DEVEDESETE i kako smo se zabavljali u Zagrebu

piše: Dražen Grubišić

To što se događalo početkom devedesetih najbolje je zvati scena. Devedesete su posebno zanimljive jer se tad promijenio koncept zabave. Do tada si izlazio u Saloon, recimo, do četiri ujutro ili u Jabuku do dva ujutro, a onda, devedesetih, izlasci su totalno okrupnjali. Krenuo bi van, u izlazak, u četvrtak s putnom torbom u gepeku, s četkicom za zube, dvije majice, dva para čarapa...

After i afteri aftera

Tad sam ponedjeljkom sam sebi govorio da više nikad, ali stvarno nikad neću izaći van, ali uvijek je došao taj četvrtak i ja bih izašao. Doma sam se vraćao tek u ponedjeljak. Tako se koncept zabave zauvijek promijenio. Došli su ti afteri i afteri aftera... A sve je krenulo tako što je moja prijateljica, čija je majka ‘89. i ‘90. radila za JAT, mogla džabe putovati u London na par dana i donositi nam tejpove i ploče s tih svojih izleta. Tada smo se družili s Kikijem i Frajmanom... I sve je to bilo iz ruke u ruku, slušali smo to kaj nam je ona donosila i kaj su drugi donosili, razmjenjivali te kazete, presnimavali ih. Nije se tada za puštanje plaćalo, to se sve radilo iz entuzijazma. Bila je to mikro škvadra. Odmah ‘91., ‘92., imali smo Ramireza. Kad gledaš danas s ove distance, presmiješno je, ali tad je to bila apsolutna špica. Sve se to posuđivalo, mijenjalo, presnimavalo. Devedeset druge pokrenut je Space Agresor, to je bilo tamo iza zgrade Suda. Stalno su se, kad god se i gdje god se moglo ugrabiti neki prostor, organizirali ti mali partijići. Naime, sve je to bilo na divljaka jer pravna država kao takva, kao sredstvo prisile i kontrole, nije postojala. Stvarala se nova država i svi su uživali u blagodatima nove države bez represije. Dakle, mogao si bez problema u Teslinoj, tamo malo niže od Croatia Airlinesa, u podrumu stambene zgrade, napraviti party. Ne sjećam se točno ni tko je tu bio ni tko je svirao, iako nedoumica nije baš velika jer DJ-evi su bili samo Mary, Kiki, Frajman, Space Lily i Markan. To je tih pet DJ-a i amen.

Mayday

To je trajalo negdje do ponoći, skupilo se škvadre, pa smo morali proglasiti fajrunt. To su bile te naše slatke inicijacije da ljudi uopće upoznaju što je to. Onda, ‘93. u petom mjesecu išla je mala ekspedicija iz Zagreba u Dortmund na Mayday, da vidimo o čemu se tu točno radi. Išlo nas je negdje sedam... Svebor, Vanja Černjul, Irena Šošić i ja... A kad je onda počelo rokat, bilo nam je: wellcome to the new world. 20.000 ljudi, a nema redara, nema murije. Nova hippyvarijanta, love and peace. To je bilo ono što nas je mamilo, to je bilo ono zarazno u tom. Pogotovo za nas... Pa ovdje se tad još hodalo s dugim oružjem po cesti... Tad smo prvi put vidjeli velike lasere, osjetili taj sjajan sound. Vratili smo se ušokirani, sigurni da moramo to isfurat i kod nas. I ukazala se prilika. U desetom mjesecu ‘93. bio je Salon mladih, ili Salon zagrebački ili tako nešto, i mi napravimo malu diverziju. Cak i ja se ponudimo da izvedemo performans. U prijavi za policiju to je točno zvučalo ovako: performans s glazbeno-vizualnim efektima, stranim izvođačima, itd. Dakle neka totalna brljotina, i nitko normalan ne bi mogao shvatiti o čemu se radi. I prođe to na Salonu... Mislim da je Tihomir Milovac stao iza toga...

Under city rave

Htjeli smo to napraviti u prostorima gdje je tada bilo sklonište, funkcionalno sklonište. Vlasnik tog skloništa, ili ta nekakva spika, bio je HAZU, tako da se sjećam da je naša prijava za muriju išla na memorandumu HAZU-a. Mislim da je to doista jedinstven slu- čaj. I naravno – jer nitko pojma nije imao što uopće planiramo, a planirali smo partijanu – dobili smo dozvolu glatko. E, onda smo nazvali Cuculića, kojeg sam se sjećao iz Dortmunda, da vidimo je li u kontaktu s nekim DJ-ima. Dao nam on broj od Mate Galića koji je tad bio mega-zvijezda u Njemačkoj, puštao zadnji set na Maydayu u Dortmundu. Nazovemo mi njega, a on kaže: “Jest, jest. Jašta, jašta. Oću, oću. Ja ću, ja ću. Kog ja mognem, ja ću zazvat da dođe.” Govorio je taj smiješan hrvatski. Napravili smo sve da sav takozvani prihod, iako nismo imali nikakvu ideju hoćemo li se pokriti ili nećemo, ide u humanitarne svrhe. Ljudi iz klupske branše, koji su držali klubove, mislili su da imamo meningitis kad nešto takvo radimo. A mi stavili cijenu karte 4 marke, što bi bilo kao 20 kn danas. Karte smo štampali na Zdravkovom igličnom pisaču i naravno da je rulja fotokopirala karte... DJ-i koji su dolazili nisu nam ništa htjeli uzeti kao honorar, samo karte za Zagreb. Ljudi s razglasom su bili iznimno cool, uzeli neku siću... Sad kad iz ove perspektive gledam na to, fakat je bizarno da smo se uopće upustili u to, ali kad te fura nešto, ti si toliko uvjerljiv da sve prepreke padaju. S druge strane, to jest bilo vrijeme kad si mogao doći i jednostavno reći – radimo nešto, i ljudi bi rekli – super. Nije čak bilo ni zahtjeva da se ističe bilo čiji logo. Na kraju je bilo oko 4.000 ljudi, a napravili smo 2.000 ulaznica. Murija je poslala dva policajca, tek toliko da vide kakav je ulaz. Zgrozili su se i pozvali onda cijeli kordon policajaca koji su držali krug oko ulaza, a unutra je bila takva atmosfera da se nije moglo upaliti pljugu kolika je vlaga bila u zraku. Znam da smo u jednom trenu trčali po ceradu da natkrijemo DJ-a i opremu jer je kondenzat sa stropa padao k’o kiša. Sve kamere su riknule. Snimali su za MTV, uspjeli su snimiti samo par kadrova i kamera im je riknula. Šibicu si mogao zapaliti samo u trenu kad si kresnuo o kutiju, i odmah bi se ugasila, upaljači, nula bodova. Bilo je pakleno. Vrtjelo se to na MTV News.

Chris Dis

After je bio u Aquariusu. Bio je to jedan od luđih aftera, gdje su puštali Mate Galić i Chris. Tada se Chris etablirao kao megazvijezda u Hrvatskoj za sljedećih deset godina. Nigdje drugdje nije bio takva zvijezda kao kod nas. Nakon toga u AQ više nije bilo po četrdeset ljudi nego po sto pedeset ili dvjesto, dvjesto pedeset... Sjeme palo na jako plodno tlo, pa smo počeli organizirati partyje u najčudnijim prostorima, u Concordiji, u klubovima, bircevima... U svakom slučaju, moglo se brijat od ponedjeljka do nedjelje. To je bila spika ‘93., ‘94. i to više nikada poslije nije bilo moguće postići. Bilo je desetak lokacija po gradu gdje se po cijele dane i noći moglo brijat, i to bez ikakvih restrikcija. Dakle, ‘93. je bio Under City, a ‘94 smo radili Vilu Rebar, na Sljemenu. To je bio najljepši party ikad. Bivša Pavelićeva vila, pa bivši restoran, koja je onda ‘70-ih još i izgorjela i stajala kao ruševina. Očistili smo teren, pošišali travu, raskrčili drveće, razgrnuli ono što je bilo porušeno... Taj Pavelić je valjda bio paranoik, pa je dao iskopati tunele za bijeg. Tako smo opet imali tunele, samo što su ovi Pavelićevi bili manji od onih HAZUovih. Ne sjećam se tko je svirao... bila je jedna plava, jako slatka cura iz Engleske. DJ je bio gore u vili, mislim da je Maminjo puštao, sigurno Markan, Lily, Kiki, Frajman, i bilo je dvoje-troje stranaca. U vili je bio glavni stejdž, a u tuneliću je bila hard-core varijanta, samo sa strobom... Lajt smo lijepo razmjestili da piči po šumi... Negdje oko ponoći došla su dva murjaka autom jer da je buka. Navodno je bilo čak četrdeset prijava iz susjedstva. Ja sam im onda objasnio da je to velika sramota za Hrvatsku jer da imamo strane goste koji sviraju, što je i bila istina. Tada nitko nije dolazio u Hrvatsku, nijedan strani izvođač. Zamolio sam ih da njih puste da odsviraju do kraja i da ćemo onda zatvorit. Oni su s puno razumijevanja pristali. Dva sata kasnije zove me Zdravac da dođem vidjet drotove kako u tuneliću plešu ispred strobaća i gledaju svoje ruke kako izgledaju pod svjetlima, i još im otkopčani prvi gumbi na šuljama, kravate opuštene. Bili su tamo do pet ujutro. Bilo je predivno, šesti mjesec, pod otvorenim nebom...

The Party

Radili smo jedan megaparty godišnje. Te, ‘95., bio je u Delnicama. Inače, u Delnicama je bilo penjalište, a mi smo se penjali čisto iz rekreacije. Ekstremni sportovi su se jače pojavili tih devedesetih. Kao i prva skejt rampa. I opet smo iskoristili tu nevjerojatnu šablonu multimedijskog performansa internacionalnog karaktera blablablablabla, i opet nikom nije bilo jasno o čem se tu zapravo radi. A i Cuculić je krenuo organizirati svoje partije, Brave Rave. To je krenulo u Domu sportova. Ipak je bila razlika, mi smo više, nekako, s te naše likovnjačke i entuzijastične pozicije organizirali sve to, nemajući u vidu nikakvu zaradu... Nikad nismo zaradili lovu, uvijek smo bili na li-la hoćemo li se uopće pokrit. Brave Rave je baš bila varijanta kamo je to sve kasnije otišlo – veliki prostori, gomile ljudi, nema švercanja, osiguranje, lova, dileri, droga, itd. Mo’š si mislit kako smo mi mogli osigurati Delnice da se ljudi ne švercaju, a nije to ni bila poanta. Gledao sam kako iz šume dolazi 300 ljudi koji su došli vlakom. Nismo pojma imali da se do tamo uopće može doći vlakom. Hrvatska je tada iskočila na karti... Slovenci još tri-četiri godine nisu znali što je techno, Srbija isto, Mađarska također. U časopisu Front Page čitao sam tada članak u kojem se govorilo o hrvatskoj sceni sa čuđenjem. Naravno, to je stvar političke situacije i nedostatka državnog aparata koji se nije ni snašao, a mi smo već posvuda partijali, nazivajući to umjetničkim performansima. Dozvole su se lako dobivale. I zapravo sve je to prestalo postojat u tom obliku, pretvorilo se u nešto drugo, baš nakon tog partyja u Delnicama ‘95 godine. Baš tada je jedna ekipa iz Njemačke htjela u Istri pokrenuti nešto slično, ali nisu naišli na razumijevanje, odbijene su im dozvole. Oni su utukli silnu lovu u to, trebalo je to biti mjesec dana partijanja po Istri, DJ-i na proputovanju po svim klubovima i plažama... Mi smo u dogovoru s njima u Delnicama trebali biti pred-party, uvertira. Međutim, njima su u zadnji čas dozvole odbijene i oni su svi došli u Delnice... Željeli su samo nastupati, besplatno... Skratili smo setove, imali smo dva stejdža, 24 sata, svi su nastupili. Kolegijalno. Još uz onu kišu ujutro i ples na kiši – bilo je divno. A to ti je isto bila priča. Mi smo lagano dobili dozvolu, kao i uvijek. Na taj dan u tri popodne pokupili su me u policijsku postaju, baš smo slagali stejdž. Dođem ja na muriju, kod šefa, on mi pokaže kopiju novinskog članka koja je baš izašla iz faksa, gdje je netko od frendova htio napraviti uslugu pa je najavio party. I ja mu kažem da je to podvala. Pita on: “Zar je to party?” Ja mu velim: “Nije to party, nego ono što piše u prijavi”, i ponovim mu ono multimedijsko... blablabla. Velim mu da to radimo iz umjetničke pozicije, da nam je druga klika kojoj je samo do para htjela smjestiti i da su čak u novinama i krivi naslov napisali. Jer bio je, sva sreća, naslov krivo napisan. I frajer me gleda i veli: “Mislio sam zabranit, al’ pustit ću vam. Ali da znate, doći će vam iz Rijeke narko-jedinica”. Došlo ih je 20 otprilike, to je bio najveći uspjeh hrvatske policije dotad, palo je 46 ljudi. Točno se sjećam. Moram priznat da je taj party za moj ukus bio malo previše nakrcan drogom. Stvarno. Tad smo odlučili da to više nema smisla, da se to iscrpilo. Sljedeće godine odlučili smo napraviti nešto drugo i napravili Welcome to disco, u džamiji. Puštao se isključivo disco. Za nas je tad bilo gotovo. Još sam zaboravio spomenuti – ‘95.-’96. bili su i partiji u Lukavcu s najboljim žigom za ulaz, na kojem je pisalo kemijska čistionica. Poslije Delnica takve stvari bile su izvedive samo institucionalno, unutar klubova ili organizacija kao što je bila Future Shock, itd. Doba slobode je završilo.

Kašinska sodoma i gomora

Kašina je najbolji dokaz kako izgleda i što znači kad vlast ne funkcionira. Kašina je zaživjela kao after nakon Vile Rebar, ‘94. Njen vlasnik je bio član nekog ratnog vijeća, stožera, što li, nečega što je tada svaka općina imala... Ti ljudi su u ime općine komunicirali s policijom, itd. Dakle, buraz od DJ Maminja, dakle, član tog vijeća, otvorio je taj klub sodome i gomore drito pored crkve, usred sela. Kad bi došli na ulaz, Maminjo bi ljudima govorio: “E, samo da znate, doći će murija u toliko i toliko sati. Kad odu, opet otvaramo.” I to je uredno funkcioniralo. Puštao je i DJ Dario. A da ti ne pričam kako je konobarica brisala stolove zaobilazeći lajne koke i spida i svega. Smiješno je bilo. Kad su neki dečki, DJ-i iz Engleske, vidjeli te stolove, sjećam se da su rekli: “Čuj, mi puštamo već pet godina, ali ovo još nismo nigdje vidjeli.” Bilo je sve to jako šašavo, droga je definitivno krenula preintenzivno. Najveći je problem zapravo bio što se tu skupljala hrpa prezgodnih cura, a za zgodnim curama dolazili bi onda čudni frajeri koji nisu imali veze s muzikom pa je jedini ulaz koji su si mogli napraviti bio preko droge... Onda za njima dođu dileri, klinci, i sve se zakomplicira.

Napravili smo revoluciju i s Mondom Bobom. Ruš je imao scenarij, ja sam predložio Matića kao producenta i napravili smo prvi film koji je produciran i napravljen novcem sponzora, a ne državnim ili Tuđmanovim. Prvi put je napravljen dugometražni film za 100.000 maraka, koji je bio gledljiv, koji je pobrao nagrade, Zlatne arene. Napravili smo životan film apsolutno izvan institucija. Otvorila se tih godina odjednom alternativa. Općenito je to bilo vrijeme inicijative. I sve je bilo okej dok s jedne strane nismo uletjeli onako u Bosnu, mislim na tu političku orijentaciju. Tada je tim Tuđmanovim činom uništen sav taj duh, to ozračje simpatije za Hrvatsku, ta inicijativnost i spremnost da koga god vani upitaš – on želi sudjelovati, pomoći, dati ti lovu ili građu za umjetnost. S druge strane, zakompliciralo se sve s privatizacijom. Do našeg ulaska u bosanski rat mi smo bili good, a tako smo se i osjećali. Poslije tuđmanizacije taj je duh satrt u korijenu i neće se više možda nikada oporaviti. Uništen je rejting, pozitivna energija. U New Yorku ‘98. pita me galeristica: “Odakle si?” Velim: “Iz Hrvatske.” Njezin komentar bio je: “Uuu, that doesn’t help.”