JOHNNY ŠTULIĆ SE VRATIO I OBJASNIO ZAŠTO JE OTIŠAO

Studeni 1987.: Nakon četiri godine boravka u ne baš dalekom nizozremskom gradu Utrechtu, vratio se "masovni hipnotizer" (kako ga je nazvao jedan ljubljanski sociolog), Branimir Johnny Štulić (Azra).

Kalkulacije, bolje reći potajne želje grupe domaćih glazbenika, o njegovom uhićenju "čim kroči na domaće tlo" pale su u vodu jer je najkontroverznija ličnost našeg glazbenog podneblja odmah po dolasku u Jugoslaviju snimila LP "Između krajnosti" i s matičnom grupom, bez ikakvih problema, uspješno ostvarila koncertnu turneju.

Istine i laži

Kad je u pitanju Johnny, manipulacije nikada nisu manjkale. Naprotiv, nesvjesno je pomogao da mu se ime provlači kroz niz neželjenih konteksta. Svakako, sve je rezultiralo obratima koji su mu usporavali razvojnu liniju.

Da su čaršijske "istine" moćnije od provjerenih informacija pokazalo se i ovog puta u slučaju (slučajnost je uvjetna!?) Johnnyja Štulića.

Pokušavajući shvatiti jesu li dežurne "sveznalice", tračeri vječito naslonjeni na šank lokalne birtije, i ovog puta previše pustile mašti na volju ili i u njihovom dimu ima vatre, pitao sam Johnnyja:

Koliko ima istine u pričama da je u svojevoljno "izgnanstvo" otišao zato što godinama nije plaćao porez na ostvareni prihod, zato što nije htio priznati očinstvo, i, zato što je, navodno paranoično bio uvjeren da su svi protiv njega i da mu ne dozvoljavaju da pjeva i govori o stvarima koje ga iritiraju?

"To je kao u iskrivljenom ogledalu. Ima svega i nema ničega. Ali nisu to razlozi", tvrdi Džoni gledajući u pravcu samo njemu znanom. "Ja sam, jednostavno, u to vrijeme bio vrlo indigniran. Sve mi se zgadilo... Da se razumijemo: nisam pobjegao, nisam morao otići. Jednostavno - otišao sam.

Što se tiče financijskih problema, mislim na porezne obaveze, ja sam svoj dug konačno odužio. Platio sam, mada ne znam šta sam platio i zašto plaćam. Svima bi moralo biti jasno da u domaćoj diskografiji vlada robovlasnički sistem - najamni radni odnos. Porez sam, istina, platio sa zakašnjenjem, ali, naravno, s pozamašnom kamatom. Ali zato, za novac koji sam čekao godinama, meni nikad niko nije platio ni jedan dinar na ime kamata!

O kakvom je očinstvu riječ? Po toj teoriji svaka cura može doći i reći da nešto ima s Johnnyem. Zašto? Zato što je Johnny poznat, zato što ima novac. Nema čovjeka koji bar malo vrijedi, koji je bar malo poznat, a da nije imao takve probleme. Ljudi postaju bolesni - to je stara stvar. Mislim da bi se u zakonu o djeci moralo nešto generalno promijeniti. Za djecu moraju odgovarati majke. Očinstvo nije stvar papira.

Ne patim od nikakvih paranoičnih uvjerenja. Napisao sam i objavio sve što sam htio. Ja sam svoje napravio, svoje sam kazao. Šapat najbolje funkcionira. Kao i pjesma. Odavno sam šapnuo sve što sam želio..."

Kako je, između ostalog, Johnny doprinosio maštovitim (samo maštovitim!?) nagađanjima?

Pa, recimo, za vrijeme četvorogodišnjeg boravka u Nizozemskoj tvrdoglavo je odbijao komunicirati s domaćim novinarima. Krajem 1985. godine lakonski mi je poručio: "U Jugoslaviji nemam prijatelje...".

Štoviše, Johnny i sada odbija davati intervjue (pouzdano znam da je razgovarao samo s trojicom novinara).

Ali, ne tako davno, sredinom 1982. godine, izjavio mi je: "Intervjuima publici dajem dodatna objašnjenja. I ako godišnje dam deset intervjua, a ne iskoristim ih pametno, ništa nisam napravio".

Zašto je promijenio odnos prema štampi?

"Zato što od priče nema koristi. U tom smislu sam izgubio utakmicu. Sigurno je da sam je izgubio, jer sam uvijek bio gubitnik. Ja sam i napravio svoju slavu kao gubitnik. To je stara stvar. Govorio sam dok su svi šutjeli. Sad kad svi brbljaju neću govoriti - hoću raditi. Hoću reći da čovjeku koji stari jedino preostaje da misli da je pametniji i da, naravno, nikad ništa ne zna..."

Bez konkurencije

Johnnyjev diskografski opus satkan za vrijeme četvorogodišnjeg izbivanja zadire u domenu pojedinačnih osobnih ukusa i objektivnih opširnih analiza, ali mi se čini da je trostruki LP "It Ain't Like In The Movies At All", prije svega zato što je otpjevan na engleskom jeziku, promašaj nedoličan njemu.

"Ljudi božji, to je šarmantno, izvrsno. Kad Bob Marley pjeva to nikom ne smeta. Pjevao sam na engleskom zbog komunikacije", objašnjava Johnny.

Kompilacijski LP "Kao i jučer" (sabran od Azrinih singlova) stvoren vjerojatno da bi upoznao nove naraštaje sa opusom Azre, po mom skromnom mišljenju, ne sadrži najsretniji izbor, ali se ipak pokazao funkcionalnim.

Ali zato mislim da LP "Između krajnosti" ipak vraća Johnnyja na stare uspješne staze koje su mu i omogućile da stekne simpatije domaće publike.

Ovogodišnja turneja donijela nam je, u koncertnom smislu, novo - staru Azru. Uz staru energiju i vatru uočljiva je i tehnička perfekcija.

Koncertni repertoar, prije svega zbog pjesama otpjevanih na engleskom jeziku i nekoliko diskutabilnih obrada poznatih svjetskih hitova, ostavlja dojam da se, za 150 minuta kontinuirane svirke, Johnny želi predstaviti kompletno, ali da tako, nažalost, otupljuje oštricu nastupa po kojoj je i te kako bio originalan i upečatljiv.

Šta danas misli o svojoj grupi?

"Azra je i dalje bez konkurencije. Suma sumarum - na cijelom svijetu. Što se tiče našeg uspjeha u svjetskim razmerama, to su neke stvari koje nemaju veze s muzikom. Tamo treba živjeti godinama, treba biti njihov, zato što oni drže novac i ne daju ga nikome osim sebi samima. Zapravo, cijeli svijet je organiziran kao jato pirana. Svi bi da na tebi zarade, ali niko neće da ulaže. To je logično jer, bi li recimo PGP RTB uložio pare u bend iz Bugarske? Naravno da ne bi. Ali, Azra će i tamo napraviti posao. Potrebno je samo vrijeme. Zapamtite to dobro..."

Kao i Azra i Johnny je staro - novi. Međutim, daleko je smireniji.

Raniju brzinu u izlaganju zamijenile su povremene pauze. Gestikulacije rukama skoro su nestale. Prilično se promijenila i boja njegova glasa. Govori nešto tiše nego inače. Manje je i napetosti u njegovom ponašanju. Spontaniji je i opušteniji nego ranije.

"Nije važno kakav sam ja", kaže Johnny: "Nije važno jesam li dobar ili nisam, važno je je li dobro to što radim...".

Šta vi mislite?

To je stvar ponosa

"Postoji jedinstveno rješenje za cijeli svijet! U čemu je stvar? Treba masovno graditi space shuttle. Svijet je postao zagađen. Mora se negdje otići. Definitivno mora. To je pitanje ponosa i slave. Šta će nam život bez slave..."

Sve sam sam zaradio

"Sve što zaradim, bilo gdje jer sam ja i vani zarađivao, sam sam radio. Ja ne kradem - već radim. To je moj rad i znoj. Koliko dobijem - dobijem. Prema tome zašto bih trebao imati grižnju savjesti zato što imam novac. Meni nitko ništa nije dao u životu. Ponosan sam na sebe što sam zarađujem i nitko me ne uzdržava..."

HRELIĆ: Sajam naše mladosti [1989.]

PROSINAC 1985: Sajamski život ima posebnu draž. Naši se ljudi vole "cjenkati" i zato je mnogima od njih kupovanje u Jakuševcu prava poslastica. Ipak, tu kupac uvijek mora biti oprezan...

"Oprostite, a kaj je to?", zbunjeno zapitkuje besprijekorno odjeveni mladić s "rejbanicama" na nosu, u kožnoj jakni i cipelama od guštera s kojima bi sasvim sigurno mogao kupiti pola jakuševačkog sajma.

"Mladi gospon, pa kaj ne vidite? Mašina za rezance. Tu samo vrtite, a van vam izlaze fini, prhki, beli rezančeki. Hoćete? Jeftino vam dam..."

"Pa što da ja radim s mašinom za rezance, kaj vam izgledam k'o kuharica?", buni se ušminkani.

"Ma ni slučajno, ni slučajno! Ali kad vam velim da je mašinica jeftina, čovek nikad nemre znati kad bu mu nekaj u životu trebalo".

Tu je naš momak malo zastao - očito, pokolebala ga ova neoboriva životna istina - zavukao ruke u džepove i već pomislio da će se sad latiti svog, sigurno, ništa manje skupocjenog novčanika od jakne, cipela i naočala (tko zna, možda je i te "rejbanice" kupio baš ovdje, na popularnom Hreliću)... Ali, ne. Odustaje.

"Drugi put", kaže nesuđeni kupac tek toliko da nešto kaže i već gleda u drugom pravcu privučen nekom novom atrakcijom.

Tako je to svakog utorka popodne i u srijedu ujutro na Sajmu rabljene robe u Jakuševcu, na kojem se, osim iznošenih, starih krpica mogu kupiti i sasvim nove levisice, wranglerice, kojekakve majice iz Trsta što još mirišu po Ponte Rosu i "lakostice" za samo 3500 dinara. Doduše, neizbježni lakostovski krokodil pomalo je izmijenio fizionomiju, ali - ne mari. Na daljinu se to i onako ne vidi.

Intelektualci

"Svega tu ima, od igle do lokomotive", uvjeravaju nas prodavači, a potvrđuju i kupci. Kad nigdje nije bilo kave i deterdženta, bilo ih je na Hreliću. Kad u gradskim prodavaonicama niste mogli pronaći zimske gume za vašeg "stojadina", bilo ih je na Hreliću. Ako ste već izgubili svaku nadu da ćete uspjeti nabaviti neophodni rezervni dio za Fiata, ne očajavajte. Možda ga ipak pronađete na Hreliću.

A ako kojim slučajem očekujete društvance i u svojoj sobi želite stvoriti specijalno intimnu atmosferu uz, recimo, ljubičastu svjetlost, i za to ćete rješenje pronaći na jakuševačkom sjamu (odnosno Hreliću kojeg još uvijek tako zovu zbog bivše dugogodišnje lokacije u selu Hrelić).

Ovdje se, naime, prodaju žarulje svih boja: crvene, zelene, ljubičaste... I ne samo to. Na Sajmu rabljene robe možete doista kupiti što vam srce poželi. Ima tu pravih krzenih kaputa (onaj od zeca, na primjer, stoji 8000 dinara), kozmetičkih proizvoda svih vrsta, starih cipela, budilica, vaga, raznih zastavica (a najtraženije su one s likovima Blakea i Krystle iz "Dinastije", čak se prodaju bolje nego "Dinamove"), alata, kojekakvih vaza i zdjelica...

U cijelom tom metežu može vas zbuniti samo jedna stvar: ponekad ne možete točno odrediti tko je prodavač, a tko kupac. Ali, to nije ni bitno, jer onaj tko je danas došao kao kupac, možda će već sutra prodavati vlastite stvari.

"Pospremila sam ormare, izvukla hrpu iznošenih krpica i odlučila zaradili koji dinar. Prošli sam tjedan ovdje zaradila 18.000 dinara, ali danas ide loše. Prodala sam samo jedne tenisice za 500 dinara", priča nam jedna mlada nezaposlena liječnica koja se nije htjela predstviti, jer, ipak...

Općenito, društvo koje se redovito muva jakuševačkim sajmom ne može se svrstati ni u jednu tipičnu društvenu kategoriju. Zanimljivo je da smo od intelektualaca sreli najviše prosvjetnih radnika: odgajateljica, predavača razredne nastave, profesora u penziji, a nađe se i pokoji inženjer elektrotehnike koji pokušava jeftinije nabaviti kakvu nesvakidašnju tehničku spravicu ili možda čak kazetofon, radio i slično.

Jedan profesor tehničkog odgoja u mirovini redovito srijedom švrlja sajmom tek toliko da vidi što ima novo.

- Kad ne trebate ništa određeno, onda vam je sve ovo strašno zgodno. Sajamski život ima posebnu draž. Naši se ljudi vole "cjenkati", a to, dakako, ne mogu u običnim trgovinama i zato je mnogima od njih kupovanje u Jakuševcu prava poslastica. Međutim, tu kupac uvijek treba biti oprezan. Ja sam nedavno htio kupiti pipu koja je u dućanu u gradu stajala 1300 dinara. Zanimalo me ima li takvih pipa i na jakuševačkom sajmu. Mislio sam, možda prođem jeftinije. Možete si zamisliti kako sam se iznenadio kad me sajamski prodavač hladnokrvno izvjestio da ovdje ista takva pipa košta 1500 dinara. Zgodno, zar ne?".

Jedna mlada nastavnica predškolskog odgoja prodaje Avonove kozmetičke proizvode: lakove za nokte, rumenila, u kamenu, tekuće pudere, kreme za ruke, maske za lice i još koješta.

"Otkud vam sve to?", pitamo je.

" Donosi mi tata iz inozemstva, a meni je prodavanje u Jakuševcu dobar način da zaradim za džeparac. Zato dolazim jedanput mjesečno, pa što prodam - prodam".

Ni ova naša sugovornica nije se htjela predstaviti jer bi roditelji nekih mališana iz njene grupe mogli o njoj svašta pomisliti. Nemaju baš svi o Jakuševcu dobro mišljenje - kaže ona.

Za šačicu dinara

Općenito, posjetioci jakuševačkog sajma iz tko zna kojih razloga nerado odaju svoje ime i prezime.

"Nemojte se srditi, ali žena bi me zadavila kad bi saznala da sam opet tu zabadal nos", povjerio nam se još jedan ljubitelj sajamske vreve koji nije htio riskirati. Drugi se boje što će o njima reći prijatelji, treći što bi pomislili poslovni partneri kad bi znali da njihovi ugledni kolege posjećuju "buvljake".

Ipak, ima i onih hrabrijih koji, osim iza svog štanda rasprostrtog po prašnjavom sajmskom šljunku, stoje i iza onog što rade.

"Odgajateljica sam u dječjem vrtiću i sama uzdržavam sina i sebe", kaže nam Ančica Golubić. -

Prodajem na sajmu iz čiste potrebe, jer samo od moje plaće ne bismo mogli preživjeti. Ali, znate, ni Jakuševac više nije ono što je nekad bio. Ljudi sve češće iz ormara izvlače stare stvari, ali za sebe. Prepravljaju ih i ponovo nose. Doduše, jos se uvijek ovdje može naći i sasvim zgodne, očuvane odjeće. Kad ponekom studentu malo plićeg džepa ponestane novca za skupe knjige, katkad je prisiljen prodati gotovo novi pulover ili hlače.

Istina je da je Jakuševac izgubio ponešto od svog tipičnog sajamskog šarma. Nekada su se tu, svaka sa svojim harmonikašem, šepirile neizbježne sajamske pevaljke koje bi namigivale posjetiocima pjevajući vulgarne pjesmice.

Osim štandova, ovdje su bili razapeti i raznobojni šatori u kojima bi znatiželjnici - sa zamo šačicu dinara - mogli vidjeti kojekakva "čuda neviđena", još donedavna mnogi bi se gurali zavirujući u veliki šator ne bi li vidjetli "najveću rugobu na svijetu, jezivu ženu-zmiju koja je još k tome u boci". Sada je od svega toga ostala još samo poneka društvena igra, gađanje u metu i tzv. zid smrti po kojemu navodno još uvijek nedjeljom, kad je u Jakuševcu sajam automobila, vrtoglavo projuri pokoji motorist. Dakako, tu je i nezaobilazna kotlovina čiji miris mami posjetioce još u daljini da požure na sajam.

Ipak, Ruža Križić, koja već dugo u Jakuševcu priprema kotlovinu, žali se da joj posao ne ide dobro.

"Kriza je, ljudi štede i na hrani", kaže ona.

"Eto, ja stojim tu cijeli dan, nasmrzavam se, a onda jedva pokrijem troškove. Za ovo mjesto plaćam 1040 dinara mjesečno, a jednako toliko plaćaju i oni koji imaju centralna mjesta i kojima posao cvijeta.

Nekada je sajam imao svoju strogu hijerarhiju koju su bez pogovora poštovali svi trgovci.

Najstariji prodavač kotlovina imao je najbolje mjesto, noviji su dolazili na kraj kolone. Međutim, nadležni u tržnici Medvešćak, pod čiju upravu spada i jakuševački sajam, odjednom su počeli primati anonimna pisma u kojima su se oni nezadovoljni svojim mjestom pobunili. Sada se za sva mjesta licitira. Onaj tko da najviše, dobiva najbolje mjesto pod jakuševačkim suncem. A jedan četvorni metar sajamskog prostora stoji 60 dinara.

Sajamska harmonija

Da ništa ne naruši harmoniju sajamskog života brinu se i dežurni policajci. Najviše im muke zadaju kockari, koji katkada znaju dobrano opelješiti lakovjerne mušterije i, dakako, preprodavači kojih u Jakuševcu, čini se, ima na svakom koraku.

"Da imam sedam pari očiju, ni to mi ne bi bilo dovoljno", žali se mladi čuvar reda i zakona Anđelko Petrović.

"Ovo zovu 'Sajmom rabljene robe', ali gotovo pola svega što se u Jakuševcu prodaje je - novo".

Ipak, Jakuševac je pitomi sajam.

"Gotovo nikad ovdje nema ni tuča ni svađa", kaže policajac Slavko Vranješ koji sa svojim psom budno prati zbivanja na sajmu. Jedino bi valjalo stati na kraj preprodavačima tzv. bijele tehnike.

Zapravo, kao i na svakom drugom sajmu, i u Jakuševcu se najčešće trguje na obostrano zadovoljstvo i prodavača i kupaca. Pa, ako netko kad se vrati kući i shvati da je nasamaren, što se može?! S tim valja računati i svaki sajamski posjetilac to zna. Zlatko Ptiček je zadovoljan, jer je upravo kupio bundu za 20.000 dinara, a ista bi takva u dućanu stajala trostruko više. Ljubomir Vuletić iz Maljeva, koji je u Zagreb došao da posjeti sina, uživao je u šetnji sajmom, a ako usput pronađe i kakvo prikladno odijelo za sebe - tim bolje. Doduše, jedno po 12.000 nije htio kupiti, iako se prodavačica svojski trudila da ga nagovori.

- Pa danas vam pola pajceka košta 6000 dinara, a pajceka začas pojedete i kaj imate od toga? Bolje vam je kupiti odijelo. Glete, novo je...

I tako, svaki sajamski posjetilac pronađe nešto za sebe. Ne smeta mu ni gužva, ni prašina, pa ni to što roba ne stoji na klasičnim štandovima nego na zemlji... Prodavačica Mira Boljkovec se snašla.

Rasprostrla je stvari po poljskim krevetima da ne budu baš na podu.

"Tako je higijenskije",  kaže ona.

Od Nikolaja Kaznakova, rukovodioca tržnice Medveščak, saznali smo da postaje planovi po kojima bi Jakuševački sajam jednog dana mogao osvanuti u ljepšem svjetlu. Kad bi se dobila trajna lokacija (jer sajam je na Jakuševcu samo privremeno), sagradili bi se sanitarni čvorovi, ugostiteljski objekti, proradila mala privreda i razne uslužne djelatnosti.

Na jednom dijelu sajma mogla bi se organizirati i prodaja sezonskih namirnica. Predlaže se da se sajam preseli samo malo istočnije od svoje sadašnje lokacije, ali ne predaleko od grada, da njegovi posjetioci ne bi morali dugo pješačiti. Ali, za sada, sve ostaje samo na željama. Do daljnjega

Jakuševac, čini se ostaje u - Jakuševcu.

Poljske i zagrebačke cijene

Poljaci su se već sasvim lijepo udomaćili na Jakuševačkom sajmu. Trguju koječim - kamp-

opremom, satovima, telefonima, ručnicima i kuhinjskim krpama, kojekakvim sprejevima, kozmetičkim proizvodima, krznenim kaputima... Ali, na žalost, začas otkrivaju ne samo tajne naših "buvljaka" nego i muke naše svakodnevice. Tako smo saznali da se kod Poljaka isplati kupovati samo ako još nisu bili u centru grada pa ne znaju kakve su cijene u našim prodavaonicama. Ali, čim prošeću gradom i shvate kako skaču cijene u zagrebačkim prodavaonicama, u tili čas skoče i cijene poljskim šatorima, dezodoranima i bižuteriji!

Sajmovi

Robni sajmovi potječu još iz antičkih vremena. U našoj zemlji, od najdavnijih vremena održavali su se sajmovi-pazari (vašari), a među najstarije poznate sajmove ubraja se Kraljevski sajam koji se od XII stoljeća održavao u Zagrebu na Kraljevo. Suvremeniji sajmovi pojavljuju se na prelazu iz XIX u XX stoljeće. Prvi takav sajam održan je u Veroni, drugi u Parizu, a treći, koji se zvao Zagrebački zbor, 1909. godine u Zagrebu. S vremenom on je izrastao i promijenio ime u Zagrebački velesajam.

Jakuševački sajam najprije je bio smješten usred grada, u Heinzelovoj ulici, a prije dvadesetak godina preseljen je u selo Otok (Hrelić). U Hreliću su se istovremeno održavali i robni i stočni sajam. Sajam stoke još je i dan-danas tamo, a Sajam rabljene robe prije desetak godina preseljen je u Jakuševac, gdje se održava svakog utorka popodne i srijedom ujutro. Nedjeljom je na tom istom mjestu Sajam automobila.

ZAGREB JE BIO CENTAR PROSTITUCIJE

Svibanj 1971: Javna je tajna da je Zagreb jedan od gradova s najvećim brojem prostitutki u Jugoslaviji. Nešto više o organizaciji zagrebačke prostitucije, o kategorijama prostitutki, o mjestima gdje se pojedine kategorije okupljaju i o cijenama "za uslugu" čuli smo od dvadesetogodišnjeg Zlatka L., jednog od zagrebačkih makroa.

Zlatko nas je dočekao pred "Dubrovnikom" na Trgu Republike. Imao je uske hlače sa širokim manžetama, tamnoplavi sako i kaput šiven po mjeri od očigledno nekog uvoznog,najvjerojatnije talijanskog štofa. Kad nas je ugledao nasmiješio se i pružio ruku.

"Stigli ste, dečki! Provest ću vas malo kroz Zagreb i usput vam reći sve što vas zanima. Gdje hoćete da vas prvo odvedem?"

Možda u Esplanadu?

Odmahnuo je prezrivo rukom.

"Esplanada?! Ne, ne bih vam to savjetovao. Mnogo novca, a slab provod. Kad ima dosta gostiju, cijene su i po dvadeset do trideset tisuća lira, dvije stotine, pa čak i dvije stotine pedeset franaka! U dinarima 70-80 tisuća . Ali u sajmenim danima, za dinare se ne može ništa uraditi. Samo konvertibilna valuta".

A u "Ritzu"?

Ponovno odmahivanje rukom.

"'Ritz' je skoro isti kao i Esplanada. Cijene su neznatno niže. Materijal je dobar, ne kažem da nije, ali treba imati love. Bez nekoliko cenera (desetohiljadarki) ne vrijedi ni ulaziti".

Zašto su prostitutke u skupljim hotelima tako skupe?

Zlatko se nasmijao i podsmješljivo nas pogledao. Izvadio je iz pozlaćene tabakere jedan "Kent" i zapalio ronsonom.

"Zar zaista ne znate zašto? Konkurencija. Ne toliko konkurencija među prostitutkama, nego konkurencija među makroima. Osim toga, za "rad" u ekskluzivnim hotelima neophodno je pripremiti teren. Treba dobro stajati s konobarima, službenicima recepcije i ostalim osobljem.Naravno, to košta. Osim toga i makro uzima lavovski dio za zaštitu. Prostitutki na kraju najmanje ostaje iako ona ustvari najviše da. Ako hoćete, možemo otići do Esplanade pa razgovarajte s nekom od njih".

Dva puta tjedno na pregled

Pred Esplanadom gužva, kao i svaku večer. Zlatko ulazi unutra i uskoro se vraća s jednom djevojkom u mini-mini suknji. Lijepa, visoka crnka, lakirane kose. Zlatko je dovodi do automobila u kojem ih čekamo. To je Zlatkova "zastava 1300".

Kako ste počeli?

Nervozno je zapalila cigaretu, a zatim se okrenula ka nama na zadnjem sjedalu.

"Prvo i prvo ja nisam "vi", ja sam "ti". Nitko mi se nije obratio sa "vi" već dvije godine, od kad sam došla iz Sarajeva. Tamo sam završila zanat ali nisam htjela raditi za 70 000 starih dinara mjesečno. Došla sam u Zagreb".

Pogledala je kroz staklo na gužvu pred Esplanadom.

"Ovdje sam i počela. Pet do deset tisuća po jednom poslu. Zatim me je uhvatila policija. Dobila sam mjesec dana zatvora. Poslije toga sam nastavila. Kad su me "plavci" drugi put uhvatili, dobila sam deset dana, zatim su me upisali u registar i rekli mi da dva puta tjednomoram ići kod doktora na pregled, zbog opasnosti od zaraze. Onda sam upoznala Frankeca. On je poznavao pola Zagreba. Postao mi je prijatelj. Njemu sam davala skoro sav novac koji bih dobivala, a on me je zauzvrat "štitio" i nalazio mi povremeno bolje mušterije, one s dubljim džepovima, uglavnom iz inostranstva. Kad sam se posvađala sa Frankecom, Zlatko me je uzeo pod svoje. Ostalo znate i sami".

Ugasila je cigaretu u pepeljari, otvorila vrata i izašla van. Još jednom se okrenula prije nego što se umiješala u gužvu pred "Esplanadom".

"Idem, sada je najbolje vrijeme! Ćao!"

Najbolje su one za koje policija ne zna...

Zlatko je upalio motor. Krenuli smo dalje.

"Najviše ih ima ovakvih, sličnih njoj", počeo je i sam pričati, "samo, težak je to posao, dečki, kažem vam jer znam. Kad nema mušterija, nema što ni da se jede. Onda se ide s prvim koga sretnu na ulici i to za tisuću pa čak i petsto starih dinara ili za večeru. Većina njih su djevojke bez ikakvog zanimanja, zatim dolaze radnice, kvalificirane i nekvalificirane, onda kućne pomoćnice srednjoškolke i studentice, uglavnom one koje su došle iz unutrašnjosti. Počnu kad nemaju novca, misle "samo ću jednom ili dva puta" a najveći broj nikada ne prestane. Tako je to, dečki, kažem vam".

Razlikuju li se zagrebačke prostitutke po nekim kategorijama?

Zlatko je potvrdno klimao glavom.

"O da, pa naravno da se razlikuju. Ima ih nekoliko vrsta, zavisno od mjesta na kome "ordiniraju", fizičkog izgleda i od onoga što nude - samo sebe ili ljubav u stanu, autu ili na ulici, u parku ili nekoj kapiji. To su one najniže".

A koje su najviše?

Zlatko se samozadovoljno nasmijao.

"Staro je pravilo da su najbolje one prostitutke za koje policija ne zna. Gost ne želi nikakvu blamažu. A upravo takve su one koje su pod mojom zaštitom".

Izvadio je iz džepa svežanj fotografija i dodao nam ih.

"Pogledajte ovo. Sve su to lijepe, mlađe i zgodne djevojke. Uglavnom visokoobrazovane ili bar sa srednjom školom. Većina njih su udane žene. Možda ćete među njima prepoznati i žene nekih poznatih osoba - nogometaša, direktora, glumaca..."

Kako si ih upoznao?

"Mogao bih reći: profesionalna tajna - ali neću. Njihovi muževi su često odsutni, najčešće u inozemstvu. One su same a još su mlade i... željne, razumijete što hoću reći. Ja im priđem u određenom trenutku i obično sve bude u redu. Prvo od njih napravim svoje ljubavnice a kasnije... Njihove brojeve telefona samo ja imam, samo ja im zakazujem sastanke i ugovaram poslove. Jednostavno, garantiram diskreciju i to apsolutnu diskreciju a uzimam izvjesnu proviziju".

Koje su ostale kategorije prodavačica ljubavi u Zagrebu?

"Ovo su bile one izvan kategorije. Inače, prva kategorija su takozvane barske dame i animir dame - barske ljepotice, umjetnice, trećerazredne pjevačice, igračice i striptizete - sve su one veoma lijepe i zgodne, a osim toga i 'znaju svoj posao odlično'".

CHUCK BERRY U ZAGREBU: "Tko je taj Chuck Berry? Isplati li se dati 'desetaka' za njegov koncert?"

Listopad 1978.: Chuck Berry došao je s dvadeset godina zakašnjenja, ali još na vrijeme. Rekao nam je i da će uskoro snimiti zajednički album s "Rolling Stonesima"...

Nekoliko dana prije dolaska Chucka Berryja u Zagreb, jedan me je petnaestogodišnjak upitao:

"Tko je taj Chuck Berry? Isplati li se dati 'desetaka' za njegov koncert?"

Pokušao sam mu objasniti da je Chuck Berry "najutjecajniji glazbenik-pojedinac u povijesti rock and rolla", da predstavlja najbitniji dio povijesti rock and rolla.

Rekao sam mu da se Chuck Berry razlikuje od ostalih predstavnika rock and rolla iz pedesetih godina jer je kristalno jasno uspio artikulirati izvorni duh rock and rolla, artikulirati životni stil tinejdžera u SAD, njihovo nezadovoljstvo svijetom odraslih, njihovu želju za fizičkim uzbuđenjima - posebno kad su u pitanju rock and roll, ples, lude vožnje automobilom i seks.

Što god bila tema Berryjevih pjesama, on gotovo uvijek brani svijet mladih od svijeta odraslih. Berry je tako znao žustro predlagati: "Valjaj se po Beethovenu", i veličati rock and roll: "Hey, hey, Rock And Roll! (Oslobodi me svijeta odraslih) Rock, Rock, Rock And Roll!"

Stilističkim inovacijama i tekstovima punim života, Berry je jasno artikulirao duh rock and roll pobune pedesetih godina, ali se njegov koncept pokazao i temeljem kasnijih generacija. "Uostalom, bit će najbolje da odeš na koncert i da sve to na samome mjestu doživiš", predložio sam petnaestogodišnjaku.

"Zatvorit ću knjige, ustati iz klupe / Izjuriti niz hodnik na ulicu / Ubaciti novčić u džuboks / Moram čuti stvarno nešto zapaljujuće / Rock, Rock, And Roll."

Na dva koncerta u Domu sportova na Trešnjevci (22. listopada, gledalaca oko 5000), Chuck Berry je stvorio onaj čudni elektricitet, uzbuđenje primjereno samo istinskim rock and roll predstavama.

Sve bojazni da je Berry zbog svojih godina omlitavio, nestale su odmah nakon uvodnih izvedbi pjesama "Roll Over Beethoven" i "School Days". Mada blizu pedesetoj, Chuck Berry je još neobično živa duha, sklon humoru, krepak i poletan, snažno uvjerljiv. Uvjerljiviji od mnogih iz druge i treće generacije rokera.

Trebalo je čuti "Carol", "Sweet Little Sixteen" ili "Johnny B. Goode" i njegov "lako identificirajući stil koji karakterizira živ ritam, zvečeći gitaristički soli servirani kao eksplozivni uvodi i jednostavan vokalni izričaj."

Instrumentalni sastav "Cadillacs" iz Engleske u samostalnom istupu bio je na granici dosade, ali kao pratnja Chucku sasvim solidan.

Poslije koncerta, prilikom razgovora u garderobi, Chuck mi se dojmio umornim i potištenim.

"Ne, nisam ni umoran ni potišten. To je samo trenutni fizički umor, ali to će proći za desetak minuta. Ne, nisam ni umoran od svirke poslije svih ovih godina! Uvijek imam noć da se naspavam."

Jeste li imali kakvih problema s plasmanom vaše prve ploče "Maybelline" 1955? Pitam vas to i zbog toga da kažete nešto o tzv. "rasnoj" glazbi u SAD u pedesetim godinama. Postojale su radio-stanice koje su svirale crnačku glazbu i one - koje su je odbijale emitirati jer, navodno, kvari američku omladinu, zar ne?

"Slušajte, stvarno ne znam je li "Maybelline" imala problema. Vjerojatno nije jer se odlično prodavala. Znam da su postojale radio-stanice koje ste spomenuli, ali ja ipak ne bih dijelio glazbu na crnačku i bijelačku. Glazba je glazba, O. K.?"

Je li vaša sposobnost artikulacije životnog stila mladih u SAD pedesetih godina posljedica isključivo vašeg osobnog iskustva ili promatranja života oko vas?

Mislim da su se te dvije stvari ispreplitale. Svakako da je tu moje iskustvo bilo važno. I ja sam tada, bio mlad.

Imate li možda neku svoju definiciju rock and rolla? Ovo "definiciju" nemojte shvatiti kruto!

"Rock and roll je primarno veoma jednostavna glazba i primarno plesna glazba. Može imati tekst, ali on nije neophodan. No, ako ima tekst, onda govori o stvarima koje se tiču onih ispod dvadeset i pet godina i koji tek počinju život."

Što mislite o ostalim velikim zvijezdama rock and rolla, na primjer o Elvisu Presleyu? Mnogi su još davno napisali da ste vi trebali postići uspjeh kakav je on imao, misli se na popularnost, javno priznanje. Mnogi će reći da vam to nije uspjelo jer ste bili crnac a on bijelac?

"To što je on bijelac, to nema veze s njegovim uspjehom. Presleyjeva popularnost objašnjiva je njegovim talentom i sposobnim menedžerom."

Kakav je vaš stav prema grupama koje su bazirale svoj koncept na vašem? Zaradili su i više novaca nego vi?

"Meni je drago kad drugi izvode moje pjesme, mada su moje pjesme moje samo kad ih ja izvodim. To je dobro za njih što su zaradili mnogo novaca. Ja za sebe imam dovoljno."

I jedno slično pitanje: što je s mladim rock-gitaristima koji su crpili iskustva starih majstora?

"Postoji samo jedan veliki gitarist, i to je Charlie Christian. On je najveći gitarist, moj veliki uzor. On je stvarno najveća zvijezda, a ne tamo neki Erick Clapton, Chuck Berry ili nekakav Elvis Presley."

Zapitao sam ga, tek onako, za planove, ne očekujući nešto posebno zanimljivo. Ispalo je drukčije:

"Početkom studenoga snimam dvostruki album s posve novim i originalnim pjesmama. Radit ću zajedno s "Rolling Stonesima", no to nije još sasvim sigurno, ali gotovo da jest. Bit će to zajednički rad, i Mick Jagger bi trebao napisati nekoliko pjesama koje bismo onda zajedničkim snagama realizirali."

RELJA BAŠIĆ: "Biti prosječan je najgore od svega"

Ožujak 1976: Poznati šarmer, blagoglagoljivac, okretnjaković i spretnjaković. U kazalištu, na filmu, na televiziji. Stalni član drame HNK u Zagrebu do 1968. godine, a od tada slobodni dramski umjetnik i kazališni režiser. Predstave koje je glumio i režirao kao slobodnjak igrane su godinama na daskama "Teatra ITD" i "Komedije" i daleko su premašivale brojku 100.

Igrao je i u šezdesetak filmova domaće i strane proizvodnje, a najviše se pamti po "Tko pjeva zlo ne misli", "Imam dvije mame i dva tate" i "Rondu" (za glavnu mušku ulogu u tom filmu dobio je u Puli "Zlatnu arenu"). Na sarajevskom festivalu malih scena nagrađen je za režiju i glumu u Schisgalovoj "Ljubafi".

Razgovarali smo s Reljom Bašićem posebno zbog "Teatra u gostima", putujuće družine kojoj je on umjetnički rukovodilac i koja je, u dvije godine postojanja, prošla uzduž i poprijeko cijele Jugoslavije. Još jednom je dokazao tim svojim pothvatom da "kriza kazališta" ne postoji kad su u pitanju dobri glumci, dobre predstave i dobri tekstovi - sve predstave putujuće družbe ReIje Bašića unaprijed se rasprodaju!

Traženje i lutanje

Završili ste Pomorsku akademiju, apsolvirali ekonomiju, diplomirali glumu, za vrijeme studija bili ste glazbenik, aktivni sportaš, poslije i režiser... Što je to sve značilo: traženje ili lutanje?

I jedno i drugo! Budući da potječem iz umjetničke obitelji (otac dirigent, majka profesor na Muzičkoj akademiji - op. p.) od rane sam mladosti bio svjestan težine i odgovornosti tog posla i da je najgore... biti prosječan.

Prosječan glumac na svakoj predstavi osjeća svoju prosječnost i svatko tko plati ulaznicu za predstavu ima pravo iznijeti svoje meritorno mišljenje o glumčevom talentu.

Tako sam ja svašta u životu radio ne htijući otići u umjetnike, no izgleda da su geni učinili svoje! Danas mi nije žao ni za jednim danom lutanja i traženja, jer su se sva iskustva skupila u mali arsenal iz kojeg ih po potrebi pretačem u nešto, u tom trenutku potrebno.

Pročitala sam jednom vašu izjavu: "Smeta mi stanovita sigurnost koju mi pruža stalni radni odnos s povremenim djelovanjem. To je tužna sporost!" I vi ste, zaista, prvo prešli u slobodnjake pa potom osnovali "Teatar u gostima". U vašem ostvarenju putujuće družine vidim onu mladenačku iskru koju posjeduju dvadesetogodišnjaci, a koja obično gasne u poznijim godinama. Pitam se kako ste je uspjeli sačuvati, to jest ostati mladi duhom?

Ljudi koji se iskreno bave svojom profesijom moraju imati tu iskru. Ona čak i nije mladenačka, zovemo je tako jer se javlja u mladim godinama. To je zanesenjaštvo, ljubav, entuzijazam, upornost i ustrajnost prema onome što se voli; bilo osobu, bilo profesiju, bilo nogometni klub, bilo opernog ili zabavnog pjevača.

Zanesenjaštvo je nužnost bez koje nema pokušaja, autorskih rezultata, novih iskustava. Čovjek, bez obzira na godine, mora imati tu tzv. mladenačku iskru - ako je nema, postaje činovnik koji jedva čeka kad će završiti posao, kad će se vratiti kući. Najužasnije je kad se čovjek bavi nekom profesijom a ne osjeća za nju zanos.

Kakva "klima" vlada u vašem putujućem kazalištu? Kakav je uopće njegov program?

Najvredniji je duh zajedništva koji se pojavio u toj grupi poznatih glumaca, ali i izrazitih individualaca. Stvorila se nekakva atmosfera velike sretne obitelji (možda zvuči romantično!) koja je do sada, u dvije godine zajedničkih putovanja, ručavanja i noćenja uspjela izbjeći najbanalnije obiteljske svađe kakve se javljaju u najprosječnijim obiteljima.

Nametnuli smo sebi samokontrolu, jer smatramo da je najvažnije da nam svima zajedno bude ugodno i da jedino podređujući svoje povremene hirove možemo dalje normalno živjeti u malom kolektivu.

Svi rade sve

Kakva je podjela dužnosti budući da ste sami sve: i glumci, i organizatori, i inspicijenti i električari...? Da nema zbrke?

Svaki od nas glumaca obavlja i niz pratećih kazališnih poslova. Eto, danas su moji glumci od 10 do 13 sati lijepili plakate za predstave po zagrebačkim dućanima. Nisam siguran da bi to radili drugi, a nama nije ispod časti.

Zdravka Krstulović zadužena je za pranje i peglanje kostima, Franjo Majetić je rekviziter, Vanja Drach vodi brigu oko razglasa, magnetofona i tonskih efekata, Pero Juričić prodaje programe prije predstave, Fabijan Šovagović često, kao pasionirani stolar, pomaže u sklapanju i rasklapanju pozornice i vodi precizni dnevnik o radu, a Josip Bahert je inspicijent, vođa puta i računovođa.

Atmosfera je kolektivnog entuzijazma, tako da ne možemo doći pet minuta prije početka i otići pet minuta poslije završetka predstave kući. Živi se, gotovo bih rekao, zaljubljenim životom!

Gostovali ste i u mjestima gdje još nije stupila kazališna noga. Kako je to kad ljudima prvi put prikazujete svoje umijeće? Kakvih imate dogodovština s putovanja?

Prva i najosnovnija želja bila nam je animiranje društvenog života u unutrašnjosti, u mjestima koja do sada nikada nisu imala kontakta s kazališnom umjetnošću. Začudili smo se da i mjesta u okolici Zagreba - Sesvete, Sesvetski Kraljevec, Zaprešić nisu i po sedamnaest godina imala prilike vidjeti glumce uživo, a nadomak su velegradu.

Gdje god smo gostovali, po malim mjestima i predgrađima velikih gradova, morali smo se koristiti svojom popularnošću s velikih i malih ekrana jer nas ljudi ne poznaju kao kazališne žive glumce.

Oni hoće vidjeti Matiju Gupca, a ne Šovagovića. No to je divna, nevina publika, beskrajno zahvalna i zadovoljna što ih se netko sjetio posjetiti, ali već vrlo kultivirana gledanjem televizije i filma, pa s maksimalnom pažnjom i razumijevanjem prihvaća i teške tekstove.

Doživljavali smo i zaboravljene, romantične običaje: od dočekivanja s okićenim kočijama do pravih gozbi. A senzacionalno je da nas ponovo mole da dođemo, znači: ima mjesta za još desetak takvih putujućih grupa.

Nije problem u parama, već u inertnosti glumaca koji ne žele krenuti do publike.

Silazak s asfalta

Vaša putujuća družina nije jedina. Sada ih ima više - doduše vi ste jedini stalna i profesionalna trupa. Što to znači?

U Europi se osjeća opća sklonost k pokretljivijim, jeftinim putujućim grupama, jer to je jedan od izlaza rješavanja ove kulturne stagnacije o kojoj svi pričaju. "Teatar u gostima" je pokazao jednu od mogućnosti. Mlađi glumci žele se afirmirati u "pravim" teatrima, boje se odlaženja na veću udaljenost od televizije i filma, a mi bismo s ovom našom današnjom organizacijom posla mogli organizirati sigurno još dvije trupe koje bi išle u ona mjesta u koja mi ne stižemo i ne možemo zbog zauzetosti.

I još jedna dobra strana: ja kao glumac u dvadeset godina profesije sa svojim autom nisam sišao s asfalta, a sada s našim autobusićem silazimo i u prašinu ispod koje ima mnogo blistavih stvari.

U posljednje se vrijeme tvrdi da televizija gubi gledatelje u korist starijih medija kazališta i filma. Je li to istina?

Mislim da je istina i da je to dobro za kazališnu umjetnost. Televizija je pokupila već afirmirane, gotove "produkte" naših kazališnih akademija i kazališta, popularizirala ih do maksimuma; u toku ovih godina prestala je biti atrakcija prvog reda, u smislu da se ostaje kod kuće i ne propušta ni jedna emisija; problemski također nije jaka i vraća nam gledaoce koji svoje junake hoće vidjeti uživo.

Tako su Vanja Drach i Pero Juričić, junaci iz "Kapelskih kresova", glavno ovogodišnje uzbuđenje koje nudimo u svome "Teatru u gostima". Naša je trupa upravo naučno sastavljena i mi se ne stidimo upotrijebiti taj reklamerski element: znali smo da će ove sezone Šovagović igrati u "Seljačkoj buni", Majetić u "Kapelskim kresovima", da ću ja najavljivati stare šlagere u "Nedjeljnom poslijepodnevu" i sinkronizirati "Ta divna stvorenja", a Zdravke Krstulović ljudi se još sjećaju kao Anđe iz "Našeg malog mista".

Računamo na takve mamce, no svejedno nam je zašto publika dolazi na naše predstave. Glavno je da dođe, da bude zadovoljna i da je inficiramo očekivanjem sljedećeg kazališnog događaja. Planiramo i prekide u našem radu da bi glumci mogli slobodno snimati.

Tu je razlika između institucija koje nerado puštaju stalne članove, misleći da su za redovnu plaću kupili i njihovu dušu, ne vodeći računa o tome da će popularnost glumca donijeti mnogo više.

Za vas se po novinama pisalo, a i vi ste to iskreno priznavali, da ste "užasni tremaš", trtaroš i da nekoliko sati prije predstave ne znate za sebe. Kako onda tu svoju introvertiranu ličnost uspijevate smiriti, srediti u svakidašnjim naporima putovanja, predstava i putnih nedaća? Poznati ste kao spretan organizator, poslovan čovjek, snalažljivac i onaj kome sve polazi od ruke!

Moja "ekstrovertiranost" je druga maska iza koje sam se često skrivao. Hotimično naglašavam prošlo vrijeme, jer sam se stalno borio protiv introvertiranosti. Dugogodišnje iskustvo me oslobodilo tih panika, strahova i nesigurnosti.

U psihologiji je vrlo česta pojava da ličnosti posežu za nekim samozaštitnim sredstvima, maskama. Pa i povijest karnevala dokazuje da se ljudi pod maskom osjećaju slobodnije i otvorenije. U kojoj je mjeri danas ta moja maska ja ili moja sigurnost - to je već posao za psihoanalitičara.

Nakon 25 godina bavljenja glumom mnogo sam sigurniji u stvarima koje su nekad bile stravično teške, a sada su normalne i svakodnevne.

No to ovisi i o individui: netko se rodi siguran u sebe, a netko vječno sumnja, jedino je loše kad čovjek nije svjestan svojih mana i slabosti, jer se onda ne može ni boriti protiv njih. Te moje treme su u zadnjih pet-šest godina svedene na normalu iako i dan-danas, koliko god svi govorili da sam kozer i šarmer, umirem od straha moram li na nekim većim skupovima ljudi uzeti riječ. To je, valjda, urođeno.

U ZAGREBU SE RODILA BEBA O KOJOJ JE PRIČAO CIJELI SVIJET

Srpanj 1987: U klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, u subotu 11. srpnja u 8 sati i 35 minuta medicinske sestre i liječnička ekipa (dr Mišković, dr Barišić, dr Jurković i prof. dr Kuvačić) bili su uzbuđeniji nego obično, jer pomogli su da na svijet dođe simbolični petmilijarditi stanovnik Zemlje, Matej Gašpar. Taj je majušni čovjek u devet mjeseci, koliko je rastao i razvijao se u utrobi majke Sanje dostigao 53 centimetara visine i 3600 grama težine.

To se dogodilo za vrijeme trajanja Univerzijade '87., a neposredno pred dolazak generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Javiera Pereza de Cuellara. Slika u ovom trenutku najpoznatije bebe svijeta, malog Mateja u naručju generalnog sekretara UN obišla je čitav svijet.

"Matej je", rekao je de Cuellar majci Sanji i ocu Dragutinu, "uistinu lijepo dijete."

Naglasio je da pozdravljajući malog Gašpara, pozdravlja svu djecu svijeta, bez obzira na boju kože ili socijalno podrijetlo.

"Izuzetno sam ponosna", kaže Matejeva majka, "što se moj sin rodio u vrijeme Univerzijade, u vrijeme druženja mladih svijeta, kojima se pridružujem u njihovim željama i željama ljudi širom svijeta za mirom i prijateljstvom."

Sanja Gašpar je odgajateljica, tata Dragutin je električar iz "Rade Končara", a svjetska petmilijardita beba njima je drugo dijete.

"Isti dan nakon poroda već sam hodala", rekla je majka malog jubilarca, "to valjda znači da se dobro osjećam, Matej je također dobro. Od njegova rođenja posjetili su me mnogi novinari i makar je smiješno, čini mi se da to Mateju izuzetno odgovara. Kao da fotoreporterima već pozira..."

Na pitanje ima li neki specijalni tretman u bolnici, obzirom da je majka petmilijarditog djeteta, sretna je majka odgovorila: "Svi su u bolnici divni, i sestre i liječnici i moram reći da zbog Mateja nemam nikakav specijalni tretman. Osoblje je jednako dobro prema svim majkama."

Na brijegu iznad dijela grada koji se zove Vrapče u 26 godini starom domu Gašparovih, ovih je dana bilo vrlo živahno i veselo.

Više od 20 članova obitelji vrlo je brzo doznalo za radosnu vijest i pohrlilo u dom Gašparovih da zajedno proslave Matejev dolazak na svijet.

Petmilijardita crnokosa beba mogla se zvati Ivan, Petar, Janko, Karlo ili Matej. Da dobije ime Matej odlučile su dvije stvari. Njegovom starijem bratu, dvoipolgodišnjem Tinu najviše se, izgleda, svidjelo ime Matej, koje je najčešće izgovorio, a osim toga predsjedniku Skupštine grada Zagreba dr Mati Mikiću tog je dana bio rođendan.

I tata Drago je presretan što je upravo njegov sin petmilijarditi Zemljanin. Vozeći se u tramvaju, nakon što je s prijateljima proslavio rođenje sina, čuo je kako ljudi pričaju o Mateju. Nije mogao suspregnuti osmijeh i sakriti ponos što je upravo on njegov otac.

Jubilarnoj su bebi počeli pristizati i prvi pokloni. Tvornica farmaceutskih proizvoda i dječje hrane "Pliva" poklonila mu je besplatnu hranu i kozmetiku za sljedećih šest mjeseci. Zajednička je želja sviju nas da Matej izraste u jednog sretnog i uspješnog čovjeka i da svoj život proživi u miru i sreći, kao i sve one generacije mladih koje će se još roditi, uljepšati život na Zemlji svojim prisustvom i zalagati se za dostojanstven život u miru i prijateljstvu među svim narodima koji nastanjuju našu planetu.

Matej danas