POVRATAK

Habi i ja smo noćas prevalili dobar komad puta, skoro hiljadu kilometara. Nigdje nije bilo niti gužve niti čekanja - od Züricha, preko Milana, Venecije i Trsta do slovenske granice prošli smo kao kroz puter. I onda je počela zezancija! Možda zato jer Janez još uvijek nije shvatio da vlasnika lijepog hrvatskog pasoša, koji mu je Habi naivno pružio, mora tretirati kao susjeda iz „oduvijek-smo-dio-Europe“-zemlje; možda zato jer mu je ulazak u EU pošemerio poneku koordinatu, pa se u odnosu na nas, za koje valjda misli da smo s nekakvog „Istoka“,  neosnovano vidi u ulozi samozvanog čuvara EU-državnog pečata; možda nenamjerno, jer misli da tako i dalje mora biti, nastavlja u stilu onih „Zdravo druže“-brkatih koji su nam prije njega, ne samo na graničnim prijelazima, predugih decenija vadili mast... ili možda ipak samo zato jer smo dobre volje došli na mjesto koje kvari raspoloženje - ne znam!

„Zeleno svijetlo“ smo dobili nakon pola sata gombanja, ali smo nakon toga morali još pola sata pričekati na Habijev pasoš, jer se je Janez koji mu ga je trebao vratiti negdje izgubio. Kada je dobio pasoš, uvijek dobri i strpljivi Habi je samo rekao “Izvrsno, sad konačno možemo dalje”, a ja sam si mislio kako nas dvojica nismo bili iznimka već da se radilo o standardnom „tretmanu“, te da za to zapravo nije kriv Janez, već naša uvijek defanzivna politika koja se ne zna postaviti niti onda, ako netko iskazuje sklonost maltretiranju hrvatskih građana prilikom prelaska granice.

Šviceri bi to, da su na našem mjestu, brzo riješili: ako Slovenci namjerno zadržavaju i  zafrkavaju, onda se odmah primjenjuje pravilo reciprociteta! To bi izgledalo otprilike ovako: dođe talijanska registracija i ti fino veliš: “Dobar dan, lijepo da ste došli – u našoj zemlji ste dragi gost ... pa ako hoćete skrenuti na stranu, tamo vas čeka tanjurić domaće juhice!“. I  jasno - nema pasoša koji zahtijeva dugotrajnu kontrolu, nema skakanja oko auta, nema pregleda prtljage! A kada dođe Janez, s njim odmah na stranu i umjesto juhice počinje pregled  - od dokumenata i prtljage do homologizacije auta (jer auspuf nije... jer farovi nisu... jer u gepeku fali...). Reciprocitet! Svaka državna vlast može šikanirati strance, ali to da netko misli da je on sada “Europa”, a mi smo ne znam što - to je ipak trećerazredno!

No, s vremenom će ionako sve doći na svoje mjesto. A ja ću do tada Janezu davati plastičnu   iskaznicu kako bih izbjegao fleku istovjetnu onoj kakva mi je tom neprilikom uletila u švicarski pasoš - pa neka štambilj s grbom dežele metne gdje mu paše!

Kavana "Korzo" 

Kada smo došli u Zagreb, Habi me je ostavio na ćošku kod kavane “Korzo”. U gradu je takav krkljanac da mi je još sada krivo što je zbog mene ušao u sam centar košnice. Prije ću ja na ovim jadnim nogama stići do Đamke pješke preko Gornjeg grada, nego on s autom kroz centar do Petrove.

Prolazim pored kavane „Korzo“ i dok me nekaj oko srca štreca zbog otužnog residuuma nekad elitne zagrebačke kavane, negdje iz sjećanja mi naviru slike impozantnog interijera s kraja pedesetih. I par grupica lijepo zrihtanih starijih gospođa i bakica u priči na svojem redovnom tjednom sastanku uz čaj i kolačić. Dolazile su iz svih dijelova grada, uglavnom tramvajem do Frankopanske, pa zatim šetnja Ilicom do „Kuglija“ gdje se pogleda ili kupi neka knjiga, kuverta, papir ili tinta, i onda, točno na vrijeme, ravno preko puta u „Korzo“ na zagrebački „five o'clock tea“. Od četiri sata poslijepodne „Korzo“ je bio njihov, kao da je  svaka purgerska obitelj imala svoju bakicu u „Korzu“. No, kako je vrijeme prolazilo, uz stolove je bilo sve manje bakica i sve više praznih mjesta, da bi ona zadnja iz kružoka jednog dana, vjerojatno rezignirano konstatirala (kao na primjer Jagodina baka Božica koja je s devedeset još uvijek odlazila u „Korzo“):  „Od mojih više nema niti jedne“!

Za nas puno mlađe, „Kugli“ je bio jedina knjižara gdje su sve školske knjige i kojekakve sitnice mogle kupiti na jednom mjestu, a „Korzo“ nam je bio lokal koji se gledao samo izvana.

A nakon što su ga preuredili i napravili pizzeriu - čak niti izvana!  

Ilica 21 

Skrećem desno u Ilicu i kao svaki puta, zastajem ispred dućana s kožnom galanterijom na broju 21, gdje je moja mama nekada imala radnju s pletenom robom.

Radnja se je zvala “Otmjenost”. To je bio najbolji štrikeraj u gradu i uz to u samom centru grada, tako da je  radnja išla izvanredno – đemperi, šalovi, kape, rukavice, čarape, pa čak i haljine bili su na cijeni, pogotovo ako se je radilo o kvalitetnom ručnom radu i ako se je moglo naručiti po mjeri. Poslije, u vrijeme kada su se počele nositi najlon-čarape koje su na svakojake načine dolazile izvana, mama je uvela i popravak čarapa. Danas, kada se toliko stvari baca već pri prvom manjem kvaru, sigurno čudno zvuči da su se nekad i najlon čarape krpale.

U cijeloj radnji, za mene je najvažnija bila jedna ladica iza pulta u kojoj je bila crna drvena zdjelica za sitni novac. Svaki puta kada sam otvorio ladicu, zdjelica je bila puna novčića i kao da je jedva čekala da si uzmem barem za „jedan-dinar-jedna-kugla“-sladoled, slance ili za neki kolač u slastičarni odmah iza ugla u Gundulićevoj. Zato sam novčiće uzimao i po nekoliko puta za redom, a drvena zdjelica kao da je bila bez dna! Svaki put kad sam otvarao tu ladicu, osjećao sam se kao Aladin nakon što je rekao “Sezame, otvori se!”.

Radnja je mami oduzeta 1956.g., a ja i danas, u nekad crnoj a sada izblijediloj i još uvijek drvenoj zdjelici držim trzalice.

Uspinjača 

Na Gornji grad sam došao s uspinjačom. To je najkraći put iz Ilice do Gornjeg grada i zato je uspinjača uvijek bila važna, posebno za starije.

Kao klinac, uspinjačom sam svaki dan išao u špilšul kod Tante Hanne. Uspinjača je ujutro uvijek bila pretrpana, jer nas je svaki put bilo puno i previše. Unutra je bila halabuka, svi smo se gurali s taškicama i taškama, noseva nalijepljenih na staklo ili zabijenih u nečiji pupak, i svaki puta smo se ponovno bojali da ne pukne sajla i da se ovako prenatrpani ne otkotrljamo dole. Ponekad sam znao projuriti pored uspinjače - kada si mlad, stube možeš preletjeti i doći do Dverca pješke prije uspinjače koja ti je pobjegla pred nosom ili koja neće krenuti baš onda kada ti se najviše žuri, koja onda ide  strašno polagano, i za koju još trebaš platiti.

Sada se krug  polako zatvara - opet trebam uspinjaču. Još mi samo fale pelene i onda je gotovo - čovječji život počinje i završava u pelenama, bespomočno i na ležima. Jedina razlika je da bebe brbljaju, brzo uče i rastu, a starci sve više šute, sve brže zaboravljaju i polako se tope. Ulazim u pristajnu zgradu i lijevo u staklenoj krletki, kao i prije pedeset godina, sjedi ZET-ovac koji prodaje karte. Uspinjača je prazna, pa pitam za specijalnu vožnju - za dvadeset kuna kreće odmah.

Dok uspinjača polako dobiva na visini, promatram kako se postupno otvara panorama grada i  pokušavam si zamisliti kako je mogao izgledati tip koji je na dnevni red gradske uprave uspio dogurati prijedlog da se Uspinjača demontira, kako bi se mogli napraviti kafići, te da se na mjestu Gradske kavane napravi salon automobila. Vidim nešto brbljavo i masno u svijetlo-smeđem mongažu i s dugim bijelom šalom, i najednom mi postaje simpatična ona bezvezna Degenova “piš-me-vrit” kravata koja se je prije nekoliko godina uspješno suprotstavila takvom silovanju jezgre Grada. Razmišljam i o tome kako se više ne bojim pucanja sajle i da je to najvjerojatnije zbog toga, jerbo mi je polako pun kufer svega, te da to ne mora biti radi  godina, nego to ima neke veze s previše drugorazrednih na pozicijama gdje rade što hoće – evo čak su i za demontažu Uspinjače i Gradske pronašli neki interes.

  

Na Gornjem gradu je već na prvi pogled sve na svom mjestu. Uz Zrinjevac, Tuškanac, Šalatu, Maksimir i naravno uz moju Đamku i Krešić, ovo mi je najdraži dio grada. Gornji grad je uvijek bio tih i miran - baš za zaljubljene, a posebno za one stoički zaljubljene, koji satima sjede po klupama na Štrossmayerovom i zagrljeni šapću i guču dok promatraju gradske krovove. Oni konkretniji su pronalazili i bolja mjesta - skrivali su se po starim haustorima, imali svoje “tajne” prolaze koji su kroz dvorišta vodili iz jedne ulice u drugu, a za koje mnogi nisu znali - ili su se jednostavno spustili do Tuškanca i Dubravkinog puta. Tamo se je mnogo  komotnije moglo svašta raditi, pa bi svaka klupa i svaki panj mogli u nedogled pričati zanimljive priče. Posebno uzbudljivo je bilo u zadnjem redu ljetne pozornice - neki su po par večeri za redom gledali isti film, a da na kraju nisu znali o čemu se radilo.  

I sada je na klupi neki mladi par. On: „Moj problem nije gladost, već trbost!“; ona: “ Pa moraš nešta pojesti!”; on: “Danas nemam para. Otac će da mi dođe u subotu!”; ona: “A šta ti treba četrdêset?”. Vidi, vidi - “Dakavac” i “Štapalica”, i to baš tu, na klupi ispod Habernika! Predugo sam ja vani i očigledno sam zaboravio hrvatski, jer svaka treća riječ zagrebe uho - ali, bitno je da se oni razmeju! Znam da nisu jugofili, već oni naši pravi, veliki Hrvati koji su Hrvatsku  tako jako zadužili, da ih sada u Zagrebu tako jako mnogo ima - ali ipak mi je nekako krivo što nije točno dvanaest sati, pa da s Lotrščaka opali top. I to puno jače nego obično!

Nekad se je s ove iste klupe čulo nešto sasvim drugačije: 

ona: “Ma nemoj - kaj ne vidiš da su mi usta našminkana!”; 

on: “Vi'š kak' je ovdje lijepo!”, a ona: “Je, ali furt me kuštraš!”.

Špilšul Tante Hanne

Odlučujem se za kratku šetnju i na kraju stojim pred kućom u kojoj je pred više od pedeset godina bio moj špilšul - špilšul kod Tante Hanne. Izuzev promjena na kući, sve mi se čini isto i kao da pred sobom opet vidim Tante Hannu u tamno-sivom kompletu i bijeloj naštirkanoj bluzi, na glavi crni šešir s trakicom, a preko ruke taška sa zlatnom kopčom i velikom ručkom od bambusa. I kao da opet čujem “O mein lieber Augustin, Augustin, Augustin; o mein lieber Augustin, alles ist hin!” - jednu od pjesmica koje smo uvijek pjevali tako glasno, da su se naši tanki dječji glasići čuli čak i vani na cesti. “O mein lieber Augustin” u policijskoj državi punoj žbira, u vrijeme kad se “u ime naroda” i glava gubila.

No, nekim čudom, Tante Hanna i njen vrtić su i dalje funkcionirali kao i u godinama prije nego što se je narod dočepao vlasti, komunistička vlast naroda, Tito i partija i jednih i drugih, a Beograd svega skupa. Žbiri valjda nisu znali što da naprave s bakicom koja zapraf čak ne zna niti hrvatski, okuplja dječicu iz nekakvih dekadentnih obitelji, uči djecu pjevati, vjerojatno nekakve provokativne, ako ne i protunarodne pjesmice na njemačkom, te nakon svega toga svi skupa satima nešto traže po Tuškancu, gdje veliki narodni zaslužnici skromno žive u tuđim viletinama. Vjerojatno su zaključili da starica neće dugo i da je najbolje da ju još tih par godina puste na miru. Tako nas je ona i dalje pazila i kao da čak nije niti primijetila da joj je neki nadobudni aktivista velikim bijelim slovima “spontano” okrečio cijelu kuću sa “Smrt fašizmu - sloboda narodu!” i sličnim parolama koje vode u svijetlu proletersku budućnost, a koje su inače bile obvezni “ukras” i „privilegija“ kuća na trgovima i prometnim ulicama.

Sunce je i vrijeme je lijepo. Tante Hanna bi nas u takve dane odvela u Tuškanac. Najčešće smo se spustili po serpentinama iza prolaza kroz dvorište u Demetrovoj. U tom dvorištu je  jedne godine bio na drvenim skelama izložen ogromni kit koji je zalutao u Jadran, a završio na kamionu s prikolicom za Gornji grad. Onako majušni, cijelo ljeto smo prolazili pored njega,  gledali ga odozdo i čudili se ogromnim četkama koje je imao umjesto zubiju. U Tuškancu smo se šetali i igrali, a pošto su kod Tante Hanne bile i curice, ja sam se najviše volio igrati s Renatom Borić (Štrok) zato jer mi je bila susjeda iz kvarta, a ne zato jer je bila jako hercik i zgodna. Igrali smo se sa žirevima i kestenjima, smrdljivi Martin i hruštevi su nam vukli kutije šibica, a kada  smo se sjeli na tricikle ili pogurali drvene „Uzor“-romobile, onda nam nigdje nije bilo kraja! Ponekad se i padalo i najgore je bilo kad se na šoderu ostružu koljena.  

I danas sam uvjeren  da smo se mi tada puno bolje igrali od naše djece i unuka. Ma kakvi električni autići, helikoperi, roboti, video sim, iPod tam ... a za curice iz kvarta moraš prvo u FaceBook ... kakve Lego-kocke i kompjuteri, kad se čak i slova najbolje nauče ako se grah lijepi po papiru - i to s ljepilom koje smo pravili od brašna.

Špilšul Tante Hanne postojao je do sredine pedesetih godina i mislim da sam bio u njenoj zadnjoj grupi. S Tante Hannom i njenim špilšulom je i zadnji zagrebački špilšul postao dio nepovratne  prošlosti – i baš zato i pišem!

Kamenita vrata

Ispred Kamenitih vrata, s desne unutrašnje strane je prastara apoteka u čijem izlogu su uvijek stajale starinske šale za tucanje i miješanje lijekova kao i puno drugih apotekarskih  naprava. S lijeve strane je bio šuster koji je oduvijek bio jako star i tako zgrbljen, da je izgledalo kao da s nosom radi po kalupu. Tako je godinama radio i tako je valjda i otišao dragom Bogu gore.

Na mjesto starog šustera nije došao Mister-Minit koji nema kaj tražiti na Gornjem gradu, nego butik koji vodi supruga mojeg kompjuterskog prijatelja Gorana Rubića, a vis-à-vis je picerija s provjereno najgorim mini-pizzama na cijeloj Mliječnoj stazi. S druge, vanjske strane Kamenitih, na ćošku s Radićevom, postavljen je kip nekakvog viteza. Naprijed je pločica i sigurno piše o komu i čemu se radi, međutim ne želim niti prići niti pročitati – ove statue ionako nema u mojim sjećanjima. Valjda ju je netko izvukao na svijetlo dana samo zbog toga, kako bi gradski oci mogli odlučiti da baš taj vitez paše baš uz Doru Krupićevu i nigdje drugdje - pogotovo ne tamo gdje je nekad možda bio. Usprkos svemu, nije loše,  dapače - samo da još jednog ne pronađu!

  

Želim kupiti svjećice, ali to niti ovoga puta ne štima. Kada god naletim, časne sestre ili još nisu otvorile dućan ili su već zatvorile - pa kad baš i danas tako mora biti, samo ću se pomoliti. Nekad smo tu stalno “hodočastili” - kada smo nešto loše napravili, previše popili ili zgriješili, onda smo se sjetili da se negdje možemo i pomoliti kako bi nam Bog oprostio sve naše grijehe, pa bi na povratku svratili na Kamenita vrata, pomolili se i mirne savjesti otišli doma. Naročito nakon “Starih krovova” gdje se išlo na pravi čaj, na “kratki čaj” iliti rakiju i na kuhano vino s klinčekima i gdje smo imali štamtiš za kojim se je brbljalo i tračalo, dogovaralo kada i kuda u kino, prepričavalo “tko, s kim i što”, a oni zaljubljeni bi se i malo stiskali.

Prije se je uvijek molilo jednu molitvu koju si imao u glavi, “Oče naš”, “Anđelu čuvaru” ili nešto drugo. Ne znam kada sam zadnji puta pomolio “Oče naš”, jer mi to u odnosu na moju zbilju ništa ne znači - to je suhoparna molitva koja me samo označuje kao vjernika koji zna moliti. Postojali su i molitvenici s prigodnim molitvama ili se molilo tako da se molitva nekomu posvetila - na primjer ozdravljenju nekog tebi dragoga. Ako ti je do toga bilo jako stalo ili je bila neka frka, tada si zavjetovao i neku svoju žrtvu. Tako sam se je na primjer u svim proteklim godinama ukupno pet puta zarekao da neću jesti meso po jedan dan u tjednu, pa već puno ljudi misli da sam uvjereni vegetarijanac.

Danas je ta molitva više osobna i pretvorila se zapravo u dijalog o vlastitim problemima, jer prava molitva na Kamenitim vratima je samo osobna molitva: puno bolje od “Zdravo Marijo, milosti puna...” je direktno “Joj, Majko Božja s Kamenitih vrata, daj mi pomogni da to i to...” 

I što je čovjek stariji, dijalog s Majkom milosrđa je dulji, a prije nego odeš, ne smiješ zaboraviti Svetog Antuna koji te čeka uza zid desno i koji sve izgubljeno uvijek pronađe.

Ovoga puta sam se čak morao sjesti u klupicu, jer moj je dijalog zbiljam dobro potrajao, dok nisam došao do kraja. Nakon dugog sjedenja u klupici i nakon posebno dugog osobnog  razgovora s glavnim šefom gore, jedva sam se izvukao iz klupe. Noge su mi skroz utrnule i jako teško sam se podignuo - ali niz Radićevu će sve već biti puno lakše!