PRIČA O MEDVJEDIMA: KLH MEDVEŠČAK nije prolaznna moda niti hir određenih lobija

Zagreb voli hokej. Zagreb voli svoje Medvjede. Ljubav koja je započela još sredinom šezdesetih za vrijeme Svjetskog prvenstva u Jugoslaviji, a koja se razbuktala krajem osamdesetih ukazanjem Zdenka Gradečkog i invazijom ruskih i kanadskih hokejskih profesionalaca. Medveščak Gortan kao glavna zagrebačka sportska priča do početka Domovinskog rata.

Bogata sportska povijest i međunarodni uspjesi kluba 

KHL Medveščak Zagreb osnovan je 1961. godine. U tadašnje vrijeme dom, danas popularno zvanih zagrebačkih Medvjeda, bilo je otvoreno klizalište Šalata, a u Ledenu dvoranu Doma sportova preselili su 1972. nakon što je nova dvorana izgrađena.

U 54 godine postojanja uspomene i uspjesi nisu se nizali samo u posljednjima, već se kreće iz vremena za koje je teško pronaći video zapise pa čak i fotografije. Da bi dočarali to doba kada se izgradnja Doma sportova još čekala, a Šalata je bila prvi dom, okrenuli smo se glavnim akterima priča. Dečkima sa Šalate koji su i danas društvo i pohode utakmice Medvjeda i nije im svejedno što su na tribinama, a ne u akciji.

Tijekom godina djelovanja Medveščak je osvojio niz sportskih priznanja, a najveće uspjehe na međunarodnoj sceni zabilježio je krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Jedan od razloga tolikog uspona Medveščaka bio je izdašni sponzor građevinski div GRO Vladimir Gortan čije je ime klub i dodao u svoj naziv te se i u godinama od 1986. do 1991. zvao KHL Medveščak Gortan Zagreb. Zahvaljujući Gortanu i prvom čovjeku tvrtke Gortan, koji je ujedno postao i predsjednik zagrebačkog kluba, Zdenku Gradečkom, Medveščak je u svojim redovima imao kvalitetne igrače iz Slovenije, SAD-a i Rusije koji su bez problema parirali i pobjeđivali vrhunske momčadi iz Italije, Austrije i Francuske, te iskusnog ruskog trenera Anatolija Kostrjukova. Kostrjukov je 70-tih godina četiri sezone bio trener ruskog Traktora s kojim je 1976./1977. postigao najveći uspjeh u sovjetskoj povijesti tog kluba - broncu Sovjetskog prvenstva, a svojevremeno je, kada je ruska reprezentacija osvajala svjetska i olimpijska zlata, bio i pomoćni trener izbornika Viktora Tihonova.

Uvijek spremni podijeliti priču onoga vremena kada su igrači sami čistili led, kada je oprema bila teža, a nošenje kaciga neobavezno, četiri legende kluba krenule su od početka.

„Bilo je to fantastično doba. Mi ne znamo iz prve ruke jer smo se skidali, ali kažu da su redovi za karte bili po 100 metara dugački. Uvijek je sve bilo puno. Dogovarali smo se s Dinamom za utakmice da se ne poklapamo, iako imali smo mi samo svoju publiku. Pilo se kuhano vino, a tekme su bile fantastične", prisjeća se Bruno Zajec koji je preko 20 godina proveo na ledu u dresu Medvjeda, a imao je i tu sreću da je pred kraj karijere igrao sa sinom.

„Od '63. pa do '70. igrati na punom stadionu s Jesenicama, Olimpijom, Zvezdom i Partizanom bio je svaki put pravi događaj. Svaka utakmica nosila je nešto svoje“, rekao je Boris Renaud koji po stažu u momčadi Medveščaka konkurira Zajecu, a iza sebe ima i tri odlaska na Zimske olimpijske igre. „Stadion je bio pun, bilo je lijepih utakmica, a mi dečki iz kluba smo se uvijek družili. Slavili smo zajedno, išli smo na Sljeme, imali zabave pa i danas se družimo. Tih deset godina prošlo je u tren oka“, prisjetio se Renauld te kao najdražu utakmicu izdvojio: „Jedina koju bih izdvojio je možda ona s Jesenicama u kojoj smo ih dobili 4:2.“

"I onda platili kad smo otišli gore, 28:0! Ali ta jedna se pamti. Iskreno, igrati protiv tadašnjih Jesenica i izgubiti 5:0 je bio uspjeh. A zabiti im gol... osjećaj čiste sreće!", nadodao je Zajec.

„Jesenice su uvijek bile svoja kategorija, a mi smo 5, 6 godina bili bolji od Olimpije i uvijek završavali drugi. A onda je nakon jednog velikog poraza na kraju sezone Olimpija kupila 9 Jeseničana i tu je nastao taj rivalitet. Važno je za reći da je Medveščak na neki način tada krojio prvenstvo. Time mislim da bi pobjedom nad Olimpijom omogućili Jesenicama naslov i obrnuto“, objasnio je Hrvoje Šupih, član momčadi na početku '70-tih.

Davor Šafar, koji je isto uhvatio to doba igranja na otvorenom, izdvojio je dvije crtice za dočaravanje atmosfere tog vremena: „Dvije utakmice koje dovoljno govore: jedna, u nedjelju na Šalati, bilo je preko dana i tad je Renaud ostao bez kose. Da krenem ispočetka, braća Da Rin su igrala zajedno i jedan od njih je našem treneru, koji je ujedno i igrao, nasred leda namjerno slomio vilicu. Naravno, svi smo se potukli odmah, a drugi brat se potukao s Renaudom i odnio mu je cijeli busen kose.“

„Kasnije smo zajedno bili u bolnici na šivanju“, prisjeća se Renauld. A o treneru/igraču samo najbolje riječi ima Zajec: „Vlasta Franc je bio vrhunski sportaš i čovjek. Na ledu je maltene sve sam sređivao, mi smo mu samo pakove gurali u prazno, a on bi povukao cijelo selo i psa sa sobom i zabio gol.“

„Druga utakmica: Partizan u Beogradu. Bilo je to negdje '71. Prije utakmice svi skupa smo bili u kabini i ulazi neki major i kaže: na svaki incident prekidamo i pišemo 3:0 za Partizan. Na ledu nam nije dugo trebalo, odmah na centru je izbila prva tučnjava, ali utakmica se nastavila. Vratimo se nakon prve trećine, mislim da je bilo 0:0, u kabinu – nema stvari. Dođe druga pauza, mi opet u kabinu, poveli u međuvremenu 3:1, sve stvari nazad u kabini. Tako je to nekad bilo“, rekao je Šafar i dodao nešto s čime se svi slažu:

„Cibona, Dinamo, Medveščak, Zagreb, to su bili zagrebački klubovi koje su svi znali. I svi smo se družili međusobno, vaterpolisti, skijaši, tenisači ... Mi smo znali sve njih i išli na njihove utakmice. S jedne strane bilo nam je lakše u tim uvjetima tada nego sada dečkima. Mi smo bili jedan mali sport, ali su nas svi znali i bili smo dobrodošli svugdje. Grad je bio puno manji i mislim da je nama tada s 20 godina bilo puno lakše uživati nego današnjim igračima. Grad je bio taman za nas.“

I dok je razlika u svakom pogledu mnogo: „Uvjeti je kojima smo igrali su bili drugačiji. Sami smo čistili led s malim ručnim ralicama, oprema je danas drugačija. Naravno, i mi smo u jednom trenutku dosegli tu tehnološki višu opremu, ali smo bili tu u tim počecima koji su za današnje pojmove fascinantni“, kako kaže Šupih, počeci su najvažniji: „Značajno je reći da smo mi rasli na Šalati i na neki način smo i kvartovska priča. Šalata je dala ukupnu atmosferu u sportskom smislu. Mi smo generacija koja je čekala da se otvori Dom sportova. Naravno, cijela priča oko Medveščaka proširila se kada smo se preselili, a danas je to cijeli novi svijet i svi uživamo što možemo pratiti svoj klub u najjačoj ligi u Europi i uživati u vrhunskom hokeju.“

"Uglavnom, hokej je u Hrvatskoj popularan već godinama i ima tradiciju."

Sezone 1989/1990. Medvjedi su igrali u četvrtfinalnoj skupini Kupa prvaka koja je održana u Zagrebu, dok su 1990/1991. igrali u polufinalnoj skupini i završili na trećem mjestu. U tom takozvanom ''Gortanovom razdoblju'' Medveščak je osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije te četiri Kupa Jugoslavije.

Nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenja Republike Hrvatske zavladalo je zatišje na hrvatskoj hokejskoj sceni, a Medvjedi su, unatoč teškoj situaciji, nastavili skupljati domaće naslove. Od 1995. do 2007. osvojili su 11 naslova prvaka Hrvatske zaredom, dok su sveukupno dosada skupili 19 naslova.

Vjačeslav Anisin, legenda svjetskog hokeja.

Vjačeslav Anisin, jedan od najboljih hokejaša koji je ikad zaigrao u dresu hrvatskog prvaka u hokeju na ledu, Medveščaka, za KHL je predstavio 28. člana lige i ujedno svoj bivši klub. Anisin je također pun hvale za navijače i atmosferu na utakmicama Medvjeda, ali ističe i kako je hokej popularan u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj te kako ima dugogodišnju tradiciju...

Jedan od najboljih, ako ne i najbolji igrač svih vremena koji je ikada igrao u Medveščaku, Rus Vjačeslav Anisin, dao je intervju za službenu stranicu KHL-a u kojem je najavio Medvjede u drugoj najjačoj hokejskoj ligi svijeta, kao i opisao svoje dojmove i viđenje trenutno najpopularnijeg zagrebačkog sportskog kluba.

Slava Anisin igrao je za Medveščak Gortan krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, inače je bio i reprezentativac SSSR-a koji je osvojio tri Svjetska prvenstva, dok je u Rusiji bio prvak SSSR-a osam puta s različitim ekipama. Karijeru je završio u Europi, a igrao je i u Medveščaku, za koji je kazao:

Razina tadašnjeg hokeja nije bila jako visoka, međutim, ekipa koju smo mi tada u Medveščaku imali, bila je prilično jaka", započeo je legendarni Slava. "Igrali smo u sportskom kompleksu Domu sportova, dok je u to vrijeme najpopularniji bio nogometni klub, zagrebački Dinamo. Naša momčad sastavljena je i okupljena uz najveću pomoć tvrtke Gortan, koja je bila jako poznata i u tadašnjem Sovjetskom savezu, kao i primjerice pjevač Ivica Šerfezi...", govorio je o starim vremenima Anisin.

"Imali smo jako dobrog trenera, Anatolija Kostrjukova, također Rusa koji je bio veliki znalac. Sve je funkcioniralo slično kao i u tadašnjem hokeju SSSR-a. I nitko se nije žalio - svi smo bili profesionalci", nastavio je Anisin, koji je famozne 1989. godine odveo Medvjede do naslova prvaka Jugoslavije sa svojih 55 bodova, od čega čak 33 gola, u 31 utakmici.

"Igrao sam u navali s Viktorom Krutovim i Slovencem Igorom Beribakom. Nikad nismo izgubili kada smo nas trojica igrala zajedno. A dvorana, dvorana je bila puna puncata na svakoj utakmici. Tijekom doigravanja to je bilo nešto nezamislivo i neviđeno što se tiče navijanja i atmosfere. A kada smo po prvi puta u gotovo 30 godina postojanja kluba osvojili taj naslov Jugoslavije, opisati emocije navijača u tim trenucima bilo je nemoguće...", emotivno je govorio o danima u Medveščaku nezaboravni Rus.

"U Hrvatskoj nije popularan samo nogomet kako se obično misli, nego je popularno mnoštvo sportova - uključujući hokej"

Osvrnuvši se na povijest, svoje lijepe dane među Medvjedima i hokejske 80-e, Anisin se okrenuo sadašnjosti i budućnosti. Predstavio je Zagreb i Hrvatsku Rusima i KHL-u, prokomentirao domaći hokej i reprezentaciju te dao još neke osobne impresije.

"Hrvatska još nikad nije imala nekog izvanserijskog i fantastičnog hokejaša. Možda se u budućnosti situacija promijeni. Sada su u mogućnosti zakoračiti na stepenicu više. A u međuvremenu, morat će igrati sa snagama iz Sjeverne Amerike", rekao je slavni hokejaš o hrvatskom hokeju i reprezentaciji te za kraj dodao:

"Bio sam na prijateljskoj utakmici Medveščaka protiv Dynama iz Moskve ne tako davne 2011. godine i vidio sam tada da su jako napredovali te iako nema mnogo Hrvata u ekipi, Medveščak je vrlo jak. U KHL dolaze gotovo potpuno promijenjeni u odnosu na prošle sezone tako da će biti vrlo teško prognozirati kakvi će biti i hoće li uspjeti dovesti igrače iz NHL-a. To možemo samo nagađati. No, ono o čemu ne treba brinuti jesu navijači, pune arene i atmosfera. U Hrvatskoj nije popularan samo nogomet kako se obično misli, nego je popularno mnoštvo sportova - uključujući hokej.", zaključio je Anisin.

Godine 2009. Medveščak je pod vodstvom predsjednika Damira Gojanovića, tada još aktivnog igrača kluba i nekadašnjeg hokejskog reprezentativca Hrvatske, ponovo uklizao na međunarodnu scenu. 15. svibnja 2009. primljen je u regionalnu Erste Bank hokejsku ligu! U ligi su se natjecali klubovi iz Austrije, Slovenije, Mađarske, Češke i Hrvatske! Medvjedima je u premijernoj sezoni (2009/2010.) glavni cilj bio ulazak u doigravanje. No, u četvrtfinalu su dokazali da su spremni za puno veće stvari od samog ulaska u doigravanje i već debitantske sezone u Erste Bank hokejskoj ligi došli su do samog polufinala. I iduće sezone u EBEL-u bile su jednako uspješne za 'novi-stari' Medveščak. Sezone 2010/2011. zaustavljeni su u četvrtfinalu, da bi 2011./2012. ponovo došli do samog polufinala. U svojoj posljednjoj EBEL sezoni 2012./2013. zaustavljeni su u četvrtfinalu.

Nakon četiri sezone provedene u Erste Bank hokejskoj ligi, Medveščak je 29. travnja 2013. učinio povijesni korak, primljen je u Kontinentalnu hokejsku ligu (KHL) - najjaču svjetsku izvanameričku hokejsku ligu, te od rujna 2013. kreće u ispisivanje nove povijesti u ovom prestižnom sportskom društvu!

Velika igrača imena u dresu Medveščaka

Tijekom svih ovih godina u Medveščaku su igrali brojni domaći i strani igrači. Među njima se nedvojbeno mogu navesti legende hrvatskog hokeja poput Ive Rateja, Borisa Renauda i Miroslava Gojanovića koji su bili i stalni članovi reprezentacije SFR Jugoslavije na brojnim svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama, a neki su svoju sreću kasnije okušali u klubovima NHL-a (Chicago Blackhawks) te igrali za više uspješnih europskih klubova. Među stranim igračima koji su kroz povijest branili boje Medveščaka bili su: Viktor Krutov, Sergej Borisov, Slava Anisin, Vladimir Šćurjenko, Sergej Paramonov, Mihail Anfjorov, Sergej Stolbun te Steve Gatzos, Dave Stoyanovich i Philippe DeRouville u novije vrijeme. U eri Erste Bank hokejske lige Medveščakove navijače razveseljavali su Joel Prpic, Robert Kristan, Michael Ouzas, John Hećimović, Ryan Kinasewich, Andy Sertich, Frank Banham, Jamie Rivers, Don MacLean, Brad Smyth, aktivni NHL-ovac iz Pittsburgh Penguinsa Dustin Jeffrey i još mnogi drugi.

Veliko srce zagrebačkih Medvjeda

Godine 2010. zahvaljujući svojim društveno-odgovornom i humanitarnom djelovanju Medveščak postaje službeni sportski partner svjetske organizacije UNICEF (Fond Ujedinjenih naroda za djecu). Zagrebački Medvjedi postaju tako jedini hokejski klub na svijetu koji nosi ovu titulu u društvu najvećih sportskih kolektiva poput nogometnih klubova Manchester Uniteda, Barcelone i Bocca Juniorsa. Ujedno, kapetan KHL Medveščak Zagreb postaje sportski glasnogovornik UNICEF-ove kampanje ''Stop nasilju među djecom''.

U proljeće 2013. klub osniva i svoju Humanitarnu Zakladu KHL Medveščak Zagreb s ciljem stipendiranja mladih sportaša-studenata u narednim godinama.

Kroz svoje aktivnosti klub je u suradnji s navijačima podržao i brojne humanitarne akcije i organizacije poput Hrvatske lige za borbu protiv raka, Udruge žena oboljelih i liječenih od raka dojke “Sve za nju!”, Anti AIDS kampanje, PETA Hrvatska, Humanitarne zaklade HRVATSKA BEZ MINA, ROTARY Kluba Zagreb, Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i brojne druge... 

REZULTATI I USPJESI KLUBA KROZ POVIJEST

Kontinentalna hokejska liga:

2013/2014: konferencijsko četvrtfinale.

EBEL:

2009/2010: polufinale

2010/2011: četvrtfinale

2011./2012: polufinale

2012./2013: četvrtfinale.

Prvenstvo Hrvatske (19):

1994/95, 1996/97, 1997/98, 1998/99, 1999/2000, 2000/01, 2001/02, 2002/03, 2003/04, 2004/05, 2005/06, 2006/07, 2008/09, 2009/10, 2010/11, 2011/12, 2012/13, 2013/14, 2014/15.

Jugoslavensko prvenstvo (3):

1988/89, 1989/90, 1990/91.

Jugoslavenski kup (4):

1987/88, 1988/89, 1989/90, 1990/91.

NIKOLA TANHOFER: Ostavio sam u našoj kinematografiji prostor za neke nove klince [1986]

Srpanj 1986. 

"Ja, zapravo, nikad nisam bio dobar snimatelj. Danas to znam, a onda, dakako, nisam tako mislio. Dobar snimatelj je onaj koji se uspije odhrvati pritisku režije, koji je u stanju da se ne obazire na sve okolnosti i muke snimanja. Mene se, na žalost, ticalo uvijek sve drugo više od same slike", kaže dobitnik ovogodišnje nagrade Vladimir Nazor za životno djelo na području filmske umjetnosti 

Ovogodišnja nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području filmske umjetnosti dodijeljena je Nikoli Tanhoferu koji je već četrdesetak godina u hrvatskoj i jugoslavenskoj kinematografiji kao jedan od njenih najznačajnijih predstavnika.  

U kinematografiju je ušao vrlo rano, odmah poslije rata, i to kao snimatelj. Upravo je u toj vrsti umjetničkog izražavanja postigao izvanredna dostignuća, pa je sasvim nedvojbeno da je Nikola Tanhofer jedan od najvećih snimatelja u povijesti naše kinematografije. 

Nikola Tanhofer u Studiju, 1986. godine 

Osim po konzistentnosti i prepoznatljivosti stila, Tanhofer je značajan i po brojnim snimateljskim inovacijama i eksperimentima. 

Njegovu tehničkom znanju nema premca u našoj kinematografiji. 

Filmovi koji se, između ostalog, pamte i po Tanhoferovoj snimateljskom potpisu jesu npr. Zastava, Sinji galeb, Plavi 9, Ciguli Miguli, Opsada, te brojni dokumentarci. 

Sredinom pedesetih godina, Tanhofer počinje i režirati filmove. Jedan je od prvih koji je u hrvatski film unio akcionost i ritam, a najljepši su primjeri toga nezaboravni filmovi H-8 i Dvostruki obruč. 

Tanhoferov režijski rad odlikuje se smislom za dramatično i vrlo ekonomičnim filmskim izražavanjem, pa se djela poput Nije bilo uzalud (1956), Osma vrata (1959) ili Sreća dolazi u 9 (1961) pamte upravo po tim odlikama. 

Tanhofer svojim filmovima uspijeva publici saopćiti vrlo osobne, ali nenametljivo izražene autorske poruke - određenom vanjskom nepretencioznošću koja može privući pažnju i najšire publike. 

Humanizam Tanhoferova autorskog svijeta suspregnut je i ostvaren s mjerom, pa nije nimalo pretenciozan ili iritantan. 

Presudan i nezaobilazan dio Tanhoferove djelatnosti u našoj kinematografiji jest njegov pedagoški rad.  

On je 1969. godine osnovao Odsjek filmskog snimanja na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost gdje danas radi kao redovni profesor. 

Na Akademiji se školuju budući snimatelji, pa je i u tome Tanhoferov rad po svom značenju prešao imaginarne "granice" Zagreba. 

Na filmu i televiziji, rade Tanhoferovi bivši studenti. 

Njegova knjiga Filmska fotografija (Filmoteka 16, 1981) po obimnosti, preciznosti izraza, velikom broju primjera i rješenja tehničkih problema, ali i po filmofilskom iskustvu te čvrsto formiranim stavovima o filmskoj fotografiji - nije samo pionirski rad i izvanredan udžbenik za studente kamere nego i autorsko djelo o jednom vidu umjetničkog, filmskog izražavanja koje svojom vrijednošću nadmašuje prosječne okvire jugoslavenske produkcije literature o filmu. 

U Pragu smo se nešto petljali po studijima 

- Vrlo brzo nakon rata počeli ste se baviti filmom. Kako su izgledali ti počeci? 

- Filmom sam se bavio amaterski još u gimnazijskim danima, i mi smo tu, u Zagrebu, osnovali i neku amatersku družinu iz koje je kasnije poteklo mnogo glumaca, režisera i, uopće, ljudi s filma, među kojima sam bio i ja. 

Tako sam, čudnim stjecajem okolnosti i skromnim amaterskim iskustvom, 1945. godine došao u Filmsku direkciju za Hrvatsku, u odsjek za uski film, koji se tada osnovao. Prvu plaću primio sam u prosincu 1945. I onda je posao krenuo... 

Premda sam imao skromno amatersko iskustvo, bio sam u stanovitoj prednosti pred ljudima koji nisu imali ni to, i tako sam se već 1946. našao u snimateljskom odsjeku Jadran-filma, te počeo raditi kao reporter. 

Taj reporterski rad vrlo mi se isplatio, jer su neki prilozi bili zapaženi, i zatim je, a da ja to uopće nisam znao, bilo odlučeno da budem snimatelj Zastave (režiser: Branko Marjanović), filma koji je upravo tada bio u pripremi. 

U to vrijeme bilo mi je dvadeset godina. 

Da bih stekao potrebno iskustvo, prvo su me poslali u ekipu Živjet će ovaj narod, gdje sam neko vrijeme bio druga kamera u masovnim scenama. Snimatelj je bio Oktavijan Miletić, a taj rad s njim neobično mi je koristio. 

Zatim su me s jednom grupom poslali u Čehoslovačku, u Prag. 

Tamo smo se nešto muvali po studijima, i od toga nije bilo pretjerane koristi, a i malo se ljudi iz te grupe zadržalo u kinematografiji, osim nekoliko izuzetaka. A jedan od tih izuzetaka bio sam i ja. 

Nakon povratka iz Čehoslovačke, počeo sam snimati Zastavu, prvi poslijeratni film ostvaren u potpunosti kadrom iz Hrvatske. Bilo je to 1948. godine. 

- Često se spominje da ste vi, nasuprot "akademizmu" Miletićeve kamere, svojim snimateljskim radom u jugoslavenski film unijeli dinamiku, ritam i hrabrost eksperimenta. Je li već u počecima vašeg rada postojala osviještenost o tom problemu? 

- U to doba nije postojala nikakva škola, a još manje neko sustavno obrazovanje filmskih radnika. Svaki od nas školovao se na vlastitim pogreškama, muci i znoju. Učili smo, dakako, i od već afirmiranih autora, npr. Miletića i Tagtza, ali, bez sumnje, i gledajući filmove. 

Ja sam tada kao sumanut išao u kino, a filmove koji su mi se osobito dopadali gledao sam i po šest- sedam puta, pokušavao analizirati i imitirati ono što mi se snimateljski činilo značajnim. U ono doba mogli smo eksperimentirati, jer su uvjeti snimanja bili, zapravo, bolji nego danas. 

Mogli smo sebi dopustiti da pogriješimo i zatim ponovno nešto snimimo, jer u to doba nije postojao nikakav financijski plan. Troškovi su, jednostavno, bili onoliki koliki su bili.  

Zastavu smo npr. snimali više od godinu dana, a zatim se još jednu godinu montirala. 

No, čini se da smo nas nekoliko prilično brzo svladali osnove zanata. Jer, kada danas gledam te stare filmove, ne samo moje, nego i svojih kolega, dolazim do zaključka da su vrlo pristojno snimljeni. Dakako po ondašnjim kriterijima! 

No, uspoređujući te naše filmove s nekim slavnim djelima čak i svjetske kinematografije onoga vremena, fotografija naših filmova nije bila mnogo lošija i nije djelovala amaterskije ili nespretnije. 

- U filmovima u kojima ste potpisali i režiju, često je bilo elemenata akcionog filma i trilera, a što se čini suglasnim s dinamikom vaše kamere. Je li snimateljski rad ponekad utjecao i na vaše režijske poteze? 

- Ja, zapravo, nikada nisam bio dobar snimatelj. Danas to znam, a onda, dakako, nisam tako mislio. 

Dobar snimatelj je onaj koji se uspije odrvati pritisku režije, koji je u stanju da se ne obazire na sve okolnosti i muke snimanja (jer nije to lagan posao!) i koji može mirno čekati svoj oblak u desnom gornjem kutu kadra i pravo svjetlo, ako se snima u eksterijeru, te koji se neće baviti problemima koji su izvan njegove slike. 

On se bavi svojom slikom, i ništa ga se drugo izvan te slike ne tiče. 

Mene se, na žalost, ticalo uvijek sve drugo više od same slike. Ja sigurno znam mnogo bolje snimati nego što sam pokazao u filmovima koje sam radio. Već u Zastavi sudjelovao sam u promjenama u scenariju. Uvijek sam se nekako petljao u režiju, pa mislim da je bilo sasvim prirodno da jednog dana i sam to počnem raditi. 

Vjerujem da je takav pristup i budućnost filma! 

Siguran sam da je ta zanatska podjela između režisera, snimatelja, pa čak i glumaca, danas dio prošlosti.  

Znamo npr. da John Ford nikada nije pogledao kroz kameru. Uvijek je našao odličnog snimatelja, i svatko je radio svoj posao. 

Danas se ta podjela sve više gubi; ima sve više glumaca koji režiraju, režisera koji glume, snimatelja koji režiraju i obratno. 

Film sve više postaje potpuno autorski posao - pogledajte npr. Carpentera, Lelouchea i druge! 

Ne znam kako se nabavljaju sponzori 

- Vaši su filmovi tzv. filmovi priče, očito rađeni pod utjecajem američke kinematografije. 

- Da, kretao sam se u smjeru onoga što vi kritičari danas nazivate žanrovskim filmom, no to nije bilo programski ili po nekoj unaprijed određenoj orijentaciji, nego mi se činilo da je to za mene najbolji put, odnosno da to znam raditi. 

U tome također leži dio moje nesreće, budući da je u ono doba ta vrsta filma bila prezrena i osuđivana. 

Znam npr. da meni osobno, moj najdraži film, a vjerujem i zanatski najbolje rađen, Dvostruki obruč, nije mogao ući u program pulskog festivala jer su smatrali da su ljudi u njemu preprljavi i da to nije dostojno pulske Arene. 

- Već sedamnaest godina niste snimili film. Zašto ste odustali od tog posla? 

- Nošen tim vjetrovima koji su svaki čas puhali s druge strane, zbunjen nekim ocjenama onoga što sam radio, hvaljen tamo gdje mi se činilo da ne bih trebao biti hvaljen, a kuđen tamo gdje sam smatrao da bih trebao biti hvaljen - čini mi se da sam pomalo izgubio tlo pod nogama, a istodobno su se u ovoj kinematografiji pojavili neki novi klinci za koje je trebalo ostaviti neki prostor. 

Istovremeno se osnivao odsjek snimanja na filmskom odjelu Akademije, i tamo sam pronašao novi sadržaj svojih ambicija. 

S druge strane, ja sam ipak produkt jednog drugog vremena i druge kinematografije. Filmove sam radio u doba kada sam financijske planove samo potpisivao a da ih nikada nisam pročitao. 

Ja ne znam što je financijska konstrukcija i kako se nabavljaju sponzori itd.  

Da sam morao dalje raditi filmove, jer od nečega se mora i živjeti, ne znam kako bih se snašao. Akademija je za mene bila vrlo zanimljiv posao, zadovoljavala je moju potrebu za kreativnošću, a tako je i danas. 

- Što je osnovni kriterij dobro obavljenog snimateljskog posla? 

- Fotografija i montaža, koje uvijek vezujem jer ih smatram servisima režije, dobre su samo ako se ne vide. 

Dobra fotografija "iskače" u lošem filmu, ali dobra fotografija, bez obzira koliko autorski istaknuta, nikad neće zasmetati u dobrom filmu.  

Osjetit ćete neki sjajno snimljen kadar samo ako strši iz cjeline. 

Ali, ako on funkcionira u cjelini filma, ne može smetati. Pod "smetati" podrazumijevam situaciju kada svijest o snimljenom prevladava nad svim ostalim elementima filma. 

- Koju vrstu fotografije, u cjelini svjetske kinematografije, najviše volite i cijenite? 

- To nije jednostavno reći! Što se tiče filma, imam grozan ukus. Koliko god cijenim američki film i koliko god cijenim Hollywood, meni je ta kinematografija užasno daleka. Mene se, zapravo, američki film malo tiče. 

Ono što me duboko zanima i dodiruje to su zbivanja u mađarskoj, poljskoj, sovjetskoj, npr. gruzijskoj kinematografiji. To su filmovi koje gledam s velikim zanimanjem i velikom pažnjom. 

Isto je tako i s literaturom. 

Ne znam, možda je moj ukus izvitoperen, ali te kinematografije obrađuju probleme koji su, vjerujem, relevantni za nas ovdje. Sliku, filmsku fotografiju, ne mogu odvojiti od tog razmišljanja. 

Evo, npr. smatram da su mađarski snimatelji među najboljima u svijetu. Uopće to je sjajna škola filmske fotografije, a neki među njima, kao npr. Vilmosz Szigmund i Laszlo Kovacs danas pripadaju među vrhunske snimatelje SAD, a to nije slučajno. 

Teško ću se sjetiti imena, jer ih loše pamtim, ali slična je situacija s Poljacima i Rusima. 

To su čudesno snimljeni filmovi. 

Karpo je neka vrst filmskog hermafrodita 

Ocjenjujući fotografiju, nastojim izlučiti ono bitno, tj. odvojiti tehničke mogućnosti jedne sredine i pogledati što je snimatelj sam u stanju učiniti - kako komponira kadar, kako kreira atmosferu, kako osvjetljava itd. 

Američka kinematografija izuzetno je bogata. Nikakvo tehničko sredstvo nije problem, a to ponekad i nije najbolje. Hollywood, uostalom, do 1941. i pojave Gregga Tolanda (snimatelj Građanina Kanea) nije imao snimatelja intelektualca, a nije ga imao ni dugo poslije - sve do prije dvadesetak godina. 

Snimatelji su se regrutirali uglavnom od fotografa. Fotograf koji je pravio portrete obično bi postao snimateljem. 

Postoji anegdota o Greti Garbo koja je za snimatelje bila problem jer je imala presvijetle oči. Jednoga dana pojavio se fotograf koji je slučajno imao tamnu pozadinu što se reflektirala u njenim očima i - tako je problem bio riješen! 

Njoj se portret, dakako dopao. 

Rekla je: "Ovaj će čovjek snimati moje filmove."  

Ona je to odlučivala, budući da je bila zvijezda, kao što je i fotografija američkog filma bila vrlo zanatska i strogo konvencionalno određena. Postojale su neke formule koje su se morale bezuvjetno poštovati, i to sve do pojave nove generacije šezdesetih godina. 

Znam slučaj jednog američkog snimatelja koji je snimao u podmornici. Bila je to neka akciona scena, padale su bombe, zbog kojih je nestalo struje u podmornici, a on je u tom trenutku ugasio sva svjetla i ostavio sliku nekoliko trenutaka u potpunom mraku. 

Sva sreća da te večeri nije bio kod kuće, nego se negdje provodio, jer ga je nazvao producent i istoga mu trenutka htio dati otkaz s argumentom: "Ne plaćam glumce zato da se ne bi vidjeli!" 

Zakoni tržišta vrlo su čvrsti i okrutni. 

- Što mislite o današnjim potencijalima u jugoslavenskoj filmskoj fotografiji? 

- Imamo sjajnih snimatelja! Neki od njih, po kreativnim potencijalima, nisu ništa lošiji od slavnih svjetskih imena, imamo nesreću da taj naš snimateljski posao ovisi o tehnološkom lancu koji se proteže iza i ispred njega. 

Naši laboratoriji mnogo su lošije opremljeni i s mnogo manje mogućnosti nego svjetski, a naše su kopije također mnogo lošije negoli u svijetu, no rekao bih da oko pedeset posto snimateljskog posla ovisi upravo o ta dva faktora. 

Slabašni smo i u kvaliteti filmske projekcije, a to također nije nevažno. 

Ipak, postoje zaista vrijedni snimateljski radovi, npr. Pintera i Zalara, koji su srednja generacija, a od mladih imamo uistinu sjajnih imena. Neka od njih izišla su i sa zagrebačke Akademije, a tu bih izdvojio Trbuljaka koji se lijepo afirmirao. 

Ne bih htio zaboraviti ni Karpa Godinu! Čini mi se da je sličan meni, neka vrst filmskog hermafrodita, jer uvijek snima i režira, te ne može odvojiti ta dva posla. 

Žalosno je da sa zagrebačke Akademije svake godine iziđu dva ili tri sjajna snimatelja, no ne mogu pokazati svoje sposobnosti zbog male filmske produkcije, pa uglavnom rade na televiziji. 

Ja često prepoznajem njihove autorske ruke u emisijama svih jugoslavenskih televizija.  

Ne znam je li publika zamijetila da su se pojavili snimatelji koji su školovaniji i ambicioznije obavljaju posao iako televizija prilično melje ljude. 

- Koliko Akademija može pomoći budućem snimatelju? 

- Akademija, dakako, nikoga ne može naučiti bogzna koliko, niti može od nekoga napraviti umjetnika. Takvu moć nema nijedna škola. Ipak, Akademija im daje osnovu. Današnji su snimatelji u tom pogledu u mnogo boljoj situaciji nego što smo mi bili, jer smo do svakog saznanja dolazili uz iskustvo pogreške. 

Nakon četiri godine studija, oni izlaze s prilično solidnim znanjem. 

A ako su dovoljno talentirani i ambiciozni, mogu mnogo napraviti. To se kod nekih već i vidi. 

Što se tiče mog rada, sretan sam ako na kraju četvrte godine student više ne griješi, jer to znači da smo u nj ipak usadili neke čvrste kriterije, tj. što valja u filmskoj fotografiji i zašto, pa ako nešto ne valja - zašto ne valja. 

Ako osjetim da je student to shvatio i da vlada tim kriterijem, mislim da je to više nego dovoljna osnova za daljnji rad. 

Važno je da student usvoji odnos prema budućem poslu.  

Nikada nikome ne namećem svoj stil. Studenti mogu raditi kako god žele. Taj se način meni čak ne mora svidjeti, ali važno je da pri tome poštuju neke osnovne zakone fotografije. 

- Kako je nastala vaša obimna, s tehničkog i estetskog stajališta cjelovita knjiga Filmska fotografija? 

- Dugo sam je radio i zapravo je još nisam završio. U početku, kada smo osnovali taj odsjek, za svako predavanje sam se pripremao i radio neke zabilješke. Te su bilješke rasle, pa sam izdao skripte (tri knjige), koje sam naknadno obogatio sadržajno i ilustracijom. Tako je nastala ta knjiga. 

Odjednom sam ustanovio da sam na njoj radio više od sedam godina. Na žalost, nisam je još završio jer nedostaje poglavlje o koloru, kojim sam se temeljito bavio, i za koje imam pripremljen cjelovit materijal. 

No, praviti knjigu o koloru vrlo je teško ako ne postoje tehnički uvjeti za njenu opremu, a to je kod nas, praktički, nemoguće. 

Ti papiri stoje, ne znam hoću li ikada završiti. 

U njima imam mnogo zanimljivog materijala jer sam se bojom, kao i ostalim elementima u knjizi, bavio ne samo s tehničkog nego i s estetskog stajališta. 

No, ipak, nadam se da ću jednoga dana imati priliku da završim svoju knjigu.

JOSIP KUŽE, DVADESETOGODIŠNJI IGRAČ DINAMA: Nogometaš preko oglasa [1973.]

Srpanj 1973 

"Kuže sa zadovoljstvom govori o nogometu, iako iz njega treba izvlačiti riječi. Previše je skroman i povučen. Ipak, sve vidi i sve ga interesira. Za svoje uzore smatra Ramljaka, Katalinskog i Stepanovića. Volio bi igrati kao oni". 

Kad je Dinamo, u proljeće 1968. godine preko oglasa u novinama pozvao talentirane mladiće neka se jave na stadion u Maksimiru, među njima je bio i 16-godišnji Josip Kuže.  

Koštunjav, blijed, visok 177 sm, a težak 53 kg, više je ličio na neishranjenog momčića kojeg bi trebalo poslati u nekakva toplice, nego na kandidata za juniorski tim. 

Stidljivi momak tužnog osmjeha ubrzo je, međutim, demantirao sve one koji su eventualni sud o njegovim nogometnim kvalitetama donijeli na osnovu izgleda. 

Stručnom oku trenera Horvateka nisu izbjegli talent i intuicija ovog mladića, kad su mu dali loptu i pustili ga neka pokaže šta zna u igri.  

Selekcija je trajala sedam dana. 

Preko 400 dječaka pokušalo je da svoje snove ostvariti na nogometnom travnjaku. U današnjem prvom timu »plavih« igra samo Josip Kuže. 

To je isto uspjelo još jednom mladiću. Njegov kolega Breber, koji trenutno igra za Maribor, biće uzet u širi izbor kandidata za prvi tim maksimirske ekipe. 

Kaže se da nogometno školovanje jednog igrača traje najmanje šest godina. To znači da budući nogometaš treba doći pod stručno oko trenera u svojoj dvanaestoj godini, da bi u osamnaestoj bio zreo za prvi tim. Josip Kuže je, međutim, zakasnio, gotovo pune četiri godine.  

Ali, ipak, stigao je na cilj prije mnogih drugih. Kao dvadesetogodišnjak, ili točnije 4. lipnja 1972. godine, oblači dres prvotimca Dinama, u prvenstvenom susretu u Splitu sa Hajdukom.  

Tadašnji trener »plavih« poklonio je povjerenje ovom nogometašu. Dražan Jerković vidio je u njemu sve ono što treba imati pravi nogometaš. 

I nije se prevario. Od tada pa do danas, Kuže je odigrao šezdesetak utakmica za Dinamo, postavši ne samo standardni prvotimac, nego i nogometaš kojeg je izbornik Boškov pozvao za mladu reprezentaciju u tri susreta (Bugarska, Rumunjska i Grčka). 

Mladi Dinamov igrač ima niz kvaliteta koje ostaju nepoznate široj javnosti. Naime, radi se o nogometašu skromnog ponašanja, nogometašu koji ne igra atraktivno, ali čiji je njegov učinak izvanredno cijenjen - i od stručnjaka i od njegovih kolega sa terena. 

Josip Kuže je i fizički stasao. Narastao je za pet centimetara, a njegov kostur popunili su mišići. 

Vaga je pokazala da je sad teži za čitavih 15 kilograma (68 kg i 182 cm). Izvanredno je izdržljiv.  

Njegov prvi trener Branko Horvatek tvrdi da je ovaj mladić u stanju da za vrijeme utakmice napravi rekordan broj dugih sprinteva. 

Zato ga možemo vidjeti čas pred jednim, čas pred drugim golom. 

Josip Kuže je vrlo discipliniran i korektan nogometaš. S njim nemaju problema ni treneri, ni suci, ni protivnički igrači. Igra pošteno i marljivo.  

U posljednje vrijeme ističe se i kao strijelac. Na tri utakmice dao je četiri gola (Boru, Hajduku i Olimpiji 2). Nedavno je u prijateljskom susretu savladao i golmana crveno-belih Ognjena Petrovića.  

Poslije toga nam je rekao: 

- Volio bih igrati centarfora. Mislim da osjećam šansu.  

Drugog dana, međutim, ponovo je izrazio staru želju - da igra na beku.  

U Dinamu sad igra u veznom redu. Zadatke ispunjava izvanredno. I posljednji uspjesi »plavih« vezani su svakako i za odličnu igru ovog studenta prava.  

Na pitanje kakve su mu ambicije u nogometu, odgovorio je neočekivano: 

- Moj glavni cilj je završiti fakultet. Nadam se da ću sa 24 godine imati diplomu pravnika. 

Izgleda prosto nevjerojatno da jedan ovako borben i ambiciozan igrač, koji 90 minuta neumorno trči, koji treninge ispunjava na zaista najbolji mogući način i koji je dogurao do mlade reprezentacije, ne pomišlja da u nogometu ostvari još više. 

Boškov ga, međutim, već ima »na oku«. Svi stručnjaci imaju najpovoljnije mišljenje o njemu, a ne bi se trebalo začuditi da Josip Kuže postane i kandidat za A državni tim.  

On, naime, voli strasno nogomet kao i svoj klavir kod kuće. Kad se nečeg prihvati, onda to radi kako najbolje zna i umije. 

Kuže sa zadovoljstvom govori o nogometu, iako iz njega treba izvlačiti riječi. Previše je skroman i povučen. Ipak, sve vidi i sve ga interesira. Njegovi uzori su mu Ramljak, Katalinski i Stepanović. Volio bi da igrati kao oni.  

Čini se, međutim, da će on igrati kao »Kuže«, jer u svojoj igri posjeduje kvalitete sve trojice, naravno u početnim fazama. Ali, kako brzo napreduje, ne treba se začuditi ako rođeni Vranjanac, odakle je došao prije Varaždina i Zagreba (otac mu je vojni glazbenik, sada u penziji), ne dogura i znatno dalje...

IVO RATAJ, NAJPOPULARNIJI ZAGREBAČKI HOKEJAŠ: Nitko nema tako grlatu publiku kao Medveščak [1968]

Ožujak, 1968. 

U privatnom životu nisam prgav, ali me na igralištu ponese temperament. Kako i neće, kad igram pred gledaocima i za gledaoce kakvi su na Šalati. Oni me vole jer vjerojatno osjećaju da igram sa srcem. I ja volim njih. Mislim da nitko nema tako vjernu i grlatu publiku kao "Medveščak" 

Standardni hokejaški reprezentativac Ivo Rataj nesumnjivo je najpopularniji oklopnik na ledu u Zagrebu. Tom malenom ali neobično snažnom momku, kojega nisu bez razloga prozvali Gvozdenkom ispunile su se tako dvije želje: postao je poznat sportaš i stanovnik grada u koji je zaljubljen još od djetinjstva, otkako je počeo navijati za "Dinamo" i ne sluteći da će umjesto nogometaša (o čemu je maštao) postati - hokejaš. 

- U Celju, gdje sam rođen, bavio sam se gotovo svim sportovima - priča nam Rataj. - Očvrsnuo sam gimnastirajući na spravama, a skijanje mi je poboljšalo reflekse. No, kad sam jednom prilikom slomio skije, nisam imao novaca da kupim druge.  

Baš u to vrijeme u Celju je otvoreno klizalište. Klizaljke su mnogo jeftinije pa nije bilo teško da ih nabavim.  

Ivo Rataj 

Ivo je brzo napredovao. 

Poznati celjski hokejski stručnjak Albert Kerkoš uvrstio ga je u juniorsku momčad.  

Tako je počela njegova hokejaška karijera.  

Prekinuo ju je samo jednom, i to kad je, završivši industrijsku školu, pošao na odsluženje vojnog roka u Zagreb.  

Tada je povremeno trenirao s igračima "Medveščaka" pa su mu članovi uprave toga kluba ponudili da pristupi njihovu društvu. 

- I tako sam postao jedan od "medvjeda" - nastavlja Ivo Rataj - i nikad se nisam pokajao. Ne zbog garsonijere koju sam nedavno dobio, a ni zbog hranarine (60.000) starih dinara od koje živim.  

To što nisam pristupio nekom drugom klubu (ponuda je bilo više) nisam požalio, zbog toga što je "Medveščak" veliko sportsko društvo, u kojem svi članovi, pa ma kojoj sekciji pripadali, žive kao da su jedna, krvno vezana porodica.  

Moji su najintimniji prijatelji danas tenisači Franjo Bahovec i Nikica Nadali, rukometaš Josip Milković i skijaš Josip Madrić.  

Svima njima, baš kao i meni, sport je samo hobi. 

Priželjkujem da specijaliziram hokej 

- Kako ste postali ljubimac zagrebačke publike? 

- Budući da je hokej pravi muški sport, gledaoci više simpatiziraju srčane igrače nego mekane tehničare.  

Ja volim borbu prsa o prsa, često prvi ulijećem u gužve na terenu, riskirajući čak i da budem ozlijeđen.  

Borba prsa o prsa  

U privatnom životu nisam prgav, ali me na igralištu ponese temperament. Kako i neće, kad igram pred gledaocima i za gledaoce kakvi su na Šalati.  

Oni me vole jer vjerojatno osjećaju da igram sa srcem. I ja volim njih. Mislim da nitko nema tako vjernu i grlatu publiku kao "Medveščak". 

- Jeseničani su već više od deset godina prvaci Jugoslavije. Dokle će dominirati na domaćem ledu? 

- Iako su oni još i sad naša najbolja momčad, razlika između njih i drugih, a pogotovu "Medveščaka", sve je manja.  

Oni kao prvaci države rano počnu igrati jake susrete, natječući se u Alpskom kupu i u Kupu šampiona, pa do prvenstva Jugoslavije sakupe mnogo više snage u nogama nego mi drugi.  

Posljednjih godina gotovo sve naše momčadi angažirale su čehoslovačke trenere, a ovi zahtijevaju da nastupima u inozemstvu počnemo sezonu rano.  

To će dati rezultata pa će, uvjeren sam, za dvije-tri godine iščeznuti premoć Jeseničana.  

Volio bih da ih moj "Medveščak" bar jednom pretekne na kraju prvenstva prije nego što objesim klizaljke o klin. 

- Kada će to biti? 

- Sada mi je dvadeset sedam godina. Studiram na Višoj pedagoškoj školi i priželjkujem da specijaliziram hokej, da postanem dobar trener. 

- Ipak, nije li još prerano govoriti o tome? 

- Prijatelji me, doduše, zovu Gvozdenko, ali za staro gvožđe jos nisam. Osjetit će to i Jeseničani. Ljut sam na njih, jer pošto-poto nastoje da u reprezentaciji igraju samo oni. 

- Znači li to da sastav u Grenoblu nije bio najbolji? 

- To nikako! Deveto mjesto koje smo osvojili na zimskoj Olimpijadi dokaz je da su igrali baš najbolji. No u tom sastavu nisu igrali samo Jeseničani. To bi oni morali shvatiti, a ako baš neće, potrudit ćemo se mi drugi da im svojom igrom to dokažemo. 

Možda jednog dana i dobar trener