Priručnik za nježnu djecu sunčeve galaksije koja su rođena polovicom 60ih preko 70ih sve do početka 80ih u Zagrebu i okolici te one zauvijek mlade bez figa u džepu! Zaplovimo u nepoznatom smjeru. Sa instinktom prepuštanja. Dozvolite oblacima da nas vode, dopustite vjetru da vam raspleše kosu i vratite se u neko drugo vrijeme.
Gužva na ulazu a glazbu "prska" Ante Batinović za video je zadužena Vesela televizija
Autor Prskalica, Ante Batinović, preporučuje ih osobama "od stila, elegancije i snažnih emocija", željnim psiho-fizičke relaksacije. I, ako podnosite zadimljene prostorije, za samo 100 dinara možete zaista uživati u dobroj glazbi.
Lapidarij, omladinski klub u Habdelićevoj ulici, na zagrebačkom Gornjem gradu, već je nekoliko mjeseci subotom najposjećenije sastajalište mladih i onih nešto starijih. Po čemu se to Lapidarij razlikuje od ostalih zagrebačkih disko-klubova? Što je to što privlači toliko ljudi različite dobi?
Prvi je dojam na ulazu u Lapidarij - gužva!
Dapače, poslije 22 sata, kad su sve karte za tu večer već rasprodane, u Lapidarij se može ući jedino ako u međuvremenu netko izađe.
Nekom smrkne, nekom svane: Mnogi strpljivo čekaju pred vratima dok netko ne izađe...
Jer, dok se u drugim, diskaćima uljezima smatraju oni iznad dvadesete, ovdje nitko ne obraća pažnju ni na one što su davno prošli tridesetu! Pankeri, šminkeri, romantičari - svi su tu, i nitko se nikome ne čudi, jer Lapidarij u svom programu sadrži za svakoga po nešto.
Prskalice Ante Batinovića razlog su velikog posjeta.
Nije riječ, ni o kakvim eksplozijama, već o prskalicama uzbudljive, moderne plesne glazbe. Prska se elektro-disko, elektro-funk, funk Jamesa Browna, najnovija hit-produkcija i sve uzbudljivo iz arsenala plesne pop i rock-glazbe.
Izbor je glazbe autorski i, očito, slaže se s ukusom posjetilaca.
Audio i video: Glazbu "prska" Ante Batinović, a video Zoran Pezo i Goran Gajić (trenutno na privremenom radu na filmu)
Oko 23 sata, oni ispod dvadesete polako odlaze, a ostaju samo stariji gledajući još jednu osobenost Lapidarija - Veselu televiziju.
A tu su najnovije video-prskalice iz svjetske produkcije, kao što su: Grandmaster Flash, New Order, te ulomke iz kult-filmova.
Za uspjeh Vesele televizije odgovorni su Zoran Pezo i Goran Gajić.
Autor Prskalica, Ante Batinović, preporučuje ih osobama "od stila, elegancije i snažnih emocija", željnim psiho-fizičke relaksacije. I, ako podnosite zadimljene prostorije, za samo 100 dinara možete zaista uživati u dobroj glazbi.
Elegancija i stil - moto je Lapidarijevih "Prskalica", pa zato i nije čudno što se tu kasno u noć nađu i najljepše djevojke
Stoja: To je bila grupa klinaca iz kvarta koji su isposlovali prostor u kvartu gdje mogu sebi puštati mjuzu i brijat. Tada je već postojala neka mreža omladinskih klubova, oni su to složili gore i odmah je zaživjelo. Funkcionirali su pod imenom Omladinske lige za mir. Druga generacija Jabučara došla je u jesen, ali na foru da su mladi kulturni radnici. Novu sezonu otvorio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta.
Stiv: To nisu bili klubovi kao klubovi za muziku. Rusi su 1968. upali u Čehoslovačku. Po kvartovima su se osnivale omladinske lige za mir da se to ne bi dogodilo tu kod nas. Gore je i dan danas mjesna samouprava Tuškanac. Mladi su tražili da se tamo okupljaju i srećom za nas sve bili su rockeri. Malo po malo počeli su tamo puštati muziku, pa organizirati koncerte i tako je krenulo.
Stoja: Nisu očekivali da će to trajati duže od dvije-tri godine. Ali funkcionirali su tako da su imali i filmske večeri i teatar. Bilo je baš kulturno mjesto za mlade i tako su se gore počeli muvati razni likovi iz kulturnog miljea. Arsen Dedić je isto dolazio gore, Enes Kišević bi spontano recitirao poeziju, na filmskoj tribini gostovali su Zoran Tadić, Krsto Papić, i tak, cijela stvar se zakotrljala.
Stiv: Krajem '70-ih Jabuka je bila agilna po pitanju nove muzike koja je izlazila u svijetu. Za vrijeme Jugoslavije jako je teško bilo nabaviti neku ploču, ma teško je bilo i saznati za to, trebalo je proći i po dva-tri mjeseca da bi se nabavile. Već krajem '70-ih išlo se u Italiju samo po ploče, naručivale su se i iz New Yorka, Londona, Beča. Jako se držalo do nove mjuze i stila. Kad sam počeo puštati Fiju Briju '93. još uvijek je bio stari kazetofon koji je služio za rezervu. Bila su dva gramofona i dva CD playera, a vrtilo se dosta i s ploča.
Koja su obilježja Jabuke po dekadama?
Stoja: Izmijenilo se dosta stilova, krajem šezdesetih su bile, uz rock i jazz, i filmske večeri. U sedamdesetima klasični rock, osamdesetima je bio dark pokret, punkeri, devedesete domaći i strani rock, a zadnja dekada sve po malo. Kroz sve te dekade najvažnije su dvije stvari: čisti entuzijazam kod svih ljudi koji su vodili klub i ljubav prema muzici. U Jabuci nikad nije bilo važno tko si i što si nego su ljudi gore dolazili zbog muzike i dobro se isplesati. I zapit i zbarit naravno (smijeh).
Stiv: Za sedamdesete treba naći nekog starijeg i od mene, a osamdesetih se udomaćio punk i dark, već je tada klub dobio neki underground pečat. Šminkeri nas nisu volili, a bilo nas je baš briga, bili smo ponosni na to. Bili smo jako glazbeno angažirani i tada smo imali strašnu furku. Devedesetih je bilo teško vrijeme, ali mislim da smo se tada najbolje zajebavali, bio je cijeli Fiju Briju pokret, Božesačuvaj dizajn, Zagreb gori, Crni Mačak i jako puno zajebancije. Zadnjih 10-ak godina je malo čudan period jer je situacija u svjetskoj i domaćoj mjuzi takva da nema nekih novih glazbenih pokreta, a i znakovito je to da su žešći glazbeni pokreti sve malobrojniji. Prvi put sam došao gore 82. i mogu reći da je taj neki fluid koji se gore provlači kroz zidove i prostor magičan. Nisam se zasitio, pa mislim da je to najbolje obilježje Jabuke. Gore se puno ljudi osjeća kao doma i to je super.
Puno je muzičara prošlo kroz Jabuku...
Stiv: Ma tko će to nabrojati, pa pola sam bio pijan! (smijeh)
Stoja: U devedesetima svakako White Zombie, Urge Overkill, Carter USM, The Walkabouts, Death in June, UK Subs koji su snimili live album u Jabuci... Bilo je tu jakih stranih imena. Od domaćih Let3, Hladno pivo, Majke, Laufer, Azra 79. i 80-ih.... npr. nisu smjeli svirati pod imenom Azra koliko je Jabuka mala pa su svirali pod tajnim imenom.
Ima li netko tko nije svirao u Jabuci, a voljeli biste da svira?
Stoja: The White Stripes!
Stiv: Manu Chao!
Jabuka je osamdesetih godina dobila kultni status da je okupljalište underground scene. Mislite li da danas uopće postoji underground?
Stiv: Ne bih rekao da uopće u svijetu postoji. Cijeli svijet ide prema mainstreamu. Što je uopće danas underground? Treba promatrati i domaću i stranu scenu i nema žestokih bendova koji rade tu scenu.
U klub dolaze i klinci i starije generacije koje je Jabuka odgojila, veliki je generacijski jaz, što znači da je Jabuka zapravo univerzalno 'rock' mjesto gdje svi mogu doći. Kako vi gledate na to?
Stoja: To je jedna divna kohezija (smijeh). Danas dolaze stvarno svi u Jabuku. Od portira, automehaničara, do arhitekata, režisera, glumaca, muzičara. Nikad ne bih rekao da frajer koji se najviše razvaljuje na podiju je profesor na faksu.
Stiv: Jabuka ima sigurno raspon od 25 godina između najmlađih i najstarijih. Ima dosta ljudi od 20 godina koji imaju duplo starije pored sebe. Programski nije lako pomiriti to sve, ali nekako uspjevamo i drago mi je da ima i mlađih, pored starijih koji se još nazivaju i 'Jabučari'.
Je li Jabuka očuvala neke stare vrijednosti?
Stoja: Mislim da je, nismo poklekli nekim trendovima. Nije se prodala i ostala je svoja.
Stiv: Svi ti klubovi koji su bili nešto legendarni, pa su propali i zatvorili se, svi su se mijenjali u zadnjim fazama. Kulušić je bio super klub, najbolji koncerti, i na kraju što, elektronika. A Jabuka nije takva. Prošle godine je za godišnjicu Kawasaki 3p svirao dva dana. Mi ne moramo ljudima objašnjavati da smo tu pod istim imenom i prezimenom.
Kada je počela vaša priča s Jabukom?
Stiv: Prvi put sam došao '82. tamo. Onda sam bio kao gost osamdesetih, ponekad rezervni DJ. Tada je biti DJ bio pojam. Za stalno sam došao u Jabuku '93., '98. se klub zatvorio na tri godine i onda sam preuzeo vođenje kluba 2001.
Stoja: Počeo sam raditi gore s 19 godina, čim se Jabuka ponovno otvorila, prvo na bocama, a onda sam naslijedio Drageca na šanku. Odmah mi se svidjela špreha s vikend šljakom jer sam imao hrpu slobodnog vremena preko tjedna. Plus kaj, manje više, slušam istu mjuzu, a i ne zaboravimo - žene... (smijeh).
Tri puta je bio zatvoren?
Stoja: Jedini pravi put je bilo '98. jer to u sedamdesetima su bili primorani zatvoriti, jer su morali obnoviti zgradu, pa su se radovi malo otegnuli, a zgrada je bila toliko derutna.
Stiv: '98. je bilo svega, raznih igrica, ali smo pokazali i ljubav i muda i volju da je sačuvamo.
Stoja, ideja za izložbu je bila tvoja?
Da, kuhalo se godinama, isto je prisutna velika ljubav i entuzijazam prema klubu. Radim u Jabuci kao šanker već 11 godina i cijela stvar se zakotrljala baš za ozbiljno prije godinu dana. Ravnateljica Arheološkog muzeja je stara Jabučarka, a rock i klasika su uvijek išli ruku pod ruku i sve se super razvilo. Krenuli smo zvati ljude da nam ustupe iz privatnih arhiva fotke, postere, flajere, sve. Onda smo skužili da ima i masu anegdota i dogodopština jer je masu ljudi prošlo kroz Jabuku, tako da smo i to ubacili u izložbu, ali je stvarno bio mukotrpan posao. Maltretirali smo ljude na telefon, oglašavali prejo Fejsa da tražimo materijale, proveli smo sate i sate u NSK-u listajući Polete i omladinske tjednike, pa arhiva HRT-a, muzeji... Na kraju smo skupili dovoljno materijala.
Je li možda svrha izložbe komercijalizirati klub ili...?
Stoja: Nikako! Meni je svrha pokazati da Zagreb ima nešto što ima malo gradova na svijetu. Nema puno mjesta koja imaju rock klub koji traje 45 godina. Poanta je pokazati što je Jabuka i što Zagreb zapravo skriva.
Stiv: Tu je jedan pečat i gradu Zagrebu koji smo dali. Ipak nas izdvaja to što mi i dan danas dajemo Zagrebu neki kulturni pečat i to je jako bitno za bilo koji grad da ima takve klubove u kojima točno znaš što ćeš dobiti. London i New York više nemaju tako stari rock klub. U kapitalizmu je teško jer u tom poslu nema love, to mora biti veliki entuzijazam i velika ljubav, ne samo za klub, nego i za grad i đir u gradu. To je i naš ponos, a i ponos grada Zagreba.
Što svaki smrtnik mora znati o izložbi?
Stoja: Organizatori izložbe smo Ana Solter i ja, dizajneri postava su Marko Šesnić i Goran Turković. Izložba je počela 13. prosinca 2013. i traje do 2. ožujka. Petkom su besplatna vodstva od 20 do 21 sat i poslije se može s kartom od izložbe u Jabuku, upad je 20 kn, a i s kartom iz Jabuke može se na izložbu. Mogu se vidjeti fotografije Nina Šolića, Damila Kalogjere i Hrvoja Polana koji su zabilježili brojne koncerte. Dio vizualnog identiteta kluba čine i djela legendarnog dvojca Božesačuvaj čiji su plakati važan dio izložbe, baš kao i neki noviji radovi, primjerice oni Brukete i Žinića, koji su sa zagrebačkih zidova pozivali ljude u klub na Jabukovcu. Privatne fotografije, ulaznice i letci iz svih epoha kluba, novinski članci i brojne uspomene isto su dio izložbe.
Izložba je bila podijeljena na tri sobe. Prva soba su šezdesete, sedamdesete i osamdesete, tamo se može vidjeti od tih prvih plakata Borisa Bućana za samo otvorenje i disco večeri u Jabuci, jedan zanimljiv filmić iz arhive HRT-a iz '83. koji prikazuje Zagreb u tom periodu i ima jedan dio o Jabuci, koja je bila neizostavni dio noćnog života. U drugoj sobi su devedesete koje pokrivaju taj jedan dio Jabučnih koncerata i koncerata van Jabuke, Fiju Briju... peticija s preko 6000 potpisa protiv zatvaranja Jabuke 1998., to je isto zanimljivo. Treća soba su dvijetisućite u kojoj je, osim svih događanja i interaktivni zid na kojem ljudi mogu ostaviti fotke iz Jabuke. Mogu se vidjeti i gondole od stare žičare koja je prije vozila na Sljeme. Gondole su došle u Jabuku 2011. na terasu i to je jedino mjesto gdje ih ljudi mogu vidjeti na javnom mjestu. Mislim da smo uspjeli pokriti sve važnije segmente tih 45 godina.
Stoja, koja je tebi najdraža anegdota?
Pa meni je zapravo najdraža anegdota s početaka, najbolje pokazuje tu inovativnost i imrpovizaciju koja je bila prisutna kroz sve dekade. Kad se Saloon otvorio '70. dečki su već tada imali nacrtane pajceke na ulaznim vratima, koje je nacrtao Pero Kvesić. Pajceki su bili prepoznatljiv logo Jabuke, osim mjuze. Kako je broj gostiju malo opao jer se Saloon otvorio, u namjeri da povrate taj broj, ofarbali su Fiću s tim pajcekima, i parkirali se na vrh Dežmanovog prolaza i furali ekipu gore dolje, da ne idu u Saloon.
Stiv: Zagreb je bio tako mali tada. Otvorio se klub koji nije po ničemu sličan Jabuci, ali je ekipa svejedno išla vidjeti, a ovi su ih u Fići vozili da ne bi išli u Saloon (smijeh).
Jeste li razmišljali da uvedete neki autobus do gore danas? (smijeh)
Stiv: Današnje generacije su se stvarno malo komotnije. Srećom, taksi je jeftin u zadnjih par godina, ajde, ali mi smo pješke išli na Črnomerec, kakvi autobusi u 11 navečer, nisu ni tramvaji išli tada. Volim vidjeti kako se 'čudno' obučena ekipa penje uz Tuškanac.
Jeste li zadovoljni s odazivom publike na izložbu do sada?
Stoja: Jesam, dalo se to naslutiti i po otvorenju gdje se skupilo oko tisuću ljudi.
Stiv: Zahvalni smo kaj nam je Arheološki muzej otvorio vrata i pomogao. Hvala im! Kad su počele priče oko izložbe, ja sam se čak malo i uplašio jer niti ja, niti dosta ljudi koje znam, nismo imali nikakvu arhivu, tako da ja ovo velika stvar za klub.
Tko je najzaslužniji za ovo što je Jabuka danas?
Stoja: Sigurno svi ti ljudi koji su prošli kroz klub, vodili i puštali muziku...
”Iako je Jabuka ‘samo’ još jedan zagrebački klub, treba skinuti kapu i duboko se nakloniti pri ulasku u klub i njegovu spominjanju. Izdržati 45 godina s dosljednom programskom politikom, uspjelo je malo kojem klubu kod nas. A i u regiji i svijetu bilo bi teško pronaći klubove koji su toliko dugo preživjeli. Jednostavno, jasno i glasno treba reći da je Jabuka pravi rock-klub koji nas nikada nije razočarao. I kada su svi drugi razočarali i kada su svi mijenjali vlasnike, i programsku politiku, i interijer i publiku, i ponudu, Jabuka je oduvijek bila ‘rupa’ u koju se ulazilo sa smiješkom, a iz nje se izlazilo s osmijehom od uha do uha”, rekao je za autograf.hr novinar i glazbeni kritičar Dubravko Jagatić.
Klub je u veljači 1968. osnovala skupina entuzijasta i krajem sedamdesetih postao je sjedište lokalne omladinske organizacije. U njemu se uvijek mogla čuti najnovija glazba koja nije mainstream, a njegova je osobitost to što je bio rasadnik glazbenih trendova i poticao nezavisnu scenu.
U Jabuci su se od početka okupljale razne supkulturne skupine, a osamdesetih ponajviše pankeri i darkeri. Jagatić kaže da je klub na Jabukovcu bez pretenciozno najavljivanih koncerata, bez glamuroznih ”evenata” i bez ”celebrityja” koji dolaze da ih se vidi bio i ostao mjesto gdje se uvijek mogla čuti nova pjesma DJ-a koji prati trendove i zna što treba ponuditi vjernoj publici.
”Jabuka je i mjesto gdje su bendovi s razlogom pokazivali zašto njihovo vrijeme tek dolazi ili zašto su na vrhu jer nitko nije slučajno svirao u Jabuci”, rekao je Jagatić.
Početkom rata klub na Jabukovcu kratko je bio zatvoren, nakon toga nastavio je raditi uz pokoju kriznu situaciju zbog manjka novca, loše društveno-političke klime i nezadovoljnih susjeda koji su se bunili zbog buke.
Jagatić kaže da je možda najvažniji utjecaj Jabuke vidljiv u tome što su pripadnici svih društvenih supkultura, svi ”drugačiji i neprihvaćeni”, oduvijek znali da je Jabuka svojevrsni geto za sve njih jer ih baš nitko neće zadirkivati ni gledati kao rijetke biljke, nego će se osjećati kao u zamišljenom svijetu gdje su svi jednaki. ”Ma koliko patetično zvučalo, to je istina koju treba njegovati, čuvati i slaviti. Baš je zbog toga ovih prvih 45 godina vrlo velika stvar za zdravo društvo. Barem društvo koje možete sresti u Jabuci. Zdravo društvo”, izjavio je Jagatić.
Klub Jabuka na svojoj stranici na Facebooku najavio je i izložbu o svojoj 45-godišnjoj povijesti u Arheološkome muzeju u Zagrebu koja će se otvoriti 13. prosinca. Svi koji su na bilo koji način bili dio kluba, pozvani su da pomognu u prikupljanju materijala za tu izložbu: starih fotografija, plakata, ulaznica, iskaznica, novinskih članaka, flyera…
Jabuka je rokerski underground-klub koji je odgojio mnoge danas etablirane glazbenike, novinare, glumce, pisce, umjetnike. Najbolje je taj žilavi klub opisao dizajnerski dvojac Božesačuvaj na jednome od svojih plakata iz devedesetih:
”GK Jabuka je antidepresiv.
Svojstva – rock-klub, ali djelovanje puno duže od drugih klubova.
Doziranje – dva puta tjedno, a kod težih slučajeva preporuča se tri večeri tjedno do fajrunta uz pojačanu konzumaciju.
Nuspojave – Jabukaton, Fiju briju, Crni mačak, Majke, Hladno pivo…” Možda i spadam u one bivše jabučare koji se nisu makli od Curea i Joy Divisiona, gdje i dalje ispijam jeftino pivo jer to upotpunjuje moj retro izričaj a ujutro se čudim zašto me boli glava ali JABUKU NE DAM .......
Božić s borom do stropa okićenim desecima pravih svijeća.
Tako se nekad u starim zagrebačkim obiteljima slavilo Isusovo rođenje. No velika jela nije oduvijek bila jedan od prepoznatljivih simbola ovog blagdana. U građanska je kućanstva stigla tek u 19. stoljeću. Prije toga iznad stola se vješao tzv. kinč, zimzeleni vijenac okićen crvenim jabučicama i zlatnim orasima. Jedno vrijeme kitila se grana bora, koja se radi stabilnosti zabadala u repu. Stajala je u središtu sobe ili na mjestu u stanu koje je bilo okupljalište. Djevojke su paljenjem papirića s muškim imenima od Svete Lucije do Božića otkrivale ime budućeg muža, a djeca su se šibala brezinim granama na Šibarjevo, 28. prosinca. O običajima starog Zagreba za adventa pričala nam je Iva Silla, turistička vodičica koja je osmislila i turu na temu "Zagrebačka zimska bajka", a uskoro u Klovićevim dvorima počinje i manifestacija "Božić starog Zagreba". Istražili smo kako se nekad slavilo u Zagrebu, bez čega su blagdani bili nezamislivi.
23. prosinca
Slavio se tzv. kokošji Badnjak. Taj dan provodili su se razni običaji koji bi osiguravali plodnost kokoši (kokošinjce je imala gotovo svaka kuća na Gornjem gradu sve do 1954. godine). Djeca su kokotala po ulicama, ali i skupljala kukuruz po podu.
Prije jele postojao je "kinč"!
Visoko drvce do stropa s pravim svijećama nije oduvijek bio jedan od prepoznatljivih simbola Božića. Ono je u građanska kućanstva stiglo u 19. stoljeću, a prije je iznad stola stajao okićeni "kinč", uglavnom crvenim jabukama i zlatnim orasima. Jedno vrijeme je umjesto bora stajala tek njegova grana, koja se radi stabilnosti zabadala u repu.
Slama kao simbol
Djeca su se igrala na suhoj slami na podu, kao simbolu slame na kojoj se rodio Isus. U kuću bi je donosio otac.
Luk umjesto zvijezde
Na vrh bora jedno se vrijeme postavljao luk umjesto božićne zvijezde. Kada bi proklijao, po klicama bi se vidjelo kakva će biti sljedeća godina. Ako su dugačke i zdrave, godina će biti dobra.
Nikolinjski sajam
Uoči Svetog Nikole na glavnom zagrebačkom trgu između dva rata obično bi se kupovalo na Nikolinjskom sajmu. Najprodavanije bile su zlatne grančice i tzv. kipeki – figurice za jaslice. U Velikoj Gorici predbožićni sajam odvijao se na blagdan sv. Lucije, na kojem su Turopoljke kupovale nove cipele.
Pripreme za veliki blagdan počinju običajima darivanja vezanima uz dan Sv. Nikole (6. prosinca) i dan Svete Lucije (13. prosinca) koji postoje od 11. st. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave.
U moderno doba ovu službu obavlja Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojka.
Slavili i pravoslavci
Svoje su blagdane na Jelačić placu slavili i pripadnici nacionalnih manjina. Grkokatolici i pravoslavci počeli bi sa slavljem poslije katolika jer su i njihove liturgije počinjale kasnije.
Sanjkanje po Kamenitoj
Kada bi za blagdane pao snijeg, najčešća mjesta za sanjkanje bila su Duga ulica (današnja Radićeva), Mesnička, Pantovčak, Kamenita ulica. Stanovnici Gornjeg grada i danas se sjećaju brzine kojom su kao djeca s Markova trga ulijetali u Kamenita vrata i redovito nešto porušili, a time i ljutili časne sestre.
Šibali se na Šibarjevo
Na dan 28. prosinca u Zagrebu se nakon I. svjetskog rata slavilo Šibarjevo, u znak sjećanja na stradanje nevine djece koju je dao pogubiti židovski kralj Herod bojeći se da će novorođeni Isus zauzeti njegovo prijestolje.
Ujutro se ukućani žure zateći susjede nespremne u krevetu i išibati ih. Tada nastane borba, koja se odigrava po cijeloj kući i dvorištu. Starija braća šibala bi i mlađu, obično bi se šibao onaj tko prvi uđe u kuću. Šiba je bila od breze.
U šibanju se pronašlo vremena i za flert. Mladići bi se lijepo obukli i pjevali, a ako su ih željele poštedjeti, djevojke su im davale jabuke.
Orehnjača i makovnjača
Božićni kolači bili su različitih oblika, ukrasa i naziva. No najčešće je na stolovima bila orehnjača i makovnjača.
Na Badnjak juha od graha
Za Badnjak se uvijek postilo, pa se najčešće jela juha od graha, salata od graha ili krumpira, orasi, dok bi se nakon polnoćke obvezno jela hladetina. Bilo je bitno da je stol za blagdana pun, jer je to značilo da će biti tako i cijele godine.
Purica baca iza sebe
Za Božić se obično jela purica s mlincima ili neka druga perad. I u ovom je običaju simbolika našla svoju interpretaciju. S obzirom na to da purica svu zemlju baca nazad, simbolično i sve loše ostavlja iza sebe.
Magično razdoblje
Početak magičnog razdoblja smatralo se 12 dana prije Božića, koji su počeli blagdanom svete Lucije. U tom razdoblju smišljali su se razni načini kako proricati sljedeću godinu. Neki su izrezali 12 kriški luka, stavili ih na tanjur i solili. Ako je luk brzo istrulio, takva je trebala biti i godina, ako je zdrav, značilo je to dobru vijest.
Mlade su djevojke, pak, na Svetu Luciju na papiriće ispisivale 11 muških imena, dok je jedan papirić morao biti prazan. Svaki dan po jedan se bacao u vatru, a ono ime koje bi ostalo na kraju – značilo bi ime budućeg muža. A ako je posljednji papirić prazan, sljedeće godine neće se udati.
Zvjezdari na Sveta tri kralja
Na Sveta tri kralja božićne pjesme po kućama pjevali bi tzv. zvjezdari – grupa od tri dječaka, koji drže betlehemsku zvijezdu od kartona.
Po pšenici se ljetina poznaje
Običaj sijanja pšenice potječe od starodrevnih kultova prizivanja dobre ljetine. Time se provjerava klijavost pšenice i procjenjuje kakva će biti ljetina sljedeće godine.
Odojak za Novu
Najčešći obrok na Novu godinu bio je odojak jer svinja ruje njuškom naprijed. Smatralo se da će tako godina biti bolja od prošle.
Adventski vijenac
Na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja, te jedna ružičasta, izraz radosti zbog Isusova rođenja.
Dimnjačar čestita prvi
Početkom 20. stoljeća vjerovalo se da je loša sreća ako prvi čestitar za Novu godinu bude žena. Stoga se s vremenom pojavio običaj da prvi ujutro čestita – dimnjačar. Njemu se uvijek udijelio koji dinar, pa su vrlo brzo svoju korist tu vidjeli svi koji su tražili milodare.
Prosjaka je za Novu godinu bilo toliko da je gradska vlast donijela oprost od čestitanja, a sav novac za milodare uplaćivao bi se u Gradski ubožki odbor.
Naši reprezentativci će učiniti baš to na 26. Eurobasketu, koji se od 20. do 26. lipnja 1989. održava u Zagrebu. Hrvatski igrači koji su igrali za reprezentaciju Jugoslavije: Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojan Vranković, Zoran Čutura i Arijan Komazec Ovoj skupini se može pridodati i crnogorskog igrača Zdravka Radulovića koji je ratnih 1990-ih trebao zaigrati za hrvatsku reprezentaciju, no koji zbog prijetnji njegovoj obitelji u njegovom rodnom kraju nije zaigrao za Hrvatsku. Bosanskohercegovački Hrvat Mario Primorac također je igrao za reprezentaciju.
Dražen Petrović [najviše naučio od Kreše Ćosića]
Branič, 197 cm, 89 kg, Real Madrid, 134 nastupa za A-reprezentaciju, kapetan. Rođen u Šibeniku 22. listopada 1964. (u znaku Vage). Počeo u Šibeniku 1976, od 1985. do 1988. član Cibone, za A-selekciju prvi put nastupio 1982. Igrač SP 1986, pet puta igrač lige, četiri puta najbolji strijelac. Sa Cibonom dvaput prvak Evrope, prvak države, pobjednik Kupa kupova, s reprezentacijom bronca 1984. i srebro 1988. na OI, zlato na Univerzijadi '87, bronca na EP '87 i SP '86. S Realom pobjednik Kupa kupova, Kupa kralja...
Završio srednju ekonomsku, zapeo na drugoj godini prava, neoženjen, živi u Madridu, zabavlja se s Renatom iz Zagreba, automobil - Porsche Turbo.
Najviše naučio od Kreše Ćosića, uzor mu je bio Zoran Slavnić. Najneugodniji suparnik - Vranković, "naj" košarkaš - Magic. U košarci ne voli nepravedno suđenje, osim košarke voli nogomet. Ambicija: da igra košarku i zaradi dovoljno da ništa više ne mora raditi.
Glazbu sluša bez obzira na žanr, za kazalištem ima potrebu, ali ne nalazi vremena, čita rado Sheldona, prati sportsku štampu. U Madridu je otkrio španjolsko jelo paellu. Odjeva se sportski, broj obuće 46.
Zoran Čutura [Diploma što prije]
Krilo, 202 cm, 97 kg, Cibona, Zagreb, 74 nastupa u A-selekciji. Rođen u Zagrebu 12. III 1962. (Ribe). Počeo 1976. u Industromontaži, od 1981. u Ciboni. Najbolji igrač juniorskog EP 1980. u Celju (srebro), stalni član A-reprezentacije od 1985, treće mjesto na SP 1986, srebrna medalja na OI 1988, sa Cibonom prvak države 1984. i 1985, pet puta pobjednik Kupa, pobjednik Kupa evropskih prvaka 1985. i 1986, Kup kupova 1982. i 1987. Apsolvent Više ekonomske škole, oženjen Gordanom, odbojkašicom Mladosti, ima kćer Hanu, sina Tomislava, vozi ladu.
Najviše naučio od prvog trenera Zorana Markovića, uzora nije imao, najbolji košarkaš - Larry Bird. U košarci ne voli loše suđenje, osim košarke voli vrhunski hokej i odbojku - "po ženinoj liniji". Želja mu je da što prije diplomira.
Hobi - stalni Vjesnikov dopisnik s priprema reprezentacije. Novinarstvo će mu možda postati i profesija. U Ciboninu kompleksu kani uskoro otvoriti elitni caffe-bar. Muziku sluša u rasponu od klasike do džeza, obiteljski je čovjek, kazalište više ne posjećuje, čita beletristiku. Odijeva se mladenački, najčešće u inozemstvu, obuća broj 47.
Nijedno ga jelo osobito ne oduševljava, piće - pivo.
Toni Kukoč [Vojska pa inozemstvo]
Krilo - branič, 207 cm, 87 kg, 55 nastupa za A-selekciju, Jugoplastika, Split. Rođen 18. IX 1968. (u znaku Djevice) u Splitu. Debitirao u prvoj momčadi Jugoplastike 1984, u A-reprezentaciji 1985. S Jugoplastikom osvojio dva prvenstva, Kup prvaka, s juniorskom reprezentacijom prvak Evrope 1986, prvak svijeta 1987, na oba natjecanja proglašen najboljim igračem. S A-reprezentacijom bronca na EP 1987, srebro na OI 1988.
Završio srednju kemijsku školu, student prve godine prava, živi kod roditelja, zabavlja se s Renatom, vozi golf. Otkrio ga Slavko Trninić, najviše naučio kod Ace Nikolića i Maljkovića. Nekad uzor - Šolman, danas Bird i Magic Johnson, najveći igrači današnjice - Jordan i Magic, najteži suparnik - Paspalj.
U košarci ne voli suce, osim košarke zanima ga nogomet. Planira igrati još dvije godine za Jugoplastiku, odslužiti vojsku i otići u inozemstvo.
Najviše slobodnog vremena provodi pred video-uređajem, gledao je sve filmove u posljednjih 45 godina, čita uglavnom Sheldona. Poslovično je lošeg apetita, zapali cigaretu jednom u pola godine. Odijeva se sportski, najčešće u Italiji ili SAD, broj obuće 49.
Dino Rađa [Prezire nepoštenje]
Centar, 210 cm, 105 kg, Jugoplastika, u A-selekciji odigrao 60 utakmica. Rođen u Splitu 24. travnja 1967. (Bik). Počeo 1982. u Jugoplastici, u reprezentaciji debitirao 1986. Član juniorske reprezentacije koja je 1986. bila prvak Evrope, a 1987. prvak svijeta. Sa seniorima treći na EP 1987. i drugi na OI 1988. S Jugoplastikom dvaput prvak države i pobjednik Kupa prvaka.
Završio srednju autoelektričarsku, neženja, više od tri godine zabavlja se sa Splićankom Željanom, živi s roditeljima, vozi Toyotu.
U igri se najbolje slaže s Kukočem, uzor mu je Jerkov, Magica Johnsona smatra idealnim košarkašem, najteže izlazi nakraj s Vrankovićem i Mageeom.
Ne voli ugovore koji sputavaju igrače da slobodno cirkuliraju, te nepoštenje igrača, sudaca i publike.
Osim košarke, voli nogomet i tenis. Želja mu je da s Jugoplastikom osvoji domaći Kup, volio bi okruniti karijeru u NBA. Hobi mu je video (špijunski, američki ratni filmovi), sa Super Channela "skida" NBA, u kazalištu i knjizi rijetko uživa, sluša sve osim ozbiljne glazbe i džeza, dan mu loše počinje bez Sportskih novosti i Slobodne Dalmacije.
Ne voli nositi odijela, odijeva se u inozemstvu, cipele broj 50.
Arijan Komazec [Funky Man]
Branič-krilo, 201 cm, 95 kg, Zadar, za najbolju selekciju odigrao 9 utakmica. Rođen 23. siječnja 1970. u Zadru (Vodenjak).
Počeo u Zadru 1981, najmlađi prvoligaški debitant (kao petnaestogodišnjak), u A-reprezantaciji debitirao 1986. Proglašen najboljim igračem na Kadetskom prvenstvu Evrope 1987. i juniorskom EP 1988, na kojima su "plave nade" osvajale zlatne medalje.
Učenik je trećeg razreda srednje škole, neoženjen, ima stalnu djevojku - ime je tajna, automobil BMW. Najviše naučio od Slavka Trninića, najteže igra protiv Zdovca, najbolji košarkaš - Dražen Petrović.
U košarci ne voli poraze, osim svog zanimanja uživa u nogometu, ako je vrhunski, i tenisu.
Namjerava igrati u Jugoslaviji dok ne ispuni uvjete za odlazak u inozemstvo, poslije karijere planira neki privatni biznis.
Najradije sluša funky, NBA košarku prati redovito na Super Channelu, rado gleda kriminalističke filmove, prati redovito svu sportsku štampu. Omiljeno jelo - plodovi mora, piće – coca-cola. Odijeva se sportski, najčešće u Italiji, broj obuće 47.
Stojan Vranković [Obožavatelj dalmatinske pisme]
Centar, 217 cm, 115 kg, Zadar, 104 nastupa u A-selekciji. Rođen u Drnišu 22. siječnja 1964. (Vodenjak).
Počeo 1980. u Drnišu, ubrzo se preselio u Zadar. Za A-reprezentaciju prvi put zaigrao 1984. Sa Zadrom osvojio naslov prvaka države 1986, zlato na Univerzijadi, broncu na EP 1987. i srebro na OI 1988. Završio srednju elektrotehničku školu, oženjen Lolom, ima kćer Mateju, automobil - Lancia Thema.
Najbolje se u igri slaže s Divcem i Rađom, osnove mu je pokazao Joško Novak u Drnišu, a Vlado Đurović najviše ga forsirao. Uzor Krešo Ćosić, najboljim igračima današnjice smatra Jordana i Magica Johnsona. "Najdraži neprijatelj" - kod nas Divac, izvan zemlje Sabonis.
U košarci ne voli nepravedno suđenje, osim košarke voli nogomet.
Najveća mu je želja zlatna medalja u Zagrebu, ambicija nakon koje slijedi - odlazak u američke profesionalce. Najviše ga opušta vožnja automobilom, voli dalmatinsku pjesmu, filmove kriminalističkog žanra, Super Channel (zbog NBA). Nezainteresiran za knjige i kazalište, u jelu nije izbirljiv, puši.
Odijeva se sportski, ali volio bi ponekad odjenuti i odijelo. Obuća broj 50.
Mario Primorac [Jordan Fan]
Centar-krilo, 204 cm, 99 kg, Bosna, 21 put u A-reprezantaciji. Rođen u Zavidovićima 3. listopada 1961. (Vaga). Počeo u Čapljini 1977, u Bosni od 1982. S njom jo osvojio prvenstvo države 1983. i Kup (1984), za najbolju selekciju debitira na Univerzijadi 1987.
Studira na Višoj turističkoj školi, oženjen Sanjom, ima kćer Miu, vozi Zastavu 128.
U igri se najbolje slaže s Divcem, najviše naučio od Svetislava Pešića, uzore nije imao, najteže igra protiv Vrankovića, najbolji košarkaš svijeta - Michael Jordan.
U košarci ne voli loše suce, drugi sport - nogomet.
Planira još ovu sezonu igrali u Bosni, a onda potražiti angažman u inozemstvu. Najradije sluša doinaću rock-glazbu, filmove kao što je "Rainman", s knjigama i kazalištem nije blizak, prati svu štampu, omiljeno mu je jelo biftek, i to dobro pečen.
Odijeva se sportski, u Sjedinjenim Državama - ako može! Broj obuće: 48.
Zdravko Radulović [Uživa u tenisu]
Branič, 191 cm, 83 kg, Bosna, Sarajevo, 55 puta u A-selekciji. Rođen 12. XII 1967. (u znaku Strijelca) u Nikšiću.
Počeo u Sutjesci 1981, poslije igrao za titogradsku Budućnost, u Bosni od 1984. U posljednji trenutak izostavljen iz juniorskih selekcija koje su osvajale EP i SP 1986. i 1987. U A-reprezentaciji debitirao 1986. Zlatna medalja na Univerzijadi 1987. i srebrna na OI 1988. U izboru Slobodne Dalmacije, najbolji igrač lige u ovoj sezoni.
Završio je školu, usmjerenje "pomoćni istraživač u fizici", neoženjen, zabavlja se s Almom, neki dan kupio novi golf. Najviše naučio gledajući druge košarkaše i slušajući savjete trenera Vlade Đurovića. Michaela Jordana smatra najboljim igračem.
Nogomet više ne prati "jer se kompromitirao". Uživa u tenisu. Planira odraditi tek potpisani ugovor s Bosnom, a poslije otići u inozemstvo, iako zna da se bekovi ondje teže plasiraju. Namjerava ostati u košarci nakon igračkog staža. Gleda filmske klasike, najradije sluša Whitney Houston i, uživo, prijatelja Alida Beganovića, prvaka sarajevske Opere. Roman Derviš i smrt, Meše Selimovića, čitao je deset puta, prati sportsku štampu i političke stranice. Osobito voli urmašice. Odijeva se sportski,
Dušan Ivković [Red, rad i poštenje]
Savezni trener, 188 cm, 90 kg. Rođen 29. X 1943. (u znaku Škorpiona) u Beogradu. Igrao u Radničkom iz Beograda 12 godina, postao trener 1968. u Radničkom, s Partizanom 1979. osvojio trostruku krunu - prvenstvo, Kup Jugoslavije i Kup Radivoja Koraća 1980-82. Trenirao grčki Aris (pobjeda u Kupu), 1982-84. ponovo u Radničkom, u Šibenki od 1984. do 1987, kad postaje head coach A-reprezentacije. Iste godine postaje trener Vojvodine. Zlatna medalja na Univerzijadi u Zagrebu, srebrna na OI 1988. Inženjer geologije, koji nikad nije radio u struci, ima suprugu Olgu, sina Petra koji igra košarku u pionirima, vozi golf. Učio od svih trenera s kojima je radio, nema uzora, trenersku filozofiju temelji na radu, redu i poštenju.
Dražena Petrovića smatra najboljim igračem ove generacije, nedostaje mu Obradović, koji bi bio pokretač ekipe; od kolega najviše cijeni Amerikance, od igrača Magica Johnsona. Ne kani dugoročno raditi s reprezentacijom. Poslije EP, prvi će put nakon nekoliko godina uzeti ljetni odmor.
Lijek protiv stresa za nj je golubarstvo, muziku rado sluša, i to uvijek suvremenu, a za film, TV, kazalište - nema vremena!
Najradije jede musaku, uz jelo pije vino, odijeva se sportski.
