KINEZ I NARODNI RESTORAN

Na ćošku pred nekadašnjim "Narodnim restoranom” me dočekuje iznenađenje: vani pred restoranom - tamo gdje su decenijama stajali neki bezvezni stolovi s aluminijskim nogama, pokriveni još bezveznijim kockastim stolnjacima na kojima su bili poluspigani prljavi aluminijski ašenbeheri u metalnim farbama, dupla solenka s biberom, octom i uljem, te par praznih čaša za gem s crticom za dva-deci da te kelner ne prevari - sada su cerade, suncobrani i lijepo uređeni stolovi. Ulaz u restoran - tamo gdje smo nekada davno stajali u repu s košalnama i koji ti je decenijama nakon toga već na prvom koraku po svemu davao na znanje da je tu dugo bila  menza, a poslije nešto malo bolje za šljakere, studente i zalutale - sada je moderno uređen. Tu su mat stakla, mesing, zlatna slova, a unutra je sigurno isto raskošno uređeno: lijepi stolovi, diskretna rasvjeta i muzika, klima-uređaji, bahati šank i sve ostalo onako kako to danas mora biti.

Stišćem mesinganu kvaku - zatvoreno! Usred bijela dana još ne rade, ali i to je okay, jer tek sada vidim da na vratima i iznad restorana piše: Kineski restoran “Shangai”! Neka bude sto puta kineski, ali ja sam u zraku najednom osjetio čušpajz, i to kao da sam pao u veliki lonac pun čušpajza - opet vidim “Narodni restoran”, vidim tanjure s filekima, tripicama, kiselim zeljem, grahom... i sve oko mene, čak i “Sheraton”, odjednom miriši po čušpajzu. To je ono pravo, kakva “riža sim - riža tam”!  

I opet sam u blesavoj situaciji, kao divlji šaran među babuškama: kada mi netko veli “kod Shangaia”, ja ću znati i o čemu se radi i o čemu se radilo, a kada ja, koji ne mogu reći “kod Shangaia”, velim “kod bivšeg Narodnog restorana”, onda ću ispasti kao arhaični idiot - pa koga danas interesira ono “bivši”, pa još i “narodni”, a ionako nema pojma o čemu se radi?

Pa neka, takav sam - stari čudak koji to ne radi iz truca, nego još čak vjeruje da je u pravu!

Zato moram zagrebačke babuške naučiti pameti, jer ovo “bivši” ne vodi nikuda! Sve je polako bivše i sve više bivše: od bivšeg “Kuglia” do bivših “Grohara” i „Rukavine“, a niti bivšu „Otmjenost“ ne treba zaboraviti, a ako krene na još lošije, uskoro će biti i bivši Britanac, pa  možda čak i bivši Kaptol. Ili karikirano: Šipići imaju toliko love da bi, kad bi smjeli i htjeli, mogli kupiti i zagrebačku Katedralu, a ako će nekim vragom jednog dana smjeti i htjeti, pa kupe cijeli Kaptol i nazovu ga “Papiga” - ja ću babuškama i dalje govoriti “kod bivšeg Kaptola”, a ne “kod Papige”! 

I makar bio okružen cijelim jatom babuški koje znaju samo za “Papigu”, stalno ću govoriti isto, jer nisam rođen negdje u svemiru, nego baš tu, ispod Kaptola! A kod mladih babuški ću čak preći u ofenzivu - nema “bivšeg”! Njima ću reći “kod Narodnog restorana”, “kod Kuglia” i tako dugo pričati kako je to nekad bilo, dok ne počnu raditi kao i švicarske babuške, koje su već odavno po dućanima, kućama i ulicama napisale: “Kod Izvora; 1835”, “Kod Pluga; 1645”; “Kod Hoblića; 1813” - iako nitko živ nema blagog pojma kako je izgledao taj izvor, hoblić ili plug. I kad uspijem, babuške će jednoga dana sâme napisati “Kod Kuglia; 1835”, Britanac ne će nikada postati “bivši Britanski Trg”, a i iznad “Shangaia”, ili što god tamo došlo kad netko “Shangai” opet proda, zatvori ili promjeni ime, stajati će “kod Narodnog restorana; 1945”. 

Cerade i suncobrani pred bivšim “Narodnim restoranom” mi se ipak čine prešareni, i to je zato, jer na svakom metru piše “Stella Artois”. Opet nešto novo - možda je to postalo tradicionalno kinesko piće u Zagrebu!? Gazda je to k'o Bog metnuo radi onih prekoputa, iz “Sheratona”, jer misli da mu ne bi došli ako bi umjesto “Stella Artois” pisalo “Zagrebačka pivovara” ili “Ožujsko pivo”. Brzo je skopčao pa kopa kao i drugi u našem turizmu, da gastronomsku tragediju i ne spominjemo - ponudi ono strano, tako da stranci odmah vide kako o tome nemamo pojma, a umjesto domaćeg, ponudi ono “naše drugo” - tako da stranci i dalje misle da smo i mi bili pod Turcima i da smo na Balkanu.

Zato je u tom pogledu restoran kineskog naroda na mjestu bivšeg restorana hrvatskog naroda ipak korak naprijed - tu se sigurno neće desiti da ti ponude balkansko-turske  specijalitete, neće ti ponuditi ćevapčiće i ražnjiće, a kad pitaš “Pa dobro, imate li nešto drugo?”, čuješ “Imamo ćevapčiće bez ražnjića, a možete uzeti i ražnjiće bez ćevapčića”, a ti onda: “Pa čekajte, je li to cijeli izbor?”, pa čuješ “A, ne gospodine, imamo još miješano meso!”. I to je mat! Na kraju, tu negdje usred tvojeg dragog Zagreba kompletno izgubiš kompas i provokativno pitaš: “A plučica na kiselo?” i onda dođe odgovor “A šta je to? To si najbolje potražite u Sloveniji!” Znam da bi se netko kao Mladen Delić u takvoj situaciji opet bacio u predinfarktno stanje i zavikao iz petnih žila: “Pa ljudi, da li je to moguće?”. Je, moguće je - previše istinitih događaja kruži kao vic! I zato je dobro da je “Shangai” na mjestu “Narodnog restorana” - jer moglo se je i nešto strašno gore desiti! U svakom slučaju, danas ću otići negdje drugdje, jer još uvijek najviše volim jesti sa žlicom!

Inače, prvi Kinez u kvartu je bio zagrebčanin kojeg smo zvali “Kinez”. Iako mu je mama bila naše gore list, kao mali je iz genetski nepoznatih uzroka jako ličio na malog Kineza, a poslije, kada se je protegnuo do plafona i smršavio, jako je ličio na velikog Kineza, tako da mu je taj nadimak i ostao. Kao i svi mi, najčešće je visio u „Kafi“, kafiću “Astorija” na čošku Račkoga, i zato je “Shangai” bez cerade “Stella Artois” trebao doći tamo gdje je “Astoria” još uvijek sa ceradom “Ožujsko pivo”.

Kinez nije nikad bio u Kini, ali mi je ipak jednog dana - tada sam već svirao u “Koraljima” - donio predivni kineski zimski kaput, trifrtaljac, dlakavac, i to karo-kan s ogromnim tamno-zelenim i bijelim kvadratima. Poklonio mi ga je - veli da se takve stvari ne plaćaju - a ja sam ga zaboravio pitati gdje je to takav dućan, tako da i sâm ponekad tamo svratim, ako nije u Kini.

Kod Drage iz Lopašićeve je bilo drugačije, njemu se je sve moralo platiti. Imao je sve što smo trebali - ploče, trapki, kožne jakne, devize... Samo te pita “Što?”, “Koliko?” ili “Koji broj?” i tu je - kao iz šešira! Pravi profi - jedino žive kedere nije držao! Veliš mu da ti je vinterica premala, pa ako na lageru momentalno nije imao veću, čuješ da će slijedećeg tjedna skočiti do Stuttgarta i da će sve štimati. Izgleda da sam mu bio jako drag, jer mi je čak i on neke stvari poklonio! Htio sam svakako platiti, ali mi je rekao da ne brinem, jer on ionako još nikada nije nešto platio. Veli, čak i kada dobije manji broj, onda ne mijenja, već se fino vrati u dućan i stavi veći preko manjega. Tek poslije, kada sam kao mladić upoznao dečke iz Dubrave, shvatio sam da su Drago i neki drugi dečki iz kvarta zapravo bili amateri.

U Dubravi se je tada moglo dobiti zbiljam sve: od kineskih školjki do skupocjenog nakita i avionskog motora! Dođeš u neku rupu, kad tamo veste, šulje, kravate, odijela - prva francuska liga - sve lijepo i uredno poredano na štangama, kao u butiku! A ispod - fino poslagane taškice, cipelice i čizmice. To je bio rezultat moderne organizacije i pravog timskog rada: ekipe su vježbale, mirovale i onda “zuuum” – dvotjedna blic-turneja od Azurne obale do Pariza, i nakon toga sve u neku rupu u Dubravi. Na štangu - kao u butiku, a ispod fino poslagane taškice, cipelice i čizmice. Danas mi se čini da su jedino Trešnjevčani ispali staromodno-pošteni bedaci - kako se ne bi stalno međusobno makljali po Trešnjevci,  zabavu su proširili do centra grada. 

Inače, Kinez mi je rekao da je s Kinezima u Zagrebu danas potpuno drugačije i da je grad pun kineskih dućana s pravim Kinezima. Veli da je to logično i da je sve krenulo od biznisa sa cvikerima: neki Kinezi koji su bili na Velesajmu i švrljali po gradu, slučajno su vidjeli da “Panika” u Jurišićevoj i slični, po cijeni od 19.-; 39.-, 59.- i 79.- kuna prodaju cvikere koji Kinu napuštaju u sanducima uz cijenu od jedne kune po paru cvikera. Odmah su skužili da je Zagreb prava ludnica, pa su neki ostali, poženili se s našim curama i danas pričaju hrvatski bolje od novo-Hrvata. Kinez veli da je i to logično, jer strani jezik moraš dobro naučiti, da su  Kinezi marljiviji od Hrvata, a to moraju i biti jer na Sveticama nemreš na kineskom prodavati majice, hlače, pamuk, svilu i ostalo. Jeftino i dobro, “Made in China, Dubrava”.

Kad ga opet vidim, onda ću točno znati da li zagrebački Kinezi piju “Stella Artois” ili “Ožujsko pivo” umjesto “Tsingtao” i “Yanjing” - jer kada Kinez nešto veli, to je ziherica! Sve je kod njega ziherica, iako on nije pravi Kinez, on je ipak Kinez iz purgerskog  kvarta, dok su oni  drugi samo kineski zagrebčanci, dojdeki i dotepenci. Naš Kinez čak ne šljivi rižu - jasno i glasno veli da su mu, još od malih kineskih nogu, žganci, mlinčeki i tijesto puno bolji i tvrdi, da je s košalnom išao u „Narodni restoran“, još bi sigurno dodao čušpajz i kuhani grah sa šunkom!

Zato svima mora biti jasno kao dan da nam ne trebaju kineski restorani s rižom koju Kinezi pripremaju na stočetrdesetisedam načina, jerbo tijesto im raste nigdje, a dobiva se iz brašna  koje nemaju pa zato Kinezi sade rižu, a mi koji imamo umjesto njih otvaramo kineske restorane kako ne bi nudili naše žgance, mlinčeke i štrukle dok Kinezima fali čak i kukuruzno brašno pa si sanjaju tijesto iz krušne peći s nadjevom od oraha, sira ili maka, a preko puta „Sheratona“ nude jelovnik s onim kaj imaju i možeju à la „proljetna salata s rižom – ljuta riža u proljetnoj juhici – suha riža s prženom patkom – pržena riža s kineskim bambusom – desert kineski kompot "rizi-bez-bizi“ dok mi imamo, a bedaci ne ćemo preko puta „Sheratona“ sve redom metnuti na dnevni red od juhice, pogačice, arambašića, krvavice, čvaraka do kulena, pršuta i paškog sira na mjestu „Narodnog restorana“ i mirisa čušpajza iz košalni i zato “Dole riža – Sloboda mlincima, za Hrvatsku kuhinju sa Štruklom naprijed!” kako bi naši, ali ne moji, „Kinezi“ i oni koji se prave Kinezi, konačno shvatili da jedini pravi put završava u autohtonoj hrvatskoj kuhinji, a pravi Kinezi bu ionako shvatili da na putu do jelovnika u mojem kvartu trebaju prvo u osnovnu školu prelaskom na talijansku ili francusku kuhinju i to tako da se svaki deseti Kinez bez obzira na godine i spol iskrca na obali Velikog kanala s vilicom i nožem u ruci te sa ili bez štapića odmah pređe na francusku kuhinju i da se ne zaustavi do talijanske kuhinje kako bi onda francuzi i talijani k nama, kao izbjeglice, ravno u “Sheraton” a ako baš hoćeju nekaj od mog „Narodnog restorana“ onda fino košalnu u ruku pa u red za čušpajz bez štapića. 

Haugh!

POVRATAK

Habi i ja smo noćas prevalili dobar komad puta, skoro hiljadu kilometara. Nigdje nije bilo niti gužve niti čekanja - od Züricha, preko Milana, Venecije i Trsta do slovenske granice prošli smo kao kroz puter. I onda je počela zezancija! Možda zato jer Janez još uvijek nije shvatio da vlasnika lijepog hrvatskog pasoša, koji mu je Habi naivno pružio, mora tretirati kao susjeda iz „oduvijek-smo-dio-Europe“-zemlje; možda zato jer mu je ulazak u EU pošemerio poneku koordinatu, pa se u odnosu na nas, za koje valjda misli da smo s nekakvog „Istoka“,  neosnovano vidi u ulozi samozvanog čuvara EU-državnog pečata; možda nenamjerno, jer misli da tako i dalje mora biti, nastavlja u stilu onih „Zdravo druže“-brkatih koji su nam prije njega, ne samo na graničnim prijelazima, predugih decenija vadili mast... ili možda ipak samo zato jer smo dobre volje došli na mjesto koje kvari raspoloženje - ne znam!

„Zeleno svijetlo“ smo dobili nakon pola sata gombanja, ali smo nakon toga morali još pola sata pričekati na Habijev pasoš, jer se je Janez koji mu ga je trebao vratiti negdje izgubio. Kada je dobio pasoš, uvijek dobri i strpljivi Habi je samo rekao “Izvrsno, sad konačno možemo dalje”, a ja sam si mislio kako nas dvojica nismo bili iznimka već da se radilo o standardnom „tretmanu“, te da za to zapravo nije kriv Janez, već naša uvijek defanzivna politika koja se ne zna postaviti niti onda, ako netko iskazuje sklonost maltretiranju hrvatskih građana prilikom prelaska granice.

Šviceri bi to, da su na našem mjestu, brzo riješili: ako Slovenci namjerno zadržavaju i  zafrkavaju, onda se odmah primjenjuje pravilo reciprociteta! To bi izgledalo otprilike ovako: dođe talijanska registracija i ti fino veliš: “Dobar dan, lijepo da ste došli – u našoj zemlji ste dragi gost ... pa ako hoćete skrenuti na stranu, tamo vas čeka tanjurić domaće juhice!“. I  jasno - nema pasoša koji zahtijeva dugotrajnu kontrolu, nema skakanja oko auta, nema pregleda prtljage! A kada dođe Janez, s njim odmah na stranu i umjesto juhice počinje pregled  - od dokumenata i prtljage do homologizacije auta (jer auspuf nije... jer farovi nisu... jer u gepeku fali...). Reciprocitet! Svaka državna vlast može šikanirati strance, ali to da netko misli da je on sada “Europa”, a mi smo ne znam što - to je ipak trećerazredno!

No, s vremenom će ionako sve doći na svoje mjesto. A ja ću do tada Janezu davati plastičnu   iskaznicu kako bih izbjegao fleku istovjetnu onoj kakva mi je tom neprilikom uletila u švicarski pasoš - pa neka štambilj s grbom dežele metne gdje mu paše!

Kavana "Korzo" 

Kada smo došli u Zagreb, Habi me je ostavio na ćošku kod kavane “Korzo”. U gradu je takav krkljanac da mi je još sada krivo što je zbog mene ušao u sam centar košnice. Prije ću ja na ovim jadnim nogama stići do Đamke pješke preko Gornjeg grada, nego on s autom kroz centar do Petrove.

Prolazim pored kavane „Korzo“ i dok me nekaj oko srca štreca zbog otužnog residuuma nekad elitne zagrebačke kavane, negdje iz sjećanja mi naviru slike impozantnog interijera s kraja pedesetih. I par grupica lijepo zrihtanih starijih gospođa i bakica u priči na svojem redovnom tjednom sastanku uz čaj i kolačić. Dolazile su iz svih dijelova grada, uglavnom tramvajem do Frankopanske, pa zatim šetnja Ilicom do „Kuglija“ gdje se pogleda ili kupi neka knjiga, kuverta, papir ili tinta, i onda, točno na vrijeme, ravno preko puta u „Korzo“ na zagrebački „five o'clock tea“. Od četiri sata poslijepodne „Korzo“ je bio njihov, kao da je  svaka purgerska obitelj imala svoju bakicu u „Korzu“. No, kako je vrijeme prolazilo, uz stolove je bilo sve manje bakica i sve više praznih mjesta, da bi ona zadnja iz kružoka jednog dana, vjerojatno rezignirano konstatirala (kao na primjer Jagodina baka Božica koja je s devedeset još uvijek odlazila u „Korzo“):  „Od mojih više nema niti jedne“!

Za nas puno mlađe, „Kugli“ je bio jedina knjižara gdje su sve školske knjige i kojekakve sitnice mogle kupiti na jednom mjestu, a „Korzo“ nam je bio lokal koji se gledao samo izvana.

A nakon što su ga preuredili i napravili pizzeriu - čak niti izvana!  

Ilica 21 

Skrećem desno u Ilicu i kao svaki puta, zastajem ispred dućana s kožnom galanterijom na broju 21, gdje je moja mama nekada imala radnju s pletenom robom.

Radnja se je zvala “Otmjenost”. To je bio najbolji štrikeraj u gradu i uz to u samom centru grada, tako da je  radnja išla izvanredno – đemperi, šalovi, kape, rukavice, čarape, pa čak i haljine bili su na cijeni, pogotovo ako se je radilo o kvalitetnom ručnom radu i ako se je moglo naručiti po mjeri. Poslije, u vrijeme kada su se počele nositi najlon-čarape koje su na svakojake načine dolazile izvana, mama je uvela i popravak čarapa. Danas, kada se toliko stvari baca već pri prvom manjem kvaru, sigurno čudno zvuči da su se nekad i najlon čarape krpale.

U cijeloj radnji, za mene je najvažnija bila jedna ladica iza pulta u kojoj je bila crna drvena zdjelica za sitni novac. Svaki puta kada sam otvorio ladicu, zdjelica je bila puna novčića i kao da je jedva čekala da si uzmem barem za „jedan-dinar-jedna-kugla“-sladoled, slance ili za neki kolač u slastičarni odmah iza ugla u Gundulićevoj. Zato sam novčiće uzimao i po nekoliko puta za redom, a drvena zdjelica kao da je bila bez dna! Svaki put kad sam otvarao tu ladicu, osjećao sam se kao Aladin nakon što je rekao “Sezame, otvori se!”.

Radnja je mami oduzeta 1956.g., a ja i danas, u nekad crnoj a sada izblijediloj i još uvijek drvenoj zdjelici držim trzalice.

Uspinjača 

Na Gornji grad sam došao s uspinjačom. To je najkraći put iz Ilice do Gornjeg grada i zato je uspinjača uvijek bila važna, posebno za starije.

Kao klinac, uspinjačom sam svaki dan išao u špilšul kod Tante Hanne. Uspinjača je ujutro uvijek bila pretrpana, jer nas je svaki put bilo puno i previše. Unutra je bila halabuka, svi smo se gurali s taškicama i taškama, noseva nalijepljenih na staklo ili zabijenih u nečiji pupak, i svaki puta smo se ponovno bojali da ne pukne sajla i da se ovako prenatrpani ne otkotrljamo dole. Ponekad sam znao projuriti pored uspinjače - kada si mlad, stube možeš preletjeti i doći do Dverca pješke prije uspinjače koja ti je pobjegla pred nosom ili koja neće krenuti baš onda kada ti se najviše žuri, koja onda ide  strašno polagano, i za koju još trebaš platiti.

Sada se krug  polako zatvara - opet trebam uspinjaču. Još mi samo fale pelene i onda je gotovo - čovječji život počinje i završava u pelenama, bespomočno i na ležima. Jedina razlika je da bebe brbljaju, brzo uče i rastu, a starci sve više šute, sve brže zaboravljaju i polako se tope. Ulazim u pristajnu zgradu i lijevo u staklenoj krletki, kao i prije pedeset godina, sjedi ZET-ovac koji prodaje karte. Uspinjača je prazna, pa pitam za specijalnu vožnju - za dvadeset kuna kreće odmah.

Dok uspinjača polako dobiva na visini, promatram kako se postupno otvara panorama grada i  pokušavam si zamisliti kako je mogao izgledati tip koji je na dnevni red gradske uprave uspio dogurati prijedlog da se Uspinjača demontira, kako bi se mogli napraviti kafići, te da se na mjestu Gradske kavane napravi salon automobila. Vidim nešto brbljavo i masno u svijetlo-smeđem mongažu i s dugim bijelom šalom, i najednom mi postaje simpatična ona bezvezna Degenova “piš-me-vrit” kravata koja se je prije nekoliko godina uspješno suprotstavila takvom silovanju jezgre Grada. Razmišljam i o tome kako se više ne bojim pucanja sajle i da je to najvjerojatnije zbog toga, jerbo mi je polako pun kufer svega, te da to ne mora biti radi  godina, nego to ima neke veze s previše drugorazrednih na pozicijama gdje rade što hoće – evo čak su i za demontažu Uspinjače i Gradske pronašli neki interes.

  

Na Gornjem gradu je već na prvi pogled sve na svom mjestu. Uz Zrinjevac, Tuškanac, Šalatu, Maksimir i naravno uz moju Đamku i Krešić, ovo mi je najdraži dio grada. Gornji grad je uvijek bio tih i miran - baš za zaljubljene, a posebno za one stoički zaljubljene, koji satima sjede po klupama na Štrossmayerovom i zagrljeni šapću i guču dok promatraju gradske krovove. Oni konkretniji su pronalazili i bolja mjesta - skrivali su se po starim haustorima, imali svoje “tajne” prolaze koji su kroz dvorišta vodili iz jedne ulice u drugu, a za koje mnogi nisu znali - ili su se jednostavno spustili do Tuškanca i Dubravkinog puta. Tamo se je mnogo  komotnije moglo svašta raditi, pa bi svaka klupa i svaki panj mogli u nedogled pričati zanimljive priče. Posebno uzbudljivo je bilo u zadnjem redu ljetne pozornice - neki su po par večeri za redom gledali isti film, a da na kraju nisu znali o čemu se radilo.  

I sada je na klupi neki mladi par. On: „Moj problem nije gladost, već trbost!“; ona: “ Pa moraš nešta pojesti!”; on: “Danas nemam para. Otac će da mi dođe u subotu!”; ona: “A šta ti treba četrdêset?”. Vidi, vidi - “Dakavac” i “Štapalica”, i to baš tu, na klupi ispod Habernika! Predugo sam ja vani i očigledno sam zaboravio hrvatski, jer svaka treća riječ zagrebe uho - ali, bitno je da se oni razmeju! Znam da nisu jugofili, već oni naši pravi, veliki Hrvati koji su Hrvatsku  tako jako zadužili, da ih sada u Zagrebu tako jako mnogo ima - ali ipak mi je nekako krivo što nije točno dvanaest sati, pa da s Lotrščaka opali top. I to puno jače nego obično!

Nekad se je s ove iste klupe čulo nešto sasvim drugačije: 

ona: “Ma nemoj - kaj ne vidiš da su mi usta našminkana!”; 

on: “Vi'š kak' je ovdje lijepo!”, a ona: “Je, ali furt me kuštraš!”.

Špilšul Tante Hanne

Odlučujem se za kratku šetnju i na kraju stojim pred kućom u kojoj je pred više od pedeset godina bio moj špilšul - špilšul kod Tante Hanne. Izuzev promjena na kući, sve mi se čini isto i kao da pred sobom opet vidim Tante Hannu u tamno-sivom kompletu i bijeloj naštirkanoj bluzi, na glavi crni šešir s trakicom, a preko ruke taška sa zlatnom kopčom i velikom ručkom od bambusa. I kao da opet čujem “O mein lieber Augustin, Augustin, Augustin; o mein lieber Augustin, alles ist hin!” - jednu od pjesmica koje smo uvijek pjevali tako glasno, da su se naši tanki dječji glasići čuli čak i vani na cesti. “O mein lieber Augustin” u policijskoj državi punoj žbira, u vrijeme kad se “u ime naroda” i glava gubila.

No, nekim čudom, Tante Hanna i njen vrtić su i dalje funkcionirali kao i u godinama prije nego što se je narod dočepao vlasti, komunistička vlast naroda, Tito i partija i jednih i drugih, a Beograd svega skupa. Žbiri valjda nisu znali što da naprave s bakicom koja zapraf čak ne zna niti hrvatski, okuplja dječicu iz nekakvih dekadentnih obitelji, uči djecu pjevati, vjerojatno nekakve provokativne, ako ne i protunarodne pjesmice na njemačkom, te nakon svega toga svi skupa satima nešto traže po Tuškancu, gdje veliki narodni zaslužnici skromno žive u tuđim viletinama. Vjerojatno su zaključili da starica neće dugo i da je najbolje da ju još tih par godina puste na miru. Tako nas je ona i dalje pazila i kao da čak nije niti primijetila da joj je neki nadobudni aktivista velikim bijelim slovima “spontano” okrečio cijelu kuću sa “Smrt fašizmu - sloboda narodu!” i sličnim parolama koje vode u svijetlu proletersku budućnost, a koje su inače bile obvezni “ukras” i „privilegija“ kuća na trgovima i prometnim ulicama.

Sunce je i vrijeme je lijepo. Tante Hanna bi nas u takve dane odvela u Tuškanac. Najčešće smo se spustili po serpentinama iza prolaza kroz dvorište u Demetrovoj. U tom dvorištu je  jedne godine bio na drvenim skelama izložen ogromni kit koji je zalutao u Jadran, a završio na kamionu s prikolicom za Gornji grad. Onako majušni, cijelo ljeto smo prolazili pored njega,  gledali ga odozdo i čudili se ogromnim četkama koje je imao umjesto zubiju. U Tuškancu smo se šetali i igrali, a pošto su kod Tante Hanne bile i curice, ja sam se najviše volio igrati s Renatom Borić (Štrok) zato jer mi je bila susjeda iz kvarta, a ne zato jer je bila jako hercik i zgodna. Igrali smo se sa žirevima i kestenjima, smrdljivi Martin i hruštevi su nam vukli kutije šibica, a kada  smo se sjeli na tricikle ili pogurali drvene „Uzor“-romobile, onda nam nigdje nije bilo kraja! Ponekad se i padalo i najgore je bilo kad se na šoderu ostružu koljena.  

I danas sam uvjeren  da smo se mi tada puno bolje igrali od naše djece i unuka. Ma kakvi električni autići, helikoperi, roboti, video sim, iPod tam ... a za curice iz kvarta moraš prvo u FaceBook ... kakve Lego-kocke i kompjuteri, kad se čak i slova najbolje nauče ako se grah lijepi po papiru - i to s ljepilom koje smo pravili od brašna.

Špilšul Tante Hanne postojao je do sredine pedesetih godina i mislim da sam bio u njenoj zadnjoj grupi. S Tante Hannom i njenim špilšulom je i zadnji zagrebački špilšul postao dio nepovratne  prošlosti – i baš zato i pišem!

Kamenita vrata

Ispred Kamenitih vrata, s desne unutrašnje strane je prastara apoteka u čijem izlogu su uvijek stajale starinske šale za tucanje i miješanje lijekova kao i puno drugih apotekarskih  naprava. S lijeve strane je bio šuster koji je oduvijek bio jako star i tako zgrbljen, da je izgledalo kao da s nosom radi po kalupu. Tako je godinama radio i tako je valjda i otišao dragom Bogu gore.

Na mjesto starog šustera nije došao Mister-Minit koji nema kaj tražiti na Gornjem gradu, nego butik koji vodi supruga mojeg kompjuterskog prijatelja Gorana Rubića, a vis-à-vis je picerija s provjereno najgorim mini-pizzama na cijeloj Mliječnoj stazi. S druge, vanjske strane Kamenitih, na ćošku s Radićevom, postavljen je kip nekakvog viteza. Naprijed je pločica i sigurno piše o komu i čemu se radi, međutim ne želim niti prići niti pročitati – ove statue ionako nema u mojim sjećanjima. Valjda ju je netko izvukao na svijetlo dana samo zbog toga, kako bi gradski oci mogli odlučiti da baš taj vitez paše baš uz Doru Krupićevu i nigdje drugdje - pogotovo ne tamo gdje je nekad možda bio. Usprkos svemu, nije loše,  dapače - samo da još jednog ne pronađu!

  

Želim kupiti svjećice, ali to niti ovoga puta ne štima. Kada god naletim, časne sestre ili još nisu otvorile dućan ili su već zatvorile - pa kad baš i danas tako mora biti, samo ću se pomoliti. Nekad smo tu stalno “hodočastili” - kada smo nešto loše napravili, previše popili ili zgriješili, onda smo se sjetili da se negdje možemo i pomoliti kako bi nam Bog oprostio sve naše grijehe, pa bi na povratku svratili na Kamenita vrata, pomolili se i mirne savjesti otišli doma. Naročito nakon “Starih krovova” gdje se išlo na pravi čaj, na “kratki čaj” iliti rakiju i na kuhano vino s klinčekima i gdje smo imali štamtiš za kojim se je brbljalo i tračalo, dogovaralo kada i kuda u kino, prepričavalo “tko, s kim i što”, a oni zaljubljeni bi se i malo stiskali.

Prije se je uvijek molilo jednu molitvu koju si imao u glavi, “Oče naš”, “Anđelu čuvaru” ili nešto drugo. Ne znam kada sam zadnji puta pomolio “Oče naš”, jer mi to u odnosu na moju zbilju ništa ne znači - to je suhoparna molitva koja me samo označuje kao vjernika koji zna moliti. Postojali su i molitvenici s prigodnim molitvama ili se molilo tako da se molitva nekomu posvetila - na primjer ozdravljenju nekog tebi dragoga. Ako ti je do toga bilo jako stalo ili je bila neka frka, tada si zavjetovao i neku svoju žrtvu. Tako sam se je na primjer u svim proteklim godinama ukupno pet puta zarekao da neću jesti meso po jedan dan u tjednu, pa već puno ljudi misli da sam uvjereni vegetarijanac.

Danas je ta molitva više osobna i pretvorila se zapravo u dijalog o vlastitim problemima, jer prava molitva na Kamenitim vratima je samo osobna molitva: puno bolje od “Zdravo Marijo, milosti puna...” je direktno “Joj, Majko Božja s Kamenitih vrata, daj mi pomogni da to i to...” 

I što je čovjek stariji, dijalog s Majkom milosrđa je dulji, a prije nego odeš, ne smiješ zaboraviti Svetog Antuna koji te čeka uza zid desno i koji sve izgubljeno uvijek pronađe.

Ovoga puta sam se čak morao sjesti u klupicu, jer moj je dijalog zbiljam dobro potrajao, dok nisam došao do kraja. Nakon dugog sjedenja u klupici i nakon posebno dugog osobnog  razgovora s glavnim šefom gore, jedva sam se izvukao iz klupe. Noge su mi skroz utrnule i jako teško sam se podignuo - ali niz Radićevu će sve već biti puno lakše!

DALMOŠI S JELAČIĆ PLACA

Pozvao sam kelnericu i platio, ali ostajem za stolom još neko vrijeme. Petak je. Baš je dobro da sam prvo otišao na Kamenita vrata! Ostajem samo tri dana, do nedjelje, i ako se to odmah ne obavi, na kraju sve ispadne knap i uletiš u cajtnot. Savjest me je grizla svaki puta kad sam odlazio iz Zagreba, a da nisam otišao do Kamenitih vrata. Dođeš, zapališ svjećicu, izmoliš nešto i odeš zamišljen.

Lotrščak je opalio, vrijeme je za pokret. Prelazim preko trga i stojim u kratkom repu pred kioskom ispred “Dubrovnika”. Na stanici gužva, oko mene gužva, ovdje je uvijek bila gužva.

Na Trgaču je uvijek bilo puno ljudi: tu se je prolazilo, susretalo, čekalo, sastajalo, pričalo, kupovalo, trgovalo i švercalo - i zato je tu uvijek bila gužva. Gužve je nekad bilo čak i u podzemnom WC-u pred “Croatiom” - koji je na sreću zatvoren i izgleda zatrpan - ali ona prava gužva je uvijek bila baš na ovom mjestu, na ovoj tramvajskoj stanici! To je bila gužva u ritmu valova plime: ljudi čekaju na stanici, onda se pojavi devetka i stane pred knjižarom ispod Nebodera, tridesetak metara lijevo od prve gomilice; onda vozač otvori vrata, pa svi potrče na lijevo prema tramvaju, ali vozač zatvara vrata točno pred nosom onih koji su prvi stigli do ulaza; zatim tramvaj kreće i zaustavlja se tridesetak metara desno, pa svi jure na desno, ali vrata se za peh opet prerano zatvaraju, tramvaj kreće i gotovo - vrati se i čekaj! 

Ipak, apsolutni svjetski prvaci u pravljenju gužve na Trgaču bili su Dalmoši: satima su znali visiti u grozdovima pred Neboderom i “Dubrovnikom” (dok ih pred “Singerom” ispod „Merkantila“ nije bilo ni za lijek, jer su tamo bili Essekeri i ostali Slavonci).

Gustoća njihovih grozdova bila je veća od one u svemirskoj crnoj rupi, a pokušaj probijanja do sredine kako bi se ulovilo nešto od onog što pričaju o svom “Hajduku”, završavao je već na leđima vanjskog kruga koji je bio čvrst i nabijen kao beton. Čak su i po kiši cupkali u “kanađankama” i “šuškavcima” - neumorno i po svakom vremenu pričali su o svom “Hajduku”, a kada bi netko pred ponoć dotrčao sa zadnjim izdanjem “Sportskih” - oko njega je stvoren novi grozd. To su nezaboravne slike - cijela južna strana trga je bila njihova, a sve je počelo baš na ovom mjestu - i to u grozdovima! Ta veza je bila tako čvrsta, da se odonda zagrebački Dalmoši drže čvrsto skupa i kad ne cupkaju u grozdovima.

A onda, polako ali sigurno, prestajalo se cupkati, pa su se preselili u kavanu “Dubrovnik”, prvo dole, a poslije na prvi kat - i promijenili teme. Uz “Hajduk” se je počelo pričati o kreditima, autima, dobrim mjestima - ukratko o svemu onome što život u Zagrebu čini lakšim i ljepšim.  A purgeri, koji nikada nisu cupkali na špici, koji čak nisu niti navijači “Hajduka” i koji se ne guraju skupa u grozdovima, već radije vode pet parnica po svakom susjedu, pregradnom zidu i graničnom kolcu - počeli su jamrati kako na svakih deset direktora u Zagrebu dolazi po pet Dalmoša i dva Ličana, da su to sve “rivelinjosi”, “žmigavci” i režimski ljudi, te da su Dalmoši lijeni, da im se ne dela i da cugaju od malih nogu. Lansirali su i brdo viceva na račun Dalmoša - u koje neki zagrebački bedaci i dan-danas vjeruju!

Za uzvrat, Dalmoši su svoj direktorski prosjek poboljšali na osam u deset; iz manjih društvenih stanova su prešli u veće - one kadrovske i na boljim lokacijama; bilo ih je sve više  i na sve boljim mjestima, a i njihov “networking” je sve bolje radioI Na kraju - za razliku od mnogih koji žele što brže zaboraviti što su prije bili - oni su ostali isti: prije svega Dalmoši, pa onda Hajdukovci, a tek nakon toga partijci, direktori, rukovodioci, upravitelji, šefovi i sve ono što je purgere uzrujavalo. I makar to purgeri ne priznaju, a Dalmoši o tom i ne razmišljaju, činjenica je da su zagrebački Dalmoši već odavno postali pravi Zagrepčani - “Made in Zagreb, Dalmatia”. Daj to probaj s Hercegovcem - rodi se sa slikom Zagreba u ruci, provede deset godina u Zagrebu - i na kraju ništa!

Da nije bilo Dalmoša, danas niti sam Zagreb ne bi bio baš ovako lijep, i da njih nema, puno bi naših stvari palo u zaborav - i to baš ovdje, usred Zagreba. To se vidi i na primjeru iz muzike: kada smo konačno opet dobili našu Hrvatsku i preuzeli “Jugoton”, prvo što je direktor-purger napravio bilo je to da je “Jugoton” postao “Croatia Records”. Jasno i logično! Nakon toga, godinama se snima teška kuruza - i to gôra nego ikad! Forsirano se snima i gura sve što vuče na Balkan i na Čolićevu “Gori vatra!”, a melos, tekstovi, pjesme i pjevanje koje bi netko konačno i zauvijek morao izbaciti iz studija i etera, postaju “Croatia Records” uspješnice - što po novo-hrvatskom znači hit koji nije od Lepe Brene.

To je purger - od sve te pljugotine napravi “novi” balkanski brand, veže ga uz ime “Croatia Records” i još dobrovoljno robuje svoj onoj srce-drapateljnoj kuruzi koja se je u zadnjih tridesetak godina prosula s brdovitih dijelova Balkana. Na kraju, takvo njesra pošalješ i na Euroviziju, gdje će neki naš, ali ne moj, vlastitim glasom iskompleksirani dečko u odijelu dostojnom presvlake neke kištre od par kubika, u roku odmah uspjeti uvjeriti Europu da čak ne znamo pošteno obaviti niti bivši posao Lepe Brene i Zdravka Čolića. A neki naši i ne moji, će, onako usput, još opaliti maksimum od dvanaest hrvatskih bodova na konto Beograda - da slučajno ne bi bilo zabune kuda sve to spada! “Mnogo dobro otpevano, bre!”, fučkaj NATO bombardiranje - jedino kaj igra je zajednički domaći teren po Kaštelanovom „dođi prijatelju - mi smo na Balkanu“! Ipak, usprkos mojoj tikvi neshvatljivih i sramotnih hrvatskih dvanaest bodova, pokušaj da Beograd bude domaćin EU-songa za hrvatski sljedeći nastup nije uspio. Krivac je neka Ukrajinka koja je osvojila prvo mjesto usprkos hrvatskih bodova i za koju vele da ne voli pravoslavne pa Ruse, a neke druge navodno ne spominje!

Osobno odjednom muzički naivan, moj glas sam principijelno dao curi iz Albanije - iako joj doljnje lage baš nisu najbolje ležale, a i song je zapraf bio bez veze.. 

A što u isto vrijeme u “Croatia Records” radi Dalmoš koji nije direktor, Siniša iz “MI”-ovaca koji su nekad davno tako dobro svirali i to posebno vlastite, rijetko dobre kompozicije? Ruje i kopa po zaboravljenim arhivima, traži neke stare tonske zapise i, valjda zato što se zove Škarica, spašava svaku traku koja se još spasiti dade! Možda i zato, kako na kraju ne bi ispalo da neki Turci imaju više od nas materijala koji se dotikavlju Vali Hohnjec, Jasne Benedek, Ive Robića i drugih. Jerbo, izgleda da još samo Dalmoši znaju da je stara zagrebačka škola uvijek postojala - od Iva Paljetka, Drage Diklića do Karla Metikoša. Dobro mi je moj dida Vjeko nekad davno rekao da smo svi mi takvi nikakvi, da još jedino Dalmoši mogu spasiti Hrvatsku. “Croatia Records” i balkansku muzičku baštinu nije spominjao.

I zato me ne čudi razgovor s mojim Matom iz Travnika pa iz Švicarske pa iz Hrvatske, koji je nedavno kupio kuću u Sesvetama. Pita me: “Škoro pjeva na Velesajmu, hočeš li doći?”, a ja pitam: “A ko je taj Škoro?”, ljuti se: “Pa ti čak ne znaš ni za Severinu, otkuda si ti bogamu?”. “Iz Zagreba, a ona?” pitam ja, a Mate veli: “Ne znam, ali znam da joj je “Djevojka sa sela“ najveća uspješnica!”. Porno „uspješnicu“ i sex-video „djevojke sa sela“ nije spominjao.

Da, svašta mi to danas slušamo i pjevamo! Nekad su Dalmoši pjevali svoje, a mi naše, da bi danas mi pjevali tuđe kao da je naše, a Dalmoši opet svoje i spašavali naše! I to ti isto dođe jasno, nekako samo po sebi! A da smo to samo htjeli, naučili bi nas oni čak i ono što nama u ovim krajevima uopće ne leži: kako se drži zajedno - kao u čamcu, kako se vuče zajedno - kao mrežu, te kako se pjeva zajedno - onako lijepo, u klapi! U klapi bi sve lipo pivali, od one “Vre ptičeki spiju” pa do “Tamare”, a ne da u hrpi unisono soliramo: “Imal jesam sto jezer, pa mi ih je neko zel” ili “Mleka, putra, sira, vrhnja, jajca i krumpira – sve to ide v beli Zagreb-grad”. Zato ga sad i imaš kakav je, nafutran Škorom & Co - fučkaj purgersko solo pjevanje!

Osobno, Dalmoše ipak najviše volim kad su direktori u Dalmaciji i to mi nitko nemre zameriti. Kao Zagrepčane, pa makar bili i direktori, čovjek ih mora cijeniti iz barem tri razloga: zato što su baš zagrebački Dalmoši davno prije Amera otkrili “networking” i razvili ga do savršenstva baš u Zagrebu; zato što su purgerima uzaludno godinama davali besplatni primjer o tome kako se drži skupa i zato što su “MI”-ovci bili najbolji zagrebački band “Made in Zagreb, Dalmatia”.

Osim i povrh toga, primjerice: niti jedan tramvajko još nije uspio zeznuti nekog zagrebačkog Dalmoša tako da taj ostane visiti priklješten u grozdu na vratima tramvaja kao što se to baš sada desilo jednom mladom gosponu koji se s lijevom rukom, koju je gurnuo između nečijih nogu, očajnički drži za pregradnu štangu; lijeva noga je još uvijek na prvoj štengi, desna  noga vesla po zraku dok trzajima desne ruke grčevito pokušava rastvoriti harmoniku od vrata  kako bi se uvukao u tramvaj - čak je i glavu gurnuo u procijep među vratima kao novu probu za dokazano žilavi purgerski vrat.

I baš to je ono što mi purgeri nismo bili u stanju naučiti: zagrebački Dalmoši bi radi Dalmoša koji visi na vratima prevrnuli avion ili zaustavili brzi vlak, a kamoli ne tramvaj - a ovako, uz mnogobrojne glasne povike “Pomozite čovjeku!”, tramvaj s mladim gosponom koji još uvijek trza na vratima, odlazi i nestaje iza zavoja u Jurišićevoj.

“Otmjenost” – Ilica 21

Danas me mama nije odvela ravno u špilšul kod Tante Hanne, jerbo je nešto morala odnijeti u dućan. Otključala je i podignula rolo, otključala vrata i na pultu ostavila đempere koje je zapakirane u tankom bijelom papiru nosila preko ruke. Te đempere je sinoć donijela teta Olga  koja stanuje iznad Zvijezde i tamo štrika za mamu. Za mamu štrikaju i druge tete, ali one samo donesu stvari i odu, pa ih sve ne poznam. Ali, zato dobro znam tetu Šteficu i tetu Pepicu. One kod nas doma u djevojačkoj sobi krpaju najlon-čarape koje striček Vlado donosi  iz dućana u papirnatim vrećicama na kojima piše “Otmjenost”. Toga ima jako puno, tako da teta Štefica i teta Pepica cijeli dan zuje s mašinicama. One to rade strašno brzo, rastegnu čarapu, pregledaju pod lampicom, nategnu na kromiranu cijev s rupom u sredini, ulove očicu s kukicom na vrhu igle i “zzzz...” – mašinica zazuji kaj kod zubara Švare, diže i spaja očice i odmah je gotovo. Najlonke su onda tako dobro pokrpane, da se ništa ne vidi čak i onda kada je potrgan nat ili je očica otišla od koljena do pete. Maminim mušterijama se jako isplati popravljati čarape, jer to je puno jeftinije od novih talijanskih čarapa, dok se one domaće ne isplati niti kupiti, a kamoli krpati. Niti su dobre niti su lijepe, pa zato ženske s lijepim nogama kupuju talijanke od švercera, osim onih kojima je muž direktor pa im kupi čarape u Italiji za koju samo direktori imaju pasoš i smiju u Italiju, jer im je ovde  jako dobro pa ne bu zbrisali.  

Ja mislim da mama ima najljepši izlog i najljepši rolo u Zagrebu. Rolo ima metalnu mrežu s velikim okama, tako da se u izlogu sve vidi i onda kada je rolo spušten, strašno je čvrst i tako je lagan, da se sâm namota kada ga mama diže. Mamin izlog je pun vunenih đempera, vesti, šalova i rukavica koje stoje na staklenim stupovima i šajbama, a uvijek ima i slika sa zgodnim tetama koje se zadovoljno smiješe zato jer nose mamine kape i šalove. To se zove moda!

Mama radi i po narudžbi, tako da u duććanu ima puno žurnala u kojima se može izabrati sve za bebe, djecu i odrasle. Kada se nešto izabere, mama uzme mjeru, tete onda moraju brzo štrikati, a mušterija to podigne kada je gotovo. Mama onda dobije novce koji nam trebaju za život. U dućanu je uvijek gužva - mama ima cijeli dan puno posla i strašno puno radi. Veli da nam dobro ide, jerbo se zna da je to najbolji štrikeraj u Zagrebu, i da će raditi tako dugo, dok joj ne zemu dućan. Dućan joj još uvijek nisu zeli, iako su joj to već nekoliko puta prijetili. Dva puta je morala ići u Petrinjsku gdje su ju svaki puta gnjavili. Nije mi o tome htjela puno pričati, ali mi je rekla da nijedanput nije vidjela s kim razgovara, jer da su tipovi uvijek pred licem držali otvorene novine, a i noge su držali na stolu. Rekla je da će joj radnju uskoro uzeti kao i didi, jer im ona neće javljati što njene mušterije u dućanu pričaju, pa da dok ide – ide.

Kod dide su bili brži. Imao je dvije radnje s tekstilom, malu u Jurišićevoj i veliku u Bakačevoj, pa od njega znam kako to oni rade. Jednog jutra kada je dizao rolo u Bakačevoj, došao je žbir i rekao: “Ovo ste danas zadnji puta uradili, sada opet zatvorite i potpišite ovdje!”. Dida je spustio rolo i potpisao, a kada je svoj zlatni “Pelikan” htio spremiti u džep, žbir je rekao: “Tako to ne ide, baš mi se sviđa!”, uzeo mu filfeder iz ruke i pospremio u svoj džep. Dida veli da je taj žbir najobičniji šuft i da su svi oni impregnirani lopovlukom. Poslije je imao  problema s robom, a puno tekstila koji je bio u balama nije smio prodati, nego su mu i to otuđili. Kad didne bale završe u narodnim rukama onda se za to veli „konfiskacija“. U didinom dućanu je od tada državna radnja s tekstilom.

Dida je pisao žalbe koje su uvijek počinjale sa “Sadanjoj vlasti!” - veli da je to njih jako ljutilo, jer kao nisu oni samo „sadanji“, a oni su mu odgovarali s rješenjima koja su uvijek  završavala s “Presuda u ime naroda!” i “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”.

Od dide znam da su to floskule jer fašizam je mrtav, a narod će biti slobodan tek kad njih ne bu bilo. Veli da je jedino dobro to kaj ga nisu zaprli pa da kao striko Pero završi na Golom otoku. Nakon svega si je preko veze našel posel kod „Elke“ u Šubićevoj, al su ga odmah sterali, jer je pod pauzama držal govore. Dida sada stanuje u potkrovlju četverokatnice u Biankinijevoj 3, gdje su mu dozvolili da si napravi garsonjeru, jerbo je to prije njih bila njegova kuća. 
  

Jedan od đempera koje smo donijeli je završio u izlogu u koji se je mama uvukla na  koljenima i sada usput i malo uređuje. Nakon toga će me odvesti Tante Hanni, a vratiti će me ili nečija mama ili Tante Hanna. Kada se vratim, moja će taškica u kojoj imam gablec i voće biti prazna, i zato ću opet morati iz drvene zdjelice u maminoj ladici uzeti nešto novčića – malo za “Mlječnjak”, koji je odmah lijevo, i malo za slastičarnicu iza ugla u Gundulićevoj. Nakon toga ću se igrati ispred frizeraja “Geci” u dvorištu iza mamine radnje, tamo se uvijek nešto nađe. Na drugu stranu Ilice prema Kugliju ili Korzu, ne smijem prelaziti, jer to je za malu djecu postalo opasno - automobila ima sve više! U Ilici više čak niti oni u dućanu nisu sigurni, jer se kamioni zaletavaju u dućane. Tako je jedan kamion dojurio skroz gore iz Mesničke i pogodio cvjećarnicu u Ilici. Šofer ga je parkirao i otišao, a kamionu je pukla bremza pa je završio sto metara niže među cvijećem. Za mamu se ipak ne bojim, jerbo kamion iz Mesničke nemre strefiti njenu radnju. 

MOJ ZAGREB I JA, SAMI U ZAGREBU ...

Proklete noge, toliko su slabe da se jedva gibam po ovoj nizbrdici. Pa neću se valjda tu usred grada morati “spuštati” po nekim na trotoaru zamišljenim serpentinama!? Polako i oprezno se spuštam Radićevom od Kamenitih vrata prema Trgaću. Samo polako - nema više žurbe i jurnjave kao prilikom prijašnjih dolazaka. Prošle su već dvije godine otkada sam zaradio GBS i završio u bolnici pod aparatima za infuziju i disanje. Izvukli su me. Ruke su mi sada okay i snažne kao i prije iako stalno imam trnce u prstima, ali noge su mi ostale teške i nesigurne. Nekaj ne štima sa signalizacijom od kukova na dole, a i nervne ćelije u stopalima su dobro dobile po piksi! Zato mi je prednji dio stopala još uvijek drven, brzo se umaram i hodam kao Pinochio. Ima i drugih “efekata”, ali to je priča za sebe.

Pomišljam kako bih se nekad nasmijao onome koji bi mi rekao da ću jednoga dana imati problema pri spuštanju Radićevom. Dobro pazim da ne naletim na neki kamićak koji će me izbaciti iz ravnoteže ili čak i prevrnuti. Ovdje na sunčanoj strani ulice, trotoar je nekada znao biti pun napuhanih kvrga asfalta, ali njih na sreću više nema. Prolazim pored dućana gdje su nekada bile najbolje špagerice u gradu, spuštam se prema dućanu gdje je Dobrenić početkom šezdesetih lansirao prve “isprobaj pa nosi” hlače sa štange i pored prolaza prema Gornjem gradu i VI. gimnaziji stižem na Trgač. 

Umoran nakon tih pišljivih par-sto metara prevaljenih od Kamenitih vrata, sjedam ispod suncobrana za stol kafića odmah do Harmice. Srce mi je nekako “na mjestu”, iako je ovo jedan od novijih kafića u kojem još nisam bio. Zove se “Ban Caffe” - kaj god, zbiljam ljudi pretjeruju! Normalno bi bilo “Banov Caffe”, a ovako samo zbunjujemo strance koji će pomisliti da je gazda neki polupismeni željezničar.

Pokušavam se prisjetiti svih dućana između Harmice i Bakačeve, koji su nekad bili na mjestima gdje su sada kafići. Točno po redu, od izloga i izložene robe, natpisa, ulaza, vrata, do toga kako je unutra izgledalo. Da, baš tu gdje sada prolazi kelnerica noseći tacu s kavama, kao da vidim dio izloga u kojem stoji nekakva kutija s beštekom i oko nje noževi, kutljače, lonci i rajngle. Koncentriram se, želio bih povećati detalje kao da se radi o staroj razglednici, ali mi to ne uspijeva. Slike se pojavljuju u bljeskovima, nekako automatski i proizvoljnim redom: segment izloga, mesingana štanga na vratima, pultovi i stalaže u dućanu, tu je čak i oznojena prodavačica u plavoj kuti s otvorenim gornjim gumbima, smeđe kose, ali bez lica i s goblenom iznad džepa na kojem je crvenim koncem ispisano nešto čega se ne mogu sjetiti, a slova vidim samo kao nejasnu konturu. Zbunjen prodavačicom koja je neočekivano i incognito iskrsnula u mojim sjećanjima, zaključujem da bi mi valjda samo Freud mogao objasniti zašto mi je baš taj detalj sada pao na pamet i da je po ovako lijepom vremenu ionako pametnije gledati oko sebe, nego kopati po davno prošlim vremenima.       

Lijepo je ovdje! Zagreb je moji rodni grad. U prošlih dvadesetak godina često sam dolazio, ali tek sada me na dobro poznatoj kulisi po prvi puta privlače detalji na koje prije nisam obraćao pažnju. Pomišljam kako sam eto silom prilika pretvoren u “turistu”-promatrača i kako prije nisam imao vremena za takav luksuz. Promatram i čini mi se da sam jedini “promatrač”.

U mnoštvu ljudi tražim barem neko znano lice – bezuspješno, ostajem sam. Sâm, usred šarenog jata kojemu više ne pripadam! Znam da su stotine nekadanjih svakodnevnih susreta na svakom metru i ćošku nešto što još postoji samo u mojim sjećanjima; znam da ću nakon toliko proteklih godina teško sresti nekoga iz starih vremena; znam da za slučajni susret imam iste šanse kao i skitnica u očekivanju fićuka vlaka na pruzi čiji su pragovi odavno prekriveni travom, ali ipak me smeta spoznaja da su se i glasovi i govor toliko promijenili da mi zvuče strano. Ne usudim se reći: “čak i fizionomije su se promijenile” - pa nisam valjda neki rasistički nastrojeni dojdek koji je opsjednut bijelim čarapama, jerbo ne zna da su purgeri bili prvi koji su nosili bijele čarape iz Padove - ali ipak, čak mi i peseki izgledaju nekako kockasto-šaroliki i drugačiji.

Sâm usred Zagreba! Osjećam to gotovo fizički, prvo kao osjećaj nelagode, a nakon toga kao jasnu spoznaju. Sve je drugačije, to su neke druge face, to više nisu moji dečki - čak su i psi mutirali!

Slično bi se osjećao šaran-ljuskaš kojeg bi netko, u dubokom uvjerenju da čini dobro djelo, vratio u jednu od starih šljunčara u Rakitju. Tamo je divlji šaran nekad bio autohtona riba, ali danas on tamo nema što više tražiti, jerbo je neka budala u međuvremenu forsirano nasadila babuške - babuške  koje sve žderu, koje su promijenile floru i zauzele šaranov životni prostor. Prisjećam se, da sam sličan osjećaj imao početkom šezdesetih prilikom prve posjete Budimpešti - tada mi se je činilo kao da su neki drugi ljudi zamijenili one koji su izgradili taj predivan grad. Ekskluzivna svjetska roba po izlozima i na svakom  koraku brdo šminke - samo za neupućene, jerbo oni “prijašnji” u dućanima po sporednim ulicama još uvijek kupuju albus-sapun na vagu: “Malo manje odrežite!” – “Hvala, ovo će mi biti sasvim dosta!”. Ostavili su za sobom industriju i kazališta, da bi sada hodali u lošim cipelama, pokupili na placu s poda po koji list salate te si eventualno priuštili šalicu kave u nekom pajzlu ukradene metropole. List salate i kavica koju rado plaćaju - jerbo tako dugo dok plaćaš račune, zna se da si još uvijek živ! Da, Budimpešta je bila pokradena metropola puna šminke koja prikriva male istine svakodnevnog života!

Zbunjen tom asocijacijom - jer ako ništa drugo, u Zagrebu se bar ne govori mađarski i posvuda se čuje samo hrvatski u svojoj najčišćoj hercegovačko-posavskoj varijanti obogačenoj elementima književnog jezika stoljećima njegovanog na potezu između Viteza i Travnika - zaključujem da mi u ovom slučaju ne treba Sigmund Freud kako bih shvatio zašto se u rodnom gradu osjećam kao stranac! Jednostavno zato, jer mi je rodna gruda u Zagrebu, a ne u Grudi!

Ganga style

S druge strane, biti stranac u rodnom gradu je sasvim prirodno - nema tu nikakvog logičkog konflikta! Pred starom, dobro poznatom kulisom, sada je samo nova scena u kojoj mi je dodijeljena nezahvalna uloga scenskog mrtvaca koji je, slučajno provirivši iza kulisa, uletio u remake vlastitog filma s novim protagonistima. Starih protagonista više nema - lica su im ostala zagubljena u prošlosti, kao i lice prodavačice u plavoj kuti, a miješanje u remake s novim protagonistima ne može dobro završiti - kao niti u slučaju šarana koji se je vratio u jezero puno babuški! I da slučajno ne bi bilo zabune tko su tu “the good ones” i tko je na pravoj strani - babuške, naravno! Jatu babuški se čak ne može zamjeriti ako tog nepoželjnog dotepenca otjera na suho, jerbo mlađe generacije babuški nisu nikada niti vidjele šarana-ljuskaša. Šaranu još možeš samo držati fige, jer netko je nekad točno rekao “Cuius regio, ilius religio!” - “čija je vlast, njegova je i religija”! 

U takvoj situaciji najbolje je prihvatiti ulogu promatrača. Kao promatrač bez štamtiša, bar ću se moći sjesti gdje hoću i nesmetano promatrati bez nekad uobičajenih pozdrava i priča - kao putnik koji se je zaustavio u gradu za koji samo on zna da mu je to rodni grad! Kao stranac!

Naviru sjećanja i krećem stopama mladosti. Moj Zagreb i ja, sami u Zagrebu...