JABUKA NAJZAGREBAČKIJI KLUB [RECI DA ZA JABUKU]

Početak Jabuke je 1968. godina. 

Čija je ideja bila da se otvori Jabuka? 

Stoja: To je bila grupa klinaca iz kvarta koji su isposlovali prostor u kvartu gdje mogu sebi puštati mjuzu i brijat. Tada je već postojala neka mreža omladinskih klubova, oni su to složili gore i odmah je zaživjelo. Funkcionirali su pod imenom Omladinske lige za mir. Druga generacija Jabučara došla je u jesen, ali na foru da su mladi kulturni radnici. Novu sezonu otvorio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta. 

Stiv: To nisu bili klubovi kao klubovi za muziku. Rusi su 1968. upali u Čehoslovačku. Po kvartovima su se osnivale omladinske lige za mir da se to ne bi dogodilo tu kod nas. Gore je i dan danas mjesna samouprava Tuškanac. Mladi su tražili da se tamo okupljaju i srećom za nas sve bili su rockeri. Malo po malo počeli su tamo puštati muziku, pa organizirati koncerte i tako je krenulo.

Stoja: Nisu očekivali da će to trajati duže od dvije-tri godine. Ali funkcionirali su tako da su imali i filmske večeri i teatar. Bilo je baš kulturno mjesto za mlade i tako su se gore počeli muvati razni likovi iz kulturnog miljea. Arsen Dedić je isto dolazio gore, Enes Kišević bi spontano recitirao poeziju, na filmskoj tribini gostovali su Zoran Tadić, Krsto Papić, i tak, cijela stvar se zakotrljala. 

Stiv: Krajem '70-ih Jabuka je bila agilna po pitanju nove muzike koja je izlazila u svijetu. Za vrijeme Jugoslavije jako je teško bilo nabaviti neku ploču, ma teško je bilo i saznati za to, trebalo je proći i po dva-tri mjeseca da bi se nabavile. Već krajem '70-ih išlo se u Italiju samo po ploče, naručivale su se i iz New Yorka, Londona, Beča. Jako se držalo do nove mjuze i stila. Kad sam počeo puštati Fiju Briju '93. još uvijek je bio stari kazetofon koji je služio za rezervu. Bila su dva gramofona i dva CD playera, a vrtilo se dosta i s ploča.

Koja su obilježja Jabuke po dekadama? 

Stoja: Izmijenilo se dosta stilova, krajem šezdesetih su bile, uz rock i jazz, i filmske večeri. U sedamdesetima klasični rock, osamdesetima je bio dark pokret, punkeri, devedesete domaći i strani rock, a zadnja dekada sve po malo. Kroz sve te dekade najvažnije su dvije stvari: čisti entuzijazam kod svih ljudi koji su vodili klub i ljubav prema muzici. U Jabuci nikad nije bilo važno tko si i što si nego su ljudi gore dolazili zbog muzike i dobro se isplesati. I zapit i zbarit naravno (smijeh). 

Stiv: Za sedamdesete treba naći nekog starijeg i od mene, a osamdesetih se udomaćio punk i dark, već je tada klub dobio neki underground pečat. Šminkeri nas nisu volili, a bilo nas je baš briga, bili smo ponosni na to. Bili smo jako glazbeno angažirani i tada smo imali strašnu furku. Devedesetih je bilo teško vrijeme, ali mislim da smo se tada najbolje zajebavali, bio je cijeli Fiju Briju pokret, Božesačuvaj dizajn, Zagreb gori, Crni Mačak i jako puno zajebancije. Zadnjih 10-ak godina je malo čudan period jer je situacija u svjetskoj i domaćoj mjuzi takva da nema nekih novih glazbenih pokreta, a i znakovito je to da su žešći glazbeni pokreti sve malobrojniji. Prvi put sam došao gore 82. i mogu reći da je taj neki fluid koji se gore provlači kroz zidove i prostor magičan. Nisam se zasitio, pa mislim da je to najbolje obilježje Jabuke. Gore se puno ljudi osjeća kao doma i to je super. 

Puno je muzičara prošlo kroz Jabuku... 

Stiv: Ma tko će to nabrojati, pa pola sam bio pijan! (smijeh) 

Stoja: U devedesetima svakako White Zombie, Urge Overkill, Carter USM, The Walkabouts, Death in June, UK Subs koji su snimili live album u Jabuci... Bilo je tu jakih stranih imena. Od domaćih Let3, Hladno pivo, Majke, Laufer, Azra 79. i 80-ih.... npr. nisu smjeli svirati pod imenom Azra koliko je Jabuka mala pa su svirali pod tajnim imenom. 

Ima li netko tko nije svirao u Jabuci, a voljeli biste da svira? 

Stoja: The White Stripes! 

Stiv: Manu Chao! 

Jabuka je osamdesetih godina dobila kultni status da je okupljalište underground scene. Mislite li da danas uopće postoji underground? 

Stiv: Ne bih rekao da uopće u svijetu postoji. Cijeli svijet ide prema mainstreamu. Što je uopće danas underground? Treba promatrati i domaću i stranu scenu i nema žestokih bendova koji rade tu scenu. 

U klub dolaze i klinci i starije generacije koje je Jabuka odgojila, veliki je generacijski jaz, što znači da je Jabuka zapravo univerzalno 'rock' mjesto gdje svi mogu doći. Kako vi gledate na to? 

Stoja: To je jedna divna kohezija (smijeh). Danas dolaze stvarno svi u Jabuku. Od portira, automehaničara, do arhitekata, režisera, glumaca, muzičara. Nikad ne bih rekao da frajer koji se najviše razvaljuje na podiju je profesor na faksu. 

Stiv: Jabuka ima sigurno raspon od 25 godina između najmlađih i najstarijih. Ima dosta ljudi od 20 godina koji imaju duplo starije pored sebe. Programski nije lako pomiriti to sve, ali nekako uspjevamo i drago mi je da ima i mlađih, pored starijih koji se još nazivaju i 'Jabučari'. 

Je li Jabuka očuvala neke stare vrijednosti? 

Stoja: Mislim da je, nismo poklekli nekim trendovima. Nije se prodala i ostala je svoja. 

Stiv: Svi ti klubovi koji su bili nešto legendarni, pa su propali i zatvorili se, svi su se mijenjali u zadnjim fazama. Kulušić je bio super klub, najbolji koncerti, i na kraju što, elektronika. A Jabuka nije takva. Prošle godine je za godišnjicu Kawasaki 3p svirao dva dana. Mi ne moramo ljudima objašnjavati da smo tu pod istim imenom i prezimenom. 

Kada je počela vaša priča s Jabukom? 

Stiv: Prvi put sam došao '82. tamo. Onda sam bio kao gost osamdesetih, ponekad rezervni DJ. Tada je biti DJ bio pojam. Za stalno sam došao u Jabuku '93., '98. se klub zatvorio na tri godine i onda sam preuzeo vođenje kluba 2001. 

Stoja: Počeo sam raditi gore s 19 godina, čim se Jabuka ponovno otvorila, prvo na bocama, a onda sam naslijedio Drageca na šanku. Odmah mi se svidjela špreha s vikend šljakom jer sam imao hrpu slobodnog vremena preko tjedna. Plus kaj, manje više, slušam istu mjuzu, a i ne zaboravimo - žene... (smijeh). 

Tri puta je bio zatvoren? 

Stoja: Jedini pravi put je bilo '98. jer to u sedamdesetima su bili primorani zatvoriti, jer su morali obnoviti zgradu, pa su se radovi malo otegnuli, a zgrada je bila toliko derutna. 

Stiv: '98. je bilo svega, raznih igrica, ali smo pokazali i ljubav i muda i volju da je sačuvamo. 

Stoja, ideja za izložbu je bila tvoja? 

Da, kuhalo se godinama, isto je prisutna velika ljubav i entuzijazam prema klubu. Radim u Jabuci kao šanker već 11 godina i cijela stvar se zakotrljala baš za ozbiljno prije godinu dana. Ravnateljica Arheološkog muzeja je stara Jabučarka, a rock i klasika su uvijek išli ruku pod ruku i sve se super razvilo. Krenuli smo zvati ljude da nam ustupe iz privatnih arhiva fotke, postere, flajere, sve. Onda smo skužili da ima i masu anegdota i dogodopština jer je masu ljudi prošlo kroz Jabuku, tako da smo i to ubacili u izložbu, ali je stvarno bio mukotrpan posao. Maltretirali smo ljude na telefon, oglašavali prejo Fejsa da tražimo materijale, proveli smo sate i sate u NSK-u listajući Polete i omladinske tjednike, pa arhiva HRT-a, muzeji... Na kraju smo skupili dovoljno materijala. 

Je li možda svrha izložbe komercijalizirati klub ili...? 

Stoja: Nikako! Meni je svrha pokazati da Zagreb ima nešto što ima malo gradova na svijetu. Nema puno mjesta koja imaju rock klub koji traje 45 godina. Poanta je pokazati što je Jabuka i što Zagreb zapravo skriva. 

Stiv: Tu je jedan pečat i gradu Zagrebu koji smo dali. Ipak nas izdvaja to što mi i dan danas dajemo Zagrebu neki kulturni pečat i to je jako bitno za bilo koji grad da ima takve klubove u kojima točno znaš što ćeš dobiti. London i New York više nemaju tako stari rock klub. U kapitalizmu je teško jer u tom poslu nema love, to mora biti veliki entuzijazam i velika ljubav, ne samo za klub, nego i za grad i đir u gradu. To je i naš ponos, a i ponos grada Zagreba.

Što svaki smrtnik mora znati o izložbi? 

Stoja: Organizatori izložbe smo Ana Solter i ja, dizajneri postava su Marko Šesnić i Goran Turković. Izložba je počela 13. prosinca 2013. i traje do 2. ožujka. Petkom su besplatna vodstva od 20 do 21 sat i poslije se može s kartom od izložbe u Jabuku, upad je 20 kn, a i s kartom iz Jabuke može se na izložbu. Mogu se vidjeti fotografije Nina Šolića, Damila Kalogjere i Hrvoja Polana koji su zabilježili brojne koncerte. Dio vizualnog identiteta kluba čine i djela legendarnog dvojca Božesačuvaj čiji su plakati važan dio izložbe, baš kao i neki noviji radovi, primjerice oni Brukete i Žinića, koji su sa zagrebačkih zidova pozivali ljude u klub na Jabukovcu. Privatne fotografije, ulaznice i letci iz svih epoha kluba, novinski članci i brojne uspomene isto su dio izložbe. 

Izložba je bila podijeljena na tri sobe. Prva soba su šezdesete, sedamdesete i osamdesete, tamo se može vidjeti od tih prvih plakata Borisa Bućana za samo otvorenje i disco večeri u Jabuci, jedan zanimljiv filmić iz arhive HRT-a iz '83. koji prikazuje Zagreb u tom periodu i ima jedan dio o Jabuci, koja je bila neizostavni dio noćnog života. U drugoj sobi su devedesete koje pokrivaju taj jedan dio Jabučnih koncerata i koncerata van Jabuke, Fiju Briju... peticija s preko 6000 potpisa protiv zatvaranja Jabuke 1998., to je isto zanimljivo. Treća soba su dvijetisućite u kojoj je, osim svih događanja i interaktivni zid na kojem ljudi mogu ostaviti fotke iz Jabuke. Mogu se vidjeti i gondole od stare žičare koja je prije vozila na Sljeme. Gondole su došle u Jabuku 2011. na terasu i to je jedino mjesto gdje ih ljudi mogu vidjeti na javnom mjestu. Mislim da smo uspjeli pokriti sve važnije segmente tih 45 godina. 

Stoja, koja je tebi najdraža anegdota? 

Pa meni je zapravo najdraža anegdota s početaka, najbolje pokazuje tu inovativnost i imrpovizaciju koja je bila prisutna kroz sve dekade. Kad se Saloon otvorio '70. dečki su već tada imali nacrtane pajceke na ulaznim vratima, koje je nacrtao Pero Kvesić. Pajceki su bili prepoznatljiv logo Jabuke, osim mjuze. Kako je broj gostiju malo opao jer se Saloon otvorio, u namjeri da povrate taj broj, ofarbali su Fiću s tim pajcekima, i parkirali se na vrh Dežmanovog prolaza i furali ekipu gore dolje, da ne idu u Saloon. 

Stiv: Zagreb je bio tako mali tada. Otvorio se klub koji nije po ničemu sličan Jabuci, ali je ekipa svejedno išla vidjeti, a ovi su ih u Fići vozili da ne bi išli u Saloon (smijeh). 

Jeste li razmišljali da uvedete neki autobus do gore danas? (smijeh) 

Stiv: Današnje generacije su se stvarno malo komotnije. Srećom, taksi je jeftin u zadnjih par godina, ajde, ali mi smo pješke išli na Črnomerec, kakvi autobusi u 11 navečer, nisu ni tramvaji išli tada. Volim vidjeti kako se 'čudno' obučena ekipa penje uz Tuškanac. 

Jeste li zadovoljni s odazivom publike na izložbu do sada? 

Stoja: Jesam, dalo se to naslutiti i po otvorenju gdje se skupilo oko tisuću ljudi. 

Stiv: Zahvalni smo kaj nam je Arheološki muzej otvorio vrata i pomogao. Hvala im! Kad su počele priče oko izložbe, ja sam se čak malo i uplašio jer niti ja, niti dosta ljudi koje znam, nismo imali nikakvu arhivu, tako da ja ovo velika stvar za klub. 

Tko je najzaslužniji za ovo što je Jabuka danas? 

Stoja: Sigurno svi ti ljudi koji su prošli kroz klub, vodili i puštali muziku... 

”Iako je Jabuka ‘samo’ još jedan zagrebački klub, treba skinuti kapu i duboko se nakloniti pri ulasku u klub i njegovu spominjanju. Izdržati 45 godina s dosljednom programskom politikom, uspjelo je malo kojem klubu kod nas. A i u regiji i svijetu bilo bi teško pronaći klubove koji su toliko dugo preživjeli. Jednostavno, jasno i glasno treba reći da je Jabuka pravi rock-klub koji nas nikada nije razočarao. I kada su svi drugi razočarali i kada su svi mijenjali vlasnike, i programsku politiku, i interijer i publiku, i ponudu, Jabuka je oduvijek bila ‘rupa’ u koju se ulazilo sa smiješkom, a iz nje se izlazilo s osmijehom od uha do uha”, rekao je za autograf.hr novinar i glazbeni kritičar Dubravko Jagatić.

Klub je u veljači 1968. osnovala skupina entuzijasta i krajem sedamdesetih postao je sjedište lokalne omladinske organizacije. U njemu se uvijek mogla čuti najnovija glazba koja nije mainstream, a njegova je osobitost to što je bio rasadnik glazbenih trendova i poticao nezavisnu scenu.

U Jabuci su se od početka okupljale razne supkulturne skupine, a osamdesetih ponajviše pankeri i darkeri. Jagatić kaže da je klub na Jabukovcu bez pretenciozno najavljivanih koncerata, bez glamuroznih ”evenata” i bez ”celebrityja” koji dolaze da ih se vidi bio i ostao mjesto gdje se uvijek mogla čuti nova pjesma DJ-a koji prati trendove i zna što treba ponuditi vjernoj publici.

”Jabuka je i mjesto gdje su bendovi s razlogom pokazivali zašto njihovo vrijeme tek dolazi ili zašto su na vrhu jer nitko nije slučajno svirao u Jabuci”, rekao je Jagatić.

Početkom rata klub na Jabukovcu kratko je bio zatvoren, nakon toga nastavio je raditi uz pokoju kriznu situaciju zbog manjka novca, loše društveno-političke klime i nezadovoljnih susjeda koji su se bunili zbog buke.

Jagatić kaže da je možda najvažniji utjecaj Jabuke vidljiv u tome što su pripadnici svih društvenih supkultura, svi ”drugačiji i neprihvaćeni”, oduvijek znali da je Jabuka svojevrsni geto za sve njih jer ih baš nitko neće zadirkivati ni gledati kao rijetke biljke, nego će se osjećati kao u zamišljenom svijetu gdje su svi jednaki. ”Ma koliko patetično zvučalo, to je istina koju treba njegovati, čuvati i slaviti. Baš je zbog toga ovih prvih 45 godina vrlo velika stvar za zdravo društvo. Barem društvo koje možete sresti u Jabuci. Zdravo društvo”, izjavio je Jagatić.

Klub Jabuka na svojoj stranici na Facebooku najavio je i izložbu o svojoj 45-godišnjoj povijesti u Arheološkome muzeju u Zagrebu koja će se otvoriti 13. prosinca. Svi koji su na bilo koji način bili dio kluba, pozvani su da pomognu u prikupljanju materijala za tu izložbu: starih fotografija, plakata, ulaznica, iskaznica, novinskih članaka, flyera…

Jabuka je rokerski underground-klub koji je odgojio mnoge danas etablirane glazbenike, novinare, glumce, pisce, umjetnike. Najbolje je taj žilavi klub opisao dizajnerski dvojac Božesačuvaj na jednome od svojih plakata iz devedesetih:

”GK Jabuka je antidepresiv.

Svojstva – rock-klub, ali djelovanje puno duže od drugih klubova.

Doziranje – dva puta tjedno, a kod težih slučajeva preporuča se tri večeri tjedno do fajrunta uz pojačanu konzumaciju.

Nuspojave – Jabukaton, Fiju briju, Crni mačak, Majke, Hladno pivo…”

Možda i spadam u one bivše jabučare koji se nisu makli od Curea i Joy Divisiona, gdje i dalje ispijam jeftino pivo jer to upotpunjuje moj retro izričaj a ujutro se čudim zašto me boli glava ali JABUKU NE DAM .......