KUPANAC NA SAVSKOM KUPALIŠTU

U bazenu na Đamki se nikad nismo kupali, jerbo takvu svinjariju rade samo dečki koji nisu iz našeg kvarta! Što se tiče kupanca, nama je Šalata bila favorit - prvo izroniš lovu za upad u bazenu na Đamki i onda do Šloserovih, pa gore na Šalatu. Ako ti je radi love iz bazena murjak za petama, onda trčiš do Šloserovih, a ako je jadnik na biciklu, onda ne ideš po cesti do Šloserovih, već preskočiš živicu, pretrčiš travnjak, opet preskočiš živicu, zavineš preko ceste lijevo iza ugla, pa nakon tristo metara prozujiš kroz Ratkić, dođeš sav krepan do Rubetićeve, pa onda još gore na Šalatu. 

Šalata je naša Azurna obala - to je život! Zezaš se, uživaš jer tu uvijek ima ženski!

Ipak, zbog ženskih, daleko najbolji kupanac je na Savskom kupalištu. Tamo je gradski mravinjak - nikad' ne znaš na što ćeš sve naletiti, uvijek se doživi nešto jako uzbudljivo, a osim toga - nigdje na svijetu se tako dobro ne mogu kukati ženske dok se presvlače i dok se gole sunčaju! 

To je ono što Šalati jako fali - kabine su tak' zaribane, da nigde nemreš zbušit' rupu kak' bi nekaj praf videl. Pa još onaj stari, pravi, originalni Šandar Šantak - taman prosvrdlaš, a on opet pokrpa. Uporno obilazi i samo krpa!

Staro Gradsko kupalište na Savi

Na Savskom kupalištu te sve čeka gotovo - sam se moraš narihtat na pravu rupu i predstava počinje! Tu ni bataljun Šantaka ne bi niš mogel - kak' možeš krpat zidove, kad' ih zapraf ni nema!? Sve je to samo rupa do rupe, kaj da su pijanci s mitraljezima izrešetali švicarski sir.

A tek “Babinjak”!  

Danas je pravi dan za sunčanje na “Babinjaku”, pa zato idemo na kupanac, i to pola Đamke, onak' čoporativno. Vrućina je i svima paše furka u otvorenoj prikolici četrnaestice - nema vrata, nema prozora, nema pleha oko tebe, pa te vjetrić fino hladi dok ti sjediš i klafraš.

Tu je i Joso iz Zvonimirove, četiri člana familije s deset cekera ide na cjelodnevni izlet. 

Joso šuti - on uvijek ili čkomi ili zmisli neku pjesmicu koju onda glasno peva – sve dok ga ne čuje onaj na čiji račun je sklepana, i onda mora begati - svi smo mi zbog nečeg furt begali. Danas bu sigurno peval nekaj o golačima, pa bu spet begal!

Drago mi je da je Joso tu. To znaći da danas neću morati cijeli dan piti vodu, jer njegova mama napravi  perfektnu limunadu, a svaki put ponesu barem četiri litre. A možda nam i kupi sladoled!  

Joso i dalje šuti, ko' bog komponira, dok njegovi veselo brbljaju... ali mi zato društvance na klupama preko puta, isto su s cekerima, polako ide na živce! Sam'  jamraju: te tramvaj cuka i drvene stolice žuljaju, pa sve je teško za nositi, a mora se jerbo na kupalištu nemreš kupiti kak' bi mogel fino papati – fučkaj ih, pa zakaj su uopće krenuli!?

Na kraju Savske su dva kupališta. S desne strane Savskog mosta je veliko “Gradsko kupalište”, a dole s lijeve strane, odmah ispod mosta je četiri-pet puta manje “Gospodaričevo” kupalište. Naravno, mi idemo desno, jer lijevo je skupo, a desno je “Babinjak”s golim ženskama - čak i avioni vole iznad njega nisko letiti! 

Odmah s tramvaja jurimo do drvenih kabina gdje ćemo se danas jako dugo i puno puta presvlačiti - uostalom, kabinu smo samo zbog toga i platili! Inače, ulaz na kupalište je besplatan, dok se ormarići i kabine posebno naplaćuju. Do kabina se dolazi preko drvenih štengi koje vode na platformu od dasaka s terasom, tuševima i prolazima prema redovima kabina. Ta drvena konstrukcija je pravi mali grad, onako dignut na stupovima i kabine gore, zgleda kaj kokošinjac. Naprijed je promenada s onima koji se sunčaju naslonjeni na ogradu kak' bi gledali ženske, a odzada su kabine s onima koji se ne sunčaju, jer su naslonjeni na rupicu. Najinteresantnije je kad neka zgodna ženska uđe u kabinu pored prazne kabine: fino uletiš u praznu kabinu, a poslije još i znaš kome pripada ono što si vidio! To je baš sada slučaj, ali na vratima kabine se sudaram s Grgom i Zaneom, a i Zrno se odjednom odnekud stvorio - sav se trese i veli: “Kaj žekate, upadaj!”

Tu se uvijek gledalo, tko zna koliko generacija je tu bušilo i gledalo!?

Čak i cure gledaju! 

I tak dobro zgledaju - sve nose domaće kreacije, ručni rad, a ne „Made in China, Dubrava“. Najveća fora su mi one s ručno izrađenim gaćicama. 

Čak i binde su ručni rad: girtli s gumbićima, ispod binde od flanela koje su poslije prane, kuhane i peglane - sve fino ručno, jer još nema uložaka, tampona, čepića i sveg' onog' za naše „mini-do-maxi“ pa s flasterom ili bez flastera, a razlog je vječno isti, pa zato fino operi i s tim na štrik negde gde se ne vidi, najbolje u badecimer. 

Jer to nisu davale vešaricama iz Šestina i Gračana, sam' bi još to trebalo! Jer one bi binde tukle i rifljale na potoku, s lugom od loja umjesto deterdženta, a onda kuhale u lužini, nekom vragu od sapuna i pepela plus ljuske od jaja kao bijelilo, pa onda ispirale na potoku, posušile na zraku i suncu, pa zamotale u plahtu, jer košara je za vrhnje na onu mjericu od cinka, bijeli sir zamotan u u gazu i jaja onako-jedno-na-drugo, a ziher ne za  binde. Zato bi posle s buntom od plahte na glavi pozvonile na vrata i rekle: „Evo binde koja tak' fino miriši!“. Konačno.

Nakon završetka prve predstave, jurimo odzada do “Babinjaka” - bez toga nejde, vječito smo tam' trčali! “Babinjak” je ograđeno sunčalište, i to samo za ženske! Kao veliko dvorište koje je ograđeno sa svih strana, ograda sva u rupama kao sito, a unutra leže gole ženske i sunčaju se kao u solariju. To je „in“ radi izgleda i zdravlja, a dobro je i za kožu - niti ih je bilo niti je itko brinuo oko kojekakvih zračenja. 

Mesko veli da one fine ženske idu na more ili se sunčaju negde doma, ali meni je vuršt - gola mačka je gola mačka. Zato je i Joso došao - mama ga je prije pitala: „Josipe, jel'  ti znaš da je to grijeh?“, a on opet šuti, i onda ode, jer Babinjak djeluje kao magnet čak do onih s kraja Zvonimirove.

Ženske moraju platiti kartu kako ih nitko ne bi gledao dok se gole sunčaju, a mi nismo ništa morali platiti za gledanje, jer je ograda sva izrešetana i puna rupa. Uvijek smo ih kukali kroz te rupe, a ako smo dobili loše mjesto s malom rupom, onda smo svrdlali i radili rupčage na mjestima gdje je u daski bio čep u centru godova. Malo svrdlaš, mrdaš, guraš - onda dobro lupiš i čep izleti van. Nakon toga se sve tako dobro vid'lo, da smo cure i tete čak mogli detaljno uspoređivati, ocjenjivati i raditi rangliste za “najbolje cice”, “visibaba” i “zlatni muf”. 

Na Savi nema niti onog Šandara Šantaka sa Šalate, tako da je svrdlanje i kukanje potpuno bezopasno. Oni stariji bi nas ponekad potjerali, ali nas nisu natjeravali, jer su ostajali kao zalijepljeni uz naše rupice. Kabine su već nešto drugo, ali tu smo zato imali posebne tehnike kukanja, kako u oko ne bi uletio ženski prst, hračak ili nešto gore. 

Vrijeme je super, pa na “Babinjaku” ima puno ženski - bolje nemre biti! Gužva je i na našoj strani ograde, jer se svi zadržavaju dulje nego obično. Kad smo se dosta nagledali, trčimo na kratki kupanac - samo ćemo se bućnuti i onda što prije natrag.

Savski bazen je skela privezana uz obalu, s dijelom za sunčanje i s dva bazena koji imaju dno od dasaka. Prvi, sasvim plitki bazen je za djecu, a drugi, nešto veći i malo dublji je za odrasle. S vanjske strane skele su se kupali samo oni jači i hrabriji - spuštali su se niz vodu kada struja nije jaka, jer inače, pogotovo poslije kiša, struja je znala strašno nositi.

Danas ću se radi dečki kupati u bazenu, ali inače se najviše volim kupati kod štrika: uz rub obale je potegnut štrik, pa siđeš po stepenicama, spustiš se niz struju do kraja štrika i onda van, pa opet isto. To je dolazilo u obzir samo kad je voda niska, ali i to je proba hrabrosti.

    

Jedan za drugim smo se zaletili po skliskim daskama i u bazen skačemo na noge. Sava je čista, ali dno se ne vidi i nikad ne znaš na čemu si - jedanput stojiš kad uđeš unutra, a drugi put se možeš utopiti. Zato, za svaki slučaj ne skačemo na glavu - pogotovo otkada smo Zrna navukli da skoči u plićak od pola metra. Tada smo svi čučali u vodi do grla i mahali mu, a on je onda iz zaleta skočio picigina točno među nas. Prvo nam je bilo smiješno kada se nabio i napravio svijeću, a nakon toga nam je bilo žao kad smo vidjeli kako se njegove noge, kao kosi toranj u Pizzi, polako ruše u vodu. Od tada ovdje skačemo samo na noge - skok, kraulom nizvodno, izlazak na drugoj strani bazena i trčanje pod tuš. 

Nakon toga slijedi brzo sušenje na onim grdim daskama - kao da je netko okrenuo ladicu naopačke, pa onda malo zezancije na onim vojničkim ljuljačkama ili onima na vagu, jer smo opet zaboravili loptu, i nakon toga jurimo do ograde “Babinjaka” - tko zna što ćemo još sve doživjeti danas na kupancu!

Cico, “C”, Karlo Metikoš alias Matt Collins

 Došao je kao kralj, Zagreb ga je dočekao kao svog kralja, a on se odužio sa svim svojim talentom.

Pjevao je crnce - dok su se drugi čudili zašto on to radi; otišao je do Chuck Berrya, Fats Domina, Jery Lee Lewisa i drugih - da bi vidio kako oni rade, vratio se uz “Ritam kiše” i mnogo drugih lijepih stvari - da i mi vidimo ono najbolje što muzika publici pruža.

Vratio nam je “Gupca” u operi - dok je hrvatsko proljeće bilo tako hladno, a Onoj koju voli, napisao je opuse pjesama - kako bismo i mi imali naših, uvijek vrijednih stvari. 

Uvijek je bio mnogo godina naprijed!

Pružio je mnogo svakome koga je sreo i uvijek je sve znao reći - sve su to bile one prave stvari. 

Obožavao je i cijenio osobu koja njega još uvijek obožava - kao i svi oni koji su imali sreću da ga upoznaju ili budu njegovi prijatelji.

A mi “Koralji” - mi smo imali čast i sreću da smo Karla upoznali, da smo s njim u muzici proveli nezaboravne dane, da smo s Karlom snimili nekoliko ploča i da smo ga pratili na njegovih prvih tridesetak koncerata nakon njegovog povratka iz Pariza.

“Idemo, “move” - kaj je sad na redu?”, rekao bi Karlo sada!

“Jedino važno u životu su tragovi ljubavi koje ostavljamo na odlasku!”