Samobor je potkraj prošlog stoljeća teško podnosio svojevrsnu izolaciju u kojoj se našao ostavši izvan mreže željezničkih pruga. Cestovni javni putnički promet između Samobora i Zagreba odvijao se konjskim omnibusom, za koji je veliku tegobu predstavljao prijelaz preko Save s pomoću prijevozne skele. Napokon je, nastojanjem poduzetnoga samoborskog gradonačelnika Ljudevita Šmidhena, izgrađen u Podsusedu most preko Save koji je otvoren za promet 1. studenoga 1884. g.
Samoborski kolodvor s postajom fijakera, taksija i autobusa, snimljeno oko 1930. godine
Istodobno, kad se u Zagrebu povela riječ o uvođenju tramvaja, pomišljaju i Samoborci pod Šmidhenovim vodstvom na tračničku vezu sa Zagrebom, i to isprva konjskim tramvajem do Podsuseda. U tome sudjeluje i poduzetnik Raoul Pierre Alexandre Gautier, osnivač zagrebačkog tramvaja, te stječe i dozvolu za predradnje. Međutim, prevladava spoznaja da ta pruga treba da vodi do Zagreba. Kao i u zagrebačkom slučaju, Gautier svoja prava prenosi na drugoga, i to na samoborskog veleposjednika Gerharda Leppela, koji osniva dioničko društvo. Ovomu, nakon raznih trzavica u pogledu izbora trase i otkupa zemljišta, Ministarstvo trgovine konačno izdaje "dozvolnu izpravu" za "uzkotračnu parovoznu vicinalnu'' željeznicu Zagreb- Podsused-Samobor", a na temelju odluke koju je potpisao sam kralj.
19 km pruge
Ta pruga, duga 19 km, s kolosijekom širine 0,76 m, puštena je u redoviti pogon 16. siječnja 1901., pošto je Samoborska željeznica dobila dozvolu da se služi podsusedskim mostom. Od zagrebačke postaje vodio je kao produžetak teretni kolosijek u zavoju duž već izgrađene željezničke pruge do kolodvora Južnih željeznica (tj. do "Južnog", a danas Zapadnog kolodvora), radi pretovarnih operacija. Društvo južnih željeznica nije, naime, dopuštalo udruživanje obaju kolodvora. Zbog toga kolosiječnog kraka (dugog 900 m) i potrebnih skretničkih spojeva pred čelom zaustavljenog vlaka zagrebački kolodvor Samoborske željeznice bio je onda za putnike prilično udaljen od gradske jezgre. A i samoborska je postaja bila podalje od mjesta, jer je ona također bila prilagođena potrebama teretnog prometa.
Jedan od parnih vlakova ''Samoborca''
Samoborska je željeznica bila veoma popularna te je odmah nazvana "Samoborec" ili još familijarnije "Samoborček". Ne samo građani Samobora, nego i Zagrepčani, rado su se njome služili. Brzina vožnje od 15 do 20 km/sat, pogotovu ljeti u otvorenim vagonima, nije bila zazorna veselim izletnicima, koje je privlačila lijepa samoborska okolica. Dakako, za dioničko je društvo ipak najbitniji bio teretni promet.
Parnih je lokomotiva bilo različitih, a redovno su nabavljane rabljene. Istodobno ih je najviše bilo devet. Jedna se od njih danas nalazi u zagrebačkom Tehničkom muzeju.
Poslije Drugoga svjetskog rata sve su privatne željeznice u zemlji nacionalizirane te ušle u sastav državnih željeznica, pa tako i Vicinalna željeznica Zagreb-Samobor d.d. To je vrijeme stagnacije i propadanja Samoborske željeznice. Novi vlasnik nije imao interesa brinuti se za njezino uzdržavanje, pa je čak razdao nekoliko lokomotiva s vagonima pojedinim šumskim gospodarstvima za sječu šuma.
“Samoborček” - vlasništvo Zagreba
Kad je "Samoborček" postao državnim željeznicama sve veći teret, bio je 1. srpnja 1950. predan gradu Zagrebu na dalju brigu. Tom prilikom "Samoborec" je nazvan "Gradska željeznica", kako bi "dijete dobilo ime", premda je gradska željeznica u stručnom smislu nešto sasvim drugo. Pola godine zatim, u siječnju 1951. g. predane su gradskoj skrbi i dvije tzv. pionirske željeznice, nazvane tako po istoimenoj tadašnjoj društvenoj organizaciji školske djece.
Poslije Drugoga svjetskog rata, naime, građene su po stranom uzoru i u našoj zemlji takve željeznice u odgojno-didaktične svrhe, a u Zagrebu je sagrađena prva od njih i puštena u pogon 1. rujna 1947. godine. Pruga je vodila iz istočnoga dijela maksimirskog perivoja preko potoka Blizneca na sjeveroistok, te završila u dolini potoka Štefanovca. Pruga je bila duga 2,6 km s kolosijekom širine 0,60 m, a trebala je biti produžena do tzv. Pionirskoga grada u Granešini, ali se od toga iz tehničkih razloga odustalo. Stoga je 1948. sagrađena nova pruga pionirske željeznice koja je vodila iz istočneg dijela tadašnje Dubrave uz potok Trnavu do Markuševačke Trnave. Ta je pruga bila duga 5,8 km, a imala je kolosijek širine 0,76 m. Ova je željeznica služila i redovitom prijevozu putnika. Službu su na tim pionirskim željeznicama obavljala odraslija djeca pod nadzorom profesionalnih željezničara. Troškove tih pogona pokrivala je isprva pionirska organizacija, a upravu su preuzele državne željeznice, ali kad su ta novčana sredstva presahnula, obje su željeznice predane na uzdržavanje gradu, odnosno priključene "Gradskoj željeznici", tj. "Samoborčeku" koji od 29. siječnja 1951. nosi stoga ime "Gradske željeznice". No, već iste godine iz financijskih se razloga maksimirska željeznica, a pruga Dubrava-Markuševačka Trnava uz gradsku subvenciju bila je u pogonu do 7. listopada 1964, kad je i ona ukinuta.
Produljenje do Bregane
Samoborska je željeznica 1951. produžena do Bregane u režiji i za potrebe tamošnje novoosnovane tvornice "Vladimir Bakarić". Od 1951. postupno se uvodi racionalniji dizelski pogon vlakova, a pedesetih se godina u vlastitim radionicama, dašto uz izdašnu vanjsku suradnju, izgrađuje i tročlani dizelski putnički vlak za dvosmjernu vožnju, koji je pod nazivom "Srebrna strijela" svečano pušten u promet 29. travnja 1959. godine. Ukupno su izgrađena tri takva vlaka, a 1965. predan je prometu i jednočlani dvosmjerni "šinobus". Vozila tih vlakova imala su zahvaljujući aluminijskoj karoseriji nisko težište, pa su "srebrne strijele" mogle razviti brzinu od 50 km/sat unatoč širini vagona od 2,50 m, a na kolosijeku širine 0,76 m.
Radničko osoblje gradske željeznice zagreb nakon puštanja u promet trećeg vlaka tzv. ''Srebrne strijele''
Puštanjem u pogon dvosmjernih aluminijskih vlakova, koji više nisu trebali pred sobom manevarski prostor za premještanje lokomotive s čela vlaka na začelje, omogućeno je pomicanje zagrebačke postaje bliže tramvajskom stajalištu u Jagićevoj ulici (a osim toga je to omogućeno kad je nakon izgradnje pretovarne rampe u Vrapču kao nepotreban uklonjen u Zagrebu teretni kolosijek prema Zapadnom kolodvoru), pa je na novoj lokaciji 1962. podignuta montažna aluminijska prijamna zgrada, što je bilo udobnije za putnike.
Međutim, od sredine šezdesetih godina kamionski prijevoz sve više konkurira Gradskim željeznicama, tako da je teretni promet na "Samoborčeku" pao sa 773 milijuna u godini 1965. na 304 milijuna km u 1970. godini. Pada i putnički promet, jer ga sve više preuzimaju autobusi "Samobortransa" koji se poslije spaja sa ZETom. Takav razvoj, koji se nastavio, značio je smrtnu osudu toj željeznici, a dalje životarenje nije bilo drugo nego agonija. Poznato je da se željeznica ne može uzdržavati prihodom od putničkog prometa nego ovisi o teretnom prijevozu ili pak o subvencijama, odnosno u slučaju "Samoborčeka" o gradskim dotacijama, koje nikad nisu bile dovoljne.
Posljednja vožnja 31. prosinca 1979. g.
Cijeli uređaj sve više propada, sve se češće događaju nesreće na nedovoljno osiguranim i nepreglednim prijelazima preko sve prometnijih cesta u gusto izgrađenom naselju, a i izvan njega. Vozila se sve više kvare, pruga je sve istrošenija, a ulaganja su gotovo izostala. Perspektivu te željeznice potpuno je otpisao i novi Generalni urbanistički plan. Dakle, preostala je samo likvidacija. Da bi ona bila bezbolnija i što manje zazorna, na uporno nastojanje gradske uprave dolazi u prosincu 1979. do sklapanja tzv. samoupravnog sporazuma između "Samoborčeka" i ZET-a, s time da se pogon "Gradske željeznice" obustavlja, a radnici se i sredstva "udružuju".
Prvi diesel-električni aluminijski vlak u staroj postaji ''Samoborca'' u Zagrebu
Posljednji vlak krenuo je 31. prosinca 1979. u 20,40 sati iz Zagreba prema Samoboru ispraćen od malobrojnih građana, koji su "Samoborček" zadržali u trajnom sjećanju kao dio povijesti grada Zagreba, kao i sa željom da se opet uspostavi i željeznički prijevoz.
Šetnja Samoborom u proljeće 1976.
Vidim da se u "Kalimeru" za svega 15 dinara pačate na temperaturi od 29 do 33 stupnjeva celzija i da vam još temperaturu zraka usklađuju s temperaturom vode. I još sve to s pogledom u prirodu koji je besplatan. Pa toga nema ni u Las Vegasu!
Čega sve nema u Samoboru! Karnevala i vesele mladeži, ugodnih kutaka, bazena, samoborskih kotleta i kremšnita ... svega onoga čime se ni veliki gradovi ne mogu pohvaliti ... Iako mnogi misle da u Samobor treba otići samo zbog divne okolice u kojoj brojni izletnici reklamiraju povratak prirodi, Tino vas uvjerava da ovo malo mjesto ima bogat i sadržajan život kojim su, prije svega, zadovoljni njegovi mladi stanovnici...
U povodu stote obljetnice prve vožnje ''Samoborčeka'', na prigodnoj su proslavi uzvanicima dijeljne vozne karte istog izgleda i formata kao one 16. siječnja 1901. godine
Samobor je slikovit gradić 23 kilometra zapadno od Zagreba, sa svojim plemićkim dvorima, ostacima starog grada i lijepom okolicom, omiljelo izletište, a poznat i kao veselo mjesto i karnevalski grad.
Tino se u Samobor ušuljao prošle nedjelje, prošvrljao gradom uzduž i poprijeko i utvrdio da svi ovi epiteti iliti oznake koje vas krase, još uvijek stoje.
A pogotovo stoji vaše veselje, što me posebno veseli.
Razveseliti i najžalosnije
Vraga ne bi stajalo vaše veselje kad u veselju imate višestoljetnu tradiciju! Vaši su preci znali razveseliti i najtmurnije i najžalosnije, i to tako da ih kasnije nisi mogao ni prepoznati. Sad baš čitam o jednom takvom slučaju.
Jeste li čuli za znanstvenika i književnika Matiju Petra Katančića koji je umro prije 150 godina pa mu sad slavimo obljetnicu smrti?
Dakle, Matija vam je bio filolog, povjesničar, arheolog, numizmatičar, a bio bi sigurno i filatelist, da je u ono vrijeme poštanska marka bila u opticaju. U svakom slučaju čovjek malko previše pametan pa je samo za razum smatrao da je bog i batina, a propovijedao odricanje od svakog užitka, pa čak i tjelesnog.
I sve je to s njime tako bilo dok nije došao na berbu grožđa k vama u Samobor.
Kad vam se naš Matija tamo nalio vina od prethodne godine, pa udario s vama onu vašu "Samoborci piju vino z lonci!" i još nisi rekao britva, već počeo pisati pjesme o vilama, mladicama, snašicama i njihovim nogicama, a umjesto razuma, sve nešto spominje Bacchusa boga vina i Veneru, božicu ljubavi!
Eto, što je napravio Samobor iz genijalca! Iz numizmatičara - ljubavnika. Odnosno ljubavnog pjesnika jer nije sigurno je li Matija svoje pjesme baš odmah provodio u život.
Nije to još sve, nego su vam 150 godina kasnije za to saznali i naši suvremeni književnici pa sad masovno hrle u Samobor, ne samo na berbu nego i preseljavaju tamo.
Ja znam već dvojicu koji su krenuli tim stopama, a posebno mi je drag primjer našeg poznatog književnika srednje generacije Vjerana Zuppe koji je odmah nakon preseljenja u Samobor sročio šest stotina stihova i tako u praksi potvrdio da je Samobor još uvijek ono što je bio u doba Katančića.
Što se mene tiče, Tino je u Samoboru također propjevao, ali jednu sasvim drugu pjesmu.
"Že'tem Milena"
Tino je, naime, odmah po dolasku u Samobor zapazio da se u vas više ne pije vino z lonci, nego da se sjedi u nekoliko vrlo pristojnih kafića. Čistih, urednih i tako dobro uređenih da bi vam na njima mogao pozavidjeti i susjedni vaš veliki grad Zagreb.
Sve tri ''srebrne strijele'', diezel-električni aluminijski vlakovi na Samoborčekovom kolodvoru u današnjoj Ulici Božidara Adžije
Saznao sam da su okupirali kafić "Miki" u Adžijinoj ulici pa sam se odmah uputio onamo vas pronaći. I nađem vas u velikom broju kako sjedite i pričate u ovom zgodnom i svijetlom lokalu s lijepim pogledom na vrt, a s džuboksa dopire neki lagan pjev.
Priđem bliže i vidim da se to vrti broj 138 na kojem stanoviti Nano Prša pjeva pjesmu "Tango u Parizu". Mislim, možda je to iz onog glasovitog filma u kojem su Marlon Brando i starija Tina Marija Schneider radili svakakve stvari na temu spolnog odgoja pa su možda to stavili na ploču da se stvari ne vide, a da se čuju.
Ali, čujem, Nano pjeva našim jezikom, a sadržaj mu teče otprilike ovako: "Milena, ja te tražih na Mostaru, a ti si u Parizu svirala gitaru!"
Nisam siguran da se spominje čuveni most u Mostaru, ali pariški Montmartre negdje je u pjesmi i čini mi se da je Milena s gitarom baš na njemu smještena, a nakon toga Nano kaže da je voli.
Reklo bi se, dakle, da ova pjesma ipak nije iz spomenutog filma jer to bi se onda svelo na "že'tem, Milena", a to mi ne zvuči francuski i uvjerljivo.
Ipak, taj napjev mora da je vrlo popularan u Samoboru jer kad sam se iz "Mikija" preselio u vaš obližnji kafić "Mini", opet me Milena dočekala već na ulazu. Tu je ona, međutim, pod brojem 125 pa ne znam je li to Milena u "Miniju" skupila manje bodova jer se više slušaju pjevači koji su ovdje oslikani na zidovima ili je to bez veze s vezom kao i Milena osobno.
U svakom slučaju kad sam se približio trećem vašem sastajalištu pod imenom "Hit", nisam se usudio ući unutra jer, misli si Tino, što ću ako me i ovdje dočeka Milena, sanjat ću je!
I baš gledam kroz staklo izloga kako ste se u "Hitu" više orijentirali na igranje nogometa na onom televizijskom aparatu s polugama koji to omogućuje za jedan dinar, kad li uhvatim sebe u nečem strašnom.
Uhvatim sebe kako pjevam "že'tem Milenu", i to, na francuskom i našem jeziku naizmjence!
I što da vam Tino kaže? To traje već šesti dan. Budim se s Milenom, ručam s Milenom, s Milenom idem u krevet! I sve se bojim, ako neka druga Milena ne istisne ovu, ostat će mi ona trajni suvenir iz Samobora.
Tino na 33 stupnja
Što s tiče izleta, vidim da vama nije dosta što živite u izletištu, nego imate još i svoja izletišta. Pa čujem da idete na obližnje brdo Japetić, u Breganu, u Slani dol, ali da izbjegavate to činiti nedjeljom i praznicima da se ne gužvate s hrpama zagrebačkih izletaša koji dolaze ovamo u pumpericama i gojzericama kao da se penju na Triglav.
Što ćete, to je njima ostalo od prijašnjih vremena kad prometne veze još nisu bile tako dobre, kad su se - kako pričaju Tinu - vučeni parnom lokomotivom tandrkali u otvorenim vagonima uskotračne željeznice po imenu samoborček i kad je odlazak u Samobor bio nalik pothvatu.
To je njima ostalo u lijepoj uspomeni pa su danas, premda se voze srebrnom onom strijelom ili vlastitim automobilom, pumperice i gojzerice i dalje na usluzi.
Tino nije mogao obići sva vaša izletišta, ali u Šmidhen je otišao.
Već i zbog toga što su mi rekli da je to staro samoborsko kupalište još do prije nekoliko godina izgledalo kao močvara, pa je Tino htio saznati može li se tamo romantično uživati u cvijetu lopoča i kreketanju žaba ili se ljeti ta voda može iskoristiti kako da se umjesto žaba u nju umoči Tino.
Kad tamo, vi ste kontinentalna Opatija! Vi se močite i ljeti i zimi!
S jedne strane ceste veliki ljetni bazen, a s druge moderni hotel "Šmidhen" s natkritim zimskim bazenom koji se odaziva na ime Kalimero.
Vidim da se u "Kalimeru" za svega 15 dinara pačate na temperaturi od 29 do 33 stupnjeva celzija i da vam još temperaturu zraka usklađuju s temperaturom vode. I još sve to s pogledom u prirodu koji je besplatan. Pa toga nema ni u Las Vegasu!
A ako ogladnite, što se od plivanja katkada događa, u susjednom lijepo uređenom restoranu s pogledom na "Kalimero" možete prezalogajiti i kroz prozor promatrati što rade oni koji nisu ogladnjeli.
No, klopa je ipak pod malim znakom pitanja jer kad je Tino rekao konobaru: hoću i molim hajdučki ćevap, ovaj mu je odgovorio: ćevap ne može jer za njega u jelovniku nema cijena.
- Onda pljeskavicu "Šmidhen", satarašem prelivenu - kaže Tino.
- Pljeskavica ne može jer za nju imamo cijenu ali nemamo pljeskavicu i nikad je nismo imali - kaže konobar.
- Onda francusku ili rusku salatu - kaže Tino već skromnije.
- Francusku i rusku salatu ne može jer se dugo čeka - kaže konobar.
- Dobro, onda kako stojite s jajima - pita Tino već sav zdvojan.
- Sigurno ne piše cijena - kaže konobar.
- Piše - kaže Tino.
- Ali ipak nemamo - zaključi konobar. I sve bulji put "Kalimera" i vidim: radije bi on da se moči tamo skupa s vama na 33 stupnja celzija nego da petlja ovdje s Tinovim jajima i ruskom salatom.
Sve se ipak završilo na samoborskom kotletu jer je Tino otkrio štos: u Šmidhenu se servira samoborski kotlet, a u Samoboru šmidhenova pljeskavica. Samo, dok to čovjek otkrije, ugrizao bi i konobara!
Samoborske noći
A navečer? Gdje kopate navečer? Mogućnost vam se pruža opet u Šmidhenu jer, vidim, tu vam svira sastav FDR - Francek, Dragec i Rista iz Samobora. Mora da vam je gala!
Poslije kupanja u "Kalimeru" i samoborskog kotleta možete se još i glazbeno razgibati. Na koliko stupnjeva celzija vas podignu Francek, Dragec i Rista svojom svirkom i usklađuje li se s time temperatura zraka?
To ne znam jer nisam provjerio, ali je svakako dobro što imate svoj sastav jer kad se ti sastavi importiraju iz Zagreba preko raznih agencija i menedžerskih posrednika, bogme, ne bi se vi za 15 dinara kupali u "Kalimeru!"
Iznosilo bi to i trostruko.
U obližnjim Rudama imate i "Beton"! Kažu mi da je to u Rudama diskač, a da svira sastav "Beton", jedino mi nije jasno okreće li se to "Beton" na gramofonskoj ploči ili ih stvarno, konzumirate u prirodnoj pojavi i veličini?
Ili je to gemišt između ploča i "Betona"?
Tino je svakako htio posjetiti još jedno vaše mjesno zabavište, glasovitu "Lavicu". Ali tu vas nisam našao. Vidim da ste to mjesto prepustili starijim zagrebačkim Tinama od 30 do tristo godina, a vi se radije FeDeRirate u Šmidhenu i Betonirate u Rudama.
Nije ni loša ovakva organizacija zabavnog života: svakom svoje - vuk sit, koza cijela i mirna Bosna!
Jedino za vrijeme fašnika iliti karnevala čujem da pravite takav rusvaj i galamu da se Samobor poslije fašnika odmara kao rekonvalescent poslije gripe.
Treba svakako u to doba navratiti k vama pa da Tino pogleda te vaše improvizirane fašničke konobe i da vidi kako spaljujete princa od karnevala. Vatrogasnu službu imate, pa pretpostavljam da i to prolazi u najboljem redu.
Na kraju da vam kažem, Tino je u Samoboru u prvom redu htio provjeriti možete li se vi u svom gradiću sami zabaviti, imate li uvjeta za to ili vas je nedaleki velegrad progutao pa ste o njemu ovisni kao njegov satelit.
Kad ono, ne samo što ste sami sebi dovoljni, nego je taj velegrad barem što se zabave i rekreacije tiče vaš satelit, pa se okreće i oblijeće oko vas kao oko mlade, a vi samo uživate i od njega uzimate kad vam je gušt.
Možda odete na kakvu kazališnu predstavu ili "Bijelo dugme" kad gostuje u Zagrebu, a i to vam je kao na tacni jer su vam veze sa Zagrebom izvanredne.
Tako ste u boljem položaju nego mnoga naselja u samom gradu, gdje osim stanova za noćenje pod milim bogom nema ništa, a poslije ponoći niti mogućnosti da se iz središta grada u njih vratite.
Dobro je tako, pa neka neka vam tako i ostane.
Tino je iz Samobora otišao zadovoljan pa nema ništa drugo da vam kaže, nego: že'tem, Milena. Do viđenja, htio sam reći! Eto, vidite.
Nema komentara:
Objavi komentar