PRIČA O OMLADINSKOM RADIJU 101 POPULARNOM RADIJU 101

1985.

Kultni zagrebački radio. Puno ime Omladinski radio 101. Omladinski — jer je nastao pod okriljem SSOH, a 101, jer mu je to bila prva radiofrekvencija. Nastao je iz privatne piratske inicijative Silvestra Vrbanca — Silvija, koji je kasnije postao i suvlasnikom zvanične firme. Omladinski radio počeo je sa eksperimentalnim radom 4. veljače 1984. godine, a zvanično emitira program od 7. svibnja iste godine. Domaća rock muzika bila je zastupljena sa oko 30% prostora, a jedina specijalizirana emisija koja se bavi isključivo domaćom rock muzikom je "Yu rock maraton" koju je subotom navečer pripremao i vodio Goran Bakić, u kojoj se domaća muzika obrađuje iz najrazličitijih aspekata.

Čuo sam ga prvi puta dok sam bio kod frenda koji je stanovao u Sigetu. Tada se emitiralo iz zgrade SKUC-a na Savi. U početku je program stvarno bio demokratski ustrojen, sjećam se baš te noći u Sigetu, slušatelji (dakle Siget, Trnsko, Savski gaj, Remetinec i Knežija) su sami sastavljali budući program. Tu njihovu demokratičnost shvatio sam doslovno pa sam se jednom čak motao po onom njihovom potkrovlju u nadi da će u meni, šesnaestotogodišnjem klincu, Boris Jagušt-Jagica prepoznati svog novog D.J.-a. Za “stojedinicu” se s pravom može reći da je odgojila mlade, pa i starije Zagrepčane.

Osobno sam najviše uživao u “Mamutima” (“povijesna” serija — Gaj Julije Cezar iz Savskog gaja, Inspektor “io sono inspetore” Vinko, Odisej, Telemah (tele je mahnulo repom dok ga je u staji pravio Odisej), a poslije i u “Blentonima”. Tu su nastupali širim masama tada manje poznati Davor Gobac (Klinska pomora, kasnije Psihomodo pop), Zrinka Vrabec, ona jedna debela slatka darkerica Jadranka Krajina, Goran Pirš-Piro, sjajni Toni Marošević i mnogi drugi. Marošević je uređivao emisiju “Frigidna utičnica” o pederima, lezbama i svim mogućim “nastranostima”, a Sead Alić je imao slične emisije. Četvrtkom je išla “GostiOna” koju je vodila Zrinka Ogresta (tada cool). Nedjeljom je Vedran Mihletić, ili netko drugi, imao odličnu emisiju, između ostalog i o filmu. Poslije su došli neki čudaci, neka “Zločesta djeca” (Željko Pervan, Sandro Pocrnić, Vinko Grubišić, Zlatan Zuhrić, opet Pirš).

Ali najvažnija je bila mjuza. Dok je Silvije forsirao funky, a nešto kasnije i latino (do tada se u Zagrebu nije mogao čuti funk, najprogresivniji radio je bio Radio Velika Gorica, sa važnim Nevenom Kepeskim kao jednim od D.J.-a, Borom Kokanom i Cuculićem), glavni pravac svih ostalih D.J.-a bila je “alternativa”. Doduše to je značilo U2 koji je pičio “Party Girl”, Simple Minds i Talking Heads. Za te grupe mogli ste prije Omladinskog čuti samo ako ste imali neku rodbinu u Berlinu. Tako sam prešao sa italo-disca u ozbiljnije vode. “Don’t walk away in silence…”

Utorkom u 22 (baš kao na televiziji petkom) išla je najbolja emisija — prava alternativa, Van struje koju je uređivao i vodio dobroćudni, nježni profesor biologije Damir Tiljak, ponekad uz pomoć misterioznog Zorana Abramovića. Tu se puštalo sve od Residentsa, Hüsker Dü, preko Chrome i Killing Joke do Yello i Front 242 (a tek je 1985.). Nakon nekog vremena (kada je Tiljak otišao u vojsku) Van struje preuzeo je Siniša Švec. Bila je to legendarna oproštajna noć — Tiljak, Švec i Abramović puštali su četiri sata sve darkerske hitove koje sam tada i mogao zamisliti (Attrition, X-mal Deutschland, sve sa 4AD-a). Ipak, Omladinski je bio otvoren za sve, pa je bilo čak i gay, canadian i italo-disca, subotom nakon top liste LP-a i Radio tuluma davala se emisija znakovita naziva “Boys Town Radio”. Što je bio Radio tulum pitate? Do tada učmale pospane subote, bile su zaista osvježene, tom emisijom koja je spajala komade sa frajerima. Svi koji su imali praznu gajbu, kojima nije bilo “mame i tate” a nisu imali društvo, mogli su naći komade suprotnog, a ponekad i istog spola. A moglo se, jednostavno, ostati sam kod kuće i slušati druge kako se zabavljaju. Zapravo, that’s what it was all about. Moglo se biti sam sa Radiom 101 i slušati ga 24 sata.

Top-lista petkom, uređivao ju je Ivan Baré, a točno u ponoć iz Londona javljao se Saša Stojanović (glavom i bradom “Punkerton” iz Džuboksa) s najnovijim važnim vijestima iz prijestolnice. Imali su i nagradne igre.

Nedjeljom ujutro bilo je ponešto i za “starije” — Ljudevit Grgurić-Grga, umilnoga glasa, vodio je Retrovizor. Radnim danom, od 14-16, išao je “One-man music show” — dakle, jedan je čovjek (bilo je i žena) uređivao, vodio i puštao glazbu.

Najpoznatiji glas bila je zanosna crnka niskog rasta (“BIGZ”) iz “jezične” — Marita Perčin. Među muškim glasovima dominaciju je polako preuzimao Siniša Švec, koji je jednog dana, valjda na zahtjev slušatelja, preuzeo i većinu dana u tjednu, vodeći emisije u terminu od 14-16. Taj simpatični neobrijani medo (zbog stasa i prehrambenih navika, I guess, poslije su ga prozvali “Njami”) moćnog glasa, bio je iz Sopota. Sjećam se da sam od njega prvi put čuo izraz brijanje: “A sada za brijače s Jabukovca — The Cramps”.

Unijeli su pregršt novoga na “radiovalove” Zagreba. Zapravo, oni su 1985. dorufali 1980e u Zagreb. Imali su slobodan stil vođenja emisija, vrlo često spominjali su tehničku ekipu, koja je ponekad i sama vodila program. Najvažnije od svega — dopustili su totalni kontakt između slušatelja i programa. U početku nisu čak ni imali ono kašnjenje od 6-7 sekundi, tzv. delay. Mogao si nazvati i (ako uspiješ dobiti liniju) reći što god hoćeš. Reklame su bile genijalne. Prave umjetničke kreacije. Zbogom suhoparnosti u eteru. Ta je riječ upravo zbog njih ušla u upotrebu, kao i puno drugih anglosaksonskih izraza. Oni su zapravo jako puno koristili šatrovačke izraze, a pričali engleski. Negdje oko Univerzijade preselili su se u prostorije Omladinskoga kulturnog centra, što je bila samo “točka na i” u stvaranju kultnog okupljališta ZG-mladeži.

Kako idem prema kraju ovog nabrajačkog teksta, sve me nekako kopka da počnem o manama — u početku gotovo da ih nije ni bilo, koga je bolio q-pak, kad je sve išlo uživo. Pred kraj 1980ih, postaju malčice dosadni, bar u jednom — svi su počeli imati sličnu boju glasa. Desetak Mariti i desetak Siniša. Polako sam počeo kužiti da su prestajali biti omladinski i postajali sve više (malo)građanski radio. Ljudi su polako počeli odlaziti sa radija, izbacili su prefiks “omladinski”, promijenili frekvenciju, bili su neki izbori… Radio 101 ne slušam od početka '90ih.