MOJ ZAGREBAČKI TRAMVAJ

Divljaci u pješačkoj zoni

Na kiosku kupujem dnevnu tramvajsku kartu i čekam tramvaj za Đamku. 

Usprkos gužvi, neki idiot juri na inline-rolšuama i zaobilazi ljude pred kavanom “Dubrovnik” kao da se radi o krpenim lutkama koje su zalutale na njegovu privatnu stazu za slalom. Opušten, vesla s nogama na široko i očigledno uživa sâm u sebi (vjerojatno ima i luđački sjaj u očima), a na biciklu iza njega, kao da je na renbanu, fura neki sportski nastrojeni klipan od preko dve banke. Par sekundi kasnije - evo još jednog na inline-rolšuama! I njemu se strašno žuri i zato opet slijedi slalom među ljudima – ovdje, na Trgaču, usred gužve!

Kada malo bolje pogledaš, rolera i biciklista koliko hoćeš - svi su na trotoaru i svi su odrasli! 

Nedorasli odrasli egzibicionisti neproživljenog djetinjstva, pseudo-urbani kreteni koji su preko sedamdeset svojih glupih kila metnuli na kotačiće, zamijenili Jarun s Trgačem i sad voze slalom pred kavanom “Dubrovnik” kao da će pritom istresti sve svoje komplekse!

Divljaci u pješačkoj zoni - prije ili poslije, pomesti će nekoga tako da će to biti grdo za gledati! 

Svu trojicu bi trebalo dobro politi s mrzlom vodom i nakon toga im opaliti masnu globu!

Negdje drugdje, na primjer u Švici, je svakom jasno da čak i u šumi moraš paziti na ljude. Dobro paziš i ako treba staneš, jer nikoga ne smiješ niti zaplašiti, a kamoli okrznuti - i nikome ne pada na pamet izazivati vraga na trotoaru ili u pješačkoj zoni.

Ovdje, u mom rodnom gradu, biciklisti se zaustavljaju tek kada im je prednji kotač među tvojim nogama.

Negdje drugdje, na primjer u Švici, su susreti biciklista i pješaka vrlo česti i svakodnevni - na prigradskim cestama, poljskim putevima, u parku, šumskim stazama, uz rijeku – svagdje, čak i na trotoaru! Ima i opasnih situacija, ali one su rezultat slučaja, a ne svjesnog izazova jurnjavom kroz masu pješaka. Ako ispadne preusko ili opasno, sudionicima je kristalno jasno da moraju poštovati pravila opće kulture, reda i zakona, pa tipični scenarij izgleda ovako: pješak prolazi pored bicikliste koji ljubazno čeka uz obvezni smiješak (iako si možda misli: “k vragu, baš si se morao nasrati kad sam bio u najboljem zaletu!”) i stoji mirno kao bubica - jer drugačijeg protokola nema. A bome i pozdrav rijetko izostane.

Negdje drugdje, na primjer u Švici, čak i psi hodaju bezbrižno i u povjerenju da ih biciklisti neće zgaziti - pa zato bicklista i pred psom jednostavno stane, te uz obvezni smiješak i bez pozdrava, pričeka da pas svoje odnjuška i ode dalje.

Ovdje, u mom rodnom gradu, pješaku je najpametnije da se hitro makne, jer bi dodatno kotaču među nogama mogao još svašta neugodnog doživjeti.

Negdje drugdje, na primjer u Švici, biciklista pri takvim susretima u pravilu ne zvoni - pa nismo djeca da si zvonimo, kada je jedino pravilo “Stoj!”. Osim toga, pješaci su ljudi, a ljudi su različiti, pa se može desiti da nekog pješaka i zvonce prestraši – i zato “cin-cin” još rade samo mala djeca!

Ovdje, u mom rodnom gradu, kada zazvoni - onda ti je već odzvonilo! I tko ti je kriv što nisi pazio i na vrijeme se maknuo!

Negdje drugdje, na primjer u Švici, osiguranje bicikla je obavezno. Osiguranje košta oko 25 kuna godišnje, pokriva naknadu trećoj osobi iliti pješaku do 3 milijuna(!) franaka, a globa za bicikl bez markice je 250 kuna – te brojke „govore“ onomu koga to zanima (sankcija: faktor 10; statističko-financijska dimenzija posljedica: vjerojatnost vrlo mala, ali ako se ostvari...)

Ovdje, u mom rodnom gradu, biciklom udešeni pješak može računati samo na dodatak u batinama!

Ovdje u pješačkoj zoni na Jelačić-placu i u centru grada, Divljacima na kojekakvim rolicama i biciklima sigurno nije mjesto. No, to ne zanima čak niti dva policajca koji očigledno nisu na godišnjem odmoru, ali su preuzeli ulogu nezainteresiranih promatrača, iako je to stvar ne samo gradske kulture već i zakona. Mislim si: „Vraćen je Ban, popločen Trg, uređen Manduševac... i sad zbiljam ne bi smio biti problem s redarstvom počistiti divljake - onako po starom: vadi blok i recitira „uznemirio, narušio, ugrozio, prekršio...  osobne podatke, molim!“

Zagrebački tramvaj

Zagrebački tramvaji su uvijek bili posebno bučni, spori i rijetki. Drage plave plehnate kutije drndale su po ulicama, a na Đamki su cvilile tako jako da su čak i oni mirni na Mirogoju čepili uši i brojali zavoje.

Mi djeca smo skoro uvijek stajali ili bili u nečijem krilu, jer zapravo nismo niti smjeli sjesti na one drvene, neudobne klupe tako dugo dok je netko od starijih stajao. Ako si slučajno sjedio, a netko stariji je stao pored tebe, istog trena si morao skočiti i reći “Izvol’te”, a ako je to bio netko od poznatih, onda si rekao “Ljubim ruke - izvol’te!”.

Sve je tu bilo po domaćem, čak i po mirisu! Po košarama su bila jaja, pilići, kokice, purani... sve što se je moglo kupiti na placu bilo je i u tramvaju, jer su se svi uglavnom vozili s tržnice ili na tržnicu. U tom stiskancu, sve je tako lijepo smrdilo po špeku i luku, a kako su svi dizali ruke da bi se držali za veliki drveni ring koji je visio na crnom kožnatom remenu, valjda nigdje na svijetu se nije moglo vidjeti toliko znojnih pazuha i dlaka koje su kao šuma virile iz polumokrih košulja.

I kada si priklješten i bez zraka mislio da tu više niti igla ne stane i jedva dočekao stanicu kako bi se situacija konačno poboljšala, na prednja vrata je par ljudi kapnulo van, na sredini  se nije ništa desilo jer srednjih vrata nije ni bilo, a na stražnja vrata je navalilo njih pedeset. Zato je odzada sjedio kondukter koji je na svakoj stanici morao vikati “Sredina malo naprijed, molim!”. Nakon toga bi primio veliku drvenu dršku na štangi za zatvaranje vrata, probao bi zatvoriti i na kraju bi potegnuo crni remen koji nam je svima visio iznad glave, tri puta zazvonio i tramvaj je krenuo dalje.

Kondukter je imao crnu tašku od debele kože, a pred njim je na uskom pultu stajala šablona s tri blokića različitih karata i jastučićem za mali okrugli štambilj. Štambilj je bio na gornjoj strani debelog drvenog blajštifta i kondukter je s njim - sve u jednom pokretu - prvo poništio kartu, tako da je na njoj ostao štambilj s debelim kružićem u kojem je bio broj konduktera, onda bi kartu s vrhom blajštifta malo nadignuo, razderao po donjem rubu, otkinuo iz šablone i na kraju kartu predao, nekim čudom uvijek točno, u ruku onoga koji mu je prije toga - vrhovima prstiju, između četiri nečija vrata, preko tri nečije glave i preko dva šešira - uspio dodati novac za kartu.

Kožni remen koji se je u šlingama protezao po cijelim kolima i bio spojen na zvonce, bio je jako važan i nama dečkima: svaki puta kada si po njemu dva puta cuknuo, tramvaj je zakočio i stao. Tako smo mogli raditi stanice gdje god smo htjeli - najradije pred poštom u Jurišićevoj.

Zagrebački tramvaji su uvijek bili nešto posebno, valjda zato što u Zagrebu svaki tramvaj postane zagrebački prije nego što je završio prvu rundu po gradu. To je prosto nevjerojatno kako Zagreb djeluje na tramvaje i kojom brzinom od baš svakog tramvaja nastane pravi zagrebački tramvaj! Čak i tramvaj koji je svoj cijeli vijek proveo po njemačkim tračnicama i zvonio na njemačkom, da bi na kraju, žut ili zelen i još uvijek išaran njemačkim reklamama, krenuo iz remize na svoju prvu vožnju po gradu - postaje pravi zagrebački tramvaj već na prvoj stanici!

Obratno ne vrijedi - zagrebački tramvaji više ne djeluju na grad, to su radili samo u periodu od 1891.g. do 1911.g. kada su bili na konjski pogon i kada su zbog neželjenog nusproizvoda   pogonskog bio-motora s unutrašnjim sagorijevanjem koji je pri brzini od 7.5 km/h povremeno lansiran na kolosijek širine 0.76m na pruzi dužine 8 km od Mitnice (Kvaternikov trg) kroz Vlašku, Draškovićevu i Jurišićevu preko Jelačićeva trga te Ilicom do onda Južnoga, a danas Zapadnoga kolodvora, s odvojkom na Frankopansku i Savsku do Savskoga mosta, te iz kojeg se nakon pada na zemlju ne samo pušio dim, već je i smrdio po konjskom dreku, nazivani “konjača” i “smrdača”, odnosno konjski tramvaj ili željeznica, a ne ZKT ili ZET.  

Za nas klince, vožnja u tramvaju je uvijek bila događaj za sebe, pogotovo ako se išlo negdje na izlet. S tramvajem do Mihaljevca, pa do Tunela i onda pješke na Sljeme do Obrtničkog doma i livade gdje se rastegne deka i onda pojedeš sve doneseno - to je uvijek bilo tako lijepo! Sa sobom se u ruksaku nosilo pohanih piceka, krumpir-salate, rotkvica, kruha, kolača ili štrudli od jabuka i čaj u termosici, a poslije su došle aluminijske kutije za faširane šnicle, kuhana jaja i mladi luk.

Puno manje se je nosilo kada se je išlo s tramvajem na Samoborski kolodvor kod Jukićeve, pa  Samoborčekom do Samobora, jer u Samoboru je uvijek bilo svega. Išlo se gore kod crkve Svete Ane na misu i proštenje, gdje se jelo i pilo, a poslije bi si priuštili predivnu pečenu kobasu! Na kraju bi se prošetali do ruševina starog grada, kako bismo dobili zalet za povratak u restoran pored potoka s pastrmkama. U restoranu se je nešto malo pojelo i popilo: pastrmkice izgledaju na tanjuru puno bolje nego kad plivaju u vodi, ali s njima se samo prtljaš i jako dugo jedeš, a malo pojedeš, pa sam tu zato zauvijek zavolio puno mlade janjetine s mladim lukom i jako malo kruha. Na povratku smo uvijek svratili na kremšnite u slastičarnici iza ugla, a par kremšnita bismo ponijeli doma.

Ipak, najuzbudljivije je bilo voziti se u tramvaju sâm, kad nitko ne pazi na tebe. Takva vožnja je uvijek bila pravi izlet: sâm od Đamke do kraja Zvonimirove - što ćeš ljepše? A tek vožnja na pulferu...! Kada smo porasli, išli smo na drugu stranu. Do Savskog mosta, a onda na kupanac na skeli i gledanac sunćanja golih ženski na “Babinjaku” – fantastično! 

Do sada sam vidio barem tri-četri različite generacija tramvajskih kola i prikolica, od onih čoškastih s vratima koja se guralo na stranu i s drvenim klupama na kojima se neudobno sjedilo, pa do tramvaja s kraja šezdesetih, koji su bila slični ovima koje sada vidim. Ovaj najnoviji model dugačkih kola s dvije gusjenice izgleda super, prva liga. Po prvi puta pomišljam da možda ipak postoji tramvaj koji u zavojima na Đamki ne cvili tako jako da ga čuješ i pod vodom u badevani. Ipak, ovaj novi tramvaj bi nekad sve moje dečke strašno ražalostio – netko je izmislio tramvaj bez pulfera! Pa to je grozno - kakvi su to tramvaji, ako na pulferu ne možeš napraviti rundu oko Đamke? K'o Bog fale i emajlirane pločice na kojima stoji “Ne naginji se kroz prozor”! 

Kako doći od Jelačić-placa do Đamke?

Kao što vidim, ZET je promijenio doslovce sve: linije, brojeve, stanice, tramvaje, karte... samo je sedamdeset godina stara plava boja ostala ista. Sada mogu s Đamke direktno do Jaruna, pa natrag preko Savskog mosta i Velesajma, Sopota i Mosta mladosti, Držićevom do Krešića, Šubićeve i Đamke. Tramvaj vozi i do nekih naselja za koja prvi puta čujem i u kojima nemam što tražiti, jer su daleko iza starog okretišta na Borongaju ili čak tamo negdje u produžetku iza Dubrave.

Dok sam bio klinac, na tu stranu su Krešić, Šubićeva i Kvatrić bili kraj mojeg Zagreba. Tramvaj je vozio do kraja Zvonimirove, Šubićeva i Krešić su bili bez tramvaja, a Sigečice i Držićeve nije čak ni bilo.

Kada sam završavao osnovnu školu, prvi tramvaj je krenuo Šubićevom preko Krešića na Branimirovu, a od Zvonimirove je produljeno do novog okretišta kod Borongaja; kada sam krenuo u gimnaziju, završen je podvožnjak kod Kanala i Branimirova je spojena s Vukovarskom, a petnaestak godina kasnije, negdje u drugoj polovini sedamdesetih, otprilike taman na moj trideseti rođendan, prvi tramvaj je prešao Savu i došao u Novi Zagreb - Držićevom preko Mosta Mladosti do Sopota i Zapruđa.

I tako sada - ja koji sam još prije par minuta bio duboko uvjeren da je baš moja generacija rasla s gradskim dijelom mreže ZET-a i da se niti u ludilu ne može desiti da nekoga moram pitati “Oprostite, koji broj vozi do Trešnjevačkog placa?” - razočarano čitam natpise s brojevima linija i smjerom. Sve je tako razmrdano da se lako mogu zeznuti čak i između Trgača i dvije stanice udaljene Đamke!  

 Ima novih brojeva, ali zato fale neki stari, neki stari imaju promijenjenu rutu, ali novi zato voze tamo gdje su vozili stari kojih više nema ili stari koji su promijenili rutu, a sve se to  odvija između stanica od kojih neke više nisu na starim mjestima, ali su zato dobile imena.

Vidim da je opet iskrsnula i trinajstica u kojoj sam se zadnji puta vozio prije točno pedeset godina. Bio sam s mamom na Mirogoju, a par dana poslije, trinajstica je ukinuta jerbo je došlo do velike nesreće nakon što su joj otišle bremze. Jurila je po onoj strmini, da bi na zadnjem zavoju prije Zvijezde izletila iz tračnica i tako silovito tresnula u stabla na drugoj strani, da je dvadesetak ljudi poginulo, a bilo je i mnogo ranjenih. ZET-u je ukinuo liniju, a kočnice su i dalje ostale na principu “povuci, spusti košaru, izbaci šoder, pa struži i ruži sve dok plava kutija ne stane ili lupi”. Možda baš zato što dečki na remizi nisu znali napraviti tramvaj s dobrim bremzama, zagrebačke tramvaje od tada više nije radio ZET, nego narodni heroj “Đuro Đaković” u Slavonskom Brodu.

Niti narodni heroj nije znao popraviti bremze, ali je zato umjesto emajliranih pločica “Sjedalo za invalide” i “Zagrebački električni tramvaj”, stavio aluminijske pločice “Ovo mjesto je rezervirano za invalide” i “Đuro Đaković”. U svakom slučaju, kada sam postao maturant, linija trinajstice je opet proradila, ali je sada vozio tramvaj broj 15, a ne moj rođendanski broj 13 koji znači peh i donosi nesreću, pa opet nestala – valjda zato što niti “Đuro”, kako su ga političari zvali iz milja, još uvijek nije znao napraviti dobre bremze, a čuo sam da je čak i željezne kotače morao godinama uvoziti. Tako je naš plavi zagrebački tramvaj postao naš prvi “Bad Blue” - njegovi kotači i bremze su za “Đuru”, političkog giganta koji je radio i HiTec tenkove za JNA-soldatesku, do Kraja ostali kao nerješiv izazov u rangu “space-shuttle”-tehnologije!  

     

Ne znam kakve su danas tramvajske bremze, ali one “Đurine” su bile tragične. Standardna situacija je bila: auto izlazi u rikvercu s parkirališta među stablima u Račkoga; zadnji dio dolazi na tramvajsku prugu; tramvajko panično zvoni, koči, izbacuje šoder i košaru; tramvaj cvili i struže po tračnicama i šoderu, dok šofer - blijed i ukočen od straha, silne galame i struganja - bespomoćno čeka na tračnicama, iako je imao vremena pobjeći natrag na parkiralište. Onda “tres” - auto sav speglan, tramvaju ništa, a tramvajko dečkima na remizi raportira: “Danas sam još jednog potrošio, brojim tridesetsedam”.    

Kao automat koji je godinama krivo programiran - da Đamkom voze samo devetka i desetka, te da devetka ide preko Trgača, a desetka preko Kolodvora; da se na faks u Vukovarsku ide četvorkom ili peticom, na Zapadni kolodvor dvicom, da broj dvadesetjedan vozi od Mihaljevca do Tunela, a možda i do Dolja, a da petnaestica vozi samo dole po gradu - nikako ne želim prihvatiti ono što mi sada stoji pred samim nosom: devetka, koja je otkad postoji vozila preko Trgača od Zvonimirove do Ljubljanice, sada vozi kao nekad desetka koje više nema; na Đamku mogu od Kolodvora doći s devetkom ako si zamislim da sam sjeo u desetku koje više nema, a ovdje s Jelačić-placa ako se sjednem na šesticu koja vozi na Kolodvor kao nekadašnja dvica preko Trgača, ili na sedamnaesticu koja je nova linija, kao nekadašnja četrnaestica koja je nekom zabunom skrenula niz Horvaćansku da bi prugom koje nije bilo vozila prema Srednjacima, pa i dalje do Prečkog ako treba! 

Bar za danas, principijelno odbacujem mogućnost da se na Đamku direktno odvezem s nekakvim novim brojem - to mi je nekako bez veze - a kako je od starih preostala jedino devetka koja sada ide preko Kolodvora, a ne više preko Trgača, odvesti ću se do Kolodvora i tamo sjesti na devetku koja sada vozi kao desetka koje više nema,  da bi onda devetkom po liniji bivše desetke došao do Đamke.

U tramvaju prema Glavnom kolodvoru

U tramvaju je jasno bio pravi krkljanac. Nekako mi nije običaj ulaziti na prednja vrata, ali sada sam to napravio zbog nogu - izbjegavam stepenice, pa kada već moram, neka me bar vidi onaj koji okreće  ručku s brzinama i drži bremzu. Između nečijeg kuka i nečijih leđa gurnem kartu u automat i “Šljuk” - automat je progutao i ne vraća natrag moju dnevnu kartu za koju sam dao 18 kuna. Puštaju me do automata, gledam u otvor, ali karta se niti vidi niti se može dohvatiti. Gospođa kojoj pripada nečiji kuk, dodaje mi nekakvu kemijsku olovku, ali se karta neda iščačkati - samo sam si zaflekao ruke s tintom koja je počela curiti iz olovke. Vidim da cijela priča nema smisla i zato kroz prozorčić velim vozaču: “Automat mi je progutao dnevnu kartu, silazim kod Kolodvora!”, a on veli  “Pozvati ću tehničara, odmah će to popraviti”. Tako je i bilo: ZET-ov tehničar je odmah uletio - izgledalo je kao da je samo na to čekao pored ZET-ove kućice na Trgaču - otvorio je automat, malo prodrmao, pročačkao i ja sam dobio natrag moju kartu od 18 kuna.

Usprkos tome što cijela priča nije potrajala više od dvije minute, u tramvaju je izbila nervoza: “Ima nas ovdje kojima se žuri”; “Sramota, zaustaviti tramvaj zbog jedne smrdljive karte!” Jedna je bila i duhovita: “Drugi puta idi autostopom”. I taman kada sam pomislio kako je to lijepo opet biti doma, u lice mi se unio neki brkonja i kroz zube protisnuo: “Kartu moraš prilikom cijepanja držati čvrsto u ruci!”. Mili Bože, zar se karte sada “cijepaju”? Nemoguće, brko je nešto pobrkao! Karte su oduvijek bile cvikane, precvikane, poštemplane, poništene... kakvo cijepanje!? Zato naivno pitam: “Silazite li u Zoološkom vrtu ili idete dalje?”. Brko me gleda zbunjeno, nekaj mu nije jasno i ostaje bez riječi - ovaj tramvaj k'o Bog uopće i ne vozi do Maksimira!

Kako su i drugi zašutjeli, očigledno izgubivši interes za onoga koji čak niti tramvajsku kartu ne zna držati u ruci, okrenuo sam se prema prozoru, ali nisam mogao odoljeti da, barem onako ispod oka, ne pogledam prvo sjedalo s kojeg se čuo ženski glas: “Sada sam baš u Praškoj ulici između Trga Bana Jelačića i Zrinjevca!”. Mili Bože, a gdje drugdje bi Praška mogla i biti? Da je bar rekla “Sad sam u Praškoj kod Marićevog”! ženska ima nekih šest banki, drži mobitel kao da drži krunicu, ruke su joj naslonjene na veliku tašku u krilu i valjda čeka sljedeći poziv. Niti minutu kasnije čujem: “Sada smo prošli Zrinjevac, za pola sata sam kod kuće!”. Razgovor je odmah gotov, a mobitel opet drži kao krunicu. Čudno mi je to sve, pa neće se valjda javiti i s Kolodvora: “Sada smo prošli Glavni kolodvor, za dvadesetsedam minuta sam kod kuće!”? Zato sumnjam da je itko, osim nas u tramvaju, čuo njena GPS-javljanja. Skupa bi bila njena polusatna vožnja, ali sudeći po onome o Praškoj i po komediji s mobitelom, gospođa je jedna od onih koji sami sebe nazivaju “mi zagrebčanci”, pa su njeni razgovori ipak bili bez signala i besplatni - jer vidim da “mi zagrebčanci” nevjerojatno brzo uče kako se uklopiti u novu sredinu, a najbrže nauče tipične zagrebačke idiotarije i gluposti. 

Zagreb je u tome prosto senzacionalan - nigdje drugdje nema takvog bogatstva manifestacija kojekakvih kompleksa. Pa gdje to, osim tu pod Medvednicom, postoje ljudi koji u svim situacijama i položajima drže mobitel na uhu i razgovaraju sami sa sobom kao da se radi o sletu luđaka?

A i ti mobiteli su uspješnica za sebe! Čak i sam naziv “mobitel” bi trebalo patentirati kao jedan od naših značajnih priloga svjetskoj kulturi. jer kad veliš “mobitel” i Japanac će to razumjeti! To je važno, jer u svijetu vlada kompletna zbrka: na njemačkom se stabilizirao “Handy”, na što Ameri umiru od smijeha; Ameri vele “cell”, a s time nitko živ ne može ništa započeti - čak niti Englezi, dok sami Ameri znaju isključivo iz konteksta rečenice o čemu se radi; Englezi vele “mobile phone”, ali kad skrate na “my mobile”, onda se i Francuskinja zacrveni i ne zna u koji bi ga dio tijela pogledala, a Francuzi su opet, uostalom kao i uvijek i uz truc svima, izmislili nešto svoje, tako da nitko na kugli zemaljskoj ne zna o čemu se radi.

Jedino što cijeli svijet kući je SMS i sms-ati, a jedino što bi još cijeli svijet razumio je hrvatska riječ “mobitel“ koja je složenica od „pokretni“ i naše stare riječi “brzoglas”, dakle „pokretni brzoglas“ ili “pokbrz”. Time smo cijelom svijetu i sebi poklonili šansu za bolje razumijevanje!

Mobitelska epidemija je dohvatila sve slojeve i sva starosna doba, a to se najbolje vidi baš ovdje u zagrebačkom tramvaju: curica iza gospođe koja svako malo javlja poziciju tramvaja, nešto užurbano tipka. Valjda šalje SMS: “Volim te i u tramvaju na Zrinjevcu” - a sve to na radost roditelja i porodičnog budžeta. To je onaj pravi cilj života: dva-tri dana u mjesecu raditi za troškove mobitela.

No, posebni slučaj zagrebačke otvorene scene je kit do mene koji  smirenim pokretom vadi mobitel iz biznis-odijela i javlja se još smirenijim “Da, ja sam!”. Podignute glave kao da će zakukurikati, duboko zamišljen i poluzatvorenh očiju sluša tako pažljivo, da smo svi u tramvaju zanijemili - odmah smo shvatili da se radi o nečemu strašno važnom. Čekali smo što će reći, a on je slušao, zamišljeno klimao glavom, onda je pogled usmjerio negdje u daljinu i jasno i glasno rekao: “Kupujemo!”. Sklapa i sprema mobitel u biznis-odijelo, spušta pogled, te i dalje duboko zamišljen gleda u prazno. Svi smo odahnuli, sve je dobro završilo! Tko zna što bi se desilo i koliko radnih mjesta bi propalo da je rekao “Ne kupujemo!”. Bili smo sudionici prave male drame s gospodinom Biznis-odijelo u glavnoj ulozi i uz “happy end” u zagrebačkom tramvaju – a sve kao besplatni dodatak! Kakav HNK – kupi tramvajsku kartu, sjedni u prvi tramvaj i samo gledaj, Zagreb je senzacionalan!

Prisjećam se jednog poziva koji sam primio u ciriškom tramvaju i kada sam odgovorio: “U tramvaju sam, nazovite me za dvije minute”; ili jednom drugom prilikom, kada sam istoj osobi slično odgovorio s autoputa: “Na autoputu sam. Čujemo se za par minuta, čim negdje stanem sa strane”. Poziv je započeo s “Ovdje James”, a poslije mi je u telefonatu rekao kako cijeni i da mu se svidjelo što tako radim. Inače, gospodin je bio onaj isti James Baker koji je svojevremeno u Beogradu dao zeleno svijetlo Miloševiću, Adžiću & Co, da tenkovi one militantne rugobe od JNA smiju izađi iz naših kasarna i počnu drobiti naše ceste - jer je naivno smatrao da će ono što slijedi biti “samo demonstracija sile”!

To isto, u kazališnoj varijanti zagrebačkog tramvaja s gospodinom Biznis-odijelo u glavnoj ulozi,  ispalo bi otprilike ovako: Biznis-odijelo: “Ah, da gospodine James Baker, vi me sigurno zovete radi onog sporčića od 400 milijuna dolara između EDS i WorldCom!”; pa Biznis-odijelo malo poslije: “Kod A.T.Kearny-a je samo deset hiljada ljudi!”; pa Biznis-odijelo još malo poslije: “Rekao sam da cijeli deal od 2,4 milijarde ima spornih stavki u ugovoru!”, i Biznis-odijelo na kraju: “Može, gospodine ministre vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država!”

Silazim na Glavnom kolodvoru do kojeg sam se dovezao sa šesticom koja na tom dijelu vozi umjesto dvojke koja više ne vozi preko Trgača. Još samo dvije stanice, pa sam na Đamki.

Međutim, novu devetku koja vozi kao stara desetka koje više nema, sam čekao tako dugo da mi je dojadilo. Zato sam umjesto u devetku koja nije došla, ušao u četvorku koja je došla jer više ne vozi preko Trgača nego preko Kolodvora, pa zato više ne kruži po Vukovarskoj do Kvatrića, nego sada kruži iza Savskog mosta i to točno tamo gdje je nekad sedmica išla ravno.

Zbog toga je ispalo da je Đamka puno dalje od dvije stanice - nešto u svemu nije štimalo i tramvaj je, umjesto da skrene u Draškovićevu, jednostavno produljio po Branimirovoj, a ja sam se u strahu da nešto opet ne krene naopako i na raskršću kod Krešića, za svaki slučaj s prvim tramvajem vratio natrag na Kolodvor.

U drugom pokušaju uspjeh: tramvaj je sada ušao u Draškoviževu, ali me je zato opet zeznuo na raskršću kod kraja Zelenog vala - niti je stao gdje je nekad  stajao, niti je skrenuo prema Đamki, već je otišao ravno i stao odmah iza raskršča. Ovo je već moj kvart - do Đamke je manje od dvjesto metara!

Stanice “Sheraton”

Izlazim tridesetak metara iza ugla “Narodnog restorana” koji to više nije - na stanici piše “Stanica Sheraton”. Vidim da se i nova stanica na drugoj strani Draškovićeve prema bivšem kinu “Opatija”, poslije scena “Vidra”, a danas ne znam što, također zove “Stanica Sheraton”. U tom trenutku, u raskršće s druge strane Draškovićeve ulazi devetka koju sam uzaludno čekao na Glavnom kolodvoru i koja sada vozi kao desetka, skreće u Kneza Mislava kao prava desetka jer to nije devetka koja je nekada išla po Račkoga, i staje na novoj stanici točno preko puta “Narodnog restorana”, na mjestu gdje se hotel “Sheraton” iza ugla više i ne vidi – ali, i ta stanica se zove “Stanica Sheraton”.

“Sheraton” preko puta nudi standardnu sliku: “S” u lovorovom vijencu na crvenom švedskom mramoru, pred ulazom zastave i jedan u livreji, tu i tamo poneki dobro razvijeni dečko u modnom odijelu - vjerojatno dekster, zaštitar ili onaj iz filma s Whitney Huston - preko puta čekaju taksisti... standardna napuhana slika iza koje stoji mnogo manje nego iza meni drage “Esplanade” i intimnog “Palace”.

Baš je zgodno da se sve tri stanice zovu “Stanica Sheraton”! To je najjednostavnije i zvuči dobro, baš onako svjetski! Ipak, nešto tu grdo ne paše - lokalni vic je valjda u tome da je hotel “Sheraton” zadnja stvar na svijetu koja treba onima sa stanice “Sheraton”, kao što su i sve tri stanice “Sheraton” zadnja rupa na svirali onima iz hotela “Sheraton“! Teško bi bilo naći ime koje manje znači onima koji na tim stanicama čekaju, ulaze i izlaze izmoreni stiskanjem u tramvaju, svakodnevnim brigama i stvarima koje nose; zaista je teško naći ime prikladnije za dizanje adrenalina kada izađu na stanici i pogled im padne na sve te silne mercedese i bendžole sa šoferima, tjelohraniteljima i sličnima. Isto tako, oni iz “Sheratona” koje čeka auto, službena kola ili taksi, nemaju blage veze s čekanjem na stanici „Sheraton“, kupnjom i plaćanjem tramvajskih karata, višenjem u grozdovima na poluzatvorenim vratima, traženjem  najbliže štange, lovljenjem balansa u zavoju, jačanjem mišića pri promjeni brzine, grupnim slobodnim sastavima pri kočenju, guranjem i tiskanjem - kao niti s drugom svakodnevicom onih sa stanica “Sheraton”. Hotel “Sheraton” i stanica “Sheraton” – dva istoimena, a toliko različita svijeta! 

Situacija me podsjeća na ono što sam godinama i svaki puta primjećivao u trenutku prelaska  SFRJ-granice: vraćaš se iz Njemačke ili od bilo kuda s prave strane granice, muzika u autu do daske - Steve Winwood, Alan Price, Janis Joplin ili nešto slično, a onda dođe granica s  onim brkatim- “Zdravo druže!” To jednostavno nije išlo skupa: muzika ti ne paše kao prije, nešto je tu lažno, osjećao sam se nekako prevaren - kao da su Steve, Alan i Janis samnom došli u neki pogrešni svijet sivila. A sve to se je desilo na onih par metara do granične rampe gdje prestaje sloboda! Na odlasku je bio kontrapunkt istoga: pređeš granicu, veliš “Tek sada sve paše, nema više prevare!” – i navineš do daske! 

No, ovo dokono filozofiranje besposlenog promatrača poprima novu dimenziju kroz ocjenu istinitosti percepcija promatrača ispred “Narodnog restorana” koji to više nije: u smjeru hotela „Sheraton“ vidi sjaj koji objektivno ne postoji, u smjeru stanice „Sheraton“ vidi svakodnevno sivilo koje objektivno postoji, dok u smjeru najljepšeg trga u gradu ne vidi Đamku koja je objektivno na svojem mjestu. Dakle, sjaj hotela „Sheraton“ je virtuelna istina („vidiš ga, a nije tu!“), sivilo stanice „Sheraton“ realna istina („vidiš ga, i tu je!“), dok je Đamka transparentna („ne vidiš ju, a tu je!“). I to je točno ono što sam osjetio pri izlasku iz tramvaja: laž u sjaju hotela, zbilju na stanici i prisustvo Đamke u srcu ma gdje bio! 

Za desetak ljudi na stanici prekoputa, koji su na nogama ili naslonjeni na zid s taškama, vrećicama i cekerima nedaleko od bendžola i taksi-stanice konačno dočekali svoju devetku, bitno je samo to da je tramvaj konačno došao!

Taj ćošak mi se nikada nije sviđao! Veliki, tmurni prostor ograđen drvenim plotom – crna zemlja, prljave lokve, stari kamioni, par straćara i betonskih rampi... i tako decenijama! Nešto se tu i dešavalo, ali se je rijetko kada moglo nekoga vidjeti i najbolje je bilo uopće ne zalaziti unutra. Ne znam je li se na tom mjestu moglo izgraditi nešto pametnije od “Sheratona”, ali u svakom slučaju - taj ćošak mi se niti sada ne sviđa!

Od stanice Sheraton do Đamke je samo dvjesto metara, ali čekam tramvaj. Ne žuri mi se i veseli me da ću baš iz devetke izaći na stanici pred Studentskim domom i vidjeti sve kao na dlanu: cijeli trg s Đamkom i travnjacima oko nje, bazen s vodoskocima, platane, moj haustor i kuću... a kada pogledam prema Račkoga, vide se tornjevi Katedrale okruženi zagrebačkim krovovima ispod zagrebačkog plavog neba - kao na najljepšoj razglednici na ovome svijetu!

KINEZ I NARODNI RESTORAN

Na ćošku pred nekadašnjim "Narodnim restoranom” me dočekuje iznenađenje: vani pred restoranom - tamo gdje su decenijama stajali neki bezvezni stolovi s aluminijskim nogama, pokriveni još bezveznijim kockastim stolnjacima na kojima su bili poluspigani prljavi aluminijski ašenbeheri u metalnim farbama, dupla solenka s biberom, octom i uljem, te par praznih čaša za gem s crticom za dva-deci da te kelner ne prevari - sada su cerade, suncobrani i lijepo uređeni stolovi. Ulaz u restoran - tamo gdje smo nekada davno stajali u repu s košalnama i koji ti je decenijama nakon toga već na prvom koraku po svemu davao na znanje da je tu dugo bila  menza, a poslije nešto malo bolje za šljakere, studente i zalutale - sada je moderno uređen. Tu su mat stakla, mesing, zlatna slova, a unutra je sigurno isto raskošno uređeno: lijepi stolovi, diskretna rasvjeta i muzika, klima-uređaji, bahati šank i sve ostalo onako kako to danas mora biti.

Stišćem mesinganu kvaku - zatvoreno! Usred bijela dana još ne rade, ali i to je okay, jer tek sada vidim da na vratima i iznad restorana piše: Kineski restoran “Shangai”! Neka bude sto puta kineski, ali ja sam u zraku najednom osjetio čušpajz, i to kao da sam pao u veliki lonac pun čušpajza - opet vidim “Narodni restoran”, vidim tanjure s filekima, tripicama, kiselim zeljem, grahom... i sve oko mene, čak i “Sheraton”, odjednom miriši po čušpajzu. To je ono pravo, kakva “riža sim - riža tam”!  

I opet sam u blesavoj situaciji, kao divlji šaran među babuškama: kada mi netko veli “kod Shangaia”, ja ću znati i o čemu se radi i o čemu se radilo, a kada ja, koji ne mogu reći “kod Shangaia”, velim “kod bivšeg Narodnog restorana”, onda ću ispasti kao arhaični idiot - pa koga danas interesira ono “bivši”, pa još i “narodni”, a ionako nema pojma o čemu se radi?

Pa neka, takav sam - stari čudak koji to ne radi iz truca, nego još čak vjeruje da je u pravu!

Zato moram zagrebačke babuške naučiti pameti, jer ovo “bivši” ne vodi nikuda! Sve je polako bivše i sve više bivše: od bivšeg “Kuglia” do bivših “Grohara” i „Rukavine“, a niti bivšu „Otmjenost“ ne treba zaboraviti, a ako krene na još lošije, uskoro će biti i bivši Britanac, pa  možda čak i bivši Kaptol. Ili karikirano: Šipići imaju toliko love da bi, kad bi smjeli i htjeli, mogli kupiti i zagrebačku Katedralu, a ako će nekim vragom jednog dana smjeti i htjeti, pa kupe cijeli Kaptol i nazovu ga “Papiga” - ja ću babuškama i dalje govoriti “kod bivšeg Kaptola”, a ne “kod Papige”! 

I makar bio okružen cijelim jatom babuški koje znaju samo za “Papigu”, stalno ću govoriti isto, jer nisam rođen negdje u svemiru, nego baš tu, ispod Kaptola! A kod mladih babuški ću čak preći u ofenzivu - nema “bivšeg”! Njima ću reći “kod Narodnog restorana”, “kod Kuglia” i tako dugo pričati kako je to nekad bilo, dok ne počnu raditi kao i švicarske babuške, koje su već odavno po dućanima, kućama i ulicama napisale: “Kod Izvora; 1835”, “Kod Pluga; 1645”; “Kod Hoblića; 1813” - iako nitko živ nema blagog pojma kako je izgledao taj izvor, hoblić ili plug. I kad uspijem, babuške će jednoga dana sâme napisati “Kod Kuglia; 1835”, Britanac ne će nikada postati “bivši Britanski Trg”, a i iznad “Shangaia”, ili što god tamo došlo kad netko “Shangai” opet proda, zatvori ili promjeni ime, stajati će “kod Narodnog restorana; 1945”. 

Cerade i suncobrani pred bivšim “Narodnim restoranom” mi se ipak čine prešareni, i to je zato, jer na svakom metru piše “Stella Artois”. Opet nešto novo - možda je to postalo tradicionalno kinesko piće u Zagrebu!? Gazda je to k'o Bog metnuo radi onih prekoputa, iz “Sheratona”, jer misli da mu ne bi došli ako bi umjesto “Stella Artois” pisalo “Zagrebačka pivovara” ili “Ožujsko pivo”. Brzo je skopčao pa kopa kao i drugi u našem turizmu, da gastronomsku tragediju i ne spominjemo - ponudi ono strano, tako da stranci odmah vide kako o tome nemamo pojma, a umjesto domaćeg, ponudi ono “naše drugo” - tako da stranci i dalje misle da smo i mi bili pod Turcima i da smo na Balkanu.

Zato je u tom pogledu restoran kineskog naroda na mjestu bivšeg restorana hrvatskog naroda ipak korak naprijed - tu se sigurno neće desiti da ti ponude balkansko-turske  specijalitete, neće ti ponuditi ćevapčiće i ražnjiće, a kad pitaš “Pa dobro, imate li nešto drugo?”, čuješ “Imamo ćevapčiće bez ražnjića, a možete uzeti i ražnjiće bez ćevapčića”, a ti onda: “Pa čekajte, je li to cijeli izbor?”, pa čuješ “A, ne gospodine, imamo još miješano meso!”. I to je mat! Na kraju, tu negdje usred tvojeg dragog Zagreba kompletno izgubiš kompas i provokativno pitaš: “A plučica na kiselo?” i onda dođe odgovor “A šta je to? To si najbolje potražite u Sloveniji!” Znam da bi se netko kao Mladen Delić u takvoj situaciji opet bacio u predinfarktno stanje i zavikao iz petnih žila: “Pa ljudi, da li je to moguće?”. Je, moguće je - previše istinitih događaja kruži kao vic! I zato je dobro da je “Shangai” na mjestu “Narodnog restorana” - jer moglo se je i nešto strašno gore desiti! U svakom slučaju, danas ću otići negdje drugdje, jer još uvijek najviše volim jesti sa žlicom!

Inače, prvi Kinez u kvartu je bio zagrebčanin kojeg smo zvali “Kinez”. Iako mu je mama bila naše gore list, kao mali je iz genetski nepoznatih uzroka jako ličio na malog Kineza, a poslije, kada se je protegnuo do plafona i smršavio, jako je ličio na velikog Kineza, tako da mu je taj nadimak i ostao. Kao i svi mi, najčešće je visio u „Kafi“, kafiću “Astorija” na čošku Račkoga, i zato je “Shangai” bez cerade “Stella Artois” trebao doći tamo gdje je “Astoria” još uvijek sa ceradom “Ožujsko pivo”.

Kinez nije nikad bio u Kini, ali mi je ipak jednog dana - tada sam već svirao u “Koraljima” - donio predivni kineski zimski kaput, trifrtaljac, dlakavac, i to karo-kan s ogromnim tamno-zelenim i bijelim kvadratima. Poklonio mi ga je - veli da se takve stvari ne plaćaju - a ja sam ga zaboravio pitati gdje je to takav dućan, tako da i sâm ponekad tamo svratim, ako nije u Kini.

Kod Drage iz Lopašićeve je bilo drugačije, njemu se je sve moralo platiti. Imao je sve što smo trebali - ploče, trapki, kožne jakne, devize... Samo te pita “Što?”, “Koliko?” ili “Koji broj?” i tu je - kao iz šešira! Pravi profi - jedino žive kedere nije držao! Veliš mu da ti je vinterica premala, pa ako na lageru momentalno nije imao veću, čuješ da će slijedećeg tjedna skočiti do Stuttgarta i da će sve štimati. Izgleda da sam mu bio jako drag, jer mi je čak i on neke stvari poklonio! Htio sam svakako platiti, ali mi je rekao da ne brinem, jer on ionako još nikada nije nešto platio. Veli, čak i kada dobije manji broj, onda ne mijenja, već se fino vrati u dućan i stavi veći preko manjega. Tek poslije, kada sam kao mladić upoznao dečke iz Dubrave, shvatio sam da su Drago i neki drugi dečki iz kvarta zapravo bili amateri.

U Dubravi se je tada moglo dobiti zbiljam sve: od kineskih školjki do skupocjenog nakita i avionskog motora! Dođeš u neku rupu, kad tamo veste, šulje, kravate, odijela - prva francuska liga - sve lijepo i uredno poredano na štangama, kao u butiku! A ispod - fino poslagane taškice, cipelice i čizmice. To je bio rezultat moderne organizacije i pravog timskog rada: ekipe su vježbale, mirovale i onda “zuuum” – dvotjedna blic-turneja od Azurne obale do Pariza, i nakon toga sve u neku rupu u Dubravi. Na štangu - kao u butiku, a ispod fino poslagane taškice, cipelice i čizmice. Danas mi se čini da su jedino Trešnjevčani ispali staromodno-pošteni bedaci - kako se ne bi stalno međusobno makljali po Trešnjevci,  zabavu su proširili do centra grada. 

Inače, Kinez mi je rekao da je s Kinezima u Zagrebu danas potpuno drugačije i da je grad pun kineskih dućana s pravim Kinezima. Veli da je to logično i da je sve krenulo od biznisa sa cvikerima: neki Kinezi koji su bili na Velesajmu i švrljali po gradu, slučajno su vidjeli da “Panika” u Jurišićevoj i slični, po cijeni od 19.-; 39.-, 59.- i 79.- kuna prodaju cvikere koji Kinu napuštaju u sanducima uz cijenu od jedne kune po paru cvikera. Odmah su skužili da je Zagreb prava ludnica, pa su neki ostali, poženili se s našim curama i danas pričaju hrvatski bolje od novo-Hrvata. Kinez veli da je i to logično, jer strani jezik moraš dobro naučiti, da su  Kinezi marljiviji od Hrvata, a to moraju i biti jer na Sveticama nemreš na kineskom prodavati majice, hlače, pamuk, svilu i ostalo. Jeftino i dobro, “Made in China, Dubrava”.

Kad ga opet vidim, onda ću točno znati da li zagrebački Kinezi piju “Stella Artois” ili “Ožujsko pivo” umjesto “Tsingtao” i “Yanjing” - jer kada Kinez nešto veli, to je ziherica! Sve je kod njega ziherica, iako on nije pravi Kinez, on je ipak Kinez iz purgerskog  kvarta, dok su oni  drugi samo kineski zagrebčanci, dojdeki i dotepenci. Naš Kinez čak ne šljivi rižu - jasno i glasno veli da su mu, još od malih kineskih nogu, žganci, mlinčeki i tijesto puno bolji i tvrdi, da je s košalnom išao u „Narodni restoran“, još bi sigurno dodao čušpajz i kuhani grah sa šunkom!

Zato svima mora biti jasno kao dan da nam ne trebaju kineski restorani s rižom koju Kinezi pripremaju na stočetrdesetisedam načina, jerbo tijesto im raste nigdje, a dobiva se iz brašna  koje nemaju pa zato Kinezi sade rižu, a mi koji imamo umjesto njih otvaramo kineske restorane kako ne bi nudili naše žgance, mlinčeke i štrukle dok Kinezima fali čak i kukuruzno brašno pa si sanjaju tijesto iz krušne peći s nadjevom od oraha, sira ili maka, a preko puta „Sheratona“ nude jelovnik s onim kaj imaju i možeju à la „proljetna salata s rižom – ljuta riža u proljetnoj juhici – suha riža s prženom patkom – pržena riža s kineskim bambusom – desert kineski kompot "rizi-bez-bizi“ dok mi imamo, a bedaci ne ćemo preko puta „Sheratona“ sve redom metnuti na dnevni red od juhice, pogačice, arambašića, krvavice, čvaraka do kulena, pršuta i paškog sira na mjestu „Narodnog restorana“ i mirisa čušpajza iz košalni i zato “Dole riža – Sloboda mlincima, za Hrvatsku kuhinju sa Štruklom naprijed!” kako bi naši, ali ne moji, „Kinezi“ i oni koji se prave Kinezi, konačno shvatili da jedini pravi put završava u autohtonoj hrvatskoj kuhinji, a pravi Kinezi bu ionako shvatili da na putu do jelovnika u mojem kvartu trebaju prvo u osnovnu školu prelaskom na talijansku ili francusku kuhinju i to tako da se svaki deseti Kinez bez obzira na godine i spol iskrca na obali Velikog kanala s vilicom i nožem u ruci te sa ili bez štapića odmah pređe na francusku kuhinju i da se ne zaustavi do talijanske kuhinje kako bi onda francuzi i talijani k nama, kao izbjeglice, ravno u “Sheraton” a ako baš hoćeju nekaj od mog „Narodnog restorana“ onda fino košalnu u ruku pa u red za čušpajz bez štapića. 

Haugh!

POVRATAK

Habi i ja smo noćas prevalili dobar komad puta, skoro hiljadu kilometara. Nigdje nije bilo niti gužve niti čekanja - od Züricha, preko Milana, Venecije i Trsta do slovenske granice prošli smo kao kroz puter. I onda je počela zezancija! Možda zato jer Janez još uvijek nije shvatio da vlasnika lijepog hrvatskog pasoša, koji mu je Habi naivno pružio, mora tretirati kao susjeda iz „oduvijek-smo-dio-Europe“-zemlje; možda zato jer mu je ulazak u EU pošemerio poneku koordinatu, pa se u odnosu na nas, za koje valjda misli da smo s nekakvog „Istoka“,  neosnovano vidi u ulozi samozvanog čuvara EU-državnog pečata; možda nenamjerno, jer misli da tako i dalje mora biti, nastavlja u stilu onih „Zdravo druže“-brkatih koji su nam prije njega, ne samo na graničnim prijelazima, predugih decenija vadili mast... ili možda ipak samo zato jer smo dobre volje došli na mjesto koje kvari raspoloženje - ne znam!

„Zeleno svijetlo“ smo dobili nakon pola sata gombanja, ali smo nakon toga morali još pola sata pričekati na Habijev pasoš, jer se je Janez koji mu ga je trebao vratiti negdje izgubio. Kada je dobio pasoš, uvijek dobri i strpljivi Habi je samo rekao “Izvrsno, sad konačno možemo dalje”, a ja sam si mislio kako nas dvojica nismo bili iznimka već da se radilo o standardnom „tretmanu“, te da za to zapravo nije kriv Janez, već naša uvijek defanzivna politika koja se ne zna postaviti niti onda, ako netko iskazuje sklonost maltretiranju hrvatskih građana prilikom prelaska granice.

Šviceri bi to, da su na našem mjestu, brzo riješili: ako Slovenci namjerno zadržavaju i  zafrkavaju, onda se odmah primjenjuje pravilo reciprociteta! To bi izgledalo otprilike ovako: dođe talijanska registracija i ti fino veliš: “Dobar dan, lijepo da ste došli – u našoj zemlji ste dragi gost ... pa ako hoćete skrenuti na stranu, tamo vas čeka tanjurić domaće juhice!“. I  jasno - nema pasoša koji zahtijeva dugotrajnu kontrolu, nema skakanja oko auta, nema pregleda prtljage! A kada dođe Janez, s njim odmah na stranu i umjesto juhice počinje pregled  - od dokumenata i prtljage do homologizacije auta (jer auspuf nije... jer farovi nisu... jer u gepeku fali...). Reciprocitet! Svaka državna vlast može šikanirati strance, ali to da netko misli da je on sada “Europa”, a mi smo ne znam što - to je ipak trećerazredno!

No, s vremenom će ionako sve doći na svoje mjesto. A ja ću do tada Janezu davati plastičnu   iskaznicu kako bih izbjegao fleku istovjetnu onoj kakva mi je tom neprilikom uletila u švicarski pasoš - pa neka štambilj s grbom dežele metne gdje mu paše!

Kavana "Korzo" 

Kada smo došli u Zagreb, Habi me je ostavio na ćošku kod kavane “Korzo”. U gradu je takav krkljanac da mi je još sada krivo što je zbog mene ušao u sam centar košnice. Prije ću ja na ovim jadnim nogama stići do Đamke pješke preko Gornjeg grada, nego on s autom kroz centar do Petrove.

Prolazim pored kavane „Korzo“ i dok me nekaj oko srca štreca zbog otužnog residuuma nekad elitne zagrebačke kavane, negdje iz sjećanja mi naviru slike impozantnog interijera s kraja pedesetih. I par grupica lijepo zrihtanih starijih gospođa i bakica u priči na svojem redovnom tjednom sastanku uz čaj i kolačić. Dolazile su iz svih dijelova grada, uglavnom tramvajem do Frankopanske, pa zatim šetnja Ilicom do „Kuglija“ gdje se pogleda ili kupi neka knjiga, kuverta, papir ili tinta, i onda, točno na vrijeme, ravno preko puta u „Korzo“ na zagrebački „five o'clock tea“. Od četiri sata poslijepodne „Korzo“ je bio njihov, kao da je  svaka purgerska obitelj imala svoju bakicu u „Korzu“. No, kako je vrijeme prolazilo, uz stolove je bilo sve manje bakica i sve više praznih mjesta, da bi ona zadnja iz kružoka jednog dana, vjerojatno rezignirano konstatirala (kao na primjer Jagodina baka Božica koja je s devedeset još uvijek odlazila u „Korzo“):  „Od mojih više nema niti jedne“!

Za nas puno mlađe, „Kugli“ je bio jedina knjižara gdje su sve školske knjige i kojekakve sitnice mogle kupiti na jednom mjestu, a „Korzo“ nam je bio lokal koji se gledao samo izvana.

A nakon što su ga preuredili i napravili pizzeriu - čak niti izvana!  

Ilica 21 

Skrećem desno u Ilicu i kao svaki puta, zastajem ispred dućana s kožnom galanterijom na broju 21, gdje je moja mama nekada imala radnju s pletenom robom.

Radnja se je zvala “Otmjenost”. To je bio najbolji štrikeraj u gradu i uz to u samom centru grada, tako da je  radnja išla izvanredno – đemperi, šalovi, kape, rukavice, čarape, pa čak i haljine bili su na cijeni, pogotovo ako se je radilo o kvalitetnom ručnom radu i ako se je moglo naručiti po mjeri. Poslije, u vrijeme kada su se počele nositi najlon-čarape koje su na svakojake načine dolazile izvana, mama je uvela i popravak čarapa. Danas, kada se toliko stvari baca već pri prvom manjem kvaru, sigurno čudno zvuči da su se nekad i najlon čarape krpale.

U cijeloj radnji, za mene je najvažnija bila jedna ladica iza pulta u kojoj je bila crna drvena zdjelica za sitni novac. Svaki puta kada sam otvorio ladicu, zdjelica je bila puna novčića i kao da je jedva čekala da si uzmem barem za „jedan-dinar-jedna-kugla“-sladoled, slance ili za neki kolač u slastičarni odmah iza ugla u Gundulićevoj. Zato sam novčiće uzimao i po nekoliko puta za redom, a drvena zdjelica kao da je bila bez dna! Svaki put kad sam otvarao tu ladicu, osjećao sam se kao Aladin nakon što je rekao “Sezame, otvori se!”.

Radnja je mami oduzeta 1956.g., a ja i danas, u nekad crnoj a sada izblijediloj i još uvijek drvenoj zdjelici držim trzalice.

Uspinjača 

Na Gornji grad sam došao s uspinjačom. To je najkraći put iz Ilice do Gornjeg grada i zato je uspinjača uvijek bila važna, posebno za starije.

Kao klinac, uspinjačom sam svaki dan išao u špilšul kod Tante Hanne. Uspinjača je ujutro uvijek bila pretrpana, jer nas je svaki put bilo puno i previše. Unutra je bila halabuka, svi smo se gurali s taškicama i taškama, noseva nalijepljenih na staklo ili zabijenih u nečiji pupak, i svaki puta smo se ponovno bojali da ne pukne sajla i da se ovako prenatrpani ne otkotrljamo dole. Ponekad sam znao projuriti pored uspinjače - kada si mlad, stube možeš preletjeti i doći do Dverca pješke prije uspinjače koja ti je pobjegla pred nosom ili koja neće krenuti baš onda kada ti se najviše žuri, koja onda ide  strašno polagano, i za koju još trebaš platiti.

Sada se krug  polako zatvara - opet trebam uspinjaču. Još mi samo fale pelene i onda je gotovo - čovječji život počinje i završava u pelenama, bespomočno i na ležima. Jedina razlika je da bebe brbljaju, brzo uče i rastu, a starci sve više šute, sve brže zaboravljaju i polako se tope. Ulazim u pristajnu zgradu i lijevo u staklenoj krletki, kao i prije pedeset godina, sjedi ZET-ovac koji prodaje karte. Uspinjača je prazna, pa pitam za specijalnu vožnju - za dvadeset kuna kreće odmah.

Dok uspinjača polako dobiva na visini, promatram kako se postupno otvara panorama grada i  pokušavam si zamisliti kako je mogao izgledati tip koji je na dnevni red gradske uprave uspio dogurati prijedlog da se Uspinjača demontira, kako bi se mogli napraviti kafići, te da se na mjestu Gradske kavane napravi salon automobila. Vidim nešto brbljavo i masno u svijetlo-smeđem mongažu i s dugim bijelom šalom, i najednom mi postaje simpatična ona bezvezna Degenova “piš-me-vrit” kravata koja se je prije nekoliko godina uspješno suprotstavila takvom silovanju jezgre Grada. Razmišljam i o tome kako se više ne bojim pucanja sajle i da je to najvjerojatnije zbog toga, jerbo mi je polako pun kufer svega, te da to ne mora biti radi  godina, nego to ima neke veze s previše drugorazrednih na pozicijama gdje rade što hoće – evo čak su i za demontažu Uspinjače i Gradske pronašli neki interes.

  

Na Gornjem gradu je već na prvi pogled sve na svom mjestu. Uz Zrinjevac, Tuškanac, Šalatu, Maksimir i naravno uz moju Đamku i Krešić, ovo mi je najdraži dio grada. Gornji grad je uvijek bio tih i miran - baš za zaljubljene, a posebno za one stoički zaljubljene, koji satima sjede po klupama na Štrossmayerovom i zagrljeni šapću i guču dok promatraju gradske krovove. Oni konkretniji su pronalazili i bolja mjesta - skrivali su se po starim haustorima, imali svoje “tajne” prolaze koji su kroz dvorišta vodili iz jedne ulice u drugu, a za koje mnogi nisu znali - ili su se jednostavno spustili do Tuškanca i Dubravkinog puta. Tamo se je mnogo  komotnije moglo svašta raditi, pa bi svaka klupa i svaki panj mogli u nedogled pričati zanimljive priče. Posebno uzbudljivo je bilo u zadnjem redu ljetne pozornice - neki su po par večeri za redom gledali isti film, a da na kraju nisu znali o čemu se radilo.  

I sada je na klupi neki mladi par. On: „Moj problem nije gladost, već trbost!“; ona: “ Pa moraš nešta pojesti!”; on: “Danas nemam para. Otac će da mi dođe u subotu!”; ona: “A šta ti treba četrdêset?”. Vidi, vidi - “Dakavac” i “Štapalica”, i to baš tu, na klupi ispod Habernika! Predugo sam ja vani i očigledno sam zaboravio hrvatski, jer svaka treća riječ zagrebe uho - ali, bitno je da se oni razmeju! Znam da nisu jugofili, već oni naši pravi, veliki Hrvati koji su Hrvatsku  tako jako zadužili, da ih sada u Zagrebu tako jako mnogo ima - ali ipak mi je nekako krivo što nije točno dvanaest sati, pa da s Lotrščaka opali top. I to puno jače nego obično!

Nekad se je s ove iste klupe čulo nešto sasvim drugačije: 

ona: “Ma nemoj - kaj ne vidiš da su mi usta našminkana!”; 

on: “Vi'š kak' je ovdje lijepo!”, a ona: “Je, ali furt me kuštraš!”.

Špilšul Tante Hanne

Odlučujem se za kratku šetnju i na kraju stojim pred kućom u kojoj je pred više od pedeset godina bio moj špilšul - špilšul kod Tante Hanne. Izuzev promjena na kući, sve mi se čini isto i kao da pred sobom opet vidim Tante Hannu u tamno-sivom kompletu i bijeloj naštirkanoj bluzi, na glavi crni šešir s trakicom, a preko ruke taška sa zlatnom kopčom i velikom ručkom od bambusa. I kao da opet čujem “O mein lieber Augustin, Augustin, Augustin; o mein lieber Augustin, alles ist hin!” - jednu od pjesmica koje smo uvijek pjevali tako glasno, da su se naši tanki dječji glasići čuli čak i vani na cesti. “O mein lieber Augustin” u policijskoj državi punoj žbira, u vrijeme kad se “u ime naroda” i glava gubila.

No, nekim čudom, Tante Hanna i njen vrtić su i dalje funkcionirali kao i u godinama prije nego što se je narod dočepao vlasti, komunistička vlast naroda, Tito i partija i jednih i drugih, a Beograd svega skupa. Žbiri valjda nisu znali što da naprave s bakicom koja zapraf čak ne zna niti hrvatski, okuplja dječicu iz nekakvih dekadentnih obitelji, uči djecu pjevati, vjerojatno nekakve provokativne, ako ne i protunarodne pjesmice na njemačkom, te nakon svega toga svi skupa satima nešto traže po Tuškancu, gdje veliki narodni zaslužnici skromno žive u tuđim viletinama. Vjerojatno su zaključili da starica neće dugo i da je najbolje da ju još tih par godina puste na miru. Tako nas je ona i dalje pazila i kao da čak nije niti primijetila da joj je neki nadobudni aktivista velikim bijelim slovima “spontano” okrečio cijelu kuću sa “Smrt fašizmu - sloboda narodu!” i sličnim parolama koje vode u svijetlu proletersku budućnost, a koje su inače bile obvezni “ukras” i „privilegija“ kuća na trgovima i prometnim ulicama.

Sunce je i vrijeme je lijepo. Tante Hanna bi nas u takve dane odvela u Tuškanac. Najčešće smo se spustili po serpentinama iza prolaza kroz dvorište u Demetrovoj. U tom dvorištu je  jedne godine bio na drvenim skelama izložen ogromni kit koji je zalutao u Jadran, a završio na kamionu s prikolicom za Gornji grad. Onako majušni, cijelo ljeto smo prolazili pored njega,  gledali ga odozdo i čudili se ogromnim četkama koje je imao umjesto zubiju. U Tuškancu smo se šetali i igrali, a pošto su kod Tante Hanne bile i curice, ja sam se najviše volio igrati s Renatom Borić (Štrok) zato jer mi je bila susjeda iz kvarta, a ne zato jer je bila jako hercik i zgodna. Igrali smo se sa žirevima i kestenjima, smrdljivi Martin i hruštevi su nam vukli kutije šibica, a kada  smo se sjeli na tricikle ili pogurali drvene „Uzor“-romobile, onda nam nigdje nije bilo kraja! Ponekad se i padalo i najgore je bilo kad se na šoderu ostružu koljena.  

I danas sam uvjeren  da smo se mi tada puno bolje igrali od naše djece i unuka. Ma kakvi električni autići, helikoperi, roboti, video sim, iPod tam ... a za curice iz kvarta moraš prvo u FaceBook ... kakve Lego-kocke i kompjuteri, kad se čak i slova najbolje nauče ako se grah lijepi po papiru - i to s ljepilom koje smo pravili od brašna.

Špilšul Tante Hanne postojao je do sredine pedesetih godina i mislim da sam bio u njenoj zadnjoj grupi. S Tante Hannom i njenim špilšulom je i zadnji zagrebački špilšul postao dio nepovratne  prošlosti – i baš zato i pišem!

Kamenita vrata

Ispred Kamenitih vrata, s desne unutrašnje strane je prastara apoteka u čijem izlogu su uvijek stajale starinske šale za tucanje i miješanje lijekova kao i puno drugih apotekarskih  naprava. S lijeve strane je bio šuster koji je oduvijek bio jako star i tako zgrbljen, da je izgledalo kao da s nosom radi po kalupu. Tako je godinama radio i tako je valjda i otišao dragom Bogu gore.

Na mjesto starog šustera nije došao Mister-Minit koji nema kaj tražiti na Gornjem gradu, nego butik koji vodi supruga mojeg kompjuterskog prijatelja Gorana Rubića, a vis-à-vis je picerija s provjereno najgorim mini-pizzama na cijeloj Mliječnoj stazi. S druge, vanjske strane Kamenitih, na ćošku s Radićevom, postavljen je kip nekakvog viteza. Naprijed je pločica i sigurno piše o komu i čemu se radi, međutim ne želim niti prići niti pročitati – ove statue ionako nema u mojim sjećanjima. Valjda ju je netko izvukao na svijetlo dana samo zbog toga, kako bi gradski oci mogli odlučiti da baš taj vitez paše baš uz Doru Krupićevu i nigdje drugdje - pogotovo ne tamo gdje je nekad možda bio. Usprkos svemu, nije loše,  dapače - samo da još jednog ne pronađu!

  

Želim kupiti svjećice, ali to niti ovoga puta ne štima. Kada god naletim, časne sestre ili još nisu otvorile dućan ili su već zatvorile - pa kad baš i danas tako mora biti, samo ću se pomoliti. Nekad smo tu stalno “hodočastili” - kada smo nešto loše napravili, previše popili ili zgriješili, onda smo se sjetili da se negdje možemo i pomoliti kako bi nam Bog oprostio sve naše grijehe, pa bi na povratku svratili na Kamenita vrata, pomolili se i mirne savjesti otišli doma. Naročito nakon “Starih krovova” gdje se išlo na pravi čaj, na “kratki čaj” iliti rakiju i na kuhano vino s klinčekima i gdje smo imali štamtiš za kojim se je brbljalo i tračalo, dogovaralo kada i kuda u kino, prepričavalo “tko, s kim i što”, a oni zaljubljeni bi se i malo stiskali.

Prije se je uvijek molilo jednu molitvu koju si imao u glavi, “Oče naš”, “Anđelu čuvaru” ili nešto drugo. Ne znam kada sam zadnji puta pomolio “Oče naš”, jer mi to u odnosu na moju zbilju ništa ne znači - to je suhoparna molitva koja me samo označuje kao vjernika koji zna moliti. Postojali su i molitvenici s prigodnim molitvama ili se molilo tako da se molitva nekomu posvetila - na primjer ozdravljenju nekog tebi dragoga. Ako ti je do toga bilo jako stalo ili je bila neka frka, tada si zavjetovao i neku svoju žrtvu. Tako sam se je na primjer u svim proteklim godinama ukupno pet puta zarekao da neću jesti meso po jedan dan u tjednu, pa već puno ljudi misli da sam uvjereni vegetarijanac.

Danas je ta molitva više osobna i pretvorila se zapravo u dijalog o vlastitim problemima, jer prava molitva na Kamenitim vratima je samo osobna molitva: puno bolje od “Zdravo Marijo, milosti puna...” je direktno “Joj, Majko Božja s Kamenitih vrata, daj mi pomogni da to i to...” 

I što je čovjek stariji, dijalog s Majkom milosrđa je dulji, a prije nego odeš, ne smiješ zaboraviti Svetog Antuna koji te čeka uza zid desno i koji sve izgubljeno uvijek pronađe.

Ovoga puta sam se čak morao sjesti u klupicu, jer moj je dijalog zbiljam dobro potrajao, dok nisam došao do kraja. Nakon dugog sjedenja u klupici i nakon posebno dugog osobnog  razgovora s glavnim šefom gore, jedva sam se izvukao iz klupe. Noge su mi skroz utrnule i jako teško sam se podignuo - ali niz Radićevu će sve već biti puno lakše!

DALMOŠI S JELAČIĆ PLACA

Pozvao sam kelnericu i platio, ali ostajem za stolom još neko vrijeme. Petak je. Baš je dobro da sam prvo otišao na Kamenita vrata! Ostajem samo tri dana, do nedjelje, i ako se to odmah ne obavi, na kraju sve ispadne knap i uletiš u cajtnot. Savjest me je grizla svaki puta kad sam odlazio iz Zagreba, a da nisam otišao do Kamenitih vrata. Dođeš, zapališ svjećicu, izmoliš nešto i odeš zamišljen.

Lotrščak je opalio, vrijeme je za pokret. Prelazim preko trga i stojim u kratkom repu pred kioskom ispred “Dubrovnika”. Na stanici gužva, oko mene gužva, ovdje je uvijek bila gužva.

Na Trgaču je uvijek bilo puno ljudi: tu se je prolazilo, susretalo, čekalo, sastajalo, pričalo, kupovalo, trgovalo i švercalo - i zato je tu uvijek bila gužva. Gužve je nekad bilo čak i u podzemnom WC-u pred “Croatiom” - koji je na sreću zatvoren i izgleda zatrpan - ali ona prava gužva je uvijek bila baš na ovom mjestu, na ovoj tramvajskoj stanici! To je bila gužva u ritmu valova plime: ljudi čekaju na stanici, onda se pojavi devetka i stane pred knjižarom ispod Nebodera, tridesetak metara lijevo od prve gomilice; onda vozač otvori vrata, pa svi potrče na lijevo prema tramvaju, ali vozač zatvara vrata točno pred nosom onih koji su prvi stigli do ulaza; zatim tramvaj kreće i zaustavlja se tridesetak metara desno, pa svi jure na desno, ali vrata se za peh opet prerano zatvaraju, tramvaj kreće i gotovo - vrati se i čekaj! 

Ipak, apsolutni svjetski prvaci u pravljenju gužve na Trgaču bili su Dalmoši: satima su znali visiti u grozdovima pred Neboderom i “Dubrovnikom” (dok ih pred “Singerom” ispod „Merkantila“ nije bilo ni za lijek, jer su tamo bili Essekeri i ostali Slavonci).

Gustoća njihovih grozdova bila je veća od one u svemirskoj crnoj rupi, a pokušaj probijanja do sredine kako bi se ulovilo nešto od onog što pričaju o svom “Hajduku”, završavao je već na leđima vanjskog kruga koji je bio čvrst i nabijen kao beton. Čak su i po kiši cupkali u “kanađankama” i “šuškavcima” - neumorno i po svakom vremenu pričali su o svom “Hajduku”, a kada bi netko pred ponoć dotrčao sa zadnjim izdanjem “Sportskih” - oko njega je stvoren novi grozd. To su nezaboravne slike - cijela južna strana trga je bila njihova, a sve je počelo baš na ovom mjestu - i to u grozdovima! Ta veza je bila tako čvrsta, da se odonda zagrebački Dalmoši drže čvrsto skupa i kad ne cupkaju u grozdovima.

A onda, polako ali sigurno, prestajalo se cupkati, pa su se preselili u kavanu “Dubrovnik”, prvo dole, a poslije na prvi kat - i promijenili teme. Uz “Hajduk” se je počelo pričati o kreditima, autima, dobrim mjestima - ukratko o svemu onome što život u Zagrebu čini lakšim i ljepšim.  A purgeri, koji nikada nisu cupkali na špici, koji čak nisu niti navijači “Hajduka” i koji se ne guraju skupa u grozdovima, već radije vode pet parnica po svakom susjedu, pregradnom zidu i graničnom kolcu - počeli su jamrati kako na svakih deset direktora u Zagrebu dolazi po pet Dalmoša i dva Ličana, da su to sve “rivelinjosi”, “žmigavci” i režimski ljudi, te da su Dalmoši lijeni, da im se ne dela i da cugaju od malih nogu. Lansirali su i brdo viceva na račun Dalmoša - u koje neki zagrebački bedaci i dan-danas vjeruju!

Za uzvrat, Dalmoši su svoj direktorski prosjek poboljšali na osam u deset; iz manjih društvenih stanova su prešli u veće - one kadrovske i na boljim lokacijama; bilo ih je sve više  i na sve boljim mjestima, a i njihov “networking” je sve bolje radioI Na kraju - za razliku od mnogih koji žele što brže zaboraviti što su prije bili - oni su ostali isti: prije svega Dalmoši, pa onda Hajdukovci, a tek nakon toga partijci, direktori, rukovodioci, upravitelji, šefovi i sve ono što je purgere uzrujavalo. I makar to purgeri ne priznaju, a Dalmoši o tom i ne razmišljaju, činjenica je da su zagrebački Dalmoši već odavno postali pravi Zagrepčani - “Made in Zagreb, Dalmatia”. Daj to probaj s Hercegovcem - rodi se sa slikom Zagreba u ruci, provede deset godina u Zagrebu - i na kraju ništa!

Da nije bilo Dalmoša, danas niti sam Zagreb ne bi bio baš ovako lijep, i da njih nema, puno bi naših stvari palo u zaborav - i to baš ovdje, usred Zagreba. To se vidi i na primjeru iz muzike: kada smo konačno opet dobili našu Hrvatsku i preuzeli “Jugoton”, prvo što je direktor-purger napravio bilo je to da je “Jugoton” postao “Croatia Records”. Jasno i logično! Nakon toga, godinama se snima teška kuruza - i to gôra nego ikad! Forsirano se snima i gura sve što vuče na Balkan i na Čolićevu “Gori vatra!”, a melos, tekstovi, pjesme i pjevanje koje bi netko konačno i zauvijek morao izbaciti iz studija i etera, postaju “Croatia Records” uspješnice - što po novo-hrvatskom znači hit koji nije od Lepe Brene.

To je purger - od sve te pljugotine napravi “novi” balkanski brand, veže ga uz ime “Croatia Records” i još dobrovoljno robuje svoj onoj srce-drapateljnoj kuruzi koja se je u zadnjih tridesetak godina prosula s brdovitih dijelova Balkana. Na kraju, takvo njesra pošalješ i na Euroviziju, gdje će neki naš, ali ne moj, vlastitim glasom iskompleksirani dečko u odijelu dostojnom presvlake neke kištre od par kubika, u roku odmah uspjeti uvjeriti Europu da čak ne znamo pošteno obaviti niti bivši posao Lepe Brene i Zdravka Čolića. A neki naši i ne moji, će, onako usput, još opaliti maksimum od dvanaest hrvatskih bodova na konto Beograda - da slučajno ne bi bilo zabune kuda sve to spada! “Mnogo dobro otpevano, bre!”, fučkaj NATO bombardiranje - jedino kaj igra je zajednički domaći teren po Kaštelanovom „dođi prijatelju - mi smo na Balkanu“! Ipak, usprkos mojoj tikvi neshvatljivih i sramotnih hrvatskih dvanaest bodova, pokušaj da Beograd bude domaćin EU-songa za hrvatski sljedeći nastup nije uspio. Krivac je neka Ukrajinka koja je osvojila prvo mjesto usprkos hrvatskih bodova i za koju vele da ne voli pravoslavne pa Ruse, a neke druge navodno ne spominje!

Osobno odjednom muzički naivan, moj glas sam principijelno dao curi iz Albanije - iako joj doljnje lage baš nisu najbolje ležale, a i song je zapraf bio bez veze.. 

A što u isto vrijeme u “Croatia Records” radi Dalmoš koji nije direktor, Siniša iz “MI”-ovaca koji su nekad davno tako dobro svirali i to posebno vlastite, rijetko dobre kompozicije? Ruje i kopa po zaboravljenim arhivima, traži neke stare tonske zapise i, valjda zato što se zove Škarica, spašava svaku traku koja se još spasiti dade! Možda i zato, kako na kraju ne bi ispalo da neki Turci imaju više od nas materijala koji se dotikavlju Vali Hohnjec, Jasne Benedek, Ive Robića i drugih. Jerbo, izgleda da još samo Dalmoši znaju da je stara zagrebačka škola uvijek postojala - od Iva Paljetka, Drage Diklića do Karla Metikoša. Dobro mi je moj dida Vjeko nekad davno rekao da smo svi mi takvi nikakvi, da još jedino Dalmoši mogu spasiti Hrvatsku. “Croatia Records” i balkansku muzičku baštinu nije spominjao.

I zato me ne čudi razgovor s mojim Matom iz Travnika pa iz Švicarske pa iz Hrvatske, koji je nedavno kupio kuću u Sesvetama. Pita me: “Škoro pjeva na Velesajmu, hočeš li doći?”, a ja pitam: “A ko je taj Škoro?”, ljuti se: “Pa ti čak ne znaš ni za Severinu, otkuda si ti bogamu?”. “Iz Zagreba, a ona?” pitam ja, a Mate veli: “Ne znam, ali znam da joj je “Djevojka sa sela“ najveća uspješnica!”. Porno „uspješnicu“ i sex-video „djevojke sa sela“ nije spominjao.

Da, svašta mi to danas slušamo i pjevamo! Nekad su Dalmoši pjevali svoje, a mi naše, da bi danas mi pjevali tuđe kao da je naše, a Dalmoši opet svoje i spašavali naše! I to ti isto dođe jasno, nekako samo po sebi! A da smo to samo htjeli, naučili bi nas oni čak i ono što nama u ovim krajevima uopće ne leži: kako se drži zajedno - kao u čamcu, kako se vuče zajedno - kao mrežu, te kako se pjeva zajedno - onako lijepo, u klapi! U klapi bi sve lipo pivali, od one “Vre ptičeki spiju” pa do “Tamare”, a ne da u hrpi unisono soliramo: “Imal jesam sto jezer, pa mi ih je neko zel” ili “Mleka, putra, sira, vrhnja, jajca i krumpira – sve to ide v beli Zagreb-grad”. Zato ga sad i imaš kakav je, nafutran Škorom & Co - fučkaj purgersko solo pjevanje!

Osobno, Dalmoše ipak najviše volim kad su direktori u Dalmaciji i to mi nitko nemre zameriti. Kao Zagrepčane, pa makar bili i direktori, čovjek ih mora cijeniti iz barem tri razloga: zato što su baš zagrebački Dalmoši davno prije Amera otkrili “networking” i razvili ga do savršenstva baš u Zagrebu; zato što su purgerima uzaludno godinama davali besplatni primjer o tome kako se drži skupa i zato što su “MI”-ovci bili najbolji zagrebački band “Made in Zagreb, Dalmatia”.

Osim i povrh toga, primjerice: niti jedan tramvajko još nije uspio zeznuti nekog zagrebačkog Dalmoša tako da taj ostane visiti priklješten u grozdu na vratima tramvaja kao što se to baš sada desilo jednom mladom gosponu koji se s lijevom rukom, koju je gurnuo između nečijih nogu, očajnički drži za pregradnu štangu; lijeva noga je još uvijek na prvoj štengi, desna  noga vesla po zraku dok trzajima desne ruke grčevito pokušava rastvoriti harmoniku od vrata  kako bi se uvukao u tramvaj - čak je i glavu gurnuo u procijep među vratima kao novu probu za dokazano žilavi purgerski vrat.

I baš to je ono što mi purgeri nismo bili u stanju naučiti: zagrebački Dalmoši bi radi Dalmoša koji visi na vratima prevrnuli avion ili zaustavili brzi vlak, a kamoli ne tramvaj - a ovako, uz mnogobrojne glasne povike “Pomozite čovjeku!”, tramvaj s mladim gosponom koji još uvijek trza na vratima, odlazi i nestaje iza zavoja u Jurišićevoj.

“Otmjenost” – Ilica 21

Danas me mama nije odvela ravno u špilšul kod Tante Hanne, jerbo je nešto morala odnijeti u dućan. Otključala je i podignula rolo, otključala vrata i na pultu ostavila đempere koje je zapakirane u tankom bijelom papiru nosila preko ruke. Te đempere je sinoć donijela teta Olga  koja stanuje iznad Zvijezde i tamo štrika za mamu. Za mamu štrikaju i druge tete, ali one samo donesu stvari i odu, pa ih sve ne poznam. Ali, zato dobro znam tetu Šteficu i tetu Pepicu. One kod nas doma u djevojačkoj sobi krpaju najlon-čarape koje striček Vlado donosi  iz dućana u papirnatim vrećicama na kojima piše “Otmjenost”. Toga ima jako puno, tako da teta Štefica i teta Pepica cijeli dan zuje s mašinicama. One to rade strašno brzo, rastegnu čarapu, pregledaju pod lampicom, nategnu na kromiranu cijev s rupom u sredini, ulove očicu s kukicom na vrhu igle i “zzzz...” – mašinica zazuji kaj kod zubara Švare, diže i spaja očice i odmah je gotovo. Najlonke su onda tako dobro pokrpane, da se ništa ne vidi čak i onda kada je potrgan nat ili je očica otišla od koljena do pete. Maminim mušterijama se jako isplati popravljati čarape, jer to je puno jeftinije od novih talijanskih čarapa, dok se one domaće ne isplati niti kupiti, a kamoli krpati. Niti su dobre niti su lijepe, pa zato ženske s lijepim nogama kupuju talijanke od švercera, osim onih kojima je muž direktor pa im kupi čarape u Italiji za koju samo direktori imaju pasoš i smiju u Italiju, jer im je ovde  jako dobro pa ne bu zbrisali.  

Ja mislim da mama ima najljepši izlog i najljepši rolo u Zagrebu. Rolo ima metalnu mrežu s velikim okama, tako da se u izlogu sve vidi i onda kada je rolo spušten, strašno je čvrst i tako je lagan, da se sâm namota kada ga mama diže. Mamin izlog je pun vunenih đempera, vesti, šalova i rukavica koje stoje na staklenim stupovima i šajbama, a uvijek ima i slika sa zgodnim tetama koje se zadovoljno smiješe zato jer nose mamine kape i šalove. To se zove moda!

Mama radi i po narudžbi, tako da u duććanu ima puno žurnala u kojima se može izabrati sve za bebe, djecu i odrasle. Kada se nešto izabere, mama uzme mjeru, tete onda moraju brzo štrikati, a mušterija to podigne kada je gotovo. Mama onda dobije novce koji nam trebaju za život. U dućanu je uvijek gužva - mama ima cijeli dan puno posla i strašno puno radi. Veli da nam dobro ide, jerbo se zna da je to najbolji štrikeraj u Zagrebu, i da će raditi tako dugo, dok joj ne zemu dućan. Dućan joj još uvijek nisu zeli, iako su joj to već nekoliko puta prijetili. Dva puta je morala ići u Petrinjsku gdje su ju svaki puta gnjavili. Nije mi o tome htjela puno pričati, ali mi je rekla da nijedanput nije vidjela s kim razgovara, jer da su tipovi uvijek pred licem držali otvorene novine, a i noge su držali na stolu. Rekla je da će joj radnju uskoro uzeti kao i didi, jer im ona neće javljati što njene mušterije u dućanu pričaju, pa da dok ide – ide.

Kod dide su bili brži. Imao je dvije radnje s tekstilom, malu u Jurišićevoj i veliku u Bakačevoj, pa od njega znam kako to oni rade. Jednog jutra kada je dizao rolo u Bakačevoj, došao je žbir i rekao: “Ovo ste danas zadnji puta uradili, sada opet zatvorite i potpišite ovdje!”. Dida je spustio rolo i potpisao, a kada je svoj zlatni “Pelikan” htio spremiti u džep, žbir je rekao: “Tako to ne ide, baš mi se sviđa!”, uzeo mu filfeder iz ruke i pospremio u svoj džep. Dida veli da je taj žbir najobičniji šuft i da su svi oni impregnirani lopovlukom. Poslije je imao  problema s robom, a puno tekstila koji je bio u balama nije smio prodati, nego su mu i to otuđili. Kad didne bale završe u narodnim rukama onda se za to veli „konfiskacija“. U didinom dućanu je od tada državna radnja s tekstilom.

Dida je pisao žalbe koje su uvijek počinjale sa “Sadanjoj vlasti!” - veli da je to njih jako ljutilo, jer kao nisu oni samo „sadanji“, a oni su mu odgovarali s rješenjima koja su uvijek  završavala s “Presuda u ime naroda!” i “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”.

Od dide znam da su to floskule jer fašizam je mrtav, a narod će biti slobodan tek kad njih ne bu bilo. Veli da je jedino dobro to kaj ga nisu zaprli pa da kao striko Pero završi na Golom otoku. Nakon svega si je preko veze našel posel kod „Elke“ u Šubićevoj, al su ga odmah sterali, jer je pod pauzama držal govore. Dida sada stanuje u potkrovlju četverokatnice u Biankinijevoj 3, gdje su mu dozvolili da si napravi garsonjeru, jerbo je to prije njih bila njegova kuća. 
  

Jedan od đempera koje smo donijeli je završio u izlogu u koji se je mama uvukla na  koljenima i sada usput i malo uređuje. Nakon toga će me odvesti Tante Hanni, a vratiti će me ili nečija mama ili Tante Hanna. Kada se vratim, moja će taškica u kojoj imam gablec i voće biti prazna, i zato ću opet morati iz drvene zdjelice u maminoj ladici uzeti nešto novčića – malo za “Mlječnjak”, koji je odmah lijevo, i malo za slastičarnicu iza ugla u Gundulićevoj. Nakon toga ću se igrati ispred frizeraja “Geci” u dvorištu iza mamine radnje, tamo se uvijek nešto nađe. Na drugu stranu Ilice prema Kugliju ili Korzu, ne smijem prelaziti, jer to je za malu djecu postalo opasno - automobila ima sve više! U Ilici više čak niti oni u dućanu nisu sigurni, jer se kamioni zaletavaju u dućane. Tako je jedan kamion dojurio skroz gore iz Mesničke i pogodio cvjećarnicu u Ilici. Šofer ga je parkirao i otišao, a kamionu je pukla bremza pa je završio sto metara niže među cvijećem. Za mamu se ipak ne bojim, jerbo kamion iz Mesničke nemre strefiti njenu radnju.