Na ćošku pred nekadašnjim "Narodnim restoranom” me dočekuje iznenađenje: vani pred restoranom - tamo gdje su decenijama stajali neki bezvezni stolovi s aluminijskim nogama, pokriveni još bezveznijim kockastim stolnjacima na kojima su bili poluspigani prljavi aluminijski ašenbeheri u metalnim farbama, dupla solenka s biberom, octom i uljem, te par praznih čaša za gem s crticom za dva-deci da te kelner ne prevari - sada su cerade, suncobrani i lijepo uređeni stolovi. Ulaz u restoran - tamo gdje smo nekada davno stajali u repu s košalnama i koji ti je decenijama nakon toga već na prvom koraku po svemu davao na znanje da je tu dugo bila menza, a poslije nešto malo bolje za šljakere, studente i zalutale - sada je moderno uređen. Tu su mat stakla, mesing, zlatna slova, a unutra je sigurno isto raskošno uređeno: lijepi stolovi, diskretna rasvjeta i muzika, klima-uređaji, bahati šank i sve ostalo onako kako to danas mora biti.
Stišćem mesinganu kvaku - zatvoreno! Usred bijela dana još ne rade, ali i to je okay, jer tek sada vidim da na vratima i iznad restorana piše: Kineski restoran “Shangai”! Neka bude sto puta kineski, ali ja sam u zraku najednom osjetio čušpajz, i to kao da sam pao u veliki lonac pun čušpajza - opet vidim “Narodni restoran”, vidim tanjure s filekima, tripicama, kiselim zeljem, grahom... i sve oko mene, čak i “Sheraton”, odjednom miriši po čušpajzu. To je ono pravo, kakva “riža sim - riža tam”!
I opet sam u blesavoj situaciji, kao divlji šaran među babuškama: kada mi netko veli “kod Shangaia”, ja ću znati i o čemu se radi i o čemu se radilo, a kada ja, koji ne mogu reći “kod Shangaia”, velim “kod bivšeg Narodnog restorana”, onda ću ispasti kao arhaični idiot - pa koga danas interesira ono “bivši”, pa još i “narodni”, a ionako nema pojma o čemu se radi?
Pa neka, takav sam - stari čudak koji to ne radi iz truca, nego još čak vjeruje da je u pravu!
Zato moram zagrebačke babuške naučiti pameti, jer ovo “bivši” ne vodi nikuda! Sve je polako bivše i sve više bivše: od bivšeg “Kuglia” do bivših “Grohara” i „Rukavine“, a niti bivšu „Otmjenost“ ne treba zaboraviti, a ako krene na još lošije, uskoro će biti i bivši Britanac, pa možda čak i bivši Kaptol. Ili karikirano: Šipići imaju toliko love da bi, kad bi smjeli i htjeli, mogli kupiti i zagrebačku Katedralu, a ako će nekim vragom jednog dana smjeti i htjeti, pa kupe cijeli Kaptol i nazovu ga “Papiga” - ja ću babuškama i dalje govoriti “kod bivšeg Kaptola”, a ne “kod Papige”!
I makar bio okružen cijelim jatom babuški koje znaju samo za “Papigu”, stalno ću govoriti isto, jer nisam rođen negdje u svemiru, nego baš tu, ispod Kaptola! A kod mladih babuški ću čak preći u ofenzivu - nema “bivšeg”! Njima ću reći “kod Narodnog restorana”, “kod Kuglia” i tako dugo pričati kako je to nekad bilo, dok ne počnu raditi kao i švicarske babuške, koje su već odavno po dućanima, kućama i ulicama napisale: “Kod Izvora; 1835”, “Kod Pluga; 1645”; “Kod Hoblića; 1813” - iako nitko živ nema blagog pojma kako je izgledao taj izvor, hoblić ili plug. I kad uspijem, babuške će jednoga dana sâme napisati “Kod Kuglia; 1835”, Britanac ne će nikada postati “bivši Britanski Trg”, a i iznad “Shangaia”, ili što god tamo došlo kad netko “Shangai” opet proda, zatvori ili promjeni ime, stajati će “kod Narodnog restorana; 1945”.
Cerade i suncobrani pred bivšim “Narodnim restoranom” mi se ipak čine prešareni, i to je zato, jer na svakom metru piše “Stella Artois”. Opet nešto novo - možda je to postalo tradicionalno kinesko piće u Zagrebu!? Gazda je to k'o Bog metnuo radi onih prekoputa, iz “Sheratona”, jer misli da mu ne bi došli ako bi umjesto “Stella Artois” pisalo “Zagrebačka pivovara” ili “Ožujsko pivo”. Brzo je skopčao pa kopa kao i drugi u našem turizmu, da gastronomsku tragediju i ne spominjemo - ponudi ono strano, tako da stranci odmah vide kako o tome nemamo pojma, a umjesto domaćeg, ponudi ono “naše drugo” - tako da stranci i dalje misle da smo i mi bili pod Turcima i da smo na Balkanu.
Zato je u tom pogledu restoran kineskog naroda na mjestu bivšeg restorana hrvatskog naroda ipak korak naprijed - tu se sigurno neće desiti da ti ponude balkansko-turske specijalitete, neće ti ponuditi ćevapčiće i ražnjiće, a kad pitaš “Pa dobro, imate li nešto drugo?”, čuješ “Imamo ćevapčiće bez ražnjića, a možete uzeti i ražnjiće bez ćevapčića”, a ti onda: “Pa čekajte, je li to cijeli izbor?”, pa čuješ “A, ne gospodine, imamo još miješano meso!”. I to je mat! Na kraju, tu negdje usred tvojeg dragog Zagreba kompletno izgubiš kompas i provokativno pitaš: “A plučica na kiselo?” i onda dođe odgovor “A šta je to? To si najbolje potražite u Sloveniji!” Znam da bi se netko kao Mladen Delić u takvoj situaciji opet bacio u predinfarktno stanje i zavikao iz petnih žila: “Pa ljudi, da li je to moguće?”. Je, moguće je - previše istinitih događaja kruži kao vic! I zato je dobro da je “Shangai” na mjestu “Narodnog restorana” - jer moglo se je i nešto strašno gore desiti! U svakom slučaju, danas ću otići negdje drugdje, jer još uvijek najviše volim jesti sa žlicom!
Inače, prvi Kinez u kvartu je bio zagrebčanin kojeg smo zvali “Kinez”. Iako mu je mama bila naše gore list, kao mali je iz genetski nepoznatih uzroka jako ličio na malog Kineza, a poslije, kada se je protegnuo do plafona i smršavio, jako je ličio na velikog Kineza, tako da mu je taj nadimak i ostao. Kao i svi mi, najčešće je visio u „Kafi“, kafiću “Astorija” na čošku Račkoga, i zato je “Shangai” bez cerade “Stella Artois” trebao doći tamo gdje je “Astoria” još uvijek sa ceradom “Ožujsko pivo”.
Kinez nije nikad bio u Kini, ali mi je ipak jednog dana - tada sam već svirao u “Koraljima” - donio predivni kineski zimski kaput, trifrtaljac, dlakavac, i to karo-kan s ogromnim tamno-zelenim i bijelim kvadratima. Poklonio mi ga je - veli da se takve stvari ne plaćaju - a ja sam ga zaboravio pitati gdje je to takav dućan, tako da i sâm ponekad tamo svratim, ako nije u Kini.
Kod Drage iz Lopašićeve je bilo drugačije, njemu se je sve moralo platiti. Imao je sve što smo trebali - ploče, trapki, kožne jakne, devize... Samo te pita “Što?”, “Koliko?” ili “Koji broj?” i tu je - kao iz šešira! Pravi profi - jedino žive kedere nije držao! Veliš mu da ti je vinterica premala, pa ako na lageru momentalno nije imao veću, čuješ da će slijedećeg tjedna skočiti do Stuttgarta i da će sve štimati. Izgleda da sam mu bio jako drag, jer mi je čak i on neke stvari poklonio! Htio sam svakako platiti, ali mi je rekao da ne brinem, jer on ionako još nikada nije nešto platio. Veli, čak i kada dobije manji broj, onda ne mijenja, već se fino vrati u dućan i stavi veći preko manjega. Tek poslije, kada sam kao mladić upoznao dečke iz Dubrave, shvatio sam da su Drago i neki drugi dečki iz kvarta zapravo bili amateri.
U Dubravi se je tada moglo dobiti zbiljam sve: od kineskih školjki do skupocjenog nakita i avionskog motora! Dođeš u neku rupu, kad tamo veste, šulje, kravate, odijela - prva francuska liga - sve lijepo i uredno poredano na štangama, kao u butiku! A ispod - fino poslagane taškice, cipelice i čizmice. To je bio rezultat moderne organizacije i pravog timskog rada: ekipe su vježbale, mirovale i onda “zuuum” – dvotjedna blic-turneja od Azurne obale do Pariza, i nakon toga sve u neku rupu u Dubravi. Na štangu - kao u butiku, a ispod fino poslagane taškice, cipelice i čizmice. Danas mi se čini da su jedino Trešnjevčani ispali staromodno-pošteni bedaci - kako se ne bi stalno međusobno makljali po Trešnjevci, zabavu su proširili do centra grada.
Inače, Kinez mi je rekao da je s Kinezima u Zagrebu danas potpuno drugačije i da je grad pun kineskih dućana s pravim Kinezima. Veli da je to logično i da je sve krenulo od biznisa sa cvikerima: neki Kinezi koji su bili na Velesajmu i švrljali po gradu, slučajno su vidjeli da “Panika” u Jurišićevoj i slični, po cijeni od 19.-; 39.-, 59.- i 79.- kuna prodaju cvikere koji Kinu napuštaju u sanducima uz cijenu od jedne kune po paru cvikera. Odmah su skužili da je Zagreb prava ludnica, pa su neki ostali, poženili se s našim curama i danas pričaju hrvatski bolje od novo-Hrvata. Kinez veli da je i to logično, jer strani jezik moraš dobro naučiti, da su Kinezi marljiviji od Hrvata, a to moraju i biti jer na Sveticama nemreš na kineskom prodavati majice, hlače, pamuk, svilu i ostalo. Jeftino i dobro, “Made in China, Dubrava”.
Kad ga opet vidim, onda ću točno znati da li zagrebački Kinezi piju “Stella Artois” ili “Ožujsko pivo” umjesto “Tsingtao” i “Yanjing” - jer kada Kinez nešto veli, to je ziherica! Sve je kod njega ziherica, iako on nije pravi Kinez, on je ipak Kinez iz purgerskog kvarta, dok su oni drugi samo kineski zagrebčanci, dojdeki i dotepenci. Naš Kinez čak ne šljivi rižu - jasno i glasno veli da su mu, još od malih kineskih nogu, žganci, mlinčeki i tijesto puno bolji i tvrdi, da je s košalnom išao u „Narodni restoran“, još bi sigurno dodao čušpajz i kuhani grah sa šunkom!
Zato svima mora biti jasno kao dan da nam ne trebaju kineski restorani s rižom koju Kinezi pripremaju na stočetrdesetisedam načina, jerbo tijesto im raste nigdje, a dobiva se iz brašna koje nemaju pa zato Kinezi sade rižu, a mi koji imamo umjesto njih otvaramo kineske restorane kako ne bi nudili naše žgance, mlinčeke i štrukle dok Kinezima fali čak i kukuruzno brašno pa si sanjaju tijesto iz krušne peći s nadjevom od oraha, sira ili maka, a preko puta „Sheratona“ nude jelovnik s onim kaj imaju i možeju à la „proljetna salata s rižom – ljuta riža u proljetnoj juhici – suha riža s prženom patkom – pržena riža s kineskim bambusom – desert kineski kompot "rizi-bez-bizi“ dok mi imamo, a bedaci ne ćemo preko puta „Sheratona“ sve redom metnuti na dnevni red od juhice, pogačice, arambašića, krvavice, čvaraka do kulena, pršuta i paškog sira na mjestu „Narodnog restorana“ i mirisa čušpajza iz košalni i zato “Dole riža – Sloboda mlincima, za Hrvatsku kuhinju sa Štruklom naprijed!” kako bi naši, ali ne moji, „Kinezi“ i oni koji se prave Kinezi, konačno shvatili da jedini pravi put završava u autohtonoj hrvatskoj kuhinji, a pravi Kinezi bu ionako shvatili da na putu do jelovnika u mojem kvartu trebaju prvo u osnovnu školu prelaskom na talijansku ili francusku kuhinju i to tako da se svaki deseti Kinez bez obzira na godine i spol iskrca na obali Velikog kanala s vilicom i nožem u ruci te sa ili bez štapića odmah pređe na francusku kuhinju i da se ne zaustavi do talijanske kuhinje kako bi onda francuzi i talijani k nama, kao izbjeglice, ravno u “Sheraton” a ako baš hoćeju nekaj od mog „Narodnog restorana“ onda fino košalnu u ruku pa u red za čušpajz bez štapića.
Haugh!
Nema komentara:
Objavi komentar