smiriti ove vaše navijače, pustite nas malo, minutu-dvije. Odmah bi zavladao red." Ali, molbe su nam ostale neuslišene. "Šorali" su se oko sat vremena, "digići" su "iscipelarili" jednu policajku, a ranjen je i policajac - netko gaje upucao.
Točno je da su Talijani popizdili u 55. minuti. Kad smo napravili vatromet, njih oko tisuću odmah je izašlo sa stadiona i došlo pred našu tribinu. Željno smo čekali kraj, ali "panduri" nas ni slučajno nisu pustili dolje.
Neka im je Bog u pomoći
Htio bih još nešto dodati: nije nam bila namjera izazivati i provocirati, ali na provokacije smo uvijek spremni i reagirati. Eto i primjera naše dobre volje: kad je nekoliko minuta prije kraja utakmice jedan invalid u kolicima prošao ispred naše tribine, zamolio je jednog od naših da mu podari šal ili Dinamovu kapu. Za tren oka u krilu su mu bili zastava, kapa, šal, majica s natpisom "Attack na Bergamo"... čak smo počeli skandirati "Giovanni, Giovanni" i čovjek se rasplakao od sreće.
Policija vas je nakon dva sata smjestila u autobuse i - pravac kući?
Imali smo pratnju dobrih 200 kilometara, nisu nam dozvolili da se zaustavimo. Neki od nas su se umalo upišali... Stali smo tek negdje blizu Venecije, u nekom smo restoranu dobro večerali. Istina, "zaboravili" smo platiti, ali to je bio samo mali "nestašluk". Navratili smo i u obližnju samoposlugu, to je bio "show"! Oni koji nisu jeli u restoranu, odmah su "uletjeli" u razne salame, sireve, maslace, pekmeze... Da ste samo to vidjeli! Sto ljudi hoda po dućanu, mažu paštetu, bulje u kameru koja snima lopove i osmjehuju se punih ustiju... A red do blagajne bio je dugačak "do neba"! Siti, podrigivali su se i čekali po 15 minuta da bi platili jedan sok, kutiju "kauguma", vrećicu bombona... Ludnica!
Kako su se carinici ponašali na granici?
To je priča za sebe. Talijanu nije ni palo na pamet da svrati do nas. samo je mahnuo rukom da prođemo. A na našoj strani, u autobus je ušao jedan pospani milicionar i rekao: "Uopće me nije briga za vaše putnice, ne zanima me da li nešto švercate. Imam samo jednu molbu: ne zaustavljajte se slijedećih 30 kilometara!" Možete si zamisliti smijeh u autobusu...
Očekuje se i dolazak 1300 navijača Atalante na uzvratnu utakmicu 3. listopada u Zagrebu. Navodno iin spremate ’’vrući" doček?
Neka dođu. Što više to bolje... Iako, iskreno, sumnjam da će se talijanske pičke usuditi na takav korak. Prelijepo im je u životu, a da bi tražili avanture nalik našima. Možda neki od njih i dođu, avionom, na dan utakmice, pa se smjeste na "zapad" uz ogromnu brigu redarstva. Ukoliko, pak, njihova "brigatte" zalutaju, neka im je Bog na pomoći.
***
Tako je to bilo u Bergamu. Dodajmo da su BBB često naglašavali daje susret s Evropom u stvari prošao mirno, da su očekivali znatno veću gužvu. Za koju su se, priznaju, i spremali. No i ovako nisu nezadovoljni, smatraju da su ostavili "pečat" koji će se pamtiti u Italiji. A to im je, uostalom, bilo i najvažnije. Dinamovu "pozitivnu nulu" ostvarenu nakon vrlo hrabre igre, gotovo da nitko drugog dana po povratku iz Bergama nije komentirao.
Uostalom, pa kako i bi, većina BBB zacijelo nije vidjela ni "frtalj" utakmice...
Nema komentara:
Objavi komentar