TV ZAGREB 1986 - SVIJET SPORTA

Svibanj, 1986 

Dušanović i Sušec krajičkom oka prate monitore ispred sebe očekujući poznatu špicu Svijeta sporta. Petrović se smješka, za razliku od Cvjetičanina koji je ozbiljan, pa izgleda kao da ima tremu. Tišinu u studiju prekida glas režisera Knezocija koji javlja da su "vani" a to je znak da je krenula još jedna emisija Svijeta sporta 

Poslije uspješnog tromjesečnog rada, ekipa popularnog Svijeta sporta krenula je na zasluženi odmor. Snimanju jedne od posljednjih, zasad još eksperimentalnih emisija, prisustvovali su i Studijevi reporteri koji izvještavaju o toj - proteklog mjeseca najgledanijoj emisiji Televizije Zagreb, koja će nastavak imati u jesen... 

Već tri mjeseca, svakog ponedjeljka poslije podne, Televizija Zagreb prikazuje dvije emisije u živo -Dobar dan i, odmah potom, Svijet sporta. 

I dok gosti izlaze iz studija i odlaze na zasluženu kavu, novi  - ovaj put to su bili košarkaši Cibone, Dražen Petrović i Danko Cvjetičanin - ulaze u studio.  

S njima ulaze i domaćini i voditelji emisije, Božo Sušec i Mićo Dušanović, zajednički dogovaraju okvirni plan razgovora koji će za koju minutu krenuti. 

Iz režije, u kojoj je štafetnu palicu preuzeo režiser Vladimir Knezoci sa svojom ekipom, objašnjavaju voditeljima u studiju razmještaj kamera. 

Sušec pita iz studija kad će uključiti hlađenje, jer vruće je kao u parnoj kupelji, a voditelji su u odijelima. Hlađenje je uključeno i počinje odbrojavanje... 

Danko Cvjetičanin i Dražen Petrović sa svojim domaćinima Sušecom i Dušanovićem 

Dušanović i Sušec krajičkom oka prate monitore ispred sebe očekujući poznatu špicu Svijeta sporta. Petrović se smješka, za razliku od Cvjetičanina koji je ozbiljan, pa izgleda kao da ima tremu. 

Tišinu u studiju prekida glas režisera Knezocija koji javlja da su "vani" a to je znak da je krenula još jedna emisija Svijeta sporta. 

Čuje se odmjeren Dušanovićev glas kojim predstavlja goste i najavljuje priloge u emisiji. Riječ zatim ima Sušec i započinje razgovor s cibosima, uoči njihova toliko očekivanog odlaska u Budimpeštu. 

Sve se događa u skladu s unaprijed grubo zamišljenim planom emisije, no, ovisno o atmosferi i zanimljivosti razgovora, mnogo se toga mijenja ukaže li se potreba. Primjerice, bez obzira na zanimljivost, neki će prilozi otpasti bude li razgovor s košarkašima zanimljiviji.  

No to nitko, pa ni sami voditelji, ne mogu unaprijed znati. 

Takav pristup, način rada, dogovoren još početkom godine, prije negoli je emisija krenula, postao je nepisano pravilo i, uz dosljednu primjenu, svrstava ovu emisiju među najgledanije na zagrebačkoj televiziji. 

- Dok u siječnju nismo krenuli sa Svijetom sporta, na našoj televiziji nije bilo sportske emisije magazinskog tipa, ležernog načina vođenja - objašnjava razloge pokretanja te emisije jedan od urednika i voditelja, Božo Sušec. - Sve naše sportske emisije bile su ograničene vremenom i nije bilo moguće pojedine teme obraditi cjelovitije, opširnije, kao što je upravo u ovoj emisiji s nasiljem u sportu.  

Pored toga, željeli smo gledaocima približiti neke nepoznate sportove, ali i sve ono nepoznato u poznatim sportovima što je u izravnim prijenosima ili izvještajima sa sportskih terena nemoguće prikazati. 

To je bio jedan od razloga zbog kojih je sportska redakcija, kako to reče i njen urednik Boris Mutić, pokrenula emisiju Svijet sporta. 

S entuzijazmom kojega je teško zapaziti u drugim televizijskim programima, na malim ekranima pojavila se devedesetminutna emisija koju su svi odmah zapazili, unatoč ne baš prikladnom terminu prikazivanja, što je duže mučilo ne samo gledaoce nego i njezine autore.

 

Dogovor u sportskoj redakciji: Urednici Mićo Dušanović i Božo Sušec i režiser 

"Svijeta sporta" Vladimir Knezoci 

Odlasci s posla, iz škola... 

Iako je termin prikazivanja emisije u pola tri poslije podne nešto najgore što se može poželjeti jednoj ekipi koja počinje s novom emisijom, svi su se zdušno prihvatili posla u želji da privuku što više gledalaca. 

Vrlo brzo javili su se gledaoci... 

- Već nakon druge ili treće emisije počeli su nas nazivati gledaoci žaleći se na vrijeme emitiranja - priča Mićo Dušanović. - Tražili su od nas promjenu termina... 

Prema riječima suradnika u toj emisiji, Drage Ćosića, to je bilo i razumljivo, jer emisija je prikazivana baš kad ljudi idu na posao ili odlaze s posla. 

Ekipa iz režije: Majstor tona Zlatko Kokorić, režiser Vladimir Knezoci, sekretarica režije Biserka Čalić i mikserica slike Vojislava Mandić 

Uskoro su saznali da đaci "markiraju" iz škole, a da je sve više onih koji radi Svijeta sporta napuštaju posao prije završetka radnog vremena. 

Koliko god im bilo drago što se emisija, unatoč nepogodnom terminu, penje prema vrhu gledanosti, odlučili su promijeniti termin. 

Novi termin, u četiri poslije podne, nije bio olakšanje samo za brojne gledaoce nego i za malobrojnu ekipu koju, uz urednike i voditelje Dušanovića i Sušeca, čine Drago Ćosić, Slavko Cvitković, te od vanjskih suradnika Sanda Dubravčić, Luka Tripković i drugi. 

Dobiveno je tako sat i pol vremena više, što za ovu ekipu ljubitelja sporta znači i te kako mnogo. 

- Naime, naši udarni termini su subota, nedjelja i ponedjeljak do emisije - kaže Sušec i objašnjava: - Iako emisiju počinjemo "slagati" već u utorak, glavnina događaja odvija se u toku vikenda. Nedjelja do kasno u noć, i ponedjeljak od ranog jutra, dani su pune zaposlenosti. Tada se montiraju pojedini prilozi, zovu pojedini gosti sportaši, koji - ako se ne nalaze u Zagrebu - stižu u Svijet sporta posljednji trenutak. 

Ekipa "Svijeta sporta": Božo Sušec, Mladen Delić, Sanda Dubravčić, Mićo Dušanović i Slavko Cvitković 

Inovacije i poboljšanja 

Prema Dušanovićevim riječima, svi vrhunski sportaši redovito su zauzeti, pa se koriste osobna poznanstva i dugogodišnje sportske veze da bi se neke od njih, u minutu do dvanaest, privoljelo da sudjeluju u emisiji. 

U tri mjeseca njihovim je studijem prošlo mnoštvo vrhunskih sportaša, osvajača zlatnih medalja, iz različitih, pogotovu u ovom trenutku atraktivnih sportova. 

U emisiji su od skijaša gostovali Ingemar Stenmark, Bojan Križaj i Rok Petrovič, zatim skakač Miran Tepeš, tenisačica Mima Jaušovec, košarkaši Mihovil Nakić, Zoran Čutura, Dražen Petrovič i Danko Cvjetičanin, nogometaši Ivan Gudelj i Dražen Jerković, kanuisti Matija Ljubek i Mirko Nišović, boksač Ante Josipović, rukometašica Biserka Višnjić, vaterpolist Milivoj Bebić i drugi. 

 

Posljednja "kontrola": Dotjerivanje prije ulaska u studio 

 Brojnošću nisu zaostajali ni njihovi treneri, selektori i drugi sportski rukovodioci, kao sto su Lojze Goranc, Radmilo Armenulić, Krešimir Ćosić, Željko Pavličević, Mirko Novosel, Josip Skoblar, Ćiro Blažević, Sergije Krešić itd. 

Sličan način rada primjenjuje se za nabavu atraktivnih inozemnih priloga čija cijena, uglavnom kako to kaže Sušec, onemogućuje kupovinu redovitim televizijskim putem. U takvim slučajevima aktiviraju se prijateljske, sportske i druge veze da bi se za male novce, ili badava, došlo do privlačnih filmova, još neviđenih na našim malim ekranima. 

Taj sportski duh što vlada u studiju osjeća se i u tehničkom dijejlu, koji, kako to kaže režiser Knezoci, ne obraća pažnju na istek radnog vremena, te, s obzirom na dotrajalu tehniku, čini nemoguće.

 

Za danas je gotovo: O nasilju u sportu govorili su Celestin Sardelić, Krešo Petrović 

i Nikola Škorić 

Ali takav tempo rada, kako kaže Mutić, i sam suradnik u Svijetu sporta, ne može se nastaviti unedogled. 

- Sredinom ovoga mjeseca, kako je i dogovoreno prije negoli smo krenuli, prestajemo sa Svijetom sporta - objašnjava Sušec. - U međuvremenu analizirat ćemo dosad učinjeno i najvjerojatnije ponovo u jesen krenuti s tom emisijom. 

Naime, zimsko-proljetni Svijet sporta bio je eksperimentalne prirode, i u ta tri mjeseca nastojalo se utvrditi kolike su i kakve mogućnosti sportske redakcije da tu emisiju uvede u svoj redoviti program. 

Ostvari li se taj plan, a zasad sve govori da hoće, redoviti Svijet sporta pojavio bi se na našim ekranima ponovo ove jeseni. 

Uz priloge novih suradnika, potpomognut suvremenijom tehnikom, atraktivnim domaćim i stranim prilozima, poznatim sportašima-gostima, kasnijim terminom prikazivanja, te pred još brojnijim gledalištem - kako to s pravom poručuju njegovi urednici i voditelji, Mićo Dušanović i Božo Sušec.

PRIČA O ZAGREBAČKOJ ŽIČARI

Prva poznata nastojanja o izgradnji žičare, koja bi građanima Zagreba omogućila lak i brz pristup do vrha njihova glavnoga prirodnog terena za rekreaciju, Zagrebačke gore, datiraju još od 1911. godine. Ostvarenje projekta omeo je Prvi svjetski rat. Godine 1928. ponovno je pokrenuta akcija za izgradnju žičare, ali je propala zbog gospodarske krize. Poslije Drugoga svjetskog rata zamisao o izgradnji žičare napokon se ostvarila. Godine 1953. u 10-godišnji plan razvitka turizma uvrštena je i gradnja Žičare "Sljeme". Godine 1957. gradske vlasti osnovale su akcijski odbor za gradnju žičare Bliznec-Sljeme u Zagrebu, a 1959. godine grad je povjerio ZET-u gradnju tog objekta. 

Donja stanica žičare u izgradnji

Kako je to javni i veoma značajni opće korisni objekt za grad i kako su za njegovu gradnju bila potrebna velika investicijska sredstva, bilo je predviđeno da osim ZET-a u financiranju sudjeluju: Grad, privreda (iz Fonda zajedničke potrošnje), Turistički savez, Socijalno osiguranje, Republika itd. Radi toga je Grad u jesen 1959. osnovao novi odbor za gradnju Žičare "Sljeme". Međutim, to je sudjelovanje u praksi bilo beznačajno, pa je teret financiranja, a pogotovu organizaciju radova, snosio ZET. Nisu se ostvarili ni planovi društvene zajednice o izgradnji niza športskih i turističkih objekata na Sljemenu, kao privlačnih rekreacijskih ciljeva, koje bi zapravo žičara imala opsluživati. Čak je napušten sanatorij Brestovac, na Sljemenu, koji danas predstavlja ruševinu. 

No, žičara je ipak planski u pogonu! 

Gornja stanica žičare u izgradnji

Biranje trase 

Trasa je odabrana u nastojanju da bi se donja postaja što više približila terminalu javnoga gradskog prometa. Pomišljalo se i na varijantu Kraljičin zdenac- Sljeme, dok se još računalo s produžetkom tramvajske pruge od Mihaljevca do Šestina, ali kad se to pokazalo bezizglednim, prihvaćena je varijanta Bliznec-Sljeme, to više što se razmatrala i eventualna, ali u praksi nerealna mogućnost produžetka tramvaja kroz zagonetni tunel na Dolju.

Donja stanica žičare danas

Izrada projekta, dobava i montaža pružnog postrojenja i elektrostrojarske opreme, povjerena je "Metalnoj" iz Maribora, izrada projekata građevinskih objekata Arhitektonskom projektnom zavodu "Plan" iz Zagreba, a izvođenje građevinskih radova poduzeću "Udarnik" iz Zagreba. Glavni organizator i koordinator svih tih izuzetno složenih radova bio je u ime ZET-a danas pokojni inženjer Andrija Bogner. 

Od 27. srpnja 1963. g. 

Pripremni zemljani radovi počeli su već 1960. godine. Glavni radovi na gradnji žičare obavljeni su 1962. i 1963., a 27. srpnja 1963. Žičara "Sljeme" svečano je puštena u pogon. 

Ovisno o obilježjima terena odabrane trase, Žičara "Sljeme" izvedena je kao dvoužetna osobna kabinska žičara s desnohodnim kružnim pogonom u gornjoj postaji. Pruga ima dvije sekcije nosive užadi sa srednjom, zateznom postajom, gdje su usidrena nosiva užeta donje sekcije, a zategnuta nosiva užeta gornje sekcije, dok je vučno uže spojeno kao "beskonačno". 

Po dužini trase duže od 4 km s jednim samo pogonom Žičara "Sljeme" najduže je postrojenje svoje vrste u Europi, a vjerojatno i na svijetu. Za trasu, osim dužine, karakteristični su: izlomljeni uzdužni profil i mnogobrojni stupovi. 

Tehnički podaci: 

kosa dužina: 4017 m, 

donje postaje: 330 m, 

gornje postaje: 1000 m, 

zatezne postaje: 665 m, 

visinska razlika: 670 m, 

broj stupova: 13 (visina 7 do 40 m), 

najveći raspon: 606 m, 

najveći razmak od tla: oko 65 m, 

najveći nagib nosivog užeta: 47 %, 

pogon (gornja postaja): 2x125 KS-EM (2x92 kW), 

pomoćni pogon: dizelski motor 125 KS, 

nosivo uže:  Ø 36 mm, 

vučno uže: Ø 26 mm, 

broj kabina (za 4 osobe): 90, 

brzina: 3 m/sek, 

trajanje vožnje: 23 minute, 

prijevozni kapacitet u jednom satu po svakom smjeru: 450 osoba.

05.06.2007.g. u utorak, pokvario se elektromotor Sljemenske žičare. Nadležni su procijenili da ga se više ne isplati popravljati, jer se ionako sprema projektna dokumentacija za novu žičaru. 

SMOGOVCI NOVA SERIJA TELEVIZIJE ZAGREB [1981]

Listopad 1981. 

"Smogovci": Što možemo očekivati od nove humorističke serije TV Zagreb? 

Oni koji ipak nisu Hitreca čitali, za koji mjesec će ga moći gledati. 

Ne baš njega osobno, ali zato seriju koju Televizija Zagreb ovih dana snima. U pet epizoda Hitrec će progovoriti o životu zagrebačke periferije, o mladima i mladosti, o haustorima i kućicama koje samo što se ne sruše, o ljudskim sudbinama, ponekad tužnim, ponekad veselim. Gotovo da se i ne sjećamo kada smo gledali seriju o mladima Zagreba, a poznajući Hitreca možemo biti mirni da će progovoriti u svom stilu bez dlake na jeziku. 

Autorsko glumačka ekipa ''Smogovaca'' na setu TV serije: Fotografija sa snimanja objavljna je u travnju 1982., kada su se ''Smogovci''  počeli prikazivati četvrtkom u 17:45 na I programu TV Zagreb

Ipak, neke su stvari jasne i prije završetka snimanja, a to je u prvom redu činjenica da se serija snima prema Hitrecovom romanu "Smogovci", koji obrađuje život u zagrebačkom predgrađu Pešćenici. Ta je knjiga do sada imala veliki uspjeh, doživjela je dva izdanja, prijevod na slovenski i mađarski jezik, a uskoro će biti prevedena i na češki. 

Hitrec priča: 

- To će biti serija bez glavnog lika. Naime, ima desetak likova iste važnosti, pa nitko neće biti istaknut kao "glavni" glumac. U seriji će mi trebati i puno djece.  

Prije izvjesnog vremena ekipa je posjetila takozvani "Naselak", gdje je radnja romana i smještena - i to u šezdesete godine - ali tog "Naselka" jednostavno nije bilo. 

Bageri su došli nekoliko dana ranije i sve sravnili sa zemljom. 

Morali smo se preseliti u jedno drugo zagrebačko naselje, Kozari bok, poznato po najvećem broju podignutih kuća bez građevinske dozvole i sada ćemo tamo snimati. 

Autor je radnju prilagodio današnjim danima, a to će se osjećati i u jeziku kojim će govoriti junaci serije.  

U centru zbivanja je porodica Vragec, koju predstavlja šest dječaka, koji nemaju oca, a majka im je na radu u Njemačkoj.  

- Najstariji ima 19 godina, radi u tvornici, a najmlađi Buco još ne ide ni u školu - kaže Hitrec.  

- Svaki je talentiran za ponešto, pa tako odlučuju pokraj svoje stare zgrade podići novu kuću. 

Tek se pred kraj serije ustanovljava da nemaju dozvolu za gradnju i da im prijeti rušenje. 

Ipak, djeca se snalaze na svoj način, time što saznaju da se kuća ne smije rušiti ako je u njoj trudnica i najstarijeg odlučuju "oženiti". 

I kako to najčešće biva u predgrađima velikih gradova, dolaze haustori i novi običaji. Hitrec se pozabavio još nekim sudbinama i kako sam kaže, u nekim događajima ima i malo autobiografije : 

- Kroz seriju mi se protkala epizoda jako bliska "Kramer protiv Kramera" , ali sam to napisao u knjizi puno prije. Otac, autor crtanih filmova - u seriji ga "klinci" zovu "Nosonja" - ostaje sam sa sinom poslije rastave sa ženom i suočava se sa novim životom, pripremanjem ručka i večere za sina, školskim problemima i svim ostalim što se događa u životu porodice u kojoj nedostaje majka. 

Da bi u jednoj ovakvoj seriji sve bilo na svom mjestu, i da neko ne bi bio razočaran, ima i ljubavi i zaljubljivanja, ali i smijeha. 

- Neke ćemo scene snimati i u Beču, budući da će jedan od dječaka krenuti majci u Stuttgart, ali budući da je zaspao u vlaku, stići će samo do - Beča i zalutati u Schonbrunn, gdje će zaspati u krevetu Franje Josipa! 

Jedan od glumaca, Slavko Brankov, otkriva: - Pojavljujem se u ulozi vođe grupe huligančića sa periferije i ove godine to mi je treća uloga negativca! Ali, drago mi je što ćemo na jedan neuobičajen način progovoriti o životu periferije, omladine, koji je ponekad i pomalo surov, a mi nekako olako prelazimo preko toga. 

U ostalim ulogama pojavljuju se Duško Valentić, Tomislav Štriga, režiser serije je Milivoj Puhlovski, dok je snimatelj jedan iz "praške škole", Dragan Ruljančić.

Epizoda: 1/5 - Dado i Nosonja

U prvoj epizodi upoznajemo glavne likove serije: šestoricu braće Vragec, zatim Dunju, Mazalovu djevojku, pa autora crtića Nosonju i njegova sina Dadu, zatim Slaloma i njegova sina Slona, a tu je i osobenjak Papirus sa psom Cuckom, kao i drugi zanimljivi stanovnici Naselka. Sve je njih uzbudio Fantom koji se pojavljuje isključivo na biciklu i po mraku otima ženske torbice.

Epizoda: 2/5 - Fantom

Vječno gladan najmlađi Vragec Buco slučajno otkrije da je misteriozni fantom koji operira Naselkom njegov stariji brat Pero. Obiteljsko vijeće osuđuje noćnog biciklista. Pitanje fantoma tako je riješeno, ali među Vragecima nastaju novi problemi. Jedan od mlađih, Cobra, zaželio se majke koja radi u Njemačkoj i krenuo je u Frankfurt. Problema ima i kod drugih stanovnika Naselka, kao na primjer kod Nosonje, gdje se uz oštru gripu pojavljuju i vjerovnici.

Epizoda: 3/5 - Ljubavna priča Dade i Marine

Poslije uzbudljivih događaja i likvidacije fantoma, godina se umorila, ostarjela, i svi u Naselku čekaju Novu. Najsretniji su Vrageci, jer je s Cobrom došla i majka, a sretan je i Dado koji je na dar dobio živog psa. Poslije zimskih praznika u Dadin razred došla je nova djevojčica – Marina. Dado se u Marinu zaljubio na prvi pogled. I kao i sve ljubavi, i ova mala donosi neprilike, osobito Dadi…

Epizoda: 4/5 - Maturalno putovanje

Dok je Pero zamijenio noćne vožnje biciklom vožnjom tačaka i drugim građevinskim poslovima, Dunja i Mazalo odlaze sa svojim razredom na malo maturalno putovanje. Zahvaljujući vođi puta, mladom profesoru Fabijanu, kao i nekim nepredviđenim događajima, boravak u Gorskom kotaru i na moru bio je vrlo zanimljiv. Dunju je čak ugrizla i otrovna zmija, ali zaslugom snalažljivog Mazala sve je dobro završilo. Da i u Naselku ne bude dosadno, pobrinuo se pronalazač Cobra koji se kao jedini stanovnik Naselka uspio sprijateljiti s Papirusom, ali nije uspio u jednoj svojoj ludoj nakani…

Epizoda: 5/5 - Kuća za rušenje

Vragecima je iskrsnuo veliki problem. Nova kuća, na kojoj je najviše radio Pero, skoro je gotova, ali dolazi rješenje za rušenje, jer je kao i većina kuća u Naselku građena bez građevinske dozvole. Međutim, zahvaljujući najstarijem bratu Dragecu, tj. njegovoj ženi Sonji za koju tek sada ostali Vrageci doznaju, ekipa za rušenje vraća se iz Naselka neobavljena posla. Iako je došao novi stanovnik, broj Naselčana nije se povećao: umre Papirus i oporučno ostavlja Cucka Cobri. Pero je počeo trenirati i vraća se u sastav juniora Dinama.

POPULARNI JUNACI STRIPA USPJEŠNO OŽIVLJENI U ZAGREBAČKOJ TREŠNJI [1987]

Svibanj 1987.

 "Alan Ford": Slavni strip uspješno je oživljen u zagrebačkoj Trešnji! (1987) 

"Naokolo se vucaraju nesposobni i podmitljivi policajci, te mlade djevojke, od kojih je ona bolja iz kazneno-popravnog doma, a lošija neuhvatljiva. Uz silne peripetije, međusobne svađe i nedostatak volje, privučeni ucjenom, hvataju Superhika koji tetura scenom poput očerupanog pijanog kokota" 

Nema ništa dosadnije od nepobjedivog, neustrašivog i neporočnog heroja. Čovjekova povijest prepuna je straha, pohlepe i nasilja. Na američki san o superčovjeku evropska je pikarska tradicija odgovorila besprizornim ljudima s dna, plašljivim i pokvarenim kreaturama. 

Popularnost stripa o Alanu Fordu i tajnoj grupi TNT odražava skepticizam čitalačke publike koja se naslađuje porocima i nesrećama likova. Jedini filantrop naslovni je lik, glupi idealist i stalni gubitaš. 

Uz strip Magnusa i Bunkera, koji izdaje Vjesnikova press agencija, u Kazalištu Trešnja napravljena je predstava koju gledaoci prate pažnjom karakterističnom za čitanje stripa.

Crni humor, opak u svojoj jednostavnosti, glumci koji su toliko nalik na nacrtane predloške da gledaoci ne zapažaju kad im otpadnu lažni nosevi, i oštar ritam predstave pune dvoranu iz dana u dan.  

Grupa tajnih agenata podsjeća na loše organiziranu mafiju. 

Vječno gladni, bolesni i svadljivi, kao da potječu iz razdoblja hrvatskog književnog realizma, hvataju se ukoštac s nakaradnim alkoholičarom Superhikom koji je sebi utuvio u glavu fiksnu ideju da otima siromašnima da bi davao bogatima. 

U prostorima mračne cvjećarnice, koja podsjeća na bezizlaznost rudničkog okna, vlada senilni tiranin Broj 1, uz slijepu podložnost germaniziranog fah-idiota Grunfa. 

Nesposobni zamjenik Šef pokušava dovesti u red grupu devijantnih tipova - hipohondra Jeremiju, mrzovoljnog patuljka Boba Rocka, otmjenog džepara lažnog podrijetla Sir Olivera i zaljubljivog idealista Alana Forda. 

Naokolo se vucaraju nesposobni i podmitljivi policajci, te mlade djevojke, od kojih je ona bolja iz kazneno-popravnog doma, a lošija neuhvatljiva. 

Uz silne peripetije, međusobne svađe i nedostatak volje, privučeni ucjenom, hvataju Superhika koji tetura scenom poput očerupanog pijanog kokota. 

Bijedan kraj i otrežnjenje razbojnika izazivaju simpatije natpolovične većine gledalaca. 

Dok klasična pedagogija propada kroz kazališne daske od stida, posljednje scene nalik su na pohod zdravstvenih ekipa koje obilaze proizvodne pogone, pozvane od uprave, i izdvajaju ovisnike da bi ih uputile na obradu i preodgajanje. 

Poslije ode ljudskim slabostima i gluposti, gledaoci izlaze iz kazališta sretniji i uvjereniji u vlastite ljudske kvalitete. Taj ružan i tragikomičan kraj puni ljude optimizmom. 

Kazalište Trešnja poprima fizionomiju kuće u kojoj se njeguje repertoar za marginalnu, ali najbrojniju publiku. Nedjeljom ujutro, dok se okupljaju djeca koja će gledati Crvenkapicu, još se iznose rekviziti sinoćnje krimi-predstave, kazališni komadi bazirani na stripu smjenjuju se s krimićima za djecu. 

Kao što općina Trešnjevka, gdje je kazalište locirano, širenjem grada gubi karakter periferije, tako i zidine Talijinih hramova popuštaju pod pritiskom marginalnih oblika kulture.

"Alan Ford": Slavni strip uspješno je oživljen u zagrebačkoj Trešnji! (1987)

"Naokolo se vucaraju nesposobni i podmitljivi policajci, te mlade djevojke, od kojih je ona bolja iz kazneno-popravnog doma, a lošija neuhvatljiva. Uz silne peripetije, međusobne svađe i nedostatak volje, privučeni ucjenom, hvataju Superhika koji tetura scenom poput očerupanog pijanog kokota" 

 Glumačka podjela 

1 - Policajac: Božidar Koščak glumio je u "Jazavcu", a zatim dugo godina u "Trešnji". Filmska publika seća ga se iz "Akcije Stadion" i "Nepokorenog grada", a nova televizijska vidjet će ga u novim nastavcima "Smogovaca".

2 - Broj 1: Pero Juričić je isprva bio glumac "Marina Držića" u Dubrovniku, zatim "Teatra ITD" u Zagrebu. Igrao je klasike i moderne, žive i mrtve, viđali smo ga u "Trgovcu kišom", "Gosponu lovcu", "Čarugi" i"Krčmarici" sve do Broja Jedan u "Trešnji". 

3 - Margot: Senka Bulić, rođena u Splitu, poslije završene Akademije igrala je u Splitu (HNK) u predstavama "Kasandra", "Vještica iz Salema", "Ljubav i država" i tako dalje, zatim se vratila u Zagreb da bi u "Mišolovci" i "Alanu Fordu" osvojila publiku. 

4 - Šef: Miroslav Supanc, veteran kazališta "Trešnja", ima dugogodišnji glumački staž od Matoša do Dostojevskog, od Giraudouxa do Škrabea i Ivanca. 

5 - Grunf: Đuro Rogina, od zlatnoga SEK-a prije prilično godina do zlatnoga doba "Trešnje", ima više uloga no što ima kilograma, a to je uistinu mnogo. Uloga Grunfa u "Alanu Fordu" povjerena mu je zato što se panično boji motocikla.

  

6 - Alan Ford: Slavko Juraga, rođen u Umagu 1959, glumački je izrađen na Akademiji za kazalište i film u Zagrebu. Nastupao u "Gavelli", igrao u Kazalištu nove drame, na Dubrovačkim ljetnim igrama i u slobodnim kazališnim grupama. Apoteozu doživio u kazalištu "Trešnja" u predstavama "Mišolovka", "Alan Ford" i "Guliver". 

7 - Jeremija: Dragan Sučić, privatno vrlo čvrst i zdrav za razliku od Jeremije, jedan je od najboljih lutkara u našoj zemlji (pokreće šest marioneta odjednom), a i izvrstan je živ glumac. Glumio je u gotovo svim predstavama bivšeg Malog kazališta Trešnjevka, sadašnje "Trešnje". 

8 - Direktor kazališta "Trešnja": Hrvoje Hitrec, satiričar, lektor, plešivički vinogradar, urednik, korektor, vozač B-kategorije i književnik. 

9 - Brenda: Višnja Babić, nova zvijezda s netom dovršene Akademije, kazališna i televizijska glumica, bivše poduzeće "Žar ptica", a sadašnje "Trešnja", gdje joj je Brenda prva uloga. 

10 - Sir Oliver: Tomislav Martić rodom je iz Metkovića, zagrebački akademičar, kratkotrajni splitski glumac: "Dantonova smrt", "Ljubav i država", "Hedda Gabler", zatim ljubomorni muž u "Mišolovci" i Sir Oliver u "Alanu Fordu" u kazalištu "Trešnja". 

 

11 - Bob Rock: Ranko Stojić, glumac SEK-a u zlatno doba, Cyrano i Candid, zatim Tamničar i Pjesnik u splitskom HNK (Ionesco i Kundera), a u "Trešnji" igrao Dostojevskog, Agathu Christie, Yourcenarovu, Girauaouxa i dakako, Hitonija.  

Odsutni na snimanju zbog parafraze Arhimedova zakona da jedno tijelo ne može biti u isto vrijeme na različitim mjestima:  

Mušterija Upraviteljica: Vida Jerman, kazališna i filmska glumica, specijalizirana za samostalne i energične role, igrala kod Golika u "Tko pjeva zlo ne misli", a kazališnih uloga ima toliko da bi ispunile cijeli broj "Studija". Usput, energično djeluje u esperantističkom pokretu. 

Superhik: Žarko Savić srcem je vezan za ITD, no to ga ne sprečava da odlazi na manje ili veće izlete u ostala zagrebačka kazališta i na televiziju. U ulozi Superhika zablistao je na pozornici "Trešnje". 

Inspektor Brock: Nikola Otržan je glumac nedovoljno iskorišten na filmu i televiziji za likove smirenih, suzdržanih i dostojanstvenih, premda pomalo krvoločnih likova. Najradije viđen glumac-gost "Trešnje", kako u Giraudouxu tako i u Hitoniju.

 

Pijanist: Rikard Foglar, vrstan muzičar, korepetitor Baletnog studija "Trešnje", ali iskušan i u glumačkim epizodama. Kad nije u "Trešnji", možete ga čuti u "33". 

 Popularnost stripa o Alanu Fordu i tajnoj grupi TNT odražava skepticizam čitalačke publike koja se naslađuje porocima i nesrećama likova. Jedini filantrop naslovni je lik, glupi idealist i stalni gubitaš. 

ZAGREBAČKE ČAGE I KAMO IZAĆI [1978]

Prosinac, 1978 

U Zagrebu gotova svaka ''škvadra'' ima svoje sastajalište. Postoje i neka univerzalna mjesta gdje je moguće naći nekog ''starog'' prijatelja, što sve ovisi o tome da li je on (ona) ''šminker'' ili ''hašoman'', jer se, na žalost, u Zagrebu i punktovi dijele prema toj, izmišljenoj podijeli ljudi. 

Ako tražite prijatelja koji spada u grupu ''normalnih'' (ni ''šminker'' ni ''hašoman''), to je jako teško. Izgleda da za takve u Zagrebu nema posebnog mjesta. (Valjda zato i jesu ''normalni''!). Međutim, događa se vrlo često da se ljudi mijenjaju, pa više ne znate u koju grupaciju spada vaš prijatelj (kako je to komplicirano!). 

Na zagrebačkom tobacco-roadu za dvadesetak njih ima mjesta u ''Zvečki'' 

Najlukavije vrijeme za traženje je između 19 i 20 sati. Tada su manje-više svi na ''terenu''. Ljudi se počinju skupljati na Cvjetnom trgu, pred ''benom'', u predvorju Studentskog centra, na Šalati, na Zdencu, pred Lapidarijem, ''Saloonom'', ''Pantom'', u kafićima, na Špici, kod Muzeja revolucije i na mnogim drugim mjestima. Ubrzo je čitav uži centar preplavljen škvadrama. (Čovjek stekne dojam da je noćni život u Zagrebu ''ludo'' zabavan!). 

Iznad svega lebdi pitanje: ''Kamo ćeš večeras ?'' To današnji ljudi govore umjesto pozdrava, a čovjek s druge strane opet misli: ''Što to zagreb sve pruža kad se ljudi ne mogu tako jednostavno odlučiti za vrstu zabave?!'' 

Pustoš usred grada 

Poslije 20 sati čovjek iznenada ostaje sam! Ulice se prazne, a i ono malo prolaznika nije baš neko komunikativno društvo. I koliko god se čovjek čudi iznenadnoj pustoši, toliko se slučajni prolaznici čude njemu. (Ako do tada svoga prijatelja niste pronašli, odustanite od tog nauma). 

Oko deset sati ulice ponovo na trenutak ožive. To je vrijeme kad završavaju kino-predstave, kad se zatvaraju neki diskači i kafići, pa ljudi ponovo dolaze na početnu točku - na ulicu. Oni ambiciozni smišljaju nove provode, a drugi jednostavno odlaze svojim kućama. Neki odlaze na velecijenjene tulume, koji (valjda zbog ideje da predstavljaju mogućnost potpune slobode i kreativne zabave) završavaju obično opijanjem (od sreće!), međutim to ipak ovisi i o ljudima koji se tamo okupe. neki drugi skraćuju put pa slave ili tuguju u nekom od mjesta otvorenih za tu svrhu. 

Poslije deset nije vrijeme za kontakte sa nepoznatim ili polu/poznatim ljudima i škvadrama, jer čovjek nikada ne zna u kakvom je tko raspoloženju. U ponoći ljudi love zadnje tramvaje, grad je potpuno pust, svi su nestali kao nekom čarolijom. Dolaze čistači, operu ulice i označe kraj još jedne subotnje ili nedjeljne predstave. 

Nekadašnja svratišta Augustina Ujevića privlači mnoštvo mlade rulje iako se nije ni za dlaku promijenila još od 1800 i neke 

Dakle, kamo ćemo večeras? 

''Pa izlazim u 'Ben' ili možda na klizanje. U 'Benu' je ponekad dobro. Više zbog muzike nego zbog rulje. Uglavnom sam dolje. Ima previše rulje i možda smeta to što se rulja miješa. Možda bi trebalo više diskača gdje se rulja ne bi miješala. U petak je u 'Benu' očajno - to je moj dojam...'' Marina(16) 

''Idem pred 'Ben'... U njemu je dobro - dobra rulja, dobra muzika. Idem samo u 'Ben'. Vesna (15) 

''U 'Ben', ne baš uvijek, ali tu i tamo. Dobro je, ne bih inače dolazio. Muzika? Što ja znam, kvari se. Diskača ovakve vrste je premalo. Cijene su previsoke, normalno. Trebalo bi uvesti neke permanentne karte, za cijelu godinu...'' Nenad (20) 

Kad su dobri filmovi .... 

''Ide se u kino (kad su dobri filmovi), na neke predstave i tako. Nema se kamo izaći, to i sam znaš. Kino-repertoar je užasno loš. Inače ne odlazim u diskače, slučajno sam natrčao, nemam vremena, bavim se drugim stvarima.'' Biba (20) 

''Ne izlazim svake večeri. Izađem pred Centar. Više smo u holu. Prije sam išla u 'Ben', ali sad mi je u njemu pomalo glupo. Mlakar pušta glupu muziku i nije više ono što je nekad bio. Dolazi glupa škvadra. Prije su ipak bili onako, malo bolji. Bolje škvadre sad više nema. Zato ne dolazim u 'Ben'.'' Nives (16) 

''Izlazim u 'Lap'. Prije sam išao u Centar. Bolje je u 'Lapu'. Radi rulje, a i muzika je bolja. Subotom je prevelika gužva.'' Ivo (18) 

''Idem obično na čagu, svuda pomalo. U 'Lapu' nisam bila tri godine. Ovo je prvi put. U 'Saloonu' je očajna gužva. Sad ću vidjeti kako je ovdje. I u 'Benu' je očajna gužva. Najviše mi se sviđa muzika u 'Saloonu'. Da, omladinu bi svakako trebalo i na neki drugi način organizirati. ja nemam prijedloga.'' Jasenka (18) 

''Idem na čagu ili u kino. Ili u 'Lap'ili u 'Saloon' - ali to je ono najgore, jer je velika gužva. Više mi se sviđa u 'Lapu', ali kad nema gužve. Treba više mjesta za čagu i za sastajanje, jer je ovo što imamo premalo.'' Branka (16) 

''Subotom izlazim na ples, a preko tjedna u kino. Obično idem u 'Lapidarij' ili Studentski centar. Atmosfera ovisi o raspoloženju i društvu. Nije mi toliko do muzike koliko do raspoloženja i društva. Muzika nije onda toliko važna, svugdje je dosta dobra. Moglo bi se napraviti i nešto drugo, ali i ovako je dosta dobro.'' Damir (16) 

''Idem u 'Lap', a ponekad svratim i u 'Ben'. Bez veze ti je svuda. U 'Ben' idem kad je u slušaoni ''Bee Gees'' i te stvari.'' Ante (16) 

Lap je perfa! 

''U 'Lap' idem! Idem i tu kod škvadre u Tavrenu. U 'Lapu' je izvanredno! Dvije godine dolazim. PERFEKTNO! I rulja i muzika! Ne vjerujem da ima bolji način zabave''. Dinko (16) 

''Zagreb nema dovoljno diskača i sumnjam da će ih imati tako skoro. Ovdje u 'Starim krovovima' je dosta dobro, osim konobarice koja zabranjuje pjesmu.'' Mario (20) 

''Kavkaz'' je jedina prava kavana u krugu od milje oko HNK u kojoj se može sjesti. 

Ali jedina! 

''Izlazim u 'Lap' ili 'Saloon'. U 'Lapu' je ljepše, u 'Saloonu' moraš doći sa škvadrom jer se ne može skompati. Muzika: Solidno, solidno. U 'Saloonu' mi se muzika više sviđa, ali tamo je uvijek gužva.'' Dunja (16) 

''Šetam po gradu ili odem u koji kafić. Subotom odem na čagu u 'Lapidarij', 'Ben' ili 'Saloon'. Svugdje mi se sviđa na svoj način. Muzika mi je najbolja u 'Benu', rulja isto u 'benu' - tamo dolazi i više mojih prijatelja. U 'Ben' dolazi previše klinaca.... Možda bi bilo bolje da puštaju ograničeni broj ljudi.'' Tanja (16) 

''Idem najčešće u diskač. U 'Pantu' ili ' Ben'. Bolje je u 'Panti', radi muzike. U 'Benu' je neuredno, a rulja se ne ponaša baš pristojno. U 'panti' je fenomenalno. ne znam da li bi se moglo organizirati nešto bolje.'' Zorica (16) 

''U 'Benu' je fenomenalno. Muzika je dobra. Neka slušaonica?  Misliš bez cuge. To ne bi bilo dobro....'' Sino (17) 

''Ne izlazim, nemaš kamo izaći. Možda subotom u 'ben'. Ponekad u Studentski cenat.... U 'Benu' je bolje.'' Zoran (17) 

''Diskača baš nema previše. Cijene su u 50% njih pristupačne, a u 50% nisu.'' Željko (19) 

Skupo, skupo! 

''Diskača nema dovoljno i upadi su preskupi!'' Žarko (15) 

''Broj diskača je premali i ne može zadovoljiti potrebe omladine. Zato se stvaraju velike gužve na tim mjestima. Postoji razlika u cijeni između pojedinih disko-klubova, a tako ne bi trebalo biti.'' Jadranka (17) 

''Cijene su realne. Bilo bi u redu da se izjednače.'' Darko (17) 

''Ima dosta mjesta, ali to nije 'ono'. Cijene nisu pristupačne svakom.'' Davor (16) 

''Subotom odlazim iz Zagreba. Diskača ima jako malo i cijene su nepristupačne.'' Zlatko (21) 

''Uglavnom je velika gužva, ali to se na vrijeme regulira: počinje se ranije i radimo do kraja. Fizičkog razračunavanja nema, već ako dođe neki pijanac i nasilno želi ući.'' Marko Bagić 

''Kamo ljudi izlaze? Pa, oni najbolji doma uče. Drugi tip ljudi se lijepo oblači  i ide na 'Saloon'. Treći tip se grdo oblači i ide u 'Ben'. Četvrti idu u 'Lap' i tuku one iz 'Bena'....'' Šajn (18) 

''Čage su smiješne. U 'Ben' idu curice i balavci željni mistike i mističnog potvrđivanja i oni ljudi koji su stalno tu, stalni Benovci! Studentski centar je dobar za igru lovice. Diskača ima dosta. Rulja se šeće na relaciji SC - 'Ben'. O prijedlozima radije ne bih govorio, znaš i sam da od toga nema ništa.'' Puha (18)