Priručnik za nježnu djecu sunčeve galaksije koja su rođena polovicom 60ih preko 70ih sve do početka 80ih u Zagrebu i okolici te one zauvijek mlade bez figa u džepu! Zaplovimo u nepoznatom smjeru. Sa instinktom prepuštanja. Dozvolite oblacima da nas vode, dopustite vjetru da vam raspleše kosu i vratite se u neko drugo vrijeme.
Bili smo sedam godina zajedno. Pokazalo se da nam je ta godina bila kritična, kao u braku. Nema se tu puno što ispričati. Jednostavno, u nekim stvarima se nismo mogli složiti pa smo odlučili da svatko ode na svoju stranu.
Đurđica na početku pjevačke karijere
Kada je Đurđica Milićević-Barlović napustila "Nove fosile", u to vrijeme sigurno najpopularniju pop-grupu u našoj zemlji, svi smo se pitali da li će "Fosili" preživjeti bez svoje simpatične članice i da li će, pak, popularna pjevačica zadržati publiku.
Sada je već jasno da je grupa, ne samo da je preživjela krizu, nego je iz nje izašla pomlađena i uz pomoć ljupke Sanje Doležal osvojila novu publiku.
O Đurđici se do sada nije ništa znalo.
Da li se povukla ili će nastaviti solističku karijeru?
Ovih dana dilema je riješena: izlazi LP ploča Đurđice Milićević-Barlović. Vjerojatno je da će Đurđica ponovo pridobiti svoju publiku.
• Ipak, zašto je sve to bilo potrebno?
- Bili smo sedam godina zajedno. Pokazalo se da nam je ta godina bila kritična, kao u braku. Nema se tu puno što ispričati. Jednostavno, u nekim stvarima se nismo mogli složiti pa smo odlučili da svatko ode na svoju stranu.
• Da li je to neslaganje bilo u vezi sa vrstom muzike koju ste pjevali?
- Ne. Što se tiče muzike sve je štimalo. Nismo se složili oko pitanja poslovne politike. Muzika je imala uspjeha. Zato mi nije bilo lako otići u nepoznato.
• "Fosili" su vam očigledno našli dostojnu zamjenu. Da li se i vama dopada Sanja?
- Dopada mi se. Zgodna je, mlada, pokretna na bini.
U istom stilu
• Što se sa vama događa nakon što ste napustili grupu?
- Počela sam surađivati sa grupom "Arbaleta". Dogovorili smo se da me prate na koncertima. U međuvremenu sam prikupljala materijal za ploču. To je dugo trajalo, jer sam željela da ploča bude kvalitetna.
Ponuđen mi je veliki broj pjesama. Puno poznatih kompozitora su mi poslali svoje kompozicije. Ali nisam birala imena kompozitora nego lijepe pjesme.
• Koja je to vrsta muzike?
- To je komercijalna pop-muzika. Malo je drugačije od onoga što rade "Fosili", ali je u istom stilu. Ljudi me tako poznaju, to od mene očekuju i normalno je što im to nudim.
Pjesme sa ploče sam pjevala uživo i ljudi su to jako dobro prihvatili. Za ploču, to je sve aranžerski bogatije.
• Koja je udarna kompozicija?
- Ima nekoliko jako dobrih. Među njima su sigurno "Pokraj naše stare škole", "Učini nešto za mene", "Dalje moram sama".
• Kako vam izgleda to što dalje morate sami, bez podrške grupe?
- Izgleda dobro. Sama raspoređujem obaveze i slobodno vrijeme. Prije je bilo drukčije. Ima puno stvari koje se trebaju napraviti. Treba koordinirati suradnju sa puno ljudi. Ipak, sada imam više slobodnog vremena, a to mi je vrlo važno.
U svakom slučaju, mislim da je dobro da se sama brinem za pjesme koje ću pjevati. U "Fosilima" je to uvijek Rajko radio. U sadašnjoj situaciji ne bih to nikome dozvolila.
Ima mjesta za sve
• Da li će se na vašoj ploči naći neka kompozicija Rajka Dujmića?
- Ne. Tražila sam od njega da mi napiše neku pesmu, ali mi je rekao da nema vremena. Kompozitori na mojoj ploči su Vlado Delač, Zdenko Runjić, Davor Jašek, Tonči Huljić. Vjerujem da će na ovoj ploči svako moći naći nešto za sebe. Pjesme su lijepe, pjevljive, u okvirima komercijalnog.
• Vjerujete li da ćete zadržati svoju publiku?
- Mislim da će moja publika ostati ista. Oni koji su me voljeli ranije nemaju razloga da me ne vole i dalje. Ima i onih koji neće voljeti "Fosile" u novom sastavu, a ima i onih koji će voljeti i jedne i druge.
Djeca su moja brojna publika. Sudeći po pismima i telefonskim pozivima jedva čekaju moju ploču.
• Da li vam se čini da publika žali što ste napustili grupu?
- Većini je žao što je do toga došlo. Ali kad se to već dogodilo - što se može. Ima mjesta za sve. Ostala sam u dobrim odnosima sa članovima grupe.
• Planirate li, možda, neku turneju preko ljeta?
- Prvo ću pjevati na Splitskom festivalu, a onda bi trebala doći ljetnja turneja. Imam sada dosta materijala da se reklamira. Ipak, udarna reklama za ploču počet će u rujnu kada se ljudi vrate sa godišnjeg odmora.
Nakon odlaska iz "Novih fosila" Đurđica Barlović nastavlja solo karijeru često nastupajući na festivalima. Objavila je četiri albuma: 1984. "Đurđica", 1985. "Za tebe ću ...", 1986. "Ti si to moje nešto" i 1988. "Da odmorim dušu". Na njima se ističu pjesme: "Dalje moram sama", "Osjećam to", "Ljubiš me u vrat", "Da odmorim dušu", "Sestrice".
Sve ovisi o pjevaču
• U zadnje vrijeme pjevači sve češće mijenjaju diskografske kuće. Vi ste ostali vjerni Jugotonu.
- Sve kuće imaju svoje prednosti i mane. Normalno je da ostanem u kući u kojoj sam bila do sada pošto smo se uspjeli dogovoriti u obostranom interesu.
Ja sam sada nekoliko dana non-stop bila u "Jugotonu". Bilo bi mi nemoguće toliko vremena provoditi u PGP RTB na primjer. Ima stvari koje se ne mogu obaviti telefonski.
• Izgleda da je u modi ploče snimati u inozemstvu. Da li stvarno mi nemamo neophodne tehničke uvjete za snimanje kvalitetne ploče?
- Ne vjerujem da nema dobrih studija. Važan faktor, možda najvažniji je čovjek. U inozemstvu ljudi znaju bolje iskoristiti tehniku koju imaju. Ipak, puno pjevača ide u inozemstvo da bi se mogli pohvaliti da su tamo snimali.
Stvaranje ploče je jedan lanac u kome sve zavisi jedno od drugog.
Ipak, od loše pjesme nikakvom tehnikom se ne može napraviti dobra, ali od dobre se, uz dobar aranžman može napraviti još bolja. Naravno, puno ovisi i od samog pjevača.
"Svi su mislili da ću se poroditi na sceni", rekla je u šali jednom prilikom jer je čekajući svoje prvo dijete pjevala do "posljednjeg daha" nastupivši na festivalu "Split '82" samo četiri dana prije nego će se poroditi. Godine 1992. je trebala izdati novi album ali je smrt bila brža. Nakon njene smrti objavljen je album "Nedovršena priča" 1993. koji je obuhvatio njene najpoznatije pjesme iz vremena s "Novim fosilima" i solističke karijere, a 2009. izlazi dupli album Zlatna kolekcija s njenih 46 najboljih pjesama iz razdoblja "Novih fosila" i samostalne karijere. Umrla je iznenada u 42. godini života od posljedica infarkta.
Ova dva kluba su se do sada međusobno susrela 68 puta u prvenstvima, Kup i prijateljskim utakmicama. Hajduk je bolji u prvenstvenim okršajima - dobio je 20 mečeva, devet je završeno bez pobjednika, a 14 puta je pobjedu slavio Dinamo
Splićani su bolji samo u međusobnim (prvenstvenim) susretima sa svojim "vječitim rivalom" - Dinamom. U ostalim komponentama Zagrepčani superiorniji...
Splićani i cijela Dalmacija ponosni su na svog Hajduka. Za njih nema "baluna" bez "bilih". Ovaj klub ima najodanije i najvatrenije pristalice. Oni su uvijek "zapaljivi" kad igra Hajduk, bez obzira na važnost susreta. Pristalice ovog kluba možemo mirne duše usporediti s čuvenim talijanskim "tifozima" kojima je nogometna igra najradosnija zabava, sastavni dio života.
Dinamo ima svoju tradiciju i svoje pristalice. Okršaj ova dva kluba na nogometnom borilištu redovito donosi i neviđena uzbuđenja u gledalištu, a "rat" se ponekad vodi i nekoliko dana prije i posle susreta. Zagreb i Maksimir su obično poprište "obračuna" i "vraćanja" dugova ...
Hajduk i Dinamo su već odigrali preko stotinu utakmica. Uvijek ista slika - stadioni puni, potpuna neizvjesnost u pogledu konačnog rezultata ...
Splitski "bili" imaju samo 22 igrača s kojima su sklopljeni ugovori. To je i jedini igrački kadar na koji stručno rukovodstvo može računati. Jer, Hajduk nema drugog tima u kome bi igrali već oformljeni igrači. Ostala aktivnost se odvija kroz podmladak i pionirski tim. Ukupno u ovim kategorijama Splićani imaju 76 igrača.
I u proljetnom dijelu prvenstva klub će igrati s već isprobanim snagama. Prosječna starost igrača pod ugovorom je 22 godine i Hajduk ima jednu od najmlađih ekipa u zemlji. Stručnjaci, a i pristalice kluba, su baš zbog toga i ponosni jer napominju da tek dolazi "njihovo vrijeme". Standardna postava tima: Vukčević, Bošković, Ristić, Slišković, Kuci, Žaja, Mušović, Nadoveza, Matijanić, Hlevnjak, Ferić. Njihove kvalitete, kroz prikazane igre u jesenjem djelu prvenstva, ocjenjuje izbornik Rajko Mitić.
Ocjena: 6
Dinamo ima više igrača pod ugovorom - 27. I ovaj klub nema drugog tima već samo juniorske i pionirske selekcije, ukupno - 80.
I standardni tim zagrebačkih "plavih" već se predstavio javnosti. Evo tog tima: Škorić, Cvek, Braun, Jukić, Brnčić, Ramljak, Lamza, Gračanin, Zambata, Gucmirtl, Rora. Nužno je spomenuti da se ovih dana vraća sa odsluženja vojnog roka Rudolf Belin i da će najvjerojatnije ponovo izboriti mjesto u timu. Dinamov tim Mitić je također ocijenio na osnovu igara u jesenjem djelu prvenstva.
Ocjena: 7
Stručne službe
Četiri stručnjaka vode brigu o svim igračima Hajduka. Trener prvog tima je Dušan Nenković, podmlatka - Ante Mladinić, pionira - Vojo Kačić, a kondicijski ih priprema Lujo Klemen. Nenković ima startnu osnovu 150 tisuća starih dinara, Mladinić 110, Kačić 80 i Klemen 100 tisuća starih dinara.
Samo Nenković dobija premije - kao i igrači prvog tima - 120 tisuća za pobjedu i od 40 do 70 tisuća za neriješen rezultat. Premije su vezane - za tri boda 200 tisuća, za četiri uzastopno osvojena boda 300 tisuća ...
O aktivnosti kluba brine se još šesnaest ljudi - sedam u stalnom i devet u honorarnom radnom odnosu. Njihova primanja se kreću od 50 do 150 tisuća starih dinara. Kadar, u cjelini uzevši, kvalificiran i dobro nagrađen.
Ocjena: 8
Dinamo ima pet stručnjaka. Trener prvog tima je Branko Zebec, starijih juniora Vlado Zajc, mlađih juniora Marko Jurić, pionira Zorislav Srebrić, a peti stručnjak je Ivan Jazbinšek koji nema konkretnog zaduženja.
Zebec ima zagarantiranu plaću u iznosu od 150 tisuća starih dinara, Zajc - 120, Jazbinšek - 120, Jurić - 60 i Srebrić - 70 tisuća starah dinara. Samo Zebec dobija premije kao i igrači prvog tima.
U klubu je još zaposleno 40 radnika i službenika koji rade u tvrtkama i na stadionu. Dinamo drži rekord u zemlji po broju zaposlenih radnika. Ovih dana čuju se vijesti da je oko 30 radnika i službenika otpušteno. Po općem mišljenju Dinamo ima odlične pomoćne službe.
Ocjena: 9
Popularnost klubova
Hajduk ima veliki broj pristalica u svim krajevima naše zemlje. Prošle godine Splićani su imali 20 tisuća članova koji su platili članarinu po 200 starih dinara. Na svakoj značajnijoj utakmici stadion u Splitu je prepun. I u gostima "bili" su rado gledan tim. Zato se uprava ovog kluba već niz godina zalaže da se prihodi dijele na ravne dijelove - i u gostima i kod kuće.
Pristalice Hajduka često pomažu klub novčanim prilozima. Prošlogodišnji rekorder je Nikola Grabovac, trgovac iz Splita koji je priložio 100.000 starih dinara. Hajduk ima svoj klupski list koji izlazi šest puta godišnje i štampa se u tiražu od 11 tisuća primjeraka.
Ocjena: 8
I Dinamo je popularan na svoj način. Njegove pristalice nisu bučne i "zapaljive" kao Hajdukove. Prošle sezone klub je imao 17 tisuća članova koji su platili članarinu od po 100 starih dinara. Najviše pristalica "plavi" imaju u Zagrebu. Klub također ima svoj list koji izlazi svakog mjeseca u tiražu od 12 tisuća primjeraka.
Ocjena: 7
Najveći uspjesi
U domaćoj konkurenciji Hajduk je posle rata tri puta osvajao titulu nacionalnog prvaka. Uspjesi su vezani za ranije generacije jer Splićani u zadnje vrijeme stvarno nisu imali sreće. Tri puta su bili finalisti kupa (dva puta su ispali sa BSK-om i jednom sa Dinamom), ali veličanstveni trofej nisu uspjeli odnijeti u grad pod Marjanom.
U međunarodnoj konkurenciji Hajduk je, između ostalih, pobijedio: Spartaka iz Praga - 5:2, reprezentaciju Finske u Helsinkiju - 5:2, reprezentaciju Britanske vojske - 1:0, Romu - 2:1, Bolognu - 3:1, Dinama iz Moskve - 2:0, reprezentaciju Čilea - 1:0, Boka Juniors - 1:1, reprezentaciju Tamperea (Finska) – 10:1.
Ocjena: 8
Dinamo je trostruki prvak Jugoslavije, ali i četverostruki pobjednik Kupa Jugoslavije. U međunarodnoj konkurenciji porazio je između ostalih, čuvenu reprezentaciju Austrije (iz 1949. godine) - 5:2, reprezentaciju Švajcarske - 3:0, Rapida - 6:2, bio je finalista Kupa sajamskih gradova 1963. godine.
Ocjena: 9
Financije i objekti
Hajduk je prošle godine imao promet od 250 miliona starih dinara. Klub je primio dotaciju u iznosu od pet miliona i sezonu je završio s deficitom od 22 miliona starih dinara. Posjeduje mali i već dotrajali stadion, bez suvremenog komfora i uvjeta za rad. U perspektivi je izgradnja novog stadiona.
Ocjena: 6
Dinamo je poslovao uspješnije. Ostvaren je promet od 390 miliona starih dinara. Dotacije su iznosile 11 miliona dinara. Na kraju, višak rashoda nad prihodima iznosio je deset miliona starih dinara.
Dinamo posjeduje moderan stadion koji može primiti 60 tisuća posjetitelja, izvanrednu lokaciju, sa pomoćnim terenima, parking prostorom, modernim i komfornim svlačionicama i ostalim potrebnim prostorijama. Stadion se treba uskoro potpuno završiti.
Ocjena: 8
Doprinos reprezentaciji
Sedamnaest igrača Hajduka igralo je poslije rata u nacionalnoj selekciji u 172 utakmice. Bernard Vukas je rekorder - odigrao je 59 utakmica. Odmah iza njega je Vladimir Beara, a na trećem mjestu je Ante Žanetić sa 15 odigranih utakmica.
Vukas je postigao i najviše golova u odnosu na svoje suigrače iz Splita - 22. To je izvanredan omjer ako se ima u vidu da je on bio "paker", a ne izraziti realizator. Vukas i Beara proslavili su Hajduka i naš nogomet učešćem u reprezentaciji Europe. Vukas je igrao na tri utakmice, jednom je protiv Engleske postigao tri gola, a Beara jedanput.
Ocjena: 7
Dinamo je imao znatno više reprezentativaca. Njegovi igrači su 339 puta igrali za nacionalnu selekciju. Rekorder je čuveni "štoper" Ivica Horvat sa 60 odigranih utakmica. Na drugom mjestu je Tomislav Crnković - 52, a zatim Perušić - 27, Zambata - 25... Najbolji strijelac reprezentacije bio je Željko Čajkovski koji je postigao 12 golova.
Ocjena: 8
Međusobni susreti
Ova dva kluba su se do sada međusobno sastala 68 puta u prvenstvima, Kup i prijateljskim utakmicama. Hajduk je bolji u prvenstvenim okršajima - dobio je 20 utakmica, devet je završeno bez pobjednika, a 14 puta je pobjedu slavio Dinamo.
Dinamo je bolji u Kup i prijateljskim utakmicama. U natjecanju za Kup "plavi" su četiri puta pobijedili (jedanput u finalu), a samo jednom izgubili. U prijateljskom nadmetanju Dinamo je 11 puta bio pobjednik, a Hajduk - šest.
Utakmice Dinama i Hajduka gledalo je do sada oko 1,500.000 gledatelja, u Zagrebu znatno više - 900.000. Prvu utakmicu dva velika rivala odigrala su 26. svibnja 1946. godine u Splitu, a do sada najbolji strijelac u međusobnim susretima je Jole Vidošević koji je postigao osam golova. Rekordan rezultat bio je 6:0 za Hajduk i to na – Maksimiru.
Avanturu treba pokazati, jer jedino tada ona postaje smislena i korisna ljudima. Kada ja to prikažem na televiziji, onda putovanje izgleda nestvarno i senzacionalno. Kome? Pa tebi i drugima koji sjedite po kafićima dok se ja lomatam po prašumi i gledam smrti u oči, ispijate vinjake te lupate gluposti
Čini se da bi Željka Malnara ljudi više cijenili i ozbiljnije prihvaćali kada bi se, umjesto što ih uvjerava u svoju odvažnost, povukao u miran život šutljivca. Ovako se stiče dojam da ne može živjeti bez publiciteta i dokaza tuđeg divljenja.
Malnar djeluje arogantno i drsko, kao čovjek koji je pocicao sve znanje svijeta, pa sada reklamira svoju nadmoć...
*****
GLAS OMLADINE: Čini se da Tibor Sekelj živi mudrije od tebe, bar kada su u pitanju mediji. Džungla te sigurno nije naučila da budeš hvalisavac.
MALNAR: Džungla me je naučila da budem skroman i ja se tako ponašam. Hvalisavci su budale a ja sam pametan čovjek. Što se tiče Sekelja, to je čovjek kojeg izuzetno cijenim i volim. On je neponovljiv, samo jedan.
Ali, Sekelj je živio u jednom vremenu a ja živim u sasvim drugom. Ta su uspoređenja nemoguća bez obzira što smo obojica, kao luđaci, srljali u nepoznato. U svoje vrijeme Sekelj nije mogao predstaviti ljudima svoje odiseje putem medija koje meni danas stoje na raspolaganju - zato ljudi misle da je on skromniji, pošteniji i mudriji od mene.
Njegove poruke ljudima nisu kao što su i moje. Bez obzira koliko smo slični, Sekelj i ja smo dva paralelna svijeta. On je čudo od čovjeka. Mi ni ne znamo kakvu grandioznu osobu imamo, pa čak ni ljudi kojima je poznat nisu svjesni njegovog kosmopolitizma.
Jedna rijeka u američkim džunglama nosi njegovo ime, a krstili su je ljudožderi. Ona će se tako zvati dok god je čovječanstva.
Tko to zna osim njega, mene i ljudoždera?
GLAS OMLADINE: Ipak čini nam se da je jedina svrha tvojim dragocjenim putovanjima tvoje medijsko eksponiranje.
MALNAR: Nisam ja kriv! Uvijek mi na nos nabijaju kako sam egzibicionist koji trči za slavom i priznanjima svoje hrabrosti. Govore kako sam nametljiv i sklon potrebi da budem popularan. To je laž. Ogovaraju me oni koji se ne miču dalje iz svog smrdljivog kreveta i kojima iskaču oči od straha kada prelaze prometnu ulicu.
Istina je u ovome: sva moja putovanja ništa ne znače ako se ljudima ne pokažu, kao što je bezvrijedno i nekorisno svako književno djelo zaključano u ladici književnika. Čak i da postoji, vrijednost knjige je uništena, kao što je uništena vrijednost mog putovanja među ljudoždere.
Avanturu treba pokazati, jer jedino tada ona postaje smislena i korisna ljudima. Kada ja to prikažem na televiziji, onda putovanje izgleda nestvarno i senzacionalno. Kome? Pa tebi i drugima koji sjedite po kafićima i dok se ja lomatam po prašumi te gledam smrti u oči vi ispijate vinjake i lupate gluposti.
Meni je džungla sasvim obična, ali vama je senzacionalna. Zar sam ja kriv što ste posle gledanja filma zapamtili Željka Malnara i što je on postao "zvijezda"?
Vaš nedostatak iskustva i neznanje su prepreke koje vas onemogućavaju da doprijete do moje filozofije. Ja ne želim biti medijski tip, ali vi ga sami od mene stvarate i poslije mi to stavljate kao slabost.
Ali ja nemam drugog izbora: moram vam to prikazati, jer lažete ako tvrdite da to ne želite vidjeti. Ljudima treba senzacija, a ja im senzaciju dajem. Pošteno. Baš me briga što će kasnije ljudi misliti o meni.
Ja sam umjetnik
GLAS OMLADINE: Tvoji filmski zapisi iz prašuma nisu sirovi dokumentarni materijali, već čitave priče napravljene kao po precizno napisanom scenariju. Neki su čak posumnjali u njihovu vjerodostojnost.
MALNAR: Ti nemaš pravo ovako suditi, jer dok ti čamiš u redakciji i svađaš se sa urednikom zbog neke tričave rubrike, ja se lomatam po džungli i radim film! Kad budeš otišao sam i uvjerio se na svojoj koži, onda možeš sa mnom razgovarati na takvom nivou.
Ja sam prije nekoliko dana jedva živu glavu izvukao, a danas sam tu i držim predavanje!
Pišljivi Bani su mi ubili nekoliko ljudi i smrskali ih kao koštice ispred mojih nogu, da bi mi ti i tebi slični postavljali danas pitanja o vjerodostojnosti onog što radim.
’Bem vam boga, civilizacijskog!
Spavali ste u toplim krevetima dok smo mi još prošlog tjedna, po mraku kojeg smo sjekli mačetama, tumarali kroz džunglu i plašili se svakog treptaja lišća unaokolo.
Bani su nas danima pratili u stopu dok nas nisu ščepali, a onda je nastalo klanje u kojem je meni i drugima sam vrag pomogao se izvući te dočekati živi jutro.
Sad vas gledam tako pitome i nježne (Malnar se obraća prema nekoliko djevojaka koje sudjeluju razgovoru), a jučer sam gledao u oči ljudoždere, vidio zdrobljene glave, i užas, nezamisliv užas...
Ja koji sam to doživio, kao svaki normalan čovjek, nisam sposoban ovo iskustvo zauvijek sahraniti u sebi. Čovjek sam i želim ga prenijeti drugim ljudima, jer čak i taj užas stvara neku novu vrijednost, koje niste ni svjesni dok vam se ne da na tacni u prikladnom obliku.
Zbog toga radim filmove; ako ne mogu prenijeti detalje, trudim se bar približno uvjerljivo snimiti atmosferu koja je okruživala događaj. Time ne želim improvizirati. Neke budale koje ne vide dalje od nosa vješaju mi i takva iskustva.
GLAS OMLADINE: To znači da u tebi ima nešto i od umjetnika? Da li je, po tvom mišljenju, vještina putovanja neka vrsta umjetnosti?
MALNAR: Čovjek koji zna putovati, umjetnik je. Toj ideji mora posvetiti cijeli život ako želi uspjeti. Ja sam u tom smislu sretan čovjek. Sve ono što doživim na putovanjima, ja vjerno prenesem na celuloid. Tu nema improvizacije, mada se ljudima, shvaćajući da to nisu čisti dokumentarni materijali, već da imaju priču, scenarij, čini da su neka moja putovanja iskonstruirana.
To je glupost.
Ponavljam: ako se gledatelj osjeća prevarenim, onda mu se promiješala njegova vlastita žudnja za senzacionalnim. On nema takvog iskustva i zato sumnja.
Sumnja koja proističe iz neznanja je glupost, a najveći broj ljudi kojima se ja obraćam nisu svjesni svojih sumnji, ne razumiju ih, a sumnjaju. Na to sam navikao i puno mi ne smeta. Tvrd sam kao kamen.
Ne radim hladne dokumentarce jer ja nisam zapisničar, činovnik džungle, ja se ne postavljam iznad nje i kao neki bog promatram stvari ne sudjelujući u njihovim procesima. Ja ne prepisujem prirodu, već se ponašam kao njen logični sastojak.
Da bih prikazao to žestoko spajanje, ja svojim filmskim zapisima dodajem, vi biste rekli umjetničku žicu. Da nje nema vi biste gledali u ekran kao volovi, saznali bi za neke stvari, ali bi suština ostala iza vas.
Ovako se osjećate plemenitijim, putujete zajedno sa mnom, strahujete...
Ti filmski tragovi su posljedica moje sanjalačke prirode, jer ja sam prije svega čovjek kojeg vode njegovi snovi. Sva moja putovanja imaju osnovu u snovima, a čovjek koji zna sanjati, umjetnik je.
Ja kao svaki drugi umjetnik radim priče. U tome mi već godinama pomaže Ivica Drnić, montažer na TV Zagreb.
To je jedan predivan čovjek kojeg ja volim jer mi je jednom, premoren od rada, šutnuo jedan film iz Amazone te rekao:
"Čuj, Željkec, jebem ja tvoje ljudoždere! Idem kući da vidim decu!"
Sva moja putovanja padaju na koljena pred tom rečenicom, a svi filmovi čine se besmislenim. To je moja sudbina, imenjače.
Možete li to povjerovati?
GLAS OMLADINE: Pokušaj se sjetiti onih sudbonosnih trenutaka tvog djetinjstva koji su te učinili avanturistom. Kada si prvi put osjetio žudnju za daljinama?
MALNAR: Ja sam odrastao u zagrebačkom naselju Pešćenica, u kraju gdje su milicioneri dolazili jednom godišnje, i to bornim vozilima. Bio sam član jedne lokalne bande koja je krala ugljen i prodavala ga bogatijim ljudima u Zagrebu i okolini.
Zajebavali smo se tako sve dok vođa bande nije pogriješio, skliznuo sa vagona gdje su mu kotači odsjekli obje noge.
To je bio moj prvi dodir sa smrću, istovremeno i motiv da se zamislim nad njom.
"Sidarta" je bila prva knjiga koja mi je ponudila neka rješenja te me istinski prodrmala.
Cilj mog prvog putovanja bila je naša jedina prašuma Perućica, ali prije nego što sam u nju ušao, na Magliću, nabasao sam na pastira Milana Budalića, starca koji je cio život proveo potpuno sam u divljini.
On me je naučio kako se može proći kroz livadu prepunu cvijeća a da se niti jedna biljka ne zgazi.
Puno godina kasnije, u prašumama Amazone, shvatio sam koliku važnost ima samo jedan jedini cvijet za čovječanstvo.
Milan mi je govorio da šuma egzistira kao društvo - ako ne poremetiš harmoniju šume, ona će te pustiti van, u protivnom - ubit će te!
Upitao sam ga kako ću znati da me je šuma svojevoljno pustila unutra? Odgovorio je:
"Kad u ovom mračnom zidu vidiš svijetlu točku, to ti šuma odobrava ulazak!"
Ja sam 17 dana blejao u mračni zid Peručice dok mi se zbilja nije ukazala svjetla pukotina: kroz koju sam onda ušao unutra, tamo gdje bi svaki američki turist ušao sa hamburgerom u ustima.
Danima sam lutao mračnom šumom i imao tu (ne)sreću prisustvovati smrtnom hropcu jednog drveta.
Njegova agonija, slična čovjekovoj, trajala je oko deset minuta. Jasno sam čuo uzdahe, roptanje, trganje korijena, sve dok se drvo nije srušilo.
Proces je izazvao neobičan osjećaj u meni, možda je baš ta smrt predhodila ovome što danas jesam.
GLAS OMLADINE: Ispričaj nam nešto o svojoj zadnjoj ekspediciji na Solomonskim otocima.
MALNAR: Ekspediciju je financirao zapadni kapital, a ja sam joj bio vođa. Imali smo više složenih zadataka, a cilj nam je bio doći do nekih saznanja korisnih za nauku i povijest. Bilo je teško, ubijeno mi je puno ljudi, a neke posebne rezultate nismo ostvarili.
Jedan od naših zadataka je bio, recimo, utvrditi da li se kineskom džunkom, koja je riječni brod, moglo krenuti na otvoreno more.
Neki tvrde da su Kinezi oplovili svijet još prije Columba te drugih morepolovaca, a mi smo dokazali da nisu.
Dobili smo zadatak ući u vrtlog tornada, u toj jebenoj ljusci oraha. Ratni i preko oceanski brodovi su bježali iz vrtložnog kruga, a mi smo punom parom, pred očima zaprepaštenih mornara i putnika, zapalili prema srcu tornada.
Jedan brod nam je dao počasnu stražu! Sad znamo da Kinezi nisu oplovili svijet...
Tornado nas je bacio na koraljni greben na kojem smo ostali sedam i pol mjeseci i tada smo izgubili četiri čovjeka.
Utvrdili smo, dalje, da je nedolazak monsuna u Indiju direktno povezan sa poljoprivredom u Vojvodini! Možete li to povjerovati?
Možete li povjerovati da rezanje jednog stabla u džungli, izaziva biološki poremećaj četiri kilometra unaokolo. Da svakog dana sa zemljine kugle nestaje 3,5 kilometra prašuma...
GLAS OMLADINE: U džungli ste imali zanimljiv susret sa jednim plemenom. Što ste tamo tražili?
MALNAR: Tražili smo muda labudova! Krenuli smo prema tom selu (koje je, inače, imalo dodira sa vanjskim svijetom), ali kada smo stigli do njega ljudi nije bilo. Čuli su da dolazimo i pobjegli su duboko u džunglu.
Zabarikadirali smo se u jednu od koliba i tu noć probdjeli, znajući da su oni u blizini i da motre na nas. Iste noći jedan od mojih ljudi, neki Ti-Si, dobio je malariju od ujeda komarca, ali, sva sreća, nije odapeo.
Ljudi su se sutradan vratili u svoje selo i, očigledno, shvatili da nismo došli sa neprijateljskim namjerama.
Sela poput ovoga, koja imaju dodira sa vanjskim svijetom, još su opasnija od onih koja ne znaju za drugi svijet osim svog.
Ovi koji znaju, žele pod svaku cijenu obraniti svoj integritet, zato sa njima čovjek nikada ne zna na čemu je.
Ekspediciju prije nas su pobili te prožderali za večeru.
Lagao sam i ljude i ljudoždere
MALNAR: Da bi provjerio tko smo i kakve su nam namjere, seoski vrač je naredio da popijemo halucinogenu drogu. U drogiranom stanju vrač pleše oko neznanca i pita ga tko je on, odakle dolazi, da li su njegovi demoni jači itd.
Vrač kontrolira stanje pošto zna što vam se dešava u glavi.
Veza između drogiranog i vrača uspostavlja se kroz simbole, ukoliko se napravi greška vrač vam ima pravo odrubiti glavu dok ste opijeni.
Poslije položenog testa dobili smo obećanje da će nas on odvesti dublje u džunglu. Kad nas je vrač natjerao satima da buljimo u mračni zid i sami pronađemo otvor, sjetio sam se Milana sa Maglića.
Džungla je žena, pa je zato žena i jedina može shvatiti.
Unutra nas je povela jedna starica iz sela koja je svo vrijeme glasno razgovarala sa drvećem. Na mjestima gdje je bilo dosta zmija, ispred kolone se kretao čovjek koji je znao zmijski jezik i koji je molio zmijsku kraljicu da nas pusti kroz svoje područje.
Na leđima nam je napisao molbu upućenu kraljici da se smiluje, i tek tada smo mogli krenuti.
Za ilustraciju, jedan ugriz zmije 500 puta je jači od smrtonosne doze.
GLAS OMLADINE: Osjećaš li se ti, imenjače, poslije svih tih putovanja pomalo umoran? Nije li već vrijeme negdje baciti sidro te započeti sa mirnim životom?
MALNAR: Mudrost je znati kada prestati, a ja osobno mislim da sam na Solomunskim otocima svoju odiseju priveo kraju. Nigdje više ne idem, ostajem u Zagrebu, u svojoj Pešćenici. Tamo sam ja bog.
Došao sam, stari moj, do uvjerenja da su ovakva putovanja postala besmislena, jer to ljude više ne interesira, čak ni sa naučne strane.
Iz takvih putovanja, koja su osuđena na svakojake užase i ljudske tragedije, ekspedicija često iscijedi samo atraktivan filmski materijal.
Meni požderu ljude da biste vi sjedili u fotelji i uz kikiriki doživjeli strah, a da vam se pritom ništa užasno ne desi. Zbog toga nema smisla žrtvovati ljude i trošiti toliki novac.
Ja sam na Solomunskim otocima tražio neku ljekovitu biljku, a američki kapital mi je za to istraživanje dao oko dva miliona dolara.
Prije deset godina tražio bih je sa oduševljenjem, sad krećem sa spoznajom da ta biljka ne može pomoći zapadnom čovjeku, jer se dodajte jednom umjetnom materijalu.
Biljka svoju ljekovitost daje uz pomoć boga i kozmosa, a zapadnom čovjeku je oduzeto i jedno i drugo.
Da bi biljka liječila potrebna je identifikacija sa njom, ona dakle liječi samo mene i to dok je tražim. Ja, dakle, zapadnim ljudima donosim biljku svjestan da ih varam!
Zato ću sad prestati sa ovim pizdarijama.
Opterećuju me saznanja o besmislenosti nekih vlastitih poteza, jer sam stigao do faze žestokog prodiranja kroz stvari.
Ja sam sada moćan, ja znam tajnu života.
GLAS OMLADINE: Znači, neposlušni sin vraća se svom starom ognjištu.
MALNAR: I sve sljedeće ekspedicije koje budem organizirao, biti će putovanja kroz njega samog. Slutim da će to biti puno opasnije nego putovanje kroz džunglu.
U tom času neka me ruka potapša po ramenu. Okrenuh se: četiri tipa (ako sam ja huligan, ne znam kako do njih nazovem, recimo, siledžije) smješkala su mi se zavodljivim osmijehom, a ispod njihovih su se usana nazirali dobro reducirani zubi, gubici iz mnogih "prijateljskih uvjeravanja"
Boris Matak (17) učenik je III a razreda arhitektonskog smjera GTŠ u Zagrebu.
Redakcija: "Što te je ponukalo ovo napisati?"
Matak: "Odavno sam to namjeravao. Smeta mi i vrijeđa me da mene i moje vršnjake, samo zato što nosimo traperice i malo dužu kosu, netko naziva huliganima. Zar smo manje vrijedni, bez osjećaja, ako imamo na sebi traperice? Traperice nosim jer su praktične a dugu kosu jer mi se to sviđa. Ima li u tome nešto loše? Želio sam da to kažem svima. Neka i ostali moji vršnjaci kažu što ih tišti. Bolje je da mi sami govorimo nego da drugi tumače nešto što dovoljno ne poznaju, zar ne? Ali uz jedan uvjet: da to doslovno štampate!"
Redakcija: "Slažemo se!"
Boris Matak, nakon šišanja
- Gledaj ga! Huligan! - promrmlja moj otac dok smo se jednog ranog poslijepodneva šetali Zrinjevcem.
- Tko to? - upitah.
- Operi uši! Huligan! Huligan! Zar ne vidiš?
Okrenuh se nekoliko puta oko sebe pa tek onda ugledah nekog 16-godišnjeg mladića s urednom bitlsicom, crvenom majom i malo izlizanim trapericama
Ah, da, u ustima mu je bio još napola popušen čik.
- Živi huligan!
- Misliš, tata, onaj mladić s dugom kosom ...
Otac me ošinu prezrivim pogledom nedostojnim i zmije.
- Mladić? He, he! Mladić. I ti mi takvu individuu nazivaš mladićem! Huligan, sinko, huligan ti je to!
Osvrnuh se još jednom za njim pa se sjetih sinoćnjeg razgovora o nekim tipovima koji su u kasnijim večernjim satima olakšali nekog penzionera za pokretnu imovinu, izuzevši konfekcijske proizvode.
- Imao je čovjek sreće - govorio je moj otac. - Jer bili su to huligani. A huligani, ta oni su spremni na sve! Pravo je čudo što ga nisu priklali ... bar malčice ...
Mladić koji je maloprije prošao nije baš mnogo nalikovao na nekoga tko će ti mirne duše ugurati kakvu nožinu u tijelo. Ali budući da je okvalificiran kao huligan, a huligani se toga ne ustručavaju, tja, treba ga se čuvati!
- Tata - upitah nakon kraće šutnje - jesam li ja huligan?
Otac me pogleda zaprepašteno, kao da sam mu rekao da na obližnjem drvetu krokodil svira harmoniku.
Prešutio je odgovor. Ta kako i ne bi. Zar ja, njegov sin, "dobri tatin sin"? Odakle mi takve ideje?
Ali ipak, prije prisilnog šišanja i ja sam nalikovao na onog mladića. Čak su mi traperice bile izlizanije. U očima prolaznika, među kojima je možda bio i otac onoga mladića, i ja sam bio huligan, spreman na sve.
Vidjeh sebe kako davim neku staricu ili trančiram nekog penzionera, bez obzira na to što je u najboljim godinama života. Zgrozih se od gnusne pomisli. Međutim, to je stvarnost, mi smo za njih takvi i gotovo. Kako im, s bitlsicom, dokazati suprotno?
No huligana ipak ima.
U posljednje se vrijeme sve manje razlikuju od nazovi-huligana, ali njihovi su postupci krajnje nemogući. Način njihove zabave veoma je zanimljiv i uzbudljiv, nekad prožet i humorom, ali veoma štetan za zdravlje "objekta" njihove zabave. Na primjer:
Prateći film u trešnjevačkom "Triglavu", s užitkom sam grickao bombone.
- Daj bombon! - prosikta kraj mene osorno i zapovjednički piskutav glasić.
Pogledam prema glasu. S desne strane klečao je na stolici klinac od svojih "metercvancig".
Volim djecu i rado bih mu dao bombon, ali kad me netko "zamoli" na takav način, onda baš nisam darežljiv. Odmahnuh zato rukom bez riječi.
Odjednom se na ekranu, kako mi se učinilo, zemlja pretvorila nekom eksplozijom u milijun zvjezdica. No oštri bol kraj oka dade mi do znanja da je to bila samo mališanova ponovljena molba.
Sjetih se u času svih hitlerovih i geringovih metoda iz konclogora. Primih malca za vrat s jasnom namjerom.
Ali u tom času neka me ruka potapša po ramenu. Okrenuh se: četiri tipa (ako sam ja huligan, ne znam kako do njih nazovem, recimo, siledžije) smješkala su mi se zavodljivim osmijehom, a ispod njihovih su se usana nazirali dobro reducirani zubi, gubici iz mnogih "prijateljskih uvjeravanja".
- Mali te je zamolio bombon! - prozbori jedan.
Dadoh mu cijelu kesicu te odstupih nekoliko redova dolje. Ta bolje je bez bombona nego sa zubima u želucu. Opipah se po oku. Mali se očito dobro priprema za svoju "karijeru".
Za vraćanje na pravi put postoje razni organi, sistemi i ustanove. Uspjeh nije važan. Glavno da se nešto poduzima. I sam sam bio svjedok, ali na žalost, i akter jedne takve "borbe protiv huliganstva".
Neven, Vlado i ja ušli smo jedne večeri u telefonsku govornicu kod kina "Kozara". Neven je morao javiti svojoj majci do od osam ide u kino (kakav gest, očit dokaz da nije huligan - ta koji bi huligan takvo nešto učinio!)
Kad je dobio liniju i počeo govoriti s majkom, vrata se huliganskim treskom otvoriše, a na njima se sav zajapuren pojavi čuvar reda, izvodeći čudnovate kretnje, kao da želi da se uhvati za "službenu palicu".
- Van! Van, van ... - progovori milicionar bijesno, u jednoj oktavi ispod grmljavine.
- Van! Ja sam rekao... - bijaše to posljednja opomena.
Teške ruke spustiše se na moj bijeli ovratnik, a zatim, opisavši putanju kosog hica, odletjeh nekoliko metara od govornice.
Vlado je po sličnom postupku napustio govornicu, dok je Neven mirnim glasom objašnjavao mami razlog iznenadne galame: "Mama, mama, jedan milicionar ometa mir i red ..." i zatim crna slušalica teatralno iskliznu iz njegove ruke te ostade visiti uz bijeloprljavi zid, a Neven se po istom postupku nađe u našem društvu.
Znajući da smo nevini kao anđelići, počekasmo da vidimo daljnju akciju čuvara reda.
Međutim, zaustavivši se na vratima, on samo prekriži ruke na grudima i promrmlja:
"Uništit ću ja vas huligane!" - a zatim laganim korakom krenu prema kinu.
Ostali smo u čudu i bez riječi.
Ipak, možda su nadležni u općini Medveščak u Zagrebu nadošli na dobru ideju. U Draškovićevoj ulici, kod ugla Adžijine, carevala je dobra klapica. (Onda još nisu bili huligani, jer se to ime kod nas još nije udomaćilo.)
U večernjim satima, utucajući dosadu, "zabavljali" su se s "oduševljenim" prolaznicima.
A onda su dobili jednu prostoriju na broju 33. Sav inventar bio je jedan TV-aparat i nekoliko stolica. Dobrovoljnim prilozima, akcijama i priredbama dolazili su do predstava. Sada posjeduju sve rekvizite za svaki oblik kućne zabave.
I nikome od nijh ne pada na um da "iz obijesti" prekine trajanje kakvoj stvarčici. Sada je to njihovo, oni su to stekli i oni to čuvaju.
Prolaznici, donedavno "igračke", sada radoznalo zaviruju u to njihovo gnijezdo.
Iako nose bitlsice, oni nisu huligani. Nije li to rješenje? Upitajte huligane što im treba, oni to najbolje znaju.
