DALMOŠI S JELAČIĆ PLACA

Pozvao sam kelnericu i platio, ali ostajem za stolom još neko vrijeme. Petak je. Baš je dobro da sam prvo otišao na Kamenita vrata! Ostajem samo tri dana, do nedjelje, i ako se to odmah ne obavi, na kraju sve ispadne knap i uletiš u cajtnot. Savjest me je grizla svaki puta kad sam odlazio iz Zagreba, a da nisam otišao do Kamenitih vrata. Dođeš, zapališ svjećicu, izmoliš nešto i odeš zamišljen.

Lotrščak je opalio, vrijeme je za pokret. Prelazim preko trga i stojim u kratkom repu pred kioskom ispred “Dubrovnika”. Na stanici gužva, oko mene gužva, ovdje je uvijek bila gužva.

Na Trgaču je uvijek bilo puno ljudi: tu se je prolazilo, susretalo, čekalo, sastajalo, pričalo, kupovalo, trgovalo i švercalo - i zato je tu uvijek bila gužva. Gužve je nekad bilo čak i u podzemnom WC-u pred “Croatiom” - koji je na sreću zatvoren i izgleda zatrpan - ali ona prava gužva je uvijek bila baš na ovom mjestu, na ovoj tramvajskoj stanici! To je bila gužva u ritmu valova plime: ljudi čekaju na stanici, onda se pojavi devetka i stane pred knjižarom ispod Nebodera, tridesetak metara lijevo od prve gomilice; onda vozač otvori vrata, pa svi potrče na lijevo prema tramvaju, ali vozač zatvara vrata točno pred nosom onih koji su prvi stigli do ulaza; zatim tramvaj kreće i zaustavlja se tridesetak metara desno, pa svi jure na desno, ali vrata se za peh opet prerano zatvaraju, tramvaj kreće i gotovo - vrati se i čekaj! 

Ipak, apsolutni svjetski prvaci u pravljenju gužve na Trgaču bili su Dalmoši: satima su znali visiti u grozdovima pred Neboderom i “Dubrovnikom” (dok ih pred “Singerom” ispod „Merkantila“ nije bilo ni za lijek, jer su tamo bili Essekeri i ostali Slavonci).

Gustoća njihovih grozdova bila je veća od one u svemirskoj crnoj rupi, a pokušaj probijanja do sredine kako bi se ulovilo nešto od onog što pričaju o svom “Hajduku”, završavao je već na leđima vanjskog kruga koji je bio čvrst i nabijen kao beton. Čak su i po kiši cupkali u “kanađankama” i “šuškavcima” - neumorno i po svakom vremenu pričali su o svom “Hajduku”, a kada bi netko pred ponoć dotrčao sa zadnjim izdanjem “Sportskih” - oko njega je stvoren novi grozd. To su nezaboravne slike - cijela južna strana trga je bila njihova, a sve je počelo baš na ovom mjestu - i to u grozdovima! Ta veza je bila tako čvrsta, da se odonda zagrebački Dalmoši drže čvrsto skupa i kad ne cupkaju u grozdovima.

A onda, polako ali sigurno, prestajalo se cupkati, pa su se preselili u kavanu “Dubrovnik”, prvo dole, a poslije na prvi kat - i promijenili teme. Uz “Hajduk” se je počelo pričati o kreditima, autima, dobrim mjestima - ukratko o svemu onome što život u Zagrebu čini lakšim i ljepšim.  A purgeri, koji nikada nisu cupkali na špici, koji čak nisu niti navijači “Hajduka” i koji se ne guraju skupa u grozdovima, već radije vode pet parnica po svakom susjedu, pregradnom zidu i graničnom kolcu - počeli su jamrati kako na svakih deset direktora u Zagrebu dolazi po pet Dalmoša i dva Ličana, da su to sve “rivelinjosi”, “žmigavci” i režimski ljudi, te da su Dalmoši lijeni, da im se ne dela i da cugaju od malih nogu. Lansirali su i brdo viceva na račun Dalmoša - u koje neki zagrebački bedaci i dan-danas vjeruju!

Za uzvrat, Dalmoši su svoj direktorski prosjek poboljšali na osam u deset; iz manjih društvenih stanova su prešli u veće - one kadrovske i na boljim lokacijama; bilo ih je sve više  i na sve boljim mjestima, a i njihov “networking” je sve bolje radioI Na kraju - za razliku od mnogih koji žele što brže zaboraviti što su prije bili - oni su ostali isti: prije svega Dalmoši, pa onda Hajdukovci, a tek nakon toga partijci, direktori, rukovodioci, upravitelji, šefovi i sve ono što je purgere uzrujavalo. I makar to purgeri ne priznaju, a Dalmoši o tom i ne razmišljaju, činjenica je da su zagrebački Dalmoši već odavno postali pravi Zagrepčani - “Made in Zagreb, Dalmatia”. Daj to probaj s Hercegovcem - rodi se sa slikom Zagreba u ruci, provede deset godina u Zagrebu - i na kraju ništa!

Da nije bilo Dalmoša, danas niti sam Zagreb ne bi bio baš ovako lijep, i da njih nema, puno bi naših stvari palo u zaborav - i to baš ovdje, usred Zagreba. To se vidi i na primjeru iz muzike: kada smo konačno opet dobili našu Hrvatsku i preuzeli “Jugoton”, prvo što je direktor-purger napravio bilo je to da je “Jugoton” postao “Croatia Records”. Jasno i logično! Nakon toga, godinama se snima teška kuruza - i to gôra nego ikad! Forsirano se snima i gura sve što vuče na Balkan i na Čolićevu “Gori vatra!”, a melos, tekstovi, pjesme i pjevanje koje bi netko konačno i zauvijek morao izbaciti iz studija i etera, postaju “Croatia Records” uspješnice - što po novo-hrvatskom znači hit koji nije od Lepe Brene.

To je purger - od sve te pljugotine napravi “novi” balkanski brand, veže ga uz ime “Croatia Records” i još dobrovoljno robuje svoj onoj srce-drapateljnoj kuruzi koja se je u zadnjih tridesetak godina prosula s brdovitih dijelova Balkana. Na kraju, takvo njesra pošalješ i na Euroviziju, gdje će neki naš, ali ne moj, vlastitim glasom iskompleksirani dečko u odijelu dostojnom presvlake neke kištre od par kubika, u roku odmah uspjeti uvjeriti Europu da čak ne znamo pošteno obaviti niti bivši posao Lepe Brene i Zdravka Čolića. A neki naši i ne moji, će, onako usput, još opaliti maksimum od dvanaest hrvatskih bodova na konto Beograda - da slučajno ne bi bilo zabune kuda sve to spada! “Mnogo dobro otpevano, bre!”, fučkaj NATO bombardiranje - jedino kaj igra je zajednički domaći teren po Kaštelanovom „dođi prijatelju - mi smo na Balkanu“! Ipak, usprkos mojoj tikvi neshvatljivih i sramotnih hrvatskih dvanaest bodova, pokušaj da Beograd bude domaćin EU-songa za hrvatski sljedeći nastup nije uspio. Krivac je neka Ukrajinka koja je osvojila prvo mjesto usprkos hrvatskih bodova i za koju vele da ne voli pravoslavne pa Ruse, a neke druge navodno ne spominje!

Osobno odjednom muzički naivan, moj glas sam principijelno dao curi iz Albanije - iako joj doljnje lage baš nisu najbolje ležale, a i song je zapraf bio bez veze.. 

A što u isto vrijeme u “Croatia Records” radi Dalmoš koji nije direktor, Siniša iz “MI”-ovaca koji su nekad davno tako dobro svirali i to posebno vlastite, rijetko dobre kompozicije? Ruje i kopa po zaboravljenim arhivima, traži neke stare tonske zapise i, valjda zato što se zove Škarica, spašava svaku traku koja se još spasiti dade! Možda i zato, kako na kraju ne bi ispalo da neki Turci imaju više od nas materijala koji se dotikavlju Vali Hohnjec, Jasne Benedek, Ive Robića i drugih. Jerbo, izgleda da još samo Dalmoši znaju da je stara zagrebačka škola uvijek postojala - od Iva Paljetka, Drage Diklića do Karla Metikoša. Dobro mi je moj dida Vjeko nekad davno rekao da smo svi mi takvi nikakvi, da još jedino Dalmoši mogu spasiti Hrvatsku. “Croatia Records” i balkansku muzičku baštinu nije spominjao.

I zato me ne čudi razgovor s mojim Matom iz Travnika pa iz Švicarske pa iz Hrvatske, koji je nedavno kupio kuću u Sesvetama. Pita me: “Škoro pjeva na Velesajmu, hočeš li doći?”, a ja pitam: “A ko je taj Škoro?”, ljuti se: “Pa ti čak ne znaš ni za Severinu, otkuda si ti bogamu?”. “Iz Zagreba, a ona?” pitam ja, a Mate veli: “Ne znam, ali znam da joj je “Djevojka sa sela“ najveća uspješnica!”. Porno „uspješnicu“ i sex-video „djevojke sa sela“ nije spominjao.

Da, svašta mi to danas slušamo i pjevamo! Nekad su Dalmoši pjevali svoje, a mi naše, da bi danas mi pjevali tuđe kao da je naše, a Dalmoši opet svoje i spašavali naše! I to ti isto dođe jasno, nekako samo po sebi! A da smo to samo htjeli, naučili bi nas oni čak i ono što nama u ovim krajevima uopće ne leži: kako se drži zajedno - kao u čamcu, kako se vuče zajedno - kao mrežu, te kako se pjeva zajedno - onako lijepo, u klapi! U klapi bi sve lipo pivali, od one “Vre ptičeki spiju” pa do “Tamare”, a ne da u hrpi unisono soliramo: “Imal jesam sto jezer, pa mi ih je neko zel” ili “Mleka, putra, sira, vrhnja, jajca i krumpira – sve to ide v beli Zagreb-grad”. Zato ga sad i imaš kakav je, nafutran Škorom & Co - fučkaj purgersko solo pjevanje!

Osobno, Dalmoše ipak najviše volim kad su direktori u Dalmaciji i to mi nitko nemre zameriti. Kao Zagrepčane, pa makar bili i direktori, čovjek ih mora cijeniti iz barem tri razloga: zato što su baš zagrebački Dalmoši davno prije Amera otkrili “networking” i razvili ga do savršenstva baš u Zagrebu; zato što su purgerima uzaludno godinama davali besplatni primjer o tome kako se drži skupa i zato što su “MI”-ovci bili najbolji zagrebački band “Made in Zagreb, Dalmatia”.

Osim i povrh toga, primjerice: niti jedan tramvajko još nije uspio zeznuti nekog zagrebačkog Dalmoša tako da taj ostane visiti priklješten u grozdu na vratima tramvaja kao što se to baš sada desilo jednom mladom gosponu koji se s lijevom rukom, koju je gurnuo između nečijih nogu, očajnički drži za pregradnu štangu; lijeva noga je još uvijek na prvoj štengi, desna  noga vesla po zraku dok trzajima desne ruke grčevito pokušava rastvoriti harmoniku od vrata  kako bi se uvukao u tramvaj - čak je i glavu gurnuo u procijep među vratima kao novu probu za dokazano žilavi purgerski vrat.

I baš to je ono što mi purgeri nismo bili u stanju naučiti: zagrebački Dalmoši bi radi Dalmoša koji visi na vratima prevrnuli avion ili zaustavili brzi vlak, a kamoli ne tramvaj - a ovako, uz mnogobrojne glasne povike “Pomozite čovjeku!”, tramvaj s mladim gosponom koji još uvijek trza na vratima, odlazi i nestaje iza zavoja u Jurišićevoj.

“Otmjenost” – Ilica 21

Danas me mama nije odvela ravno u špilšul kod Tante Hanne, jerbo je nešto morala odnijeti u dućan. Otključala je i podignula rolo, otključala vrata i na pultu ostavila đempere koje je zapakirane u tankom bijelom papiru nosila preko ruke. Te đempere je sinoć donijela teta Olga  koja stanuje iznad Zvijezde i tamo štrika za mamu. Za mamu štrikaju i druge tete, ali one samo donesu stvari i odu, pa ih sve ne poznam. Ali, zato dobro znam tetu Šteficu i tetu Pepicu. One kod nas doma u djevojačkoj sobi krpaju najlon-čarape koje striček Vlado donosi  iz dućana u papirnatim vrećicama na kojima piše “Otmjenost”. Toga ima jako puno, tako da teta Štefica i teta Pepica cijeli dan zuje s mašinicama. One to rade strašno brzo, rastegnu čarapu, pregledaju pod lampicom, nategnu na kromiranu cijev s rupom u sredini, ulove očicu s kukicom na vrhu igle i “zzzz...” – mašinica zazuji kaj kod zubara Švare, diže i spaja očice i odmah je gotovo. Najlonke su onda tako dobro pokrpane, da se ništa ne vidi čak i onda kada je potrgan nat ili je očica otišla od koljena do pete. Maminim mušterijama se jako isplati popravljati čarape, jer to je puno jeftinije od novih talijanskih čarapa, dok se one domaće ne isplati niti kupiti, a kamoli krpati. Niti su dobre niti su lijepe, pa zato ženske s lijepim nogama kupuju talijanke od švercera, osim onih kojima je muž direktor pa im kupi čarape u Italiji za koju samo direktori imaju pasoš i smiju u Italiju, jer im je ovde  jako dobro pa ne bu zbrisali.  

Ja mislim da mama ima najljepši izlog i najljepši rolo u Zagrebu. Rolo ima metalnu mrežu s velikim okama, tako da se u izlogu sve vidi i onda kada je rolo spušten, strašno je čvrst i tako je lagan, da se sâm namota kada ga mama diže. Mamin izlog je pun vunenih đempera, vesti, šalova i rukavica koje stoje na staklenim stupovima i šajbama, a uvijek ima i slika sa zgodnim tetama koje se zadovoljno smiješe zato jer nose mamine kape i šalove. To se zove moda!

Mama radi i po narudžbi, tako da u duććanu ima puno žurnala u kojima se može izabrati sve za bebe, djecu i odrasle. Kada se nešto izabere, mama uzme mjeru, tete onda moraju brzo štrikati, a mušterija to podigne kada je gotovo. Mama onda dobije novce koji nam trebaju za život. U dućanu je uvijek gužva - mama ima cijeli dan puno posla i strašno puno radi. Veli da nam dobro ide, jerbo se zna da je to najbolji štrikeraj u Zagrebu, i da će raditi tako dugo, dok joj ne zemu dućan. Dućan joj još uvijek nisu zeli, iako su joj to već nekoliko puta prijetili. Dva puta je morala ići u Petrinjsku gdje su ju svaki puta gnjavili. Nije mi o tome htjela puno pričati, ali mi je rekla da nijedanput nije vidjela s kim razgovara, jer da su tipovi uvijek pred licem držali otvorene novine, a i noge su držali na stolu. Rekla je da će joj radnju uskoro uzeti kao i didi, jer im ona neće javljati što njene mušterije u dućanu pričaju, pa da dok ide – ide.

Kod dide su bili brži. Imao je dvije radnje s tekstilom, malu u Jurišićevoj i veliku u Bakačevoj, pa od njega znam kako to oni rade. Jednog jutra kada je dizao rolo u Bakačevoj, došao je žbir i rekao: “Ovo ste danas zadnji puta uradili, sada opet zatvorite i potpišite ovdje!”. Dida je spustio rolo i potpisao, a kada je svoj zlatni “Pelikan” htio spremiti u džep, žbir je rekao: “Tako to ne ide, baš mi se sviđa!”, uzeo mu filfeder iz ruke i pospremio u svoj džep. Dida veli da je taj žbir najobičniji šuft i da su svi oni impregnirani lopovlukom. Poslije je imao  problema s robom, a puno tekstila koji je bio u balama nije smio prodati, nego su mu i to otuđili. Kad didne bale završe u narodnim rukama onda se za to veli „konfiskacija“. U didinom dućanu je od tada državna radnja s tekstilom.

Dida je pisao žalbe koje su uvijek počinjale sa “Sadanjoj vlasti!” - veli da je to njih jako ljutilo, jer kao nisu oni samo „sadanji“, a oni su mu odgovarali s rješenjima koja su uvijek  završavala s “Presuda u ime naroda!” i “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”.

Od dide znam da su to floskule jer fašizam je mrtav, a narod će biti slobodan tek kad njih ne bu bilo. Veli da je jedino dobro to kaj ga nisu zaprli pa da kao striko Pero završi na Golom otoku. Nakon svega si je preko veze našel posel kod „Elke“ u Šubićevoj, al su ga odmah sterali, jer je pod pauzama držal govore. Dida sada stanuje u potkrovlju četverokatnice u Biankinijevoj 3, gdje su mu dozvolili da si napravi garsonjeru, jerbo je to prije njih bila njegova kuća. 
  

Jedan od đempera koje smo donijeli je završio u izlogu u koji se je mama uvukla na  koljenima i sada usput i malo uređuje. Nakon toga će me odvesti Tante Hanni, a vratiti će me ili nečija mama ili Tante Hanna. Kada se vratim, moja će taškica u kojoj imam gablec i voće biti prazna, i zato ću opet morati iz drvene zdjelice u maminoj ladici uzeti nešto novčića – malo za “Mlječnjak”, koji je odmah lijevo, i malo za slastičarnicu iza ugla u Gundulićevoj. Nakon toga ću se igrati ispred frizeraja “Geci” u dvorištu iza mamine radnje, tamo se uvijek nešto nađe. Na drugu stranu Ilice prema Kugliju ili Korzu, ne smijem prelaziti, jer to je za malu djecu postalo opasno - automobila ima sve više! U Ilici više čak niti oni u dućanu nisu sigurni, jer se kamioni zaletavaju u dućane. Tako je jedan kamion dojurio skroz gore iz Mesničke i pogodio cvjećarnicu u Ilici. Šofer ga je parkirao i otišao, a kamionu je pukla bremza pa je završio sto metara niže među cvijećem. Za mamu se ipak ne bojim, jerbo kamion iz Mesničke nemre strefiti njenu radnju.