PRIČA O ZAGREBAČKOJ ŽIČARI

Prva poznata nastojanja o izgradnji žičare, koja bi građanima Zagreba omogućila lak i brz pristup do vrha njihova glavnoga prirodnog terena za rekreaciju, Zagrebačke gore, datiraju još od 1911. godine. Ostvarenje projekta omeo je Prvi svjetski rat. Godine 1928. ponovno je pokrenuta akcija za izgradnju žičare, ali je propala zbog gospodarske krize. Poslije Drugoga svjetskog rata zamisao o izgradnji žičare napokon se ostvarila. Godine 1953. u 10-godišnji plan razvitka turizma uvrštena je i gradnja Žičare "Sljeme". Godine 1957. gradske vlasti osnovale su akcijski odbor za gradnju žičare Bliznec-Sljeme u Zagrebu, a 1959. godine grad je povjerio ZET-u gradnju tog objekta. 

Donja stanica žičare u izgradnji

Kako je to javni i veoma značajni opće korisni objekt za grad i kako su za njegovu gradnju bila potrebna velika investicijska sredstva, bilo je predviđeno da osim ZET-a u financiranju sudjeluju: Grad, privreda (iz Fonda zajedničke potrošnje), Turistički savez, Socijalno osiguranje, Republika itd. Radi toga je Grad u jesen 1959. osnovao novi odbor za gradnju Žičare "Sljeme". Međutim, to je sudjelovanje u praksi bilo beznačajno, pa je teret financiranja, a pogotovu organizaciju radova, snosio ZET. Nisu se ostvarili ni planovi društvene zajednice o izgradnji niza športskih i turističkih objekata na Sljemenu, kao privlačnih rekreacijskih ciljeva, koje bi zapravo žičara imala opsluživati. Čak je napušten sanatorij Brestovac, na Sljemenu, koji danas predstavlja ruševinu. 

No, žičara je ipak planski u pogonu! 

Gornja stanica žičare u izgradnji

Biranje trase 

Trasa je odabrana u nastojanju da bi se donja postaja što više približila terminalu javnoga gradskog prometa. Pomišljalo se i na varijantu Kraljičin zdenac- Sljeme, dok se još računalo s produžetkom tramvajske pruge od Mihaljevca do Šestina, ali kad se to pokazalo bezizglednim, prihvaćena je varijanta Bliznec-Sljeme, to više što se razmatrala i eventualna, ali u praksi nerealna mogućnost produžetka tramvaja kroz zagonetni tunel na Dolju.

Donja stanica žičare danas

Izrada projekta, dobava i montaža pružnog postrojenja i elektrostrojarske opreme, povjerena je "Metalnoj" iz Maribora, izrada projekata građevinskih objekata Arhitektonskom projektnom zavodu "Plan" iz Zagreba, a izvođenje građevinskih radova poduzeću "Udarnik" iz Zagreba. Glavni organizator i koordinator svih tih izuzetno složenih radova bio je u ime ZET-a danas pokojni inženjer Andrija Bogner. 

Od 27. srpnja 1963. g. 

Pripremni zemljani radovi počeli su već 1960. godine. Glavni radovi na gradnji žičare obavljeni su 1962. i 1963., a 27. srpnja 1963. Žičara "Sljeme" svečano je puštena u pogon. 

Ovisno o obilježjima terena odabrane trase, Žičara "Sljeme" izvedena je kao dvoužetna osobna kabinska žičara s desnohodnim kružnim pogonom u gornjoj postaji. Pruga ima dvije sekcije nosive užadi sa srednjom, zateznom postajom, gdje su usidrena nosiva užeta donje sekcije, a zategnuta nosiva užeta gornje sekcije, dok je vučno uže spojeno kao "beskonačno". 

Po dužini trase duže od 4 km s jednim samo pogonom Žičara "Sljeme" najduže je postrojenje svoje vrste u Europi, a vjerojatno i na svijetu. Za trasu, osim dužine, karakteristični su: izlomljeni uzdužni profil i mnogobrojni stupovi. 

Tehnički podaci: 

kosa dužina: 4017 m, 

donje postaje: 330 m, 

gornje postaje: 1000 m, 

zatezne postaje: 665 m, 

visinska razlika: 670 m, 

broj stupova: 13 (visina 7 do 40 m), 

najveći raspon: 606 m, 

najveći razmak od tla: oko 65 m, 

najveći nagib nosivog užeta: 47 %, 

pogon (gornja postaja): 2x125 KS-EM (2x92 kW), 

pomoćni pogon: dizelski motor 125 KS, 

nosivo uže:  Ø 36 mm, 

vučno uže: Ø 26 mm, 

broj kabina (za 4 osobe): 90, 

brzina: 3 m/sek, 

trajanje vožnje: 23 minute, 

prijevozni kapacitet u jednom satu po svakom smjeru: 450 osoba.

05.06.2007.g. u utorak, pokvario se elektromotor Sljemenske žičare. Nadležni su procijenili da ga se više ne isplati popravljati, jer se ionako sprema projektna dokumentacija za novu žičaru.