SAMOBORČEK VLASNIŠTVO ZAGREBA I PROLJETNJA ŠETNJA SAMOBOROM NEKAD

Samobor je potkraj prošlog stoljeća teško podnosio svojevrsnu izolaciju u kojoj se našao ostavši izvan mreže željezničkih pruga. Cestovni javni putnički promet između Samobora i Zagreba odvijao se konjskim omnibusom, za koji je veliku tegobu predstavljao prijelaz preko Save s pomoću prijevozne skele. Napokon je, nastojanjem poduzetnoga samoborskog gradonačelnika Ljudevita Šmidhena, izgrađen u Podsusedu most preko Save koji je otvoren za promet 1. studenoga 1884. g. 

Samoborski kolodvor s postajom fijakera, taksija i autobusa, snimljeno oko 1930. godine

Istodobno, kad se u Zagrebu povela riječ o uvođenju tramvaja, pomišljaju i Samoborci pod Šmidhenovim vodstvom na tračničku vezu sa Zagrebom, i to isprva konjskim tramvajem do Podsuseda. U tome sudjeluje i poduzetnik Raoul Pierre Alexandre Gautier, osnivač zagrebačkog tramvaja, te stječe i dozvolu za predradnje. Međutim, prevladava spoznaja da ta pruga treba da vodi do Zagreba. Kao i u zagrebačkom slučaju, Gautier svoja prava prenosi na drugoga, i to na samoborskog veleposjednika Gerharda Leppela, koji osniva dioničko društvo. Ovomu, nakon raznih trzavica u pogledu izbora trase i otkupa zemljišta, Ministarstvo trgovine konačno izdaje "dozvolnu izpravu" za "uzkotračnu parovoznu vicinalnu'' željeznicu Zagreb- Podsused-Samobor", a na temelju odluke koju je potpisao sam kralj. 

19 km pruge 

Ta pruga, duga 19 km, s kolosijekom širine 0,76 m, puštena je u redoviti pogon 16. siječnja 1901., pošto je Samoborska željeznica dobila dozvolu da se služi podsusedskim mostom. Od zagrebačke postaje vodio je kao produžetak teretni kolosijek u zavoju duž već izgrađene željezničke pruge do kolodvora Južnih željeznica (tj. do "Južnog", a danas Zapadnog kolodvora), radi pretovarnih operacija. Društvo južnih željeznica nije, naime, dopuštalo udruživanje obaju kolodvora. Zbog toga kolosiječnog kraka (dugog 900 m) i potrebnih skretničkih spojeva pred čelom zaustavljenog vlaka zagrebački kolodvor Samoborske željeznice bio je onda za putnike prilično udaljen od gradske jezgre. A i samoborska je postaja bila podalje od mjesta, jer je ona također bila prilagođena potrebama teretnog prometa. 

Jedan od parnih vlakova ''Samoborca''

Samoborska je željeznica bila veoma popularna te je odmah nazvana "Samoborec" ili još familijarnije "Samoborček". Ne samo građani Samobora, nego i Zagrepčani, rado su se njome služili. Brzina vožnje od 15 do 20 km/sat, pogotovu ljeti u otvorenim vagonima, nije bila zazorna veselim izletnicima, koje je privlačila lijepa samoborska okolica. Dakako, za dioničko je društvo ipak najbitniji bio teretni promet. 

Parnih je lokomotiva bilo različitih, a redovno su nabavljane rabljene. Istodobno ih je najviše bilo devet. Jedna se od njih danas nalazi u zagrebačkom Tehničkom muzeju. 

Poslije Drugoga svjetskog rata sve su privatne željeznice u zemlji nacionalizirane te ušle u sastav državnih željeznica, pa tako i Vicinalna željeznica Zagreb-Samobor d.d. To je vrijeme stagnacije i propadanja Samoborske željeznice. Novi vlasnik nije imao interesa brinuti se za njezino uzdržavanje, pa je čak razdao nekoliko lokomotiva s vagonima pojedinim šumskim gospodarstvima za sječu šuma. 

“Samoborček” - vlasništvo Zagreba 

Kad je "Samoborček" postao državnim željeznicama sve veći teret, bio je 1. srpnja 1950. predan gradu Zagrebu na dalju brigu. Tom prilikom "Samoborec" je nazvan "Gradska željeznica", kako bi "dijete dobilo ime", premda je gradska željeznica u stručnom smislu nešto sasvim drugo. Pola godine zatim, u siječnju 1951. g. predane su gradskoj skrbi i dvije tzv. pionirske željeznice, nazvane tako po istoimenoj tadašnjoj društvenoj organizaciji školske djece. 

Poslije Drugoga svjetskog rata, naime, građene su po stranom uzoru i u našoj zemlji takve željeznice u odgojno-didaktične svrhe, a u Zagrebu je sagrađena prva od njih i puštena u pogon 1. rujna 1947. godine. Pruga je vodila iz istočnoga dijela maksimirskog perivoja preko potoka Blizneca na sjeveroistok, te završila u dolini potoka Štefanovca. Pruga je bila duga 2,6 km s kolosijekom širine 0,60 m, a trebala je biti produžena do tzv. Pionirskoga grada u Granešini, ali se od toga iz tehničkih razloga odustalo. Stoga je 1948. sagrađena nova pruga pionirske željeznice koja je vodila iz istočneg dijela tadašnje Dubrave uz potok Trnavu do Markuševačke Trnave. Ta je pruga bila duga 5,8 km, a imala je kolosijek širine 0,76 m. Ova je željeznica služila i redovitom prijevozu putnika. Službu su na tim pionirskim željeznicama obavljala odraslija djeca pod nadzorom profesionalnih željezničara. Troškove tih pogona pokrivala je isprva pionirska organizacija, a upravu su preuzele državne željeznice, ali kad su ta novčana sredstva presahnula, obje su željeznice predane na uzdržavanje gradu, odnosno priključene "Gradskoj željeznici", tj. "Samoborčeku" koji od 29. siječnja 1951. nosi stoga ime "Gradske željeznice". No, već iste godine iz financijskih se razloga maksimirska željeznica, a pruga Dubrava-Markuševačka Trnava uz gradsku subvenciju bila je u pogonu do 7. listopada 1964, kad je i ona ukinuta. 

Produljenje do Bregane 

Samoborska je željeznica 1951. produžena do Bregane u režiji i za potrebe tamošnje novoosnovane tvornice "Vladimir Bakarić". Od 1951. postupno se uvodi racionalniji dizelski pogon vlakova, a pedesetih se godina u vlastitim radionicama, dašto uz izdašnu vanjsku suradnju, izgrađuje i tročlani dizelski putnički vlak za dvosmjernu vožnju, koji je pod nazivom "Srebrna strijela" svečano pušten u promet 29. travnja 1959. godine. Ukupno su izgrađena tri takva vlaka, a 1965. predan je prometu i jednočlani dvosmjerni "šinobus". Vozila tih vlakova imala su zahvaljujući aluminijskoj karoseriji nisko težište, pa su "srebrne strijele" mogle razviti brzinu od 50 km/sat unatoč širini vagona od 2,50 m, a na kolosijeku širine 0,76 m. 

Radničko osoblje gradske željeznice zagreb nakon puštanja u promet trećeg vlaka tzv. ''Srebrne strijele''

Puštanjem u pogon dvosmjernih aluminijskih vlakova, koji više nisu trebali pred sobom manevarski prostor za premještanje lokomotive s čela vlaka na začelje, omogućeno je pomicanje zagrebačke postaje bliže tramvajskom stajalištu u Jagićevoj ulici (a osim toga je to omogućeno kad je nakon izgradnje pretovarne rampe u Vrapču kao nepotreban uklonjen u Zagrebu teretni kolosijek prema Zapadnom kolodvoru), pa je na novoj lokaciji 1962. podignuta montažna aluminijska prijamna zgrada, što je bilo udobnije za putnike. 

Međutim, od sredine šezdesetih godina kamionski prijevoz sve više konkurira Gradskim željeznicama, tako da je teretni promet na "Samoborčeku" pao sa 773 milijuna u godini 1965. na 304 milijuna km u 1970. godini. Pada i putnički promet, jer ga sve više preuzimaju autobusi "Samobortransa" koji se poslije spaja sa ZETom. Takav razvoj, koji se nastavio, značio je smrtnu osudu toj željeznici, a dalje životarenje nije bilo drugo nego agonija. Poznato je da se željeznica ne može uzdržavati prihodom od putničkog prometa nego ovisi o teretnom prijevozu ili pak o subvencijama, odnosno u slučaju "Samoborčeka" o gradskim dotacijama, koje nikad nisu bile dovoljne. 

Posljednja vožnja 31. prosinca 1979. g. 

Cijeli uređaj sve više propada, sve se češće događaju nesreće na nedovoljno osiguranim i nepreglednim prijelazima preko sve prometnijih cesta u gusto izgrađenom naselju, a i izvan njega. Vozila se sve više kvare, pruga je sve istrošenija, a ulaganja su gotovo izostala. Perspektivu te željeznice potpuno je otpisao i novi Generalni urbanistički plan. Dakle, preostala je samo likvidacija. Da bi ona bila bezbolnija i što manje zazorna, na uporno nastojanje gradske uprave dolazi u prosincu 1979. do sklapanja tzv. samoupravnog sporazuma između "Samoborčeka" i ZET-a, s time da se pogon "Gradske željeznice" obustavlja, a radnici se i sredstva "udružuju". 

Prvi diesel-električni aluminijski vlak u staroj postaji ''Samoborca'' u Zagrebu

Posljednji vlak krenuo je 31. prosinca 1979. u 20,40 sati iz Zagreba prema Samoboru ispraćen od malobrojnih građana, koji su "Samoborček" zadržali u trajnom sjećanju kao dio povijesti grada Zagreba, kao i sa željom da se opet uspostavi i željeznički prijevoz.

Šetnja Samoborom u proljeće 1976. 

Vidim da se u "Kalimeru" za svega 15 dinara pačate na temperaturi od 29 do 33 stupnjeva celzija i da vam još temperaturu zraka usklađuju s temperaturom vode. I još sve to s pogledom u prirodu koji je besplatan. Pa toga nema ni u Las Vegasu!  

Čega sve nema u Samoboru! Karnevala i vesele mladeži, ugodnih kutaka, bazena, samoborskih kotleta i kremšnita ... svega onoga čime se ni veliki gradovi ne mogu pohvaliti ... Iako mnogi misle da u Samobor treba otići samo zbog divne okolice u kojoj brojni izletnici reklamiraju povratak prirodi, Tino vas uvjerava da ovo malo mjesto ima bogat i sadržajan život kojim su, prije svega, zadovoljni njegovi mladi stanovnici... 

U povodu stote obljetnice prve vožnje ''Samoborčeka'', na prigodnoj su proslavi uzvanicima dijeljne vozne karte istog izgleda i formata kao one 16. siječnja 1901. godine

Samobor je slikovit gradić 23 kilometra zapadno od Zagreba, sa svojim plemićkim dvorima, ostacima starog grada i lijepom okolicom, omiljelo izletište, a poznat i kao veselo mjesto i karnevalski grad.  

Tino se u Samobor ušuljao prošle nedjelje, prošvrljao gradom uzduž i poprijeko i utvrdio da svi ovi epiteti iliti oznake koje vas krase, još uvijek stoje. 

A pogotovo stoji vaše veselje, što me posebno veseli. 

Razveseliti i najžalosnije 

Vraga ne bi stajalo vaše veselje kad u veselju imate višestoljetnu tradiciju! Vaši su preci znali razveseliti i najtmurnije i najžalosnije, i to tako da ih kasnije nisi mogao ni prepoznati. Sad baš čitam o jednom takvom slučaju. 

Jeste li čuli za znanstvenika i književnika Matiju Petra Katančića koji je umro prije 150 godina pa mu sad slavimo obljetnicu smrti? 

Dakle, Matija vam je bio filolog, povjesničar, arheolog, numizmatičar, a bio bi sigurno i filatelist, da je u ono vrijeme poštanska marka bila u opticaju. U svakom slučaju čovjek malko previše pametan pa je samo za razum smatrao da je bog i batina, a propovijedao odricanje od svakog užitka, pa čak i tjelesnog. 

I sve je to s njime tako bilo dok nije došao na berbu grožđa k vama u Samobor. 

Kad vam se naš Matija tamo nalio vina od prethodne godine, pa udario s vama onu vašu "Samoborci piju vino z lonci!" i još nisi rekao britva, već počeo pisati pjesme o vilama, mladicama, snašicama i njihovim nogicama, a umjesto razuma, sve nešto spominje Bacchusa boga vina i Veneru, božicu ljubavi! 

Eto, što je napravio Samobor iz genijalca! Iz numizmatičara - ljubavnika. Odnosno ljubavnog pjesnika jer nije sigurno je li Matija svoje pjesme baš odmah provodio u život. 

Nije to još sve, nego su vam 150 godina kasnije za to saznali i naši suvremeni književnici pa sad masovno hrle u Samobor, ne samo na berbu nego i preseljavaju tamo. 

Ja znam već dvojicu koji su krenuli tim stopama, a posebno mi je drag primjer našeg poznatog književnika srednje generacije Vjerana Zuppe koji je odmah nakon preseljenja u Samobor sročio šest stotina stihova i tako u praksi potvrdio da je Samobor još uvijek ono što je bio u doba Katančića. 

Što se mene tiče, Tino je u Samoboru također propjevao, ali jednu sasvim drugu pjesmu. 

"Že'tem Milena" 

Tino je, naime, odmah po dolasku u Samobor zapazio da se u vas više ne pije vino z lonci, nego da se sjedi u nekoliko vrlo pristojnih kafića. Čistih, urednih i tako dobro uređenih da bi vam na njima mogao pozavidjeti i susjedni vaš veliki grad Zagreb. 

Sve tri ''srebrne strijele'', diezel-električni aluminijski vlakovi na Samoborčekovom kolodvoru u današnjoj Ulici Božidara Adžije

Saznao sam da su okupirali kafić "Miki" u Adžijinoj ulici pa sam se odmah uputio onamo vas pronaći. I nađem vas u velikom broju kako sjedite i pričate u ovom zgodnom i svijetlom lokalu s lijepim pogledom na vrt, a s džuboksa dopire neki lagan pjev. 

Priđem bliže i vidim da se to vrti broj 138 na kojem stanoviti Nano Prša pjeva pjesmu "Tango u Parizu". Mislim, možda je to iz onog glasovitog filma u kojem su Marlon Brando i starija Tina Marija Schneider radili svakakve stvari na temu spolnog odgoja pa su možda to stavili na ploču da se stvari ne vide, a da se čuju. 

Ali, čujem, Nano pjeva našim jezikom, a sadržaj mu teče otprilike ovako: "Milena, ja te tražih na Mostaru, a ti si u Parizu svirala gitaru!" 

Nisam siguran da se spominje čuveni most u Mostaru, ali pariški Montmartre negdje je u pjesmi i čini mi se da je Milena s gitarom baš na njemu smještena, a nakon toga Nano kaže da je voli. 

Reklo bi se, dakle, da ova pjesma ipak nije iz spomenutog filma jer to bi se onda svelo na "že'tem, Milena", a to mi ne zvuči francuski i uvjerljivo. 

Ipak, taj napjev mora da je vrlo popularan u Samoboru jer kad sam se iz "Mikija" preselio u vaš obližnji kafić "Mini", opet me Milena dočekala već na ulazu. Tu je ona, međutim, pod brojem 125 pa ne znam je li to Milena u "Miniju" skupila manje bodova jer se više slušaju pjevači koji su ovdje oslikani na zidovima ili je to bez veze s vezom kao i Milena osobno. 

U svakom slučaju kad sam se približio trećem vašem sastajalištu pod imenom "Hit", nisam se usudio ući unutra jer, misli si Tino, što ću ako me i ovdje dočeka Milena, sanjat ću je! 

I baš gledam kroz staklo izloga kako ste se u "Hitu" više orijentirali na igranje nogometa na onom televizijskom aparatu s polugama koji to omogućuje za jedan dinar, kad li uhvatim sebe u nečem strašnom. 

Uhvatim sebe kako pjevam "že'tem Milenu", i to, na francuskom i našem jeziku naizmjence! 

I što da vam Tino kaže? To traje već šesti dan. Budim se s Milenom, ručam s Milenom, s Milenom idem u krevet! I sve se bojim, ako neka druga Milena ne istisne ovu, ostat će mi ona trajni suvenir iz Samobora. 

Tino na 33 stupnja 

Što s tiče izleta, vidim da vama nije dosta što živite u izletištu, nego imate još i svoja izletišta. Pa čujem da idete na obližnje brdo Japetić, u Breganu, u Slani dol, ali da izbjegavate to činiti nedjeljom i praznicima da se ne gužvate s hrpama zagrebačkih izletaša koji dolaze ovamo u pumpericama i gojzericama kao da se penju na Triglav. 

Što ćete, to je njima ostalo od prijašnjih vremena kad prometne veze još nisu bile tako dobre, kad su se - kako pričaju Tinu - vučeni parnom lokomotivom tandrkali u otvorenim vagonima uskotračne željeznice po imenu samoborček i kad je odlazak u Samobor bio nalik pothvatu. 

To je njima ostalo u lijepoj uspomeni pa su danas, premda se voze srebrnom onom strijelom ili vlastitim automobilom, pumperice i gojzerice i dalje na usluzi. 

Tino nije mogao obići sva vaša izletišta, ali u Šmidhen je otišao. 

Već i zbog toga što su mi rekli da je to staro samoborsko kupalište još do prije nekoliko godina izgledalo kao močvara, pa je Tino htio saznati može li se tamo romantično uživati u cvijetu lopoča i kreketanju žaba ili se ljeti ta voda može iskoristiti kako da se umjesto žaba u nju umoči Tino. 

Kad tamo, vi ste kontinentalna Opatija! Vi se močite i ljeti i zimi! 

S jedne strane ceste veliki ljetni bazen, a s druge moderni hotel "Šmidhen" s natkritim zimskim bazenom koji se odaziva na ime Kalimero. 

Vidim da se u "Kalimeru" za svega 15 dinara pačate na temperaturi od 29 do 33 stupnjeva celzija i da vam još temperaturu zraka usklađuju s temperaturom vode. I još sve to s pogledom u prirodu koji je besplatan. Pa toga nema ni u Las Vegasu!  

A ako ogladnite, što se od plivanja katkada događa, u susjednom lijepo uređenom restoranu s pogledom na "Kalimero" možete prezalogajiti i kroz prozor promatrati što rade oni koji nisu ogladnjeli. 

No, klopa je ipak pod malim znakom pitanja jer kad je Tino rekao konobaru: hoću i molim hajdučki ćevap, ovaj mu je odgovorio: ćevap ne može jer za njega u jelovniku nema cijena. 

- Onda pljeskavicu "Šmidhen", satarašem prelivenu - kaže Tino. 

- Pljeskavica ne može jer za nju imamo cijenu ali nemamo pljeskavicu i nikad je nismo imali - kaže konobar. 

- Onda francusku ili rusku salatu - kaže Tino već skromnije. 

- Francusku i rusku salatu ne može jer se dugo čeka - kaže konobar. 

- Dobro, onda kako stojite s jajima - pita Tino već sav zdvojan. 

- Sigurno ne piše cijena - kaže konobar. 

- Piše - kaže Tino. 

- Ali ipak nemamo - zaključi konobar. I sve bulji put "Kalimera" i vidim: radije bi on da se moči tamo skupa s vama na 33 stupnja celzija nego da petlja ovdje s Tinovim jajima i ruskom salatom. 

Sve se ipak završilo na samoborskom kotletu jer je Tino otkrio štos: u Šmidhenu se servira samoborski kotlet, a u Samoboru šmidhenova pljeskavica. Samo, dok to čovjek otkrije, ugrizao bi i konobara! 

Samoborske noći 

A navečer? Gdje kopate navečer? Mogućnost vam se pruža opet u Šmidhenu jer, vidim, tu vam svira sastav FDR - Francek, Dragec i Rista iz Samobora. Mora da vam je gala! 

Poslije kupanja u "Kalimeru" i samoborskog kotleta možete se još i glazbeno razgibati. Na koliko stupnjeva celzija vas podignu Francek, Dragec i Rista svojom svirkom i usklađuje li se s time temperatura zraka? 

To ne znam jer nisam provjerio, ali je svakako dobro što imate svoj sastav jer kad se ti sastavi importiraju iz Zagreba preko raznih agencija i menedžerskih posrednika, bogme, ne bi se vi za 15 dinara kupali u "Kalimeru!" 

Iznosilo bi to i trostruko. 

U obližnjim Rudama imate i "Beton"! Kažu mi da je to u Rudama diskač, a da svira sastav "Beton", jedino mi nije jasno okreće li se to "Beton" na gramofonskoj ploči ili ih stvarno, konzumirate u prirodnoj pojavi i veličini? 

Ili je to gemišt između ploča i "Betona"? 

Tino je svakako htio posjetiti još jedno vaše mjesno zabavište, glasovitu "Lavicu". Ali tu vas nisam našao. Vidim da ste to mjesto prepustili starijim zagrebačkim Tinama od 30 do tristo godina, a vi se radije FeDeRirate u Šmidhenu i Betonirate u Rudama. 

Nije ni loša ovakva organizacija zabavnog života: svakom svoje - vuk sit, koza cijela i mirna Bosna! 

Jedino za vrijeme fašnika iliti karnevala čujem da pravite takav rusvaj i galamu da se Samobor poslije fašnika odmara kao rekonvalescent poslije gripe. 

Treba svakako u to doba navratiti k vama pa da Tino pogleda te vaše improvizirane fašničke konobe i da vidi kako spaljujete princa od karnevala. Vatrogasnu službu imate, pa pretpostavljam da i to prolazi u najboljem redu. 

Na kraju da vam kažem, Tino je u Samoboru u prvom redu htio provjeriti možete li se vi u svom gradiću sami zabaviti, imate li uvjeta za to ili vas je nedaleki velegrad progutao pa ste o njemu ovisni kao njegov satelit. 

Kad ono, ne samo što ste sami sebi dovoljni, nego je taj velegrad barem što se zabave i rekreacije tiče vaš satelit, pa se okreće i oblijeće oko vas kao oko mlade, a vi samo uživate i od njega uzimate kad vam je gušt. 

Možda odete na kakvu kazališnu predstavu ili "Bijelo dugme" kad gostuje u Zagrebu, a i to vam je kao na tacni jer su vam veze sa Zagrebom izvanredne. 

Tako ste u boljem položaju nego mnoga naselja u samom gradu, gdje osim stanova za noćenje pod milim bogom nema ništa, a poslije ponoći niti mogućnosti da se iz središta grada u njih vratite. 

Dobro je tako, pa neka neka vam tako i ostane. 

Tino je iz Samobora otišao zadovoljan pa nema ništa drugo da vam kaže, nego: že'tem, Milena. Do viđenja, htio sam reći! Eto, vidite.

POČETKOM 80ih ZAGREB JE BIO NAJROCKERSKIJI GRAD

Kao što je već konstatirano, protekla je godina ['80.] bila najzrelije razdoblje domaćeg rocka do sada. Međutim, takvo stanje svejedno treba shvatiti tek kao temelje za jedan zdraviji i sistematičniji razvoj. Već samim početkom siječnja, sručila se u prodavaonice lavina novih albuma domaćih izvođača i takvo stanje, vjerojatno najbolje govori kako eksplozija rocka kod nas, poprima neslućene dimenzije. 

Zanimljivo je kako je Zagreb u mnogobrojnim novogodišnjim statistikama proglašen kao najdinamičniji rockerski centar i ujedno zadobio etiketu svojevrsnog ''otkrića'' u okviru nacionalne scene. iako postoje sklonosti da se takva situacija okarakterizira kao nekakva ''renesansa'' zagrebačkog rocka, prije bih rekao da se radi tek o početku jedne temeljitije afirmacije grupe koje djeluju u Zagrebu. 

Vjerujem kako bi se na osnovu gore navedene tvrdnje, mogli naći uvrijeđeni ''stari'' rockeri (mislim pri tome na ''Bijele strijele'' i društvo), međutim njihovu uglavnom reproduktivnu djelatnost, prije bismo mogli svrstati u rubriku prahistorije domaćeg rocka, nego ih proglasiti relevantnim začetnicima današnje scene. 

Kroz dugo razdoblje, međutim, osnovna preokupacija agramerske estrade bila je bazirana na šlagerskom kursu. Vjerojatno vas ne trebam ni podsjećati na ustoličena imena, koja su pod okriljem vješto organizirane ekipe, godinama dominirale zagrebačkim glazbenim zbivanjima i gotovo panično zatvarala vrata bojeći se svakog rockerskog propuha. Međutim pred novostvorenim rock tiražama te pred modernijim promotivnim postupcima, lako/glazbeni poduzetnici naizgled posustaju, koristeći u svojoj agoniji najljigavija sredstva za očuvanje starih pozicija. Naime, za razliku od većine šlageraša koji pokušavaju opstati koketirajući s razno raznim disco elementima, Đorđe Novković je pomoću ''Srebrnih Krila'' najuspješnije iskoristio nove mehanizme domaće glazbene industrije. U stvari, visok komercijalan plasman ''Srebrnih Krila'' predstavlja i jedan antipod današnje scene, koji je ujedno i afirmacija višegodišnjih tenzija spram jednog ovakvog produkta. Novković je, kao što znamo, sličnu stvar pokušavao realizirati sa ''Pro Arte'' i nešto kasnije sa ''Staklenim Zvonom'' no tek su se ''Krila'' zahvaljujući svojim promuklo manekenskim odlikama pokazala kao idealan model za veliki biznis. Unatoč tomu ''Srebrna Krila'' predstavljaju unutar teksta o zagrebačkoj rock sceni, marginalnu pojavu, što je, između ostalog očito i u njihovoj, doduše razumljivoj izolaciji od tekućih zbivanja zagrebačkog rocka. Ipak, uz navedenu ogradu po kojoj ''Krila'' predstavljaju oprečan pol, oni su isto tako nezaobilazan u jednom detaljnijem pregledu, upravo zahvaljujući promotivnoj mašineriji koja se u potpunosti oslanja na rockerski pravilnik. 

Apstrahiramo li moderno verzirane (konačno, visoko/kotirajuće) izdanke uvjetno nazvane ''srednje struje'', ostaje da provjerimo rock-vakuum ograđen ''fosilnim'' zg rockerima s jedne strane i prošlogodišnjom šarolikošću, s druge strane. Iako uopće ne sumnjam u tezu prema kojoj 1979. godina predstavlja relevantnije polazište zagrebačkih događanja, nepravedno bi opet bilo tvrditi kako je pojava (odnosno afirmacija) pojedinih grupa zasnovana na sistemu ''blitzkrieg'' strategije. Prazan prostor, koji sam spominjao, bio je ispunjen različitim, manje ili više neartikuliranim pokušajima no isto tako stoji činjenica da Zagreb, od djelovanja ''Grupe 220'', nije imao bend koji bi barem imao nekakav lokalni kult status, a da ne govorimo o nekim širim razmjerima. Dvije izvan serijske pojave, po takvoj sistematizaciji, svakako bi bile Drago Mlinarec i ''Parni Valjak'', normalno, svatko sa svoje strane. Konkretnije, Mlinarec je svojom dosljednošću predstavljao, istina, pomalo statičnu konstantu zagrebačke scene da bi tek s posljednja dva albuma, pokazao sklonost spram stanovitog osuvremenjivanja svog zvuka ostavši ujedno vjeran osnovama svog izvoza i isto tako oglašen na nove, čisto tržišne, relacije domaće scene. Album ''Sve je u redu'' njegovo je najzrelije dosadašnje ostvarenje, a ujedno spada i u vrh naše cjelokupne produkcije. Drugi LP koji sam netom spomenuo, nazvan ''Tako lako'', snimljen je u Švedskoj u studiju jednog Mlinarčevog prijatelja. Sudeći po početku koncertnog predstavljanja tih snimaka pri kojem Mlinarec i dalje prakticira skromnost i intimnost atmosfere te nekoliko pjesama koje sam imao prilike čuti, već je sada sigurno da se radi o uspješnom nastavljanju linije započete na ''Sve je u redu''. Osnovna instrumentalna značajka te dvije ploče je napuštanje nekadašnje iritantne klavirističke isturenosti nevena Frangeša, koja je, u ovom posljednjem slučaju, nadomještena vrsnim gitarističkim pasažima Đimija Matešića, inače gitariste ''Izazova'' čija se glavnina trenutno nalazi u službi domovine. 

Uz Dragu Mlinareca, ''Parni Valjak'' je unatoč svim zamjerkama, također na ovom kratkom popisu imena koja su prkosila letargičnom stanju zagrebačke scene iz druge polovice sedamdesetih. Uz poznatu konstataciju ''dobri su uživo na pločama ne vrijede'', za ''Parni valjak'' vezan je još jedan kuriozitet. Naime Hus i društvo u prvoj fazi svoga djelovanja, usprkos hvaljenim dinamičnim nastupima, nisu uspjeli zadobiti povjerenje zagrebačke publike, tako da su se kraci njihovih mnogobrojnih turneja, jedva tu i tamo sramežljivo doticali Zagreba. Sa ''Gradskim pričama'', ''Parni Valjak'' ulazi u novi period svoje karijere i vjerojatno plasman na raznim top listama i njihova televizijska eksponiranost dovoljno govore o uspješnosti pohoda. Pretpostavljam da zbog angažmana s ''CBS-om'' te nastupa pred milanskom publikom, ''Valjak'' nije ''na prvu loptu'' iskoristio dobru prođu ploče, potkrijepivši je sistematskom koncertnom prezentacijom, no kako sam obavješten, ''Steam Roller-i'' spremaju veliki koncert početkom ožujka koji će bez sumnje, zaokružiti njihovu definitivnu afirmaciju i pred zagrebačkom publikom. Kako se o samom albumu već dosta pisalo, spomenut ću, ovom prilikom, potvrđenu vijest, kako su ''Gradske priče'' snimljene i u ''engleskoj'' verziji, no još uvijek nema smisla spekulirati o svjetskom plasmanu te ploče. 

Ukoliko zanemarimo djelovanje tragikomičnog pokušaja poput ''Staklenog Zvona'', ''Divljih jagoda'' ili pak ''Nepočina'', dobili bismo okosnicu koja je neposredno prethodila prošlogodišnjoj zagrebačkoj ekspanziji. 

Iako se ne bih upuštao u nezahvalnu potragu za elementima zahvaljujući kojima je Zagreb postao poznat kao grad sa ''dobrom teorijom, a gotovo nikakvom praksom'', nezaobilazan je ključni faktor zahvaljujući kojem su se spomenute snage, barem izjednačile. Radi se o (za sada) dva prostora ''Lapidariju'' i ''Klubu SC-a'' koji su unatrag godinu i po dana započeli s praksom ''živih' svirki u klupskoj atmosferi. U vrlo kratkom vremenu ti su se prostori dokazali kao šasija zagrebačkih rock događaja i potkrijepili , inače u svijetu davno provjerenu tvrdnju, kako je takva reprezentacija upravo elementarni motor pokretač svake zdrave i sistematične scene. Jasno, agilni su se organizatori oba kluba trudili da program bude što raznovrsniji tako da smo do sada vidjeli grupe iz čitave Juge, međutim, sam odnos pokrovitelja tih večeri koji između ostalog nastoji omogućiti i prostor za vježbanje odigrao je presudnu ulogu u formiranju nekoliko grupa, koje ističu najozbiljniju kandidaturu za izlazak iz lokalnih okvira. 

''Aerodrom'' koji recimo uzgred, vježba u galeriji SC-a, a koji je svoje prve nastupe održao upravo u okviru ''Treće linije'' Kluba SCa, svojom nedavno izašlom pločom prikazao nam je svoju varijantu simfo/rocka, i ako je suditi prema dosadašnjem tiražu zauzeo mjesto našeg prvog benda spomenutog žanra. 

''Prljavo Kazalište'' je prošle godine, izdavši svoj debut uznemirio preplašene duhove i isprovocirao sanitarnu inspekciju našeg kulturološkog morala, čiji članovi, osim čuvanja ćudoređa našeg naroda moraju čuvati i vlastite (autorsko šlagerske) pozicije. Normalno, mislim na danas po pravilu ismijavanu ''komisiju za šund'', kojoj je afera ''kazalište'' iskreno se nadam bio jedan od posljednjih pred/samrtničkih uzdaha. Kazalište je u proteklom periodu dosta nastupalo, udruživši se u ''putujuću formaciju'' s još nekoliko domaćih ''novo/valnih'' snaga, a pravi zagrebački koncert najavljuju u istom terminu s gore spomenutim nastupom ''Parnog Valjka''. Jasenko Houra i ekipa, trenutno pripremaju materijal za drugi album i u kratkoj pauzi pokušavaju podmiriti svoje školske obaveze.

Vratimo li se dvije godine unatrag, naći ćemo ''Prljavo Kazalište'', ''Azru'' i još par grupa ''novo/valnog usmjerenja'' kao jezgro koje je svojim učestalim nastupima po svim mogućim fakultetsko-gimnazijskim prostorima, aktivno pokrenulo Zagreb iz učmalosti prikazalo nov mehanizam afirmacije jednog ''običnog, uličnog'' benda. Uvjetovano s time, nekako paralelno počinje i aktivnost dvaju spomenutih klubova. Uskoro diskografska kuća ''Suzy'' pokazuje najbolji nos za nadolazeći trend, te uzima pod okrilje ''Prljavo Kazalište'' i ''Azru''. Potonji su, bez sumnje, specifičnost zagrebačke scene. Mnogobrojnim metamorfozama lider ''Azre'' stiče epitet zagrebačkog ''enfant terriblea'', a lani objavljeni singl ''A šta da radim / Balkan'' samo je jedan zabilježen trenutak njegovog zaista bogatog opusa. Prošavši kroz bezbrojne kombinacije postova, Štulić u suradnji s basistom Hrnjakom i bubnjarem Leinerom dobiva od ''Jugotona'' ponudu za LP ploču koja se sprema ovih dana i koja će nesumnjivo značiti i širu afirmaciju ''Azre'' koja je trenutno jedan od najvećih zagrebačkih aduta. Jedna od frakcija nekadašnje ''Azre'' danas u obnovljenoj verziji djeluje pod imenom ''Film''. Njihova vizija modernog pop-rocka kombinirana s neobičnom instrumentacijom u kojoj dominira saxofon i sugestivan vokal jure Stublića, komercijalno je bez sumnje, najperspektivnija stvar koja se trenutno sprema u zagrebu. Prvu ćete projekciju ''Filma'' moći gledati uskoro u vidu singl ploče, koja izlazi pod etiketom ''Suzy'' produkcije. 

Valja podvući, na kraju pregleda ovih najatraktivnijih zbivanja kako nema govora o postojanju nekakve zagrebačke ''škole''. Uopće taj termin vezan je uz najcrnje trenutke domaće estrade i vjerojatno je više plod insinuacija i lokal/patriotskih izjljeva, nego što je ikada, uopće u praksi postojao. Ovakva tvrdnja proizlazi iz činjenice što u Zagrebu djeluju grupe posve različitih opredjeljenja, no isto tako stoji činjenica kako njihova međusobna suradnja pridonosi stvaranju nekakve konkretne atmosfere zagrebačke rock scene. Spomenimo napamet, suradnju Pike Stančića (''Parni valjak'') pri produkciji ploče prvijenca ''Prljavog kazališta'' ili pak snimak Štulićeve (''Azra'') skladbe ''jablane'' na trećem albumu ''Parnog Valjka''. 

Tako se zagrebački rock sve sigurnije seli iz popularnog ''Zvečeva'' u tonske studije i unatoč tome što su u tekstu spomenuti samo najaktivniji akteri ova relativno uspješna sezona tek naznačuje konture sistematične i raznolike scene, za što Zagreb ima sve bolje predispozicije.

ZAGREBAČKI ROCK DNEVNIK 1981.

Siječanj, 1981. 

ZG rock dnevnik, XII 1980: Parlament, 
Aerodrom, P. Stančić, Parni valjak, Jasenko Houra 

Zagreb u ovim zimskim danima ne pruža ružičastu sliku, kao uostalom ni ostali naši gradovi (uključujući i primorske): crni snijeg, ulice posute solju, nervozni automobilisti, loš gradski promet, smog itd. Sva je ipak sreća da postoji kafić kao što je Zvečevo (iliti Zvečka) u kome se osim kave promjenljive kvalitete, mogu iz prve ruke dobiti i sve informacije o tome što se sve u onom manje više noćnom (čitaj: muzičkom) krugu Zagreba odigrava. Pođimo redom bez kronologije ili abecede. 

PARLAMENT

je ime za trio u kome sviraju Zoran Cvetković (gitara, vokal), Dražen Šolc (bubnjevi, vokal) i Dubravko Vorih (bas, vokal). Ovaj trio je gotovo onog trenutka kada se osnovao postao u isto vrijeme i super grupa i najzagonetniji band. Naime, radi se o tome da je Zoran Cvetković najprije bio u prvoj postavi Prljavog kazališta , da bi još prije izdavanja debi albuma Prljavaca prešao u Parni valjak .  

Dražen Šolc i Dubravko Vorih su bili članovi obećavajuće rock-jazz skupine Obećanje proljeća, da bi potom obojica na kratko došla u Parni valjak. Tako se Parlament početkom prošlog ljeta jednostavno izdvojio iz Parnog valjka i krenuo svojim putem. S obzirom na reputaciju koju su ovi muzičari uživali, nije im bilo teško da sa produkcijom Suzy sklope ugovor za snimanje albuma i prvih mjesec dana rada na pripremi albuma su proveli sa producentom Pikom Stančićem . Onda je ova suradnja iz nepoznatih razloga prekinuta, tako da je grupa snimila kompletne materijale za debi LP u vlastitoj produkciji.  

U međuvremenu, Parlament je imao nekoliko najavljenih i nenajavljenih javnih nastupa, koji nisu raščistili stvar sa njihovom muzikom. Ostao je utisak da je Parlament prvi domaći trio koji je u stanju postići puni sound, ali je ostala dilema u pogledu njihove muzičke profiliranosti te načina interpretacije.  

Na pitanje koje im se najčešće postavlja ("da li su oni domaći Police "), članovi Parlamenta kategorički tvrde:  

- Ne, mi nismo Police! To što možda i namjerno potenciramo fizičku sličnost, samo nam koristi u izgrađivanju vlastitog imagea. Mi bismo najbliže definirali našu muziku kao reggae sviran na jedan žestoki novo-valan način. I možda bi se na tome završilo, da me nisu interesirale i neke druge stvari.  

- Otkuda reggae, pa još sviran na novo-valan način?! 

- U vrijeme kada smo nas dvojica bili u Obećanju proljeća, a Zok (Zoran Cvetković) u Kazalištu, mislili smo da je jedino rock-jazz ono što vrijedi. S druge strane, Zok je oduvijek volio reggae, iako sve do sada ga nije imao priliku svirati. Onda, kada smo se sva trojica konačno našla u Parnom valjku, otišli smo u London i gledali tamo masu new wave grupa. 

I tamo smo shvatili da je to ono pravo. Znaš, drugačije je sve to kada se gleda odavde i kada se doživljava na licu mjesta, tamo gdje je i nastalo. 

- Kakva je onda uloga ili zasluga Prljavog kazališta za ono što se zbilo kod nas? Da li je sa Parlamentom samo proširen spektar domaćih novo-valnih strujanja? 

- Mislim da su Prljavci najzaslužniji za konačno shvaćanje onoga što se kod nas tretira kao new wave i punk. Nikada nisu mogli biti kao engleski, no zato tu ima nekih drugih stvari. Da, čini mi se da je sa nama popunjen spektar zagrebačkih novo-valnih strujanja. Ima još grupa, neafirmiranih, Patrola recimo, koje će tek izbiti na površinu.  

I tako je Parlament otišao na novo zasjedanje, ovoga puta kao gost na koncertu Prljavog kazališta. Što se mene tiče, pustio sam ih neka idu jer sam pomno preslušavao snimke sa njihovog albuma (u povjerenju, pjesme koje su moji favoriti se zovu "Plava svjetla" i "Soba 22") i nervozno grizao nokte iščekujući probni otisak ploče. 

AERODROM I PIKO STANČIĆ

je kompletirao materijal za novi album, čije će snimanje biti završeno u Milanu kada budete čitali ovaj tekst. Jurica Pađen je priredio nekoliko zanimljivih tekstova. Biće tu i nekih muzičkih iznenađenja u vidu flashbacka na nekad popularne plesne ritmove. Ali ne bi bilo fer da vam kažemo o čemu se radi, jer bi se indirektno dotakao i (za sada) dogovorenog naziva albuma. Dakle, od LP-ja koji će se pojaviti u prvom tromjesečju izuzetno do znatno jubilarne (?!) 1981. godine kladim se na ploču Aerodroma.  

Ne samo zbog stjuardesa i dobrih kompozicija, već i zato što se u ulozi producenta pojavljuje Piko Stančić. Opet sa novim idejama koje će, nadam se, izvući Aerodrom iz kvazi sympho melankolije. A kad već napomenuh jednu od najkontraverznijih osoba u multimedijalnim zagrebačkim krugovima, onda nije na odmet reći i da osim što producira Aerodrom, prolazi kroz novu slikarsku fazu. Nešto rjeđe putuje na relaciji Zagreb - Pariz i obratno, svira bubnjeve uz Vedrana Božića (gitara), Tomasa Krkača (bas) i Branu Bogunovića (gitara) u jednoj revival grupi koja se sasvim namjerno (i prigodno) zove Cadillac 66. Band nastupa u Saloonu. Ima repertoar koji se sastoji isključivo od kompozicija napravljenih u jednom te istom rock'n'roll maniru.  

Pjesme su inače bile standardi Beatlesa, Stonesa i drugih bandova šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do Clasha, no bitno je da su sve istoga tipa. Čuditi se uspjehu grupe, koja svake večeri dupke napuni Saloon, je bespredmetno, jer stvarno ne postoji mjesto na kome bi čitava jedna generacija mogla nostalgično slušati "svoju" muziku, a neki sasvim novi klinci se čudili onome što se nekada sviralo i pjevalo. Dakle, Cadillac 66 šašavo juri punom brzinom cestom popločanom svjetskim zlatnim pločama, bez obzira na sva poskupljenja benzina! 

PARNI VALJAK

se ne vozi po tuđim, već po vlastitim zlatnim pločama. Poslije i komercijalno uspješnih "Gradskih priča", Valjak je na najboljem putu da svoju trasu poploči još jednim zlatom, "Vrućim igrama". Imajući u vidu da je motor Parnog valjka ponešto kašljucao između ova dva albuma, da je puno toga na uređajima i karoseriji izmijenjeno, na nadasve jasna i precizna uputstva glavnog (i odgovornog urednika), napao sam strojovođu Parnog valjka Huseina Hasanefendića sasvim konkretnim pitanjem/francuskim ključem:

- Što je istina o Parnom valjku? 

- ?! 

- Priča se da ste se proljetos definitivno rasturili, a da je nova grupa skupljena samo zato da bi se ispunila odredba ugovora sa CBS-om, po kojoj ste bili dužni snimiti još jedan LP? 

- Istina je da je bilo velikih i mnogobrojnih personalnih promjena u grupi, ali iz sasvim određenih razloga. Najprije, Piko Stančić je otišao na cijelu godinu u Pariz, tako da smo morali promijeniti bubnjara. Potom je došlo do nesuglasica sa Fumom (koji je otišao u Njemačku), a i bubnjar koga smo uzeli nije se dobro uklopio, tako da su konačno u band došli Dražen Šolc i Dubravko Vorih iz Obećanja proljeća.  

- Ni to nije dugo trajalo? 

- Ne, to su mladi momci, koji su i po temperamentu i po shvaćanju muzike bili na drugoj valnoj dužini i nikako se nismo mogli složiti. Ja sam u međuvremenu napravio kompletan materijal za novi album i bilo je jasno da se neko dugoročnije rješenje mora pronaći, jer ovako više nije išlo. 

- I Zok, Dražen i Dubravko su otišli i oformili Parlament. Tko ih je zamijenio u Valjku? 

- Rastko Milošev , na solo gitari i saxu, zatim Srećko Kukurić na basu, a iz Aerodroma nam je došao bubnjar Paolo Sfeci . Uz Akija Rahimovskog , koji osim što pjeva, barata i sa klavijaturama, to je postava koja je realizirala "Vruće igre". 

- Album je opet sniman posredstvom CBS-a u Milanu? 

- Da, ljudi iz CBS-a su prilično zadovoljni kako je engleska verzija "Gradskih priča" prošla u Europi, čak su poslali nekakav telex u Suzy, koji je našim ljudima puno značio. Ja znam samo da smo u Španjolskoj bili dobro plasirani sa singlom. A što se tiče novog albuma... čuj, sada smo kompaktni kao band, puni elana i mislim da smo napravili dobru ploču, sa dosta plesne muzike i nekoliko uistinu pravih singl numera. Snimali smo u Milanu i sve je napravljeno relativno brzo, ali sam stvarno zadovoljan. 

- Čini mi se da se na prvoj strani jasno ocrtava nastavak "Gradskih priča", a da ste tek na drugoj strani, koja je žešća i modernija, zvučali nekako otkačenije. 

- Da li si ti radio nešto van banda u međuvremenu? 

- Radio sam nešto sa Johnnijem za Azru , a trebam raditi i njegov sljedeći album, no o tome je još rano govoriti. Radio sam i sa još jednom zagrebačkom grupom, Ljubičicom (oni su iz Vrbovca), koja je... tako... zgodan sastav, od koga se možda može ponešto i napraviti. 

- Ploča se već pojavila u prodaji, pa treba očekivati i novu promotivnu turneju, zar ne? 

- Za sada ćemo nastupati samo na pojedinačnim koncertima, da bi se privikli na različite uvjete, budući da smo ovoga puta na snimkama napravili jako dobar sound, pa želimo da isto tako zvučimo i u živo. Turneju planiramo za veljaču i tada ćemo obići sve veće gradove kod nas. U međuvremenu, imat ćemo nekoliko TV nastupa, tako da se šira publika upozna sa nekim materijalima sa ploče, jer ovoga puta zbilja idemo i sa novim zvukom i sa novim imageom. 

To nam ispriča Husein Hasanefendić i ode u nepoznatom pravcu, nervirajući se zbog lošeg probnog otiska omotnice za album. A na mjesto gdje je do maloprije stajao, postavi se nitko drugi do Houre i energično zatraži od osoblja jednu ledeno hladnu Coca Colu (bez ruma ili kakvih drugih dodataka za zagrijavanje unutrašnjih organa). 

JASENKO HOURA

- Što se zbiva s Kazalištem? Jesu li ga počistili ili se popravlja fasada?

Sviramo po gradovima, gradićima, što ja znam, imamo koncert u Zagrebu sa Parlamentom i Zagrebačkim muzikašima , a onda koncert u Beogradu. Ploča se dobro prodaje i ne znam šta bi ti više!  

- Svi se hvale čim završe jednu ploču, da već rade na drugoj! 

- Paaa, sad. U stvari, imam već dovoljno materijala za novi album, ali mislim da nema potrebe da se on već sada intenzivno radi. Pa mi još nismo zapravo ni izveli uživo "Crno bijeli svijet" a i singl se tek sada pojavio! Tako... mislim da će se novi LP raditi tek kasno u proljeće iduće godine. 

- Rijetko si viđen u Zvečki. Zašto? 

- Prvo, zato što sviramo okolo i nisam u Zagrebu, a drugo zato što se dosta toga promijenilo u Zagrebu u posljednjih godinu i pol. Znaš, kada smo počinjali i mi i Film i Azra i što ja znam, čitav taj novi val, svi smo bili skupa. Sada se raspadamo, svatko vuče na svoju stranu. Imam utisak da je u Beogradu sada dobra atmosfera za bendove sa vaše alternative scene, da je onako kako je bilo ovdje kada smo mi počinjali! 

- Ne znam, može biti, jer si u posljednjih godinu dana bio i češće i duže u Beogradu od mene. 

To rekoh, smotah ga na brzinu da pozira za dvije slike i utekoh da preslušam prvi, vrući probni otisak albuma Bijelog dugmeta . No, bez obzira na sve razgovore, muziciranja, ploče, snimke, klubove, hotele i taksiste, nitko me ne može ubijediti da zagrebačke groupie girls i dalje nisu daleko najzgodnije u domaćem rock cirkusu. Izgleda da im je to već prešlo u naviku! 

PRIČA O OMLADINSKOM RADIJU 101 POPULARNOM RADIJU 101

1985.

Kultni zagrebački radio. Puno ime Omladinski radio 101. Omladinski — jer je nastao pod okriljem SSOH, a 101, jer mu je to bila prva radiofrekvencija. Nastao je iz privatne piratske inicijative Silvestra Vrbanca — Silvija, koji je kasnije postao i suvlasnikom zvanične firme. Omladinski radio počeo je sa eksperimentalnim radom 4. veljače 1984. godine, a zvanično emitira program od 7. svibnja iste godine. Domaća rock muzika bila je zastupljena sa oko 30% prostora, a jedina specijalizirana emisija koja se bavi isključivo domaćom rock muzikom je "Yu rock maraton" koju je subotom navečer pripremao i vodio Goran Bakić, u kojoj se domaća muzika obrađuje iz najrazličitijih aspekata.

Čuo sam ga prvi puta dok sam bio kod frenda koji je stanovao u Sigetu. Tada se emitiralo iz zgrade SKUC-a na Savi. U početku je program stvarno bio demokratski ustrojen, sjećam se baš te noći u Sigetu, slušatelji (dakle Siget, Trnsko, Savski gaj, Remetinec i Knežija) su sami sastavljali budući program. Tu njihovu demokratičnost shvatio sam doslovno pa sam se jednom čak motao po onom njihovom potkrovlju u nadi da će u meni, šesnaestotogodišnjem klincu, Boris Jagušt-Jagica prepoznati svog novog D.J.-a. Za “stojedinicu” se s pravom može reći da je odgojila mlade, pa i starije Zagrepčane.

Osobno sam najviše uživao u “Mamutima” (“povijesna” serija — Gaj Julije Cezar iz Savskog gaja, Inspektor “io sono inspetore” Vinko, Odisej, Telemah (tele je mahnulo repom dok ga je u staji pravio Odisej), a poslije i u “Blentonima”. Tu su nastupali širim masama tada manje poznati Davor Gobac (Klinska pomora, kasnije Psihomodo pop), Zrinka Vrabec, ona jedna debela slatka darkerica Jadranka Krajina, Goran Pirš-Piro, sjajni Toni Marošević i mnogi drugi. Marošević je uređivao emisiju “Frigidna utičnica” o pederima, lezbama i svim mogućim “nastranostima”, a Sead Alić je imao slične emisije. Četvrtkom je išla “GostiOna” koju je vodila Zrinka Ogresta (tada cool). Nedjeljom je Vedran Mihletić, ili netko drugi, imao odličnu emisiju, između ostalog i o filmu. Poslije su došli neki čudaci, neka “Zločesta djeca” (Željko Pervan, Sandro Pocrnić, Vinko Grubišić, Zlatan Zuhrić, opet Pirš).

Ali najvažnija je bila mjuza. Dok je Silvije forsirao funky, a nešto kasnije i latino (do tada se u Zagrebu nije mogao čuti funk, najprogresivniji radio je bio Radio Velika Gorica, sa važnim Nevenom Kepeskim kao jednim od D.J.-a, Borom Kokanom i Cuculićem), glavni pravac svih ostalih D.J.-a bila je “alternativa”. Doduše to je značilo U2 koji je pičio “Party Girl”, Simple Minds i Talking Heads. Za te grupe mogli ste prije Omladinskog čuti samo ako ste imali neku rodbinu u Berlinu. Tako sam prešao sa italo-disca u ozbiljnije vode. “Don’t walk away in silence…”

Utorkom u 22 (baš kao na televiziji petkom) išla je najbolja emisija — prava alternativa, Van struje koju je uređivao i vodio dobroćudni, nježni profesor biologije Damir Tiljak, ponekad uz pomoć misterioznog Zorana Abramovića. Tu se puštalo sve od Residentsa, Hüsker Dü, preko Chrome i Killing Joke do Yello i Front 242 (a tek je 1985.). Nakon nekog vremena (kada je Tiljak otišao u vojsku) Van struje preuzeo je Siniša Švec. Bila je to legendarna oproštajna noć — Tiljak, Švec i Abramović puštali su četiri sata sve darkerske hitove koje sam tada i mogao zamisliti (Attrition, X-mal Deutschland, sve sa 4AD-a). Ipak, Omladinski je bio otvoren za sve, pa je bilo čak i gay, canadian i italo-disca, subotom nakon top liste LP-a i Radio tuluma davala se emisija znakovita naziva “Boys Town Radio”. Što je bio Radio tulum pitate? Do tada učmale pospane subote, bile su zaista osvježene, tom emisijom koja je spajala komade sa frajerima. Svi koji su imali praznu gajbu, kojima nije bilo “mame i tate” a nisu imali društvo, mogli su naći komade suprotnog, a ponekad i istog spola. A moglo se, jednostavno, ostati sam kod kuće i slušati druge kako se zabavljaju. Zapravo, that’s what it was all about. Moglo se biti sam sa Radiom 101 i slušati ga 24 sata.

Top-lista petkom, uređivao ju je Ivan Baré, a točno u ponoć iz Londona javljao se Saša Stojanović (glavom i bradom “Punkerton” iz Džuboksa) s najnovijim važnim vijestima iz prijestolnice. Imali su i nagradne igre.

Nedjeljom ujutro bilo je ponešto i za “starije” — Ljudevit Grgurić-Grga, umilnoga glasa, vodio je Retrovizor. Radnim danom, od 14-16, išao je “One-man music show” — dakle, jedan je čovjek (bilo je i žena) uređivao, vodio i puštao glazbu.

Najpoznatiji glas bila je zanosna crnka niskog rasta (“BIGZ”) iz “jezične” — Marita Perčin. Među muškim glasovima dominaciju je polako preuzimao Siniša Švec, koji je jednog dana, valjda na zahtjev slušatelja, preuzeo i većinu dana u tjednu, vodeći emisije u terminu od 14-16. Taj simpatični neobrijani medo (zbog stasa i prehrambenih navika, I guess, poslije su ga prozvali “Njami”) moćnog glasa, bio je iz Sopota. Sjećam se da sam od njega prvi put čuo izraz brijanje: “A sada za brijače s Jabukovca — The Cramps”.

Unijeli su pregršt novoga na “radiovalove” Zagreba. Zapravo, oni su 1985. dorufali 1980e u Zagreb. Imali su slobodan stil vođenja emisija, vrlo često spominjali su tehničku ekipu, koja je ponekad i sama vodila program. Najvažnije od svega — dopustili su totalni kontakt između slušatelja i programa. U početku nisu čak ni imali ono kašnjenje od 6-7 sekundi, tzv. delay. Mogao si nazvati i (ako uspiješ dobiti liniju) reći što god hoćeš. Reklame su bile genijalne. Prave umjetničke kreacije. Zbogom suhoparnosti u eteru. Ta je riječ upravo zbog njih ušla u upotrebu, kao i puno drugih anglosaksonskih izraza. Oni su zapravo jako puno koristili šatrovačke izraze, a pričali engleski. Negdje oko Univerzijade preselili su se u prostorije Omladinskoga kulturnog centra, što je bila samo “točka na i” u stvaranju kultnog okupljališta ZG-mladeži.

Kako idem prema kraju ovog nabrajačkog teksta, sve me nekako kopka da počnem o manama — u početku gotovo da ih nije ni bilo, koga je bolio q-pak, kad je sve išlo uživo. Pred kraj 1980ih, postaju malčice dosadni, bar u jednom — svi su počeli imati sličnu boju glasa. Desetak Mariti i desetak Siniša. Polako sam počeo kužiti da su prestajali biti omladinski i postajali sve više (malo)građanski radio. Ljudi su polako počeli odlaziti sa radija, izbacili su prefiks “omladinski”, promijenili frekvenciju, bili su neki izbori… Radio 101 ne slušam od početka '90ih.

MASMEDIJI ONOG VREMENA: NOVINE, ČASOPISI ... 1987.

1987.

VEČERNJI LIST

Bile su najtiražnije zagrebačke dnevne novine, nadležne za sve što se u gradu događa; sadrže dvije stranice o političkim zbivanjima u Jugoslaviji i u svijetu; omiljene zbog 16 strana različitih rubrika; najvažnija: "Crna kronika": tko, gdje, kako i zašto je ubio gospođu Mjesec; najkorisnija: ''Mali oglasnik - najveći u Jugoslaviji" (srijedom i subotom posebno opsežan) - ponuda i potražnja poslova, stanova, soba, različite robe; poznata duplerica, vrlo pogodna za ljepljenje po zidovima ili za zamotavanje salate; gradsko živo biće koje želi još lokalnije informacije, kupit će PLAVU DEVETKU, podnevno izdanje Večernjeg lista: kulturne priredbe, kritika, dežurstva bolnica i ljekarnica; trač iz zagrebačkih četvrti.

VJESNIK

Poluslužbeni, dnevni list "intelektualaca"; glasilo SSRNH; odražavao je službeni politički kurs. Veliki unutrašnjopolitički i vanjskopolitički dio; mnoge kulturne i znanstvene rubrike; oni koji nikada nisu imali vremena, čitali su samo zadnju stranicu - kratak prikaz svjetskih zbivanja prethodnog dana; petkom: ogledalo tjednih kulturnih događanja u Zagrebu uz opsežan komentar; subotom: posebni dodatak - komentar političkih i kulturnih zbivanja proteklog vikenda, NEDJELJNI VJESNIK: eseji iz kulture i znanosti; oglasi u zadnjem trenu (mogli su se naručiti i telefonom sve do subote u 12h).

START

Kritički, informativni i zabavni časopis vrlo visoke naklade, izlazio je svaka dva tjedna; zadovoljavao je i potrebe intelektualaca za političkim i drugim senzacijama; visok jezični nivo (trebalo ti je dva tjedna da bi ga smisleno pročitao); dijelovi reportaža traže se kroz cijeli primjerak lista; vrlo interesantni i opsežni intervjui; za sve muške intelektualce: goli Start za pipanje, promatranje i divljenje, nažalost bez krasnih komentara, kao što su bili oni iz večernjeg lista; dobar grafički ''lay out''.

DANAS

Najrenomiraniji društveno-kulturno-kritički tjednik u Hrvatskoj; za nastavnike, profesore, svećenike, umjetnike i političare - za sve koji moraju poznavati najvažnije kulturno-političke polemike; značajan unutrašnjopolitički komentar, ilustriran izvrsnim karikaturama Joška Marušića; pouzdane i mjerodavne kazališne kritike; kako je časopis želio biti vrlo ozbiljan, nije bilo ni duplerice niti ničega slično ugodnog.

SPORTSKE NOVOSTI

Dnevne sportske novine, koje se mogu i dan danas kupiti u cijeloj Hrvatskoj; izvještavali su o republičkim, međurepubličkim i internacionalnim sportskih događajima onog vremena; za sportske fanatike ili one koji to tek žele postati; kratke rečenice, slične natuknicama; obožavatelji nogometa nikad ne ostaju kao ni danas kratkih rukava.

STUDIO

Tjedni časopis za TV Zagreb, kojeg je čitao svaki đak, ali i svaki profesor; jezik nije bio potpuno pojednostavljen, ali ni previše zahtjevan; program emitiranja, iscrpni komentari o filmovima; tračevi s estrade; maštovit horoskop; praktičan format; večernji TV-program si mogao izabrati i u prepunom tramvaju.

SVIJET

Pripadao je klasi "ženskih" časopisa; izlazio je svaka dva tjedna prema starom, dobro poznatom receptu: moda, ljubavni romani, reportaže, kuhanje, kao posvuda u svijetu začinjeno prstohvatom borbe za ženska prava; jezik je odgovarao sadržaju; čuvajte se krojnog arka!!

VIKEND

Tjednik pun romana u nastavcima, ljubavnih i krimi-priča; romani Ane Žube su izlazili u njemu već sigurno dvadeset godina - vikend bez Ane Žube i nije bio vikend; tako mi mlijeka u prahu, svi članci su stvarno bili dobri za probavu; možda zbog alternativne medicine; čitatelji Vikenda su bili oni kojima nije i nikad neće biti dosta papirnatih ljubavi i zločina.

KVIZ

Kao što je i samo ime govorilo: ovo je tjednik za filozofe i introvertirane, koji su se najradije zabavljali rješavajući križaljke i matematičke probleme; nisu bile važne samo svjećice u glavi nego i strpljenje.

SAM SVOJ MAJSTOR

Mjesečnik i za osobe tipa sam-svoj-majstor; moto časopisa: ''Svatko je kovač svojeg novčanika''; ako ti ruke nisu bile spretne ovo nisi kupovao da se dodatno ne frustriraš!!!

Svi ti časopisi i novine mogli su se besplatno čitati u svim javnim knjižnicama diljem Zagreba.

RAZGOVOR SA SIMBOLOM ZAGREBA ONOG VREMENA - ĐUKA PUČEK 1987.

lipanj, 1987

U svakodnevni ritam grada Đuka Puček unosi i svoju notu gitarom, savršenom frizurom i uvijek dobro odjeven. neki se samo okreću za njim, a neki ga prijateljski pozdravljaju. neki opet govore da je postao legenda ovog grada, ali Đuka kaže: ''To je malo prevelika riječ za mene. Književnik ili državnik može biti legenda, ali ja ne.'' 

Godi mu kada ga ljudi prepoznaju i pozdravljaju na ulici, ali ne voli kada ga nazivaju krivim imenom i zato naglašava:''nisam Đokica, već Đukica.'' 

Postoji još nešto: biti u Zagrebu i ne vidjeti Đukicu isto je kao da u Zagrebu nisi bio. 

Ali tko je zapravo Đuka Puček? odakle dolazi? 

ĐUKA: Sa četrnaest godinaotišao sam od kuće (iz Varaždina) i došao u zagreb. To je bilo u jesen 1965. Htio sam se afirmirati, jer sam oduvijek imao smisla za pjevanje i sviranje giatre.  

Prve dane proveo sam u Prihvatilištu za maloljetnike na Glavnom kolodvoru Zagreb, te od Prihvatilišta dobio posao liftboya u NAMI u Ilici.  

U to vrijeme dobio sam prvu nagradu na ''Prvom pljesku'' u varieteu, današnji ''Jazavac'', s pjesmom ''Vagabund''. nakon toga sam otišao u Pariz. Tamo sam proveo dvije godine. nastupao sam u pariškom metrou, noćnim klubovima, barovima i restoranima, kao George Jugoslav. razbolio sam se i morao vratiti natrag jer nisam imao novaca za liječenje. Ovamo sam došao s punim koferom ploča i bez novaca, jer sam bohem i nisam šparao. nakon Pariza svirao sam u Osijeku, varaždinu, Rijeci i u Grčkoj, te kroz šest mjeseci na brodu Dalmacija, ali Zagreb me oduvijek prvenstveno privlačio. Kad sam se konačno vratio u Zagreb, uzeo sam svoju gitaru i počeo zabavljati ljude. Pjevao sam u Lovačkom rogu, Tri lovca (današnji Stari fijaker), u cafeu Charlie, kaptolskoj klijeti i dr. 

Vaša biografija podsijeća na životni put umjetnika. Smatrate li se umjetnikom? 

ĐUKA: Ja sam skoman i ne smatram se umjetnikom. Ja sam prvenstveno trubadur. Popularan sam .... U nekoliko navrata sam npr. rasprodao Bagatellu, ali tek uz simboličnu naknadu, više radi moje osobne reklame. Tratinčica me također zvao na Bundek, gdje često i danas gostujem, a evo stigao sam i na film (film ''Večernja zvona'' u režiji L. Zafranovića). Jako mi je žao što u životu nisam bio u Meksiku, iako sam dosta proputovao. Pjevam na franscuskom, španjolskom i talijanskom, engleski nisam nikad volio, a njemački mi ne leži. 

Da li je bilo teško postati Đukica u Zagrebu? 

ĐUKA: Nije bilo lako postati Đukica u Zagrebu. Pokušajte jednom ovako ekstravagantno obučeni prošetati od Trga republike do Frankopanske! To ne može svatko. Nailazio sam na ljude koji su me mrzili i potcjenjivali. Neki su govorili da sam napast, a drugi da bi mi trebalo podići spomenik. Ponekad me i vrijeđaju, ali ja nikad ne vrijeđam niti uzvraćam uvrede ljudima koji me zadirkuju na ulici. Prihvaćam to kao normalne ljudske reakcije, jer ne mogu baš svakome biti simpatičan. Međutim, ako je netko vulgaran i hoće me poniziti, onda sam posebno osjetljiv i mogu svašta reći. To je uvijek tako: dvoje te uvrijedi, deset te pohvali, uzmi prosjek - pa je dobro. Ja sam dostojanstven, ponosno koračam gradom. zadovoljan sam sobom. 

Kako izgleda Đukičin dan? 

ĐUKA: Dugo spavam, dugo se i uređujem. Oko podne izlazim i idem ravno u Frankopansku 7, kod gospođe Halide na češljanje. neki misle da nosim periku, ali to nije istina. Imam svoje lasi i uvijek istu frizuru. Nakon ručka često sviram u Kaptolskoj klijeti, zabavljam goste za vrijeme ručka, pa ako ima posla ostajem tu, a ako nema - idem u neki od ranije spomenutih lokala. Sve u svemu, nekako se živi, a pjesma me čini sretnijim. 

Gdje se oblačite? 

ĐUKA: Svugdje gdje nađem nešto zgodno i prikladno za svaku priliku, a često me dijelovima garderobe obdaruju poznati zagrebački modni kreatoi, kao Martin Arbanas i Mister X. 

I na kraju.... 

ĐUKA: Najviše bih volio da me ljudi shvate, da me gledaju onako kako ja gledam njih: bez mržnje i bez zavisti! Otpor pružam samo onom tko me hoće zgaziti. 

Pjesma je ta bez truna zla, 

mi smo k'o jedno ona i ja 

svaki sam tren Đukica njen 

ona je radost, ja sam refren 

jer tko pjeva zlo ne misli 

ne bi ni zgazio mrava 

poslovica stara vrijedi 

kad se pjeva zabadava ....

STEREOVIZIJA = STEREO [ČVRSTOĆA, JAKOST, PROSTORNOST] + VIZIJA [SLIKA MAŠTE, VIĐENJE, UMIŠLJANJE]

1985. 

"Stereovizija" TV ZG, voditelji: Dubravka Bratoljić, Marita Perčin i Silvio Vrbanac (1985)

 

Slijedi kraće podsjećanje na popularnu "Stereoviziju" RTV Zagreb, koja se je počela emitirati početkom 1985. godine, ponedjeljkom, na Drugom programu, oko 22:30, što je postalo vrijeme za zabavno-muzičke emisije za mlade, pa su se u tom terminu smanjivale emisije iz Zagrebačkog, Beogradskog i Sarajevskog studija. TV Beograd je imala svoj ustaljeni "Hit meseca", TV Sarajevo je pripremala "Dobre vibracije", a od 11. ožujka 1985. i Zagreb je ponudio nešto sasvim novo - televizijsku emisiju koja je trebalo da se emitirati istovremeno i na valovima radija, kako bi gledaoci, u nedostatku kvalitetnijih TV prijemnika, uživali u "stereo" zvuku omiljenih pop rock pjesama – tako je i nastao naziv "Stereovizija"!  

Evo kako je zagrebački Studio najavio prvu, drugu i petu "Stereoviziju" i kako je o njoj pisala novinarka starije generacije Maja Benović, kojoj je realizator emisije Darko Vernić morao potanko objašnjavati smisao "temperamentnih" video spotova...  

I vrijeme emitiranja baš kao da je naručeno, na Drugom programu odmah poslije "Dinastije", kad je za miran san neophodno malo udaljiti od obijesnih bogatuna koji pojma nemaju koliko stoji pokazna tramvajska karta jer - imaju vlastiti mlazni avion! 

"Stereovizija" je nov zajednički projekt Radija i Televizije Zagreb, emisija kontaktnog tipa u kojoj će izravno sudjelovati i televizijski gledaoci i slušaoci radija!  

Ove ćemo godine vidjeti osam emisija te serije, a svaka će biti emitirana u živo iz studija TV Zagreb. 

Novost je tih emisija kombinacija televizijske slike i radijskog, visokokvalitetnog sterefonskog zvuka. Što se sadržaja tiče, Stereovizija je zamišljena kao živa, zanimljiva i suvremena kontakt-emisija za mlade. 

Uz hitove domaće i strane glazbe i plesne točke, nudi nam i zanimljive rubrike kao što su Pop-rock vremeplov, Domaći premijerni glazbeni broj, Predstavljanje mladih glazbenih ansambala, Strana premijera videospota, Razgovori s poznatim glazbenicima, Amaterski plesni ansambli i druge, a u toku emisija uključivat ćemo se izravno u priredbe i koncerte u Kulušiću, Sportskoj dvorani, dvorani Lisinski i omladinskim klubovima.  

Posebne priloge pripremit će i naši dopisnici.  

U svakoj emisiji publici će se predstaviti nekoliko još neafirmiranih mladih vokalno-instrumentalnih sastava, a gledaoci će već u toku emisija moći putem telefona glasati za najbolji sastav.  

Koji, čut ćemo na kraju emisije!  

Večeras nastupaju grupe Dorian Gray, Xenia, Lačni Franz, Masters Scratch Band, Naturalna mistika, plesni ansambl u koreografiji Vesne Mimice i dr, a Veljko Despot priredio je razgovor sa članovima grupe Talking Heads.  

Na redu je i druga zabavna kontakt-emisija za mlade iz serije Stereovizija, što je zajednički realiziraju Televizija i Radio-Zagreb. I ona donosi nekoliko zanimljivih glazbenih rubrika, među kojima i rubriku Stari rock 'n'roll u kojoj ćemo još jednom čuti nekadašnji hit Rolling Stonesa "Jumping Jack Flash".  

Reporteri će se javljati i s mjesta gdje se istodobno održavaju koncerti za mlade. 

S Večeri mladih, održane u Opatiji u sklopu Dana jugoslavenske zabavne muzike JRT, pratit ćemo snimku nastupa grupe Videosex i zbivanja na koncertu grupe Leb i sol u Zagrebu, a vidjet ćemo i prvu snimku i spot nove zagrebačke grupe Grand Masters Double Dee and Heartbreakers. 

Početkom mjeseca, u Kulušiću se održavaju dvije večeri country glazbe, kao i dvije večeri poljskog rocka, pa ćemo vidjeti i snimke i tih priredbi. 

U večerašnjoj će se emisiji, kao i u prethodnoj, predstaviti pet mladih, još neafirmiranih sastava za koje će gledaoci moći glasati već u toku same emisije i izabrati najbolji. 

To su ovaj put Heroina iz Novog Sada, Kolovođe iz Siska, Viva iz Zagreba, grupa Kakadu koja je sastavljena od djevojaka, iz Opatije, te grupa Tango iz Zagreba. 

U obilju glazbe vidjet ćemo i novi spot grupe Dorian Gray, kao i izbor stranih videospotova. 

Ekipa Stereovizije pripremila je i ekskluzivni intervju s Tinom Turner koja je održala koncert u Grazu, 1. travnja. 

Voditelji su emisije mladi suradnici Omladinskog radija 101 Marita Perčin, Silvestar Vrbanac i Dubravka Bratoljić. 

Muzički su suradnici Dubravko Jagatić, Boro Kokan i Bahrija Golubović (s Radio-Zagreba). 

Realizacija emisije: Darko Vernić i Emil Laszovsky; urednik emisije: Žarko Černjul. 

Stereovizija je zabavno-muzička emisija Zagrebačke televizije koja u posljednje vrijeme sve više plijeni pažnju gledalaca. U večerašnjoj emisiji (petoj po redu) vidjet ćemo strane premijerne spotove, a od domaćih premijernih muzičkih točaka gledat ćemo Karlowy Vary, Ložače, Bayo bayo i Plavi orkestar, Tango, Marcus 5 i Swing again. 

Pomoću glasanja gledaoca, kako nam govori realizator i redatelj emisije Darko Vernić izabrat će konačnog pobjednika. 

U organizaciji Francuskog instituta vidjet ćemo spotove Sophie Handschutter (Video Clips), a razgovor s Benjaminom Zephanianom muzičarem s Jamajke, za vrijeme boravka u Zagrebu napravio je Mišo Ćurčija. 

Isto tako vidjet ćemo Bajagu s "Instruktorima" u snimci s koncerta nedavno održanog u RANS-u Moša Pijade i jednu plesnu točku mladog baletnog ansambla Ane Žvorc iz Maribora. 

Urednik emisije je Žarko Černjul, realizatori Darko Vernić i Emil Laszovski, a voditelji programa su Dubravka Bratoljić, Marita Perčin i Silvio Vrbanac. (P. L. T.) 

Stereo - čvrstoća, jakost, prostornost... plus vizija - slika mašte, viđenje, umišljanje... jednako je STEREOVIZIJA!  

Naslov je to i emisije koja je upravo ovih dana dobila onu konačnu točku na "i", stavljenu rukom mladih - a za oko i ukus svojih vršnjaka, te svih onih starijih koji su prestali brojati godine. 

I vrijeme emitiranja baš kao da je naručeno, na Drugom programu odmah poslije "Dinastije", kad je za miran san neophodno malo se odalečiti od obijesnih bogatuna koji pojma nemaju koliko stoji pokazna tramvajska karta jer - imaju vlastiti mlazni avion! 

Serija emisija Stereovizija nije nova (peta je po redu), ali je novost to da je ovo prva koja se stereofonski emitira preko radio-valova. Naime, Prvi program Radio-Zagreba preuzimat će tonski dio emisije i emitirati ga u okviru svojeg večernjeg programa, o čemu nas je obavijestio Darko Vernić, realizator cijele emisije, najčešće montažer, te režiser pojedinih priloga.  

Od njega saznajemo i to da će prilog koji na monitoru nismo vidjeli ići u živo (ovisno o aktualnosti trenutka), te da među brojnim autorima ima već afirmiranih, netom diplomiranih režisera, ali i akademaca.  

Uz urednika Žarka Černjula, već spomenutog Vernića, te surealizatora Emila Laszovskog, priloge su pripremili: Hrvoje Horvatić, Zoran Pezo, Saša Vojković, Vlado Božičević, Mladen Cesarec, Suzana Hetrich, Anton Marti i Pero Radović - autor prve Stereovizije.  

Iako različiti, svi se oni drže jednog te istog pravila da ne propuste ništa što pripada najnovijim muzičkim zbivanjima u nas, te da ne mimoiđu ni nove inozemne spotove.  

Tendencija je emisije i to da ne daje samo priloge najnovijeg datuma, već da napravi i mali vizualni pomak u smislu proširenja medija. 

Od svih TV-emisija, čini se, Stereovizija nekako najizražajnije zagovara sve prisutniji novi stil preklapanja slika, često nejasnih, samo u konturama naznačenih, s brzim pomicanjem predmeta ili objekta i tome slično.  

- Što se time hoće, kakva je to nova tendencija, čemu i zašto? - pitamo Vernića. 

- Mladi imaju svoj stil i način života, koji je mnogo temperamentniji od tempa kojim su u tim godinama živjeli naši roditelji. Zato, prirodno, ono što nas oduševljava, starije može čak iritirati.  

Mi imamo svoj odnos prema prijemljivosti slike, način na koji je montiramo i na koji vizualiziramo neku muziku. 

U principu, spotovi te vrste korespondiraju s gledaocima na nekakvom drugom nivou. Dakle, ne poput filmova gdje je sve jasno dorečeno, već tako da svemu dajemo samo nekakve slutnje, konture, i naznake, pa da gledalac sam za se može stvoriti određene impresije, da mu time stvorimo atmosferu. 

Svakako, ima i takvih spotova koji su kratke priče, gdje je rečeno više nego u nekom filmu, a to je zato jer ih radimo na nov način - bogate su sadržajem, radnjom, pričom... 

Stereovizija nije valorizirana službenom anketom, no sudeći po pismima - ocijenjena je vrlo pozitivno. I unutar televizije dobila je visoku ocjenu, a na osnovi nje pao je i prijedlog da kompletan program za iduću novogodišnju noć naprave zajedno s beogradskim Hitom mjeseca i sarajevskim Dobrim vibracijama.