STAROM VLAŠKOM DO JELAČIĆ PLACA

Stojim na ćošku Draškovićeve preko puta Šloserovih stuba, i još uvijek gledam prema ulazu iza kojeg se krije podrum "Zlatnih akorda"... prisjećam se Fume, vidim mu lice, kukasti nos - i prekidam prije onog tužnog dana; vidim Zlatka Pejakovića s pinklecom u Kafi, vjerujem da sam mu tada dao nadimak "Žlica", ali nisam siguran, jer odlazimo u ovaj podrum preko puta dečkima, čuti ga kako pjeva... gdje smo pocuclali sve što je bilo i što smo donijeli, spukali smo još i neki otrov od ruma, pa domaće šljivke i neke trave, pa požmikali flaše - i tko bi se ičega sjetio, promile nismo nikad mjerili. Ah da, još dok smo bili pri sebi, odmah je bilo jasno - Žlica ima tehniku, i super, ali možda malo previsoki glas - i poslije toga kmica.

Zagreb, Trg bana Jelačića oko 1962.g. (tada "Trg Republike")

Stara Vlaška 

Zagreb, Stara Vlaška 1920.g

Ulazim lijevo u Vlašku i već nakon dvadesetak metara zastajem - opet sjećanja, kao valovi plime koji istovremeno udaraju tu u kuću lijevo, i u kuću desno, pa se onda odbiju i zapjene u svim smjerovima.

"Domovci" su bili u ovoj kućerini lijevo, kroz haustor ih vidim u dvorištu koje moraš izbjegavati, jer možeš dobiti samo batina. Ratna siročad o kojima se brinula država... bilo je tada i gladnih i žednih i onih na hladnom, crveni su crkvi zeznuli sirotišta, pa niti to dugo nije išlo - ali danas!? Opet nekaj grdo ne štima! Košalne su opet u gradu, opet ima redova, opet ima gladnih, dok čak i crkva šuti kao da se za nečijim stolom dogovorno najela. Morat ću i sam stati u red, tamo u kvartu, u Branimirovoj, kako bih vidio i čuo tko sve i zašto tamo čeka.

Kada pomislim na "Domovce", odmah se sjetim Kresoje... taj zbiljam nije znao stati, ostao sam s grdim  modricama, i da nije bilo onoga u Tuškancu, gdje sam iscipelaren ostao na putu, na onom šoderu ispod kandelabra, pedesetak metara iznad ulaza na igralište Lokomotive, ovo Kresojino bi mi bile najveće batine koje sam pobrao u životu. Baš je bio cigan - ali ovi iz ovog dvorišta nisu drugačije znali, sve im je to došlo kao dio "prirodne selekcije" i priprema za život.

Kuće desno - i izlog, jedan od onih u kojima je krenula nova zagrebačka moda '60-tih, manekenke i sve što uz to ide; tu su krenuli oni koji su iz sedla izbacili krojače u dućanima "po mjeri" i još mnogo više onih istih, ali po stanovima, gdje se krojilo u fušu. Prvi je krenuo Hundić, koji je u stanu u Smičiklasovoj postavio temelje svemu što je slijedilo... svi smo mu išli, nova moda i design od gospona inžinjera koji kuži novu igru - pa uzme organizatora s telke, Jožu Đurika s Đamke, pa Joža počne štancati modne revije s Hundićevim modelima, za to treba manekenke ... a zna i može Joža još više, pa s Hundićevim  modelima dolazi do prve manekenske turneje... onda kreće "Miss Ovo" i "Miss Ono"... i manekenki odjednom puno, a pravila igre su bitna, pa one prve manekenke osnivaju "svoj ceh" ili kako se to već zove... i tko se sjeća Hundića - jer, cjelokupni business-paket je krenuo kao vlak na mlazni pogon!

A na ulazu pored izloga stanuje tihi Đuka koji samo hoda okolo, sve bilježi i snima - a onda izleti članak preko cijele naslovne strane. Pisao je za "Ritam", "Džubox", "Gong"... tko zna danas kako su se sve zvali!?! Započeli su i s glasanjem čitalaca za najbolji "VIS"...  a ispalo "glasanje čitalaca", i svi se prave ludi, jer navodno ne znaju da se u Zagrebu vodi ogorčena borba za sve ono ispod prvog mjesta. 

Đuka veli kak' tiraža naglo raste, urednici se čude i trljaju ruke - i još ne znaju da će tiraža odzujati nebu pod oblake!

To se vidlo i na Đamki: hoćeš kupiti "Ritam" u kiosku, a ženska veli "Rasprodano!". Pitaš "Kak' to, još nisam pofumal ni prvu cigaretu?", veli: "Onaj prije vas je kupio 50 komada!", pa se okreneš, vidiš ga tamo prema bazenu i odmah za njim - oh, ti zagrebački delfinčeki, svugdje ih se naže! 

Znači tak' to ide - izrežeš glasački kupon, zaokružiš svoj najomiljeniji, naj-naj bend, zalijepiš na poštansku kartišku i pošalješ na "Ritam", i to tako po sto puta - nek' se zna tko je naj, koga publikum obožava...  dok Đuka iz stare Vlaške dalje piše i usput komentira tablice! 

Da, zato stižem kita negdje kod bazena - to je onaj koji na bini cupka na mjestu, gleda jel' ga koja cura gleda i usput se drži za gitaru, pa velim: "Bok, dosta toga cuglaš, trebaš pomoć do sljedećeg kioska?"; veli "Ne, zašto?"; a ja: "Puno je toga za nositi, a poslije lijepi sam - smrdiš do neba po ljepilu!"; veli "Ma nije to što misliš..."; rekoh: "Niš ne mislim, znam!"; veli "Ma niste vi u pitanju!", velim: "Znam - za to ti fali bar pet hiljki glasova, nemreš to sam tak' poljepiti!" - i ode prema sljedećem kiosku, ima ih još puno u gradu! Kako ne bi bilo uvrijeđenih ili ljutih, evo velim: svi smo to radili, kaj ne!?   

I ne znam zakaj me to sada podsjeća na onaj dribljanac s dijasporskim glasovima - joj kak' oni "zna se!"   dobro kopaju! A listići koji ne pašu, poslije hrpimice provire iz kanti za smeđe. Pa se onda narod čudi: "Otkud u Rijeci?" - navikli se ljudi, pa je ono "u Rijeci" još jedino što čudi!

Vlaška - oko 1912.g.

Na raskršću s Palmotićevom prelazim zebru uz usputno razmišljanje o tomu koliko sam puta prošao kroz ovo raskršće. Ili s druge strane, pored zida prema "Ribičiji"? Hiljadu, pet hiljada puta?

Malo dalje, u Cesarčevoj desno, nad dućanom u kojem je bio urar Podbevšek, sada piše "Urar - zlatar 'Širok'".  Da, opet isto: Podbevšek, sin Henči, Zvijezda, dida ... predaleko idu ta moja sjećanja. 

Preko puta, iz zida desno od ulaza u vrt Gradskog podruma, strše mali izlozi "Kobasice i hotdogs", pizze "M.C.Picek" i "Kolači". Nije loše, "rame uz rame" - napredujemo u svim smjerovima.

Bakačeva 

Bakačeva -  1911.g.

Preko puta u Bakačevoj, na mjestu gdje je žbir didi čopio zlatni Pelikan nakon što je potpisao da je zadnji puta spustio rolo dućana s tekstilom, sada je "Naš dom". Što me podsjeća na didin dom, "garsonjeru" u potkrovlju četverokatnice u Biankinijevoj - zemu ti kuću, al' zboksaš hrpu papira kako bi barem imao krov nad glavom u potkrovlju, pa odmah tužiš "sadašnju vlast" za sve, od Pelikana do zadnje role tekstila plus nekaj drugo... a oni crveni - kojih danas navodno više nema dok gore ipak ih sve više ima trajno impregniranih k' vragu zvezdaši - poludjeli već na ono "sadanja". a ne "vječni bili!" kako misle, i na kraju ostaneš s hrpom “Presuda u ime naroda!”-papira i sretan zbog žive glave na ramenu.

Slijede "Dobro jutro" - i evo opet "Širok"! Širok izgleda baca mrežu na široko, pa nakon satova i zlata, širi plasman na suvenire i svjećice, te "sve za groblje" - i  ravno u "Gift Shop" u Bakačevoj! 

To je prava formula, svi bi trebali zahvatiti na široko: imaš sitotisak i rakljaš razglednice, a prijaviš sve živo, od sličica svih svetih i blaženih do najdeblje svijeće, i onda u "Daj kupi neki dar"-galeriji bez umjetničkog šunda, frkavaš naivcima naše naivce s uljem na staklu iz Dubrave, sto-kuna-po-kili, pa poklone i Agram-suvenire iz svih mora i s dna cijelog svijeta, opet "Made in Dubrava", sto-kuna-po-kili... 

Čisto sumnjam da dečki u Dubravi nemaju i "sve za groblje" - plus grobnica. 

Tu  je i kozmetika "Afrodita" - a kaj drugo kad' su sve naše ženske barem Afrodite. Pored toga, "Afrodita" mi zvuči puno bolje nego ono "Severina na video", a i Afroditina figurica bolje izgleda gola, onako sama.

"Optika i poliklinika" slijedi trend - optičari su sada "Poliklinike"!  Valjda se tako puno bolje vrte kineski "sto-baksi-po-sanduku" cvikeri, dok "Moj optičar", iz dvorišta u Ilici 10, i dalje puši - za Guinessa!

Usput čujem dio spike dvojice u prolazu: "Daj si upali svetla konačno! Nemreš ljude dofurati u paralitet da pronađu, proizvode i potroše!" Ne kužim kontekst, ali to mi daje ideju za pitanje nisam li ja možda uletio u "paralitet" gdje tražim štamtiš, umjesto da konačno upalim svjetla i odem... kuda? Kući ili doma?

Jelačić plac

Jelačić Plac -  1928.g.

Taman što sam napravio prvi korak na Jelačić placu, čujem istovremeno dvije stvari: s lijeve strane  ženski glas "Odi Šimpane, ljubim ti oko!”, na što u sebi šapćem "Mili Bože, daj mi neki znak da su to turisti!” jer ne želim niti pogledati u tom smjeru, a ispred mene muzika - peruanski duo u pončosima, koji usput prodaje svoje kazete.

Trg je super popločen i sve je glatko, na nogama se osjećam sigurno, ali ipak su me već dosta iznervirale - sljedeći potez je izabrati mjesto za malu pauzu. “Ban Caffe” sam apsolvirao jučer, u "Dubrovnik" mi se ne ide, dakle ili "Gradska" lijevo, ili "Mala kavana" desno.

"Gradska" je u Zagrebu oduvijek bila "ono pravo i jedinstveno", ali budući da tu nema nepoznanica, odlučujem se za "Malu", valjda isto gradsku kavanu, pa krećem u tom smjeru.

Da si u zemlji koja je sve dalje od onog "svoj na svome", najbolje se vidi po reklamama u Zagrebu, a na Jelačić placu te očekuje i detaljni pregled. Uvijek je tako bilo, dovoljno je kroz spuštene trepavice pogledati reklame i natpise na krovovima i pročeljima zgrada - i zamisliti da je to burzovni izvještaj sa stanjem hrvatskih akcija! 

Zato gledam pažljivo, jer odmah vidiš tko ima love, kako se zovu oni veliki igrači koji s hrpom hrvatskih žetona sjede za stolom na kojem se reže i dijeli hrvatski privredno-financijski kolač... vidiš i koga nema, a bio je za istim stolom - i sve ti je odmah jasno!

Prvo tražim neonske reklame koje su simbolizirale Trgač, na isti način kao reklama Coca-Cole londonski Picadilly Circus, i odmah zaključujem kako je to još jedna stvar koju smo propustili naučiti od Engleza:

nedostaju mi "Dalmatinka", "Bagat" šivaći stroj i nešto iz Sinja; "Publicitas" - "OZEHA" sa sovom ogromnih očiju koja na krovu maše krilima; onaj "Kemoboja"-ličilac koji stoji na krovu s kantom u ruci, dok s desnom rukom povlači četkom po zraku, a bome, nedostaje mi i onaj tako-lijepo-tamno-plavi neon s natpisom "NaMa". 

Da, NaMa - početkom prošlog stoljeća jedna od najvećih robnih kuća na jugu Europe (tada pod imenom   “Kästner”, kao onaj pisac - Emilov "tata"), povukla se s reklamom na krov u Ilici - valjda pred "Müller"-om, uz kojeg se stidljivo šlepa s krova skinuti "Varteks".

Tamo gdje je bio "Bagat", sada je “Hörschler”, “Kraš” je “Bonbonnière - Kraš”, umjesto "Apoteka", jer centralna apoteka je nestala, "Raiffeisen”-banka.

Koliko vidim, u prizemljima su preostali Gradska kavana, Zagrebačka banka, Kraš, Croatia Osiguranje, Singer i kavana Dubrovnik, po katovima, Klub književnika i komad Varteksa kod "Müller"-a, te na krovovima "Zagrebačka banka", "Pliva", "Croatia osiguranje" i "Končar", dakle, ipak su neki naši divovi preživjeli kulminaciju drpeža Velikih lopova, samo se pitam koliko su zaista ostali naši. 

Ostao je i "Singer" za kojeg ne znam kuda spada tako dugo nakon što je bio najveći i prvi - jer tko još kupuje singerice, a ni ono sa štaubićima nije bila "uspješnica" - ali me veseli zbog bakine šivaće mašine.

Novo je: na Neboderu “Malesia Airlines” i ispod hrvatska zastava(!), pa “Coca Cola sa “Search - open - drink - enjoy”; na krovovima “Ericsson”, “Samsung”, “Weichste”, “Olympus”, “Stanley Bet”, a na drugoj strani “Technics”, “Basler”, “Cosmopoliten Life” i “vidi, vidi - “Jutarnji List”.

Novo na fasadama ili u prizemlju: “Kraš” je “Bonbonnière - Kraš”,“Martimex - Beauty World”, pa "Paul Shark" i s ove strane robna kuća "Müller" - na hrvatskom kazano "ukupno niš' minus niš' jednako niš'!".

Niš' minus niš' jednako niš' - na mjestu za koje bi Talijani rekli centro di centro di Repubblica di Croazia - i dok gledam golubove svuda oko mene, ima ih mnogo kao i prije, shvaćam zašto su jutros vrapčići u krošnjama platana pred kućom neumorno i gromoglasno galamili: "Jedino golubovi nisu odletjeli ispod pulta, ispod pulta, ispod pulta!"  

Možda bih ipak trebao i danas kupiti "Jutarnji" - jedan od rariteta koji drže naše farbe na Jelačić placu!

Zagreb, Trg bana Jelačića - 1940.g.

"Müller" - preko Ljubljane u srce glavnog grada! 

Stojim pred robnom kućom "Müller" - i mislim si svoje!

"Müller" je niknuo prije četrdesetak godina kao frizeraj u okolici Ulma, njemačkog gradića manjeg od našeg Varaždina ili Siska. Slijedile su godine s onim "ide pa ne ide, pa zatvori, preseli i opet otvori"... da bi nakon dvadesetak godina, posao krenuo. 

   

Frizeraj proširen na drogeriju, pa onda uz to nešto čarapa i papira, a može i igračaka, polako se počeo širiti po njemačkim manjim gradovima... robna kućica po strani ili u višekatnici u starom dijelu grada - Mülleru je krenulo! 

U to vrijeme sam prvi puta bio u prodavaonici "Müller"-a: uska trokatnica u starogradskoj ulici, u Tiengenu na Rajni, gradiću od par hiljada stanovnika. 

Desetak godina kasnije došlo je do eksplozije - jer Mülleru je super krenulo! 

Dok su oni veliki gradili nove trgovačke centre u kojima su otvarali novo ili preselili ono manje i staro, "Müller" je krenuo na ono staro, u gradiće i na mjesta pogašenih satelita onih velikih, a iznimno u "mall" - jer ima mnogo onih koji vole pješke ili ne mogu s autom, ili za par sitnica radije prošeću do nekog u blizini, ili im jednostavno ne paše nadgradnja uobičajenih "shopping rituala" ako trebaš samo litru mlijeka.

(Čini mi se da je "Müller" iskoristio lokalni vakuum, odnosno "nišu" nastalu pljugom velikih u realizaciji globalizacijske krilatice "Misli globalno - djeluj lokalno": oni najveći su globalno postajali sve prisutniji, veći i sve više "multi", i pritom su rezali, selili i gasili ono lokalno; oni nacionalno veliki, u ovom kontekstu veliki trgovački lanci, gutali su, spajali i zatvarali one manje, sa šarmantnim prodavaonicama različitog - ali i konkurentskog asortimana, dok su one samo malo manje, direktne konkurente, jednostavno pokupovali - kako bi progutani ubrzo nestali na svim svojim glavnim i satelitskim lokacijama. 

To je išlo pod kapom i radi zajedničkih "sinergijskih" efekata koji će optimirati i dati nove impulse - a došlo je do rezanja za "core business" nepotrebnih funkcija, mjesta, lokacija... s rezultatom da su prilikom integracije, "in sourcinga" i sličnih naziva za gutanje, progutani nestali - "Long live the ShoppiMall!".

A kada se ljudi naviknu, onda stiže rampa - pa ne bumo se valjda besplatno parkirali, kad' se parkiranje u gradu plaća; poneki postotak digneš i na onome što je zapravo drugdje jeftinije... detalji, bitno je da su veliki, kao  COOP i Migros u Švicarskoj, a drugi drugdje, eliminirali gotovo sve manje i male.)

Nije dugo potrajalo, i "Müller" se pojavio i na nekoliko lokacija u Švicarskoj, da bi uskoro i tu došlo do naglog širenja, ali opet po malim gradovima ili trgovačkim centrima izvan grada - i ne u užem centru Züricha, Berna ili Basela, gdje ima mjesta samo za prvu i jaču drugu ligu.

U to vrijeme sam se zainteresirao za kuću "Müller", i taj interes je bio nešto detaljniji. 

(Bilo je to u vezi s plasmanom naočala za sunce tada najstarije švicarske tvornice naočala, koja je specijalnim naočalama za sunce snabdijevala i švicarsku vojsku...  i danas se sjećam vlasnika tvornice "Lunetta" koje u tom obliku danas više nema, kako mi kod "Müller"-a ukazuje na neke pojedinosti koje ja ne vidim - Edy je bio pravi majstor za šaljive demonstracije.)

Zato mi se čini da je formula "Müller" bila "Misli i djeluj lokalno - pa poštrikaj u globalno!". Logično, kaj ne!

Nije izostalo niti širenje prema jugoistoku Europe - i taj "boom" će trajati sve dok netko od velikih ne veli "basta", te kupi i proguta - jer drugačijeg scenarija nema. 

Gospodin Müller će tada, teži za milijarde, možda iz hobija ponovno pogledati u smjeru frizerskog salona - a tamo gdje sada stoji "Müller", doći će druga slova.

      

Danas, tu na Trgu bana Jelačića, gledam "Müller" u Wassertalovoj palači, na možda najatraktivnijoj lokaciji u centru glavnog grada! Ne ulazim, jer znam što ću vidjeti - sve je to dobro i ima svoje mjesto, "Müller"-u ide, i neka mu i dalje tako ide - ali grč u želucu mi opet javlja: “Alkasalzer molim!”. 

Koja je to pljuga, kako je netko od naših gore opet grdo popušio ili se nije zainteresirao - kao da se radilo u pomoćnom terenu kluba za šutanje iz treće lige, a ne lokaciji u centru grada!

Ne čudi ako gradski oci, naši gradonačelnicima slični gradonačelnici i njima slični koji se gore međusobno izmjenjuju, nemaju blage veze s idejama i djelom gradonačelnika Josipa Hoffmana i onih iza njega; možda su zaboravili kako je Wassertalova palača objekt pod zaštitom grada; možda ne znaju da je to djelo čovjeka koji je projektirao Katedralu i mirogojske arkade - ali morali su znati da u igri nije niti investicija niti dolazak kapitala; znali su da se radi o čistom ustupanju poslovnog prostora i predaji zgrade na elitnoj lokaciji u gradu u ruke direktora iz susjedne zemlje, koji je predstavnik slovenskog partnera-zastupnika firme Müller; znali su da grad nema ništa od toga izuzev radnih mjesta prodavačica jer sva dobit do zadnje lipe ide za Ljubljanu; morali su pokušati ocijeniti potrebu sklapanja ne-znam-komu-potrebnog ugovora i ako se baš "mora" - zašto ne direktno; morali su ocijeniti i faktor dobrote slovenskog partnera - pa ako to sve jesu, a nisu znali ono što su morali znati - svejedno, samo naivni će povjerovati kako su razlozi bili neki "interesi grada" u jedinom hrvatskom gradu koji se financira iz vlastitog budžeta! 

Beskrajna pušiona za one koji su uvjereni da je sklopljen bespotrebni UFO ugovor, kojim je "Müller", po prvi i vjerojatno zadnji put, ušao u samo srce jednog glavnog grada - i to baš u Zagreb, i preko Ljubljane. 

(A ako im nešto nije bilo jasno, mogli su upitati Borisa Sakača, bar on im je uvijek pri ruci, što to znači i na čemu se prije tridesetak godina lomilo zube na liniji IBM - poslovni partner u Sloveniji - pa "Intertrade" u Branimirovoj, u okviru vazalnog odnosa, gdje profit od višestruko većeg prometa od onoga slovenskog, ipak ide u Sloveniju, pa na kraju od svega imaš ukupno niš' minus niš' jednako niš'!)

     

Danas, tu na Trgu bana Jelačića, vidim lokalnog direktora - lokalnog predstavnika slovenskog poslovnog partnera firme "Müller", vidim Slovenca kako za Slovence planira ekspanziju mreže prema Splitu, Rijeci... u malom uredu u potkrovlju Wassertalove palače gdje kroz lukarnu vidiš Katedralu - dok mi grč u želucu opet javlja: “Alkasalzer molim!”. Koja je to pljuga, kako je netko od naših gore opet grdo popušio!

Ah, da - i kaj fali našoj NaMi, sunce mu žarko? Ima više, može i mora bolje - a ti nabiješ ruksak!

Dobro je dida rekao: "Ovakvi kakvi jesmo, samo nas još Dalmoši mogu spasiti!" 

I zato, tu pred "Müllerom", nekaj u meni viče: "Predajte konačno ovaj Grad zagrebačkim Dalmošima na upravljanje, jer oni cijene, čuvaju i ne među u bubanj ono što je naše - možda još neki ostatak spase! 

A ako to Dalmoši ne žele, jerbo im je pun kufer onoga što godinama vide - vratite nam naše dojdeke koji su od prvog dana kada su stigli na kolodvor Grada, znali i cijenili ono kuda su došli - jer i oni će raditi bolje od vas ovakvih kakvi jeste!"

I to nekaj u meni mi usput šapće: "A ti dragi moj, ti nisi čak ni dotepenec. U tvojem rodnom gradu možeš biti stranac, turista - možeš biti i gost ako baš hoćeš - ali, to ionako nikoga ne zanima!"

U “Maloj kavani”

Mala Kavana, 1934.g.

U “Maloj kavani” uz cappuchino ne stiže niti cuker niti šećer, niti konzumni bijeli šećer, u kristalu ili tako nešto slično, čak bih i ono nečije "sladkor" prepoznao - nego Lavazza! Iliti, kako još piše, Express yourself - kao da smo bez toga debili koji se ne znaju izraziti, hvala na komplimentu, "Mala kavano!". 

Lavazza i zucchero, jer i za kavu se ovdje, baš tu kod spomen-ploče Antunu Mihanoviću, pjesniku “Horvatske domovine”, veli "Jednu Lavazzu!" - to jednostavno ne ide. 

Ovdje mi čak ništa ne ostavljaju za sitna veselja s talijanskim u digičiji - ili se i tu radi o nekakvom novo-pjevanju u stilu "Lijepa mala kavanice, o junačka Lavazzina”? 

Gledam prema Trgaču i opet se vraćam u ono "nekada": nekada se tu furalo i parkiralo, parkirali smo na sredini trga, na trotoarima na sjevernoj strani i desno od Gradske kavane... tu smo nakon ponoći radili one zadnje runde prije spavanca - uletiš iz Petrinjske, Jurišićeve ili stare Vlaške, a rijetko iz dvosmjerne Praške jer te tamo u ponoć čeka kamion-cisterna priključen na hidrant, a oko njega šlauhovi poljevača ulica. I ako ne staneš, pa padne neka spika, ravno preko Trgača... izbjegavaš svježe polivene dijelove asfalta i onda najbolje u Ilicu, jer ti baš leži onaj "S" pred "Rukotvorinama"... i jer Meho odavno spava!

 

"Sada i tu" prekida ono "nekada": ženski glas, došla ženska do stola i pita smije li kod mene sjesti, očekujem li nekoga, jer da je sama i ne voli sama sjediti i piti kavu, a tako joj se pije; velim “Sjednite slobodno, sve je to u redu”. Simpatična ženska, nenametljivo i ugodno je pričala. Veli da je '54-to godište, nije gradsko dijete, tu je dugo, kćerka već dvadeset godina radi kod "Croatie" ... i dok govori, kao da iz nje zrači dobrota.

  

Gledam velike ruke i prema gore, sve je njegovano - na novcima joj ne fali... i onda smo počeli razgovarati o prosjacima. Veli: "Joj znate, ja svakom dam nešto, ali mi dođe tako grozno kad vidim mladog dečka kako stoji i prosi, pa ga pitam zašto prosiš tu, zar ne možeš raditi, a on veli da je bolestan, a čini mi se tako blijed i mršav, tko zna što ima!?" ... "A jedan je došao na vrata, pa je molio za jesti, ja mu napunim vrećicu s uljem, brašnom, šećerom, tijestom... on nije znao kako da mi se zahvali"; velim: *Čuo sam da pred Konzumima stoje i mole da im se bar nešto kupi!" - dok pritom mislim na djevojčicu jučer u Draškovićevoj; a ona: "Da, priđe ženska i hoće samo novce...onda znam da nije gladna!". 

Priča dalje, a ja si mislim kako je baš dobro da nisam otišao u Gradsku.

Kada sam htio platiti, velim: "Ja ću vas sa zadovoljstvom častiti za ovu kavicu”, jer sam mislio kako možda ipak nema za kavu, ali nije pristala - dala je deset kuna i veli: "Sitno sam sve u crkvi dala!".

Taj susret mi je osvježio dan, na Zapadu se to teško može desiti! Ne bi se tamo ženska samo tako sjela i započela razgovor - svatko sjedne za svoj stol i cica-mica, bez Lavazza.

Za susjednim stolom, ženski glas, ženska govori malo kroz nos - ne znam je li i to dio šarma novih: “Pa nije mu ništa navalila, jest da mu je malo ugurala, nije mu to bio neki šok!”; on: “Mora to drugačije!”; ona: ”Da, kao onomad!” Pomislih: "Daj odi Šimpane, ljubim ti oko - nadam se da su i ovi turisti!"

I tako, dok na Jelačić-placu pijuckam Express yourself con zucchero, promatram jednu žensku u vanila mongaču kako gleda u pod i praši dijagonalno preko trga: u lijevoj ruci plastična vrećica, oko vrata taška, srebrni štap u desnoj ruci skroz položen, maše s njim i samo praši naprijed - kao da ima propeler tamo gdje muški imaju guzu, svinuta je pod 45 stupnjeva - baš je pravi brzopokretni upitnik.

Pritom drhti k'o šiba na vjetru, ali fura, žuri - kao da je još cijeli jedan život pred njom... ili barem cijeli dan? Ili više nego i tebi i meni? Nestaje u Radićevoj.  

Koliko još ima hitnoga za obaviti u životu - i to baš u Radićevoj? Ili žuri na Kamenita?

Prašila je i odprašila gledajući u pod, dok od ljudi naokolo nitko i ne gleda, ili ne želi vidjeti ono što je bolje ne vidjeti, ili zapravo i nema što vidjeti! 

Okreneš glavu i nema je - postala je dio Zagreba koji više ne nalazim!

Dižem se, odlazim, a u prolazu čujem tekst: "Ovaj grâd su ljûdi!"!  Mislim: "Štimac - okay", ali ovo "grâd" i "ljûdi" nema s menom blage veze - i onda, kuda to ja spadam?

Jer čak niti na Jelačić placu nema više puno toga za "šarana-ljuskaša"!

Nostalgija?  

Nostalgija? Polako! 

Da, polako - bar kaj se mene dotikavlje! Zato sada jasno i glasno velim: sve što pišem nisu (purgerska) nostalgična sjećanja, već prije svega poruke na primjerima gdje smo popušili i gdje još uvijek pušimo - jer ja se i dalje borim kako toga ne bi bilo! I sigurno ne za purgerski "kaj" koji siguran stoji, već se na svoj način opirem i borim za sve ono što stoji uz, ispred, iza i prije svega - daleko iznad našeg zagrebačkog "kaj"! Puno je toga ugroženo i prevelika je cijena toga što je ugroženo - čak i za buduća pokoljenja

. 

I zbog toga štigam - kužite, kaj ne!

Dakle, ne bi smjelo biti zabune - moja nostalgija je u pozadini i odnosi se na ono što prihvaćam kao dio nepovratne prošlosti, kao što je i moje djetinjstvo. Nema tu povrata, ništa ne nudim i ništa od nikoga ne tražim - samo marljivo bilježim. Bilježim ono možda nevažno i neprimijećeno, bilježim ono za što mislim da mogu kvalitetno nadopuniti - i dajem svoj prilog koliko znam i mogu, svjestan toga da se sve mijenja.

I na kraju, onako sportski: 

Najveću nostalgiju kod svih pobudili bi natpisi po Zagrebu "Nekadašnje cijene => 50%" 

Da, čak niti na Jelačić placu nema više puno toga... hoću reći, ovdje nema baš ničega što bih kupio - Malaysia Airlines i ispod hrvatska zastava(!) - taman posla, Technics sam odavno izgustirao, Shark mi ionako kupuje supruga koja kod Müllera ne kupuje, Varteks je pod krovom Slovencev s "Müller"-om, Slovenac pod Ljubljanom, Ljubljana pod Ulmom, mi pod svima njima fino po redu kojim su se naredali... a za “Jutarnji”, raritet koji drži naše farbe na Jelačić placu, vrijedi kiosk u mojem kvartu kakav je danas!

Kužite, kaj ne!

Splavnica

Splavnica, 1903.g.

Gledam drvene klupice u tri nivoa sa cvijećem, i skoro mi izleti "Ah!", jer vidim bijele gumbeke, ali u tom trenutku čujem prodavačicu kako veli onom iza nje: “Kontrolja je prošla!”

Htio sam ih kupiti - alji zgubilj sam volju za gumbeke, pa danas ne doljaze u obzir.

Na ćošku Splavnice gledam u natpis “Raiffeisen”-banke. Od prvih dana mojih sjećanja, tu je bila  Centralna apoteka. Ona centralna, Gradska - za cijeli grad je uvijek bila tu. Čak i noću, pa ako ti nešto hitno zatreba, usred noći pozvoniš na crveno zvonce, unutra u jednoj osobi i apotekarka i blagajnica - i sve što trebaš dobiješ! Vrag ti ga zna kam' je Centralna nestala - ali negdje u centar mora opet doći!

Prisjećam se jednog čekanca u gužvi od tri reda ispred tri od desetak šaltera, red je čak bio i pred blagajnom; vidim kako Dado i ja konačno dolazimo na red i kako Dado šapće kroz otvor na staklu: “Molim vas uloške!”. I čujem apotekarku koja nakon toga glasno pita: “Kakve uloške želite?”. Bilo nam je jako neugodno, činilo nam se da sva četiri reda gledaju samo u nas.

 

Dado se je malo zacrvenio i normalnim glasom odgovorio: “ženske uloške, gospođo!”. Sada nam se više nije činilo - sva tri reda su gledala u nas, čak su se i oni u redu kod blagajne okrenuli prema nama! Apotekarka onda: “Mislila sam na veličinu!”; Dado: “A kakvih ima?”; apotekarka: “Malih, srednjih i velikih.”; Dado: “Hoćete li mi onda molim vas objasniti razliku?” - i to je bio mat, a oko nas kihotanje! 

Sada se apotekarka zacrvenila, i dok je zbunjena šutjela, Dado je razriješio situaciju u stilu presijecanja Gordijskog čvora: “Dajte mi one vel'ke, ti bar ne buju sam tak' ispali!”.

*****

Sjećanja:

Meho -  Respekt bez straha! 

Meho 1968.g.

O Mehi je mnogo pisano - ali, u suštini je malo napisano!

Mnogo je toga pisano - od spontanih kratkih sjećanja objavljenih u komentarima uz novinske članke i po internet forumima, do sjećanja onih pravih, profesionalnih purgera od kojih poneki, od vlastite i tuđe nostalgije, onako usput, i malo bolje žive. Da, Nostalgija - pa sve ispadne i lijepo i dobro i korisno! 

O Mehi se nije znalo reći mnogo više od "Bio je naš prvi policajac - plesač na zebri!"; "Stajao je na okruglom drvenom postolju... poduzeća su za Novu godinu najviše njemu poklanjala darove!", te jedan, bolji opis: "Njegova je zviždaljka bila tako glasna da su gradski golubovi prhali na sve strane, a on ju je neprestance držao u ustima, sav crven u licu od puhanja" - i to je otprilike sve!

 

(U nekoliko novinskih članaka je opisu darova posvećena veća pažnja nego Mehi, pa su precizno nabrajani "Kraš"-paketi, flaše šampanjca i vina koji je dobio "Meho - najomiljeniji prometnik u gradu.").

 

Nitko ga nije opisao, a vjerojatno niti sagledao kao policajca u vremenu koje i kakvo je bilo, nitko ga nije doživio kao čovjeka onakvim kakav je bio... o tome je premalo napisano - i zato ovo Sjećanje o Mehi!

Bio je Ličnost - i to glasna ličnost s jakim muškim "niš' po tiho!" glasom: "Kaj ti tamo čekaš - vozi, vozi!" 

 

Znao je što hoće i to se vidjelo u svakoj situaciji, bio je za pravicu ("jer pravda znači red!"), pa je to radio na svoj - drugačiji način!

Bio je dobar čovjek, ali odlučan - uvijek smo znali da će sve završiti po redu i zakonu, iako istovremeno nismo znali kako, jer do samog kraja nikada nisi znao šali li se ili misli ozbiljno.

Više se pravio strog, nego što je to zaista bio, ali je pritom bio čvrst - tako da smo ga se bojali, a  istovremeno nam je bio simpatičan.

Nije volio "njakanje" - ono "Joj, pa nemojte...!" ili "Ja nisam kriv...!", pa onda "malo-sim, malo-tam".

Bio je za nas "strah i trepet", ali u onom pozitivnom smislu.

Imao je dobar rječnik - ali ne znam što bih točno rekao za jezičnu varijantu kojom je govorio, a da mi zbog toga ne udijeli lekciju neki štovani jezikoslovac ili neki samo-pametnjaković ili što je najgore, netko od onih koji su sami sebe prozvali i sada sebe same umilno nazivaju "Mi zagrepčanci", kako ne bi bili dotepenci! Pa zato opisno: bio je to onaj "normalni i svakodnevni  građanski hrvatski kakav se u to vrijeme govorio u Zagrebu, obogaćen dodacima koji su bili bliži zagorskom nego bilo čemu drugom".

(S hrvatskim koji se danas čuje u bližoj i daljoj okolici "Mehine zebre" na Jelačić placu, dakle s hrvatskim u onoj njegovoj najčišćoj hercegovačko-posavskoj varijanti obogaćenoj elementima književnog jezika stoljećima njegovanog na potezu između Viteza i Travnika, Meho nije imao blage veze.)  

Nije bio visok - jedva 176, izgledao je "ne vitko", ali u stvari  je bio jako nabit i snažan. I nije imao brkove.

(Ovo je za one koji su možda negdje pročitali: "oko dva metra visine" i "Imal je crne brčine".)   

Krasio ga je široki osmijeh s često crvenim jagodicama i diskretno pocrvenjelim nosom - jer uvijek se vrlo brzo zajapurio... možda i zbog visokog tlaka - i da na glavi nije imao onu "murja-kapu", oni neupućeni  su mogli pomisliti kako mu krvnim žilicama teže kutjevački Pinot. 

Kada je imao slobodno, dakle nakon posla, na putu kući ili tek kod kuće, znao je malo popiti - i onda bi se ponekad, samo ponekad, dobro čulo koliko može biti glasan u svojem malom, prilično tamnom stanu, jer je imao prozore samo na jednu stranu, lijevo u prizemlju dvorišta u samom centru grada.

"Meho je imao dvoje djece, sina i kćerku, ali Mehinu djecu se uz njega nije moglo vidjeti, jer je vlastitom odlukom živio bez njih! Isto se odnosi na njihovu majku i kasnije dvije unuke.

Iako je to jedna tužna priča, i danas mislim: možda, možda ipak i možda baš zbog toga - Meho je bio policajac koji je bio dobar prema tuđoj djeci i mladima."

Bio je jako popularan, i to ne samo zbog toga što je radio kao prometnik, već i kao policajac. 

Angažirao se oko mladih, i kada god je bila neka frka, prvo pitanje je bilo: "Jel' Meho bio tamo?"

 

Jer Meho je bio policajac koji tretira mlade na način potpuno drugačiji od načina onih uglavnom ne-naših, "pendrek i pištolj"-brkatih s onim "Dokumenta druže!" 

Meho je bio pošten čovjek, i takav je bio njegov odnos prema svima i svemu.

Zbog svega toga, pred Mehom smo imali respekt - onaj pravi Respekt, bez straha!

Nikada ga se nije moglo vidjeti bez uniforme - kao da je čak i spavao u uniformi, a po ljeti - hlače, ona tamna košulja čudne plave boje i kapa. Tu kapu je znao skidati kako bi ohladio tjeme i obrisao znojno čelo - ali nikada na zebri, to je radio na rubu pločnika.

Kod Mehe je čak i skidanje policijske kape bio 'show', uvijek je radio 'show', bez toga kod njega nije išlo!

Nije se znao normalno okrenuti, ispružiti ruke - sve je bilo "malo švung, sitni međukorak pa swing i okret"! 

I zaista, "show" je ono prvo, ali ne i jedino, po čemu bismo ga morali pamtiti: "plesao" je na cesti i bio je prvi "prometnik - plesač" na zebri i raskršću!

Da, o Mehi je mnogo pisano i bio je poznat u cijelom gradu - riječ "Meho" je bila je pojam za moju i vjerojatno za još nekoliko generacija. 

Zato na ovom mjestu spominjem i one "lokalno"-poznate, koji su isto tako bili generacijski "pojam":

Šantak: Čuvar na Šalati - ulaz u stadion i na bazene, posebno veliki bazen.

Visok, smeđ i mršav, šlampavo stegnute hlače, obično je bio u košulji kratkih rukava. 

Bio je pravi "Žbir", i to od onih koji svoj posao obavljaju s posebnim zadovoljstvom - bojali smo ga se kao vraga. Po cijeli dan je bio na Šalati - ništa mu nije promaklo, naročito rupice na kabinama.

Krapf: glavni čuvar na "Ribnjaku", poslije čuvar u Tuškancu - ulaz na igralište Lokomotive. 

Visok, svijetlo-smeđa prosijeda kosa, blijedo hrapavo lice, izraziti nos, uredno i jednostavno obučen, često u sivi vuneni, naprijed otvoreni prslučić i svijetlu košulju kratkih rukava.   

Bio je "sveprisutan", od nekuda se stvori kada ga najmanje očekuješ, bio je problem, ali ga se nismo  bojali jer je bio dobar čovjek (osim ako ga netko razjari, kada odmah grabi neku letvu). 

Radio je svoj posao, i ništa mu nismo zamjeravali. U mojem sjećanju ostaje s četiri zvjezdice. 

"Kuka": Čuvar parka na Krešiću (i bazena, danas pješčanik), te bazena-fontane na Đamki.

Zelena „lovačka" uniforma s isto takovom kapom, bez lijeve šake umjesto koje je imao kuku.

Posebno ga je zapamtila "plivačko-ronilačka" ekipa Danka "Pište" iz kvarta Vojnovićeva-Stančićeva, od kojih je većina naučila plivati u bazenu-fontani na Đamki - kako bi mogli izroniti sitniš koji su ljudi počeli bacati  u fontanu (po ugledu na talijanske fontane). 

"Kuka" bi se naglo pojavio sa svojom kukom i sa šibom u desnoj ruci - i onda nije dao van i maltretirao je one u bazenu, sve dok nisu doslovce poplavili od zime u fest mrzloj vodi (oko 11°C). 

Priča Pišta da su ih u pravilu spašavali „veliki dečki“ koji bi doslovno otjerali "Kuku" - i još uvijek se ljuti  što su pritom bili tretirani kao „dečki iz drugog kvarta“ - jer je onda takva usluga na Đamki naplaćivana. 

"Luđak":  Lovočuvar i kontrolor ribičkih dozvola na šljunčarama u Rakitju.

Visok, smeđ, rahitični tip, dolazio je iz Samobora na mopedu, gubio je živce na najmanju sitnicu i znali smo da je malo čvrknut. Pričalo se da zna zapucati - nismo u to vjerovali sve dok nije zapucao po nama.

(Spomenuti su samo oni "službeni" - dok je u pogledu onih drugih, Zagreb, kao i svaki drugi grad, imao svojih "likova", bilo poznatih, bilo dragih bilo interesantnih bilo sve to skupa - ili samo egzota, primjerice: 

NN, prvi "DJ" koji je s prijenosnim gramofončekom obilazio zagrebačke orgoše gdje je bila čaga; Pitula i Bačv(ic)a na Šalati; "Kinez" iz Kafe, kojeg je "naslijedio" onaj iz "Jumferice" - " Đampfa" i koji je u kineskoj uniformi držao govore - "Mao", malo se zdebljal, al' još uvijek ga ima  ... itd.)

OTIŠLA JE SRETNA NA KONCERT

Veljača 1982: Nepažnjom organizatora koncerta Riblje čorbe i neobuzdane publike jedno mlado srce je prestalo kucati. Pravi krivci nisu i čini se neće biti imenovani. Na žalost, ostaje samo opomena... Mala zelena kuća u Dobrilinoj šest. U njoj tuga. Roditelji Matilda i Vlado, djeca Vesna i Željko, baka, rođaci i prijatelji opraštaju se zauvijek od četrnaestogodišnje Željke Marjanović, učenice osmog razreda OŠ August Šenoa. Do jučer je bila tu. Visoka, plava, živahna. Sada je više nema. U gužvi pred Dvoranom sportova Željkino srce je puklo.

Otišla je sretna

Sjedimo u njenoj sobi. Oko nas knjige, ploče, gramofon, kutije od cigareta te bezalkoholna pića. Majka priča:

"Toliko je bila sretna prije odlaska na koncert. Išla je po kući i mahala kartom. Još u četvrtak dobila je karte za sebe i brata blizanca, Željka, od prijatelja iz razreda. Bio je to njegov rođendanski dar. Častio je svoje prijatelje iz razreda. Ranije je bila samo jednom na koncertu, čini mi se Bijelog dugmeta... 

Bila je vrlo dobar đak, bolji od brata.

"Iako su blizanci, nisu sličili jedno drugom. Išli su u isti razred, ali nisu sjedili u istoj klupi. Ona je bila vrlo dobra, on nešto lošiji. Tako je s dečkima. Zajedno su sakupljali sve ove stvari, slušali muziku. Glumila je već godinu dana u Kazalištu mladih. Bila je vesela, puna života.

Kada su i s kim otišli na koncert?

Otišli su zajedno oko 19 sati. Tamo su se sreli s vršnjacima iz škole. Negdje oko 10 do devet uvečer Željko se vratio kući. Kaže nije mogao ući, bila je velika gužva. Kako Željka nije dolazila čitave noći, ja sam je otišla tražiti. Vlado je bio u bolnici na liječenju. Išla sam u SUP ovdje na Trešnjevku.

Tamo su mi rekli da njih dosta poslije koncerta neće doći kući, da se ne sekiram i da pričekam jutro. Onda sam otišla u Vinogradsku bolnicu. Ništa. U Džadžićevoj su mi rekli "dođite, da vidite". Bilo je pola osam. Utorak ujutro. Prepoznala sam moju Željku po stvarima.

Istraga je u tijeku

Znate li tko je kriv za smrt?

O krivcima ne razmišljamo, odgovara nam otac Vlado. Djeteta nema. Ostaje nam samo tuga i opomena. Moja djeca, Željko i starija Vesna, neće više nikada ići na takve manifestacije. Roditeljima i omladini ovo je tužno upozorenje da paze što rade, da ne puštaju svoju djecu tek tako na koncerte.

U Okružnom sudu Zagreb od Jovice Martinovića, Šefa istražne službe, saznajemo da je javno tužiteljstvo izdalo zahtjev za sprovođenje hitne istrage protiv nepoznatih odgovornih osoba povodom smrti Željke Marjanović. Suca Martinovića pitamo i po kojoj osnovi se vodi istraga. On odgovara:

"Nalaz liječnika je potvrdio smrt Željke Marjanović, nastalu uslijed rupture (prskanja) srca prouzrokovanog snažnim vanjskim pritiskom. Nisu točni izvještaji iz novina da je djevojčica izgažena. Po nalazu na njoj nema otisaka gaženja niti prijeloma.

Tužiteljstvo će podići tužbu protiv nepoznatih lica zbog krivičnog djela protiv opće sigurnosti i ugrožavanja ljudi i imovine iz Krivičnog zakona SR Hrvatske član 162, stav dva i člana 153, stavovi jedan, dva i tri. Slučaj će biti povjeren nekom od naših sudaca. Istraga je u tijeku."

Na konferenciji za novinare Josip Šliber, sekretar Gradskog SUP-a, rekao je da uzroci ove nesreće leže u propustima organizacije koncerta. Prodano je mnogo više karata od najavljenih devet tisuća, tako da se na koncertu okupilo između 18 i 20.000 gledatelja. Većina njih je ostala ispred vrata, jer su ušli gledatelji s falsificiranim kartama, kao i oni bez karata.

Poslije uvjeravanja policije oštećeni gledatelji vratili su se kućama s neiskorištenim kartama. Nije bilo zbog toga ozbiljnijeg kršenja javnog reda i mira, a to znači da nije bilo ni razloga da policija intervenira niti da se zove naknadno pojačanje.

Nesreća se dogodila u trenutku kada je masa gledatelja krenula uz betonsku stazu prema ulaznim vratima. U gužvi Željka Marjanović je pala na betonsku stazu. Tu su je primijetila dva mladića koja su je izvukla iz gužve i pružila prvu pomoć. U međuvremenu liječnici Hitne pomoći su se pokušavali probiti do djevojčice. Uspjeli su. Na putu prema bolnici Željka je izdahnula.

Nepoznati krivac

Anton Vrdoljak je direktor Doma sportova. Poslije ovog događaja i napisa u novinama u kome se tretira kao "nepoznato odgovorno lice" prozvan je na odgovornost. Posjetili smo ga.

"Odmah vam mogu reći ono što sam već izjavio. Organizatori nastupa Riblje čorbe u Zagrebu bili su Koncertna direkcija i Dvorana sportova. Koncert je uredno prijavljen. Evo, imamo sve papire i zapisnike.

Najavili smo veliku posjetu i prodaju oko deset tisuća karata. Prodali smo zapravo 10.550. Vidite, dva puta smo tražili osiguranje od Službe javne sigurnosti na vanjskim dijelovima dvorane. Mi smo unutra udvostručili broj redara. Bilo ih je ukupno četrdeset i jedan. Učinili smo sve što smo mogli.

Ipak, jedna djevojčica je mrtva, petnaest gledatelja je povrijeđeno. Jedan teže, bocom u glavu.

Sva pisanja i govorenja o ovom slučaju zasnivaju se sada na pretpostavkama, a ne na činjenicama. Mi smo odgovorni za red u dvorani. Apsolutni red je bio, čak i kod prekida. Bilo je dvoje povrijeđenih, ne petnaest.

Tvrdi se da ste prodali više karata i da je bio otvoren samo jedan ulaz, sat vremena prije početka.

To su priče. Možda je bilo falsifikata, čega inače ima redovno. Ponavljam, prodali smo 10.550 karata. Bilo je otvoreno šest ulaza. Kasnije su neki zatvoreni zbog velikog pritiska publike izvana. Vrata su otvorena sat i pol prije početka, što je sasvim normalno za ovakve priredbe.

Uostalom, to nije uzrok gužve. I da smo sva vrata imali otvorena čitav dan, gužva bi se stvorila u tih pola sata prije početka. Tako je to uvijek...

Vi ste dva puta zvali policiju. 

Da, evo kopije dopisa. Te večeri policije nije bilo u pola sedam pa smo zvali broj 92 na Trešnjevki. Došla su dvojica pozornika, ali su se negdje izgubili, kako tvrde naši redari. Onda smo zvali i došla je dežurna ekipa.

Jeste li u dopisima tražili određen broj policajaca, s obzirom na to da ste znali kakvo je interesiranje i da su karte bile rasprodane?

Ne, mi ne navodimo podatke, broj policajaca određuje stanica zavisno od procjene stanja na terenu.

Zašto nije bilo vozila Hitne pomoći?

Mi vozila zovemo samo kada imamo međunarodne utakmice. Na to smo obavezni. Za koncerte ne. Uostalom, u okviru dvorane imamo sportsku ambulantu za slučaj da se nešto dogodi.

Gdje ste vi bili kada se nesreća dogodila?

Ja, ovdje u kancelariji. Mi smo svi bili unutra. Nismo znali što se vani događalo. Tek nam je SUP javio što se dogodilo i rekao da prekinemo koncert. Što smo učinili, mada smo strepili da to ne izazove incident. Publici ništa nije rečeno...

Dio krivnje je naš

Osjećate li se odgovornim za smrt djevojčice?

Čujte, mi smo spremni prihvatiti odgovornost za onaj dio krivice koji je naš i koji se dokaže. Ali, to nije samo naša krivica. Vanjsko osiguranje nije naš posao. Mi vršimo osiguranje unutra. Kako nitko ne zna tko je djevojčicu nagazio, usmrtio, sada se, čini mi se, krivica svaljuje na nas. Mi smo stvarno sve poduzeli.

Sve je to zapravo splet okolnosti s puno negativnih momenata koji se tragično završio. Objektivno, mi bez suradnje ne možemo realizirati ovako veliki koncert. Subjektivno, sigurno je bilo naših propusta i mi od toga ne bježimo.

Zašto tvrdite da se sve svaljuje na vas?

U ovoj situaciji naši suradnici, čak i ljudi iz općine žele da se pokriju i ograde pa isturaju naprijed samo nas.

Mislite da dio odgovornosti nosi i policija?

Ja to ne mogu reći. Mi s njima dobro surađujemo. To je na njima da utvrde. Strašno mi je žao što na ovaj način moramo razgovarati u vrijeme kada slavimo desetogodišnjicu rada.

To je sudbina. Kad-tad nekome će se desiti. Eto, palo je nama. Zašto? Zato što je ovo rizičan posao. Da smo mi riješili sistem financiranja sportskih dvorana, do ovoga ne bi došlo. Ovako se moramo baviti komercijalnim poslovima koji nam donose samo probleme.

Kako se onda mogu spriječiti ovakve nesreće?

Izlaz nije u zabranama rock koncerata, kako već neki predlažu. Izlaz je u boljoj organizaciji, svih nas koji surađujemo na takvim poslovima. 

Ostajemo bez riječi. Utisak je da su svi krivi i nitko. Tako nam odgovara i Željka Predić, prijateljica nastradale djevojčice.

Bila sam na koncertu, i meni je kartu poklonio Srđan Škare, prijatelj iz razreda. Koncert je bio dobar. Gužva kao i obično. Na žalost, Željka je nastradala. Tko je kriv? Bilo je otvoreno premalo ulaza. Masa se gurala, sasvim nepotrebno. Što nam sada ostaje? Ništa. Svi govorimo da više nikada nećemo ići na koncerte, da ćemo izbjegavati gužvu.

A znam da ćemo se ponašati isto, kao i Željka, koja se radovala i pričala: "Kako bi mogla proći Čorba bez mene."

Piše: Goran Pavelić - PIPO

Snimio: Andrija Zelmanović

Start br. 353 31/7/82

PIRATSKI VALOVI IZ RADIO-ŠLICA

Nedavno je veliko zanimanje, osobito među mladim Zagrepčanima, pobudila kratkotrajna pojava piratske-radio stanice koja se prozvala Radio-Šlic. Četvorica mladića, vrlo skromnim sredstvima, uspjeli su, makar i privremeno, razbiti neizdržljivu pospanost onih građana koji noću moraju ostati budni, ali im nesnosna glazba noćnog programa Radio-Zagreba i još nesnosnije zijevanje njegovih voditelja svaljuju mrtvački san na oči.

Početkom srpnja prijatelji na ulici, kolege na poslu i susjedi prepričavali su ono što im se tih noći dogodilo dok su vrtjeli dugme na radiju. Čuli su program Radionica, ali nikome nije bilo jasno čiji je i odakle se emitira U redakciju Starta stiglo Je pismo jedne čitateljice u kojemu ona nadugačko hvali program Radio-Šlica, a slična su pisma vjerojatno stizala i u redakcije drugih časopisa, bio je to jedan od medijskih poteza kreatora veselog programa.

Šezdesetih su godina veliku popularnost uživale seoske radiostanice strogo lokalnog karaktera. Gurajući se na frekvencijama srednjeg vala to su stanice, egzotičnih imena emitirale pjesme po želji slušalaca (plaćanje želja često je bilo u naturi) i objavljivale poruke u stilu: »Štef poručuje Imbreku da mu vrati pilu.« Programi su bili emitirani iz kuhinje ili sobe, a jedna je osoba bila i spiker i voditelj i urednik i tehničar. Takve je stanice bilo moguće napraviti uz najminimalnija ulaganja u nekoliko lampi, gramofon i ploče. Trebalo je još samo rastegnuti žicu (antenu) od staje do krova kuće, i egzotični program odjekivao bi zagorskim brežuljcima. Čak ni svakodnevne zapljene odašiljača nisu obeshrabrile te protogerilce radio-medija

Ali, polako su ruralni radio-pirati počeli prestajali s radom. Uozbiljili su se ili počeli raditi na službenim lokalnim stanicama, koje su sve više razvijale svoj program.

Sličnih pokušaja u Zagrebu nije bilo ni približno onoliko koliko bi se moglo očekivati. Ostaju zabilježeni poneki medijski ispadi srednjoškolaca sredinom šezdesetih godina, ali prvi pravi pokušaji urbanog radio-piratstva datiraju tek od ove godine.

Prije tri mjeseca radio je fantomski Radio-Siget. No, domet tog »ilegalnog. programa bio je mali, a emisije su trajale po jedan sat tjedno. Glazba je bila ispunjena stvarima s novovalne rock-scene.

Druga stanica čiji se urednik nije nikad predstavio, emitirala je tehnički kvalitetniji program (stereo i domet oko 4 km), ali neredovito. Navodno je to bio suradnik jedne lokalne stanice blizu Zagreba. Budući da je najviše volio country-glazbu, takav je program i emitirao.

Iako su to rijetki pokušaji, ostaje pitanje, zašto se ljudi upuštaju u to? Prave motive ne bi trebalo tražiti u nekoj narcisoidnoj želji za samo-potvrđivanjem; razlozi su u službenom programu Radio-Zagreba. Najeksponiraniji primjer muzičke sterilnosti zagrebačkog programa jest noćni program. S upornim bezobrazlukom, taj se program drži sheme »za svakog ponešto - tj. ni za koga ništa«. Umjesto da bude funkcionalan, da slušaoce drži budnima, noćni program često postiže sasvim suprotne efekte, emitirajući, u gluho doba noći, klasičnu glazbu, ili starogradske pjesme. Opuštenom tonusu i općenitom nedostatku dinamike pridonose i voditelji pospanih glasova koji često i ne prikrivaju nesnosno zijevanje. Nije ni čudo što izbezumljeni slušaoci usmjeruju uši prema Austriji, Italiji, Beogradu ili Ljubljani.

Zato je program Radio-Šlica i odjeknuo toliko medu mladim Zagrepčanima. Uz ponešto sreće i domišljatosti, sreo sam Marija i Alana, dvojicu iz ekipe Radio-Šlica. Donijeli su i kasete na koje su snimili emitirane programe. Pažljivo sam ih preslušao: bio je to sasvim normalan. dinamičan, program, s duhovitim najavama, vrlo profesionalno urađen. Ali, u okvirima naše radiofonije to nije samo normalan program: to je nedostižna utopija. Posebno je bila zanimljiva kaseta sa snimkama razgovora sa slušaocima koji su telefonirali Radio-Šlicu. Evo jednog tipičnog razgovora

- Fenomenalni ste. nastavite tako. Recite mi odakle emitirate?

- Na žalost, poziciju vam ne možemo reći.

- Je li to nešto »na divlje«?

- Otprilike tako. Recite, imate li kakav prijedlog, treba li što mijenjati?

- Ne, samo dajte puno dobre muzike, a može i poneka starija stvar. Ima nas koji smo tridesetih godina.

- Recite nam odakle zovete? Kako nas čujete?

- Stanujem na Črnomercu i čujem vas izvanredno. Stereo je dobar.

Skraćeno, komentari su ovakvi: ''jako mi se sviđa, nema ni jedne slične emisije'', ''muzika do besvijesti, fino'', ''stvarno dobar program'', ''nastavite tako'', ''super emisija'', ''prva prva stanica'', ''zbog vas sam ostao budan'', ''složili ste to kao da je neki tulum''.

Zatim sam razgovarao s Marinom i Alanom, studentima čiji su program slušaoci pohvalili.

- Što je to Radio-Šlic?

Mario: Što bi to bilo? Pokušaj dizanja nivoa radijskog medija u Zagrebu.

- Koliko je ljudi radilo na tom pokušaju?

Mario: Bitnih ljudi bilo je četvorica. Čovjek iz čijeg smo stana emitirali čovjek čiji je odašiljač, treći sam ja kao diskdžokej i moj je dio opreme. Alan je četvrti. On je vodio razgovore sa slušaocima i njegova je preostala oprema.

- Kako vam je uopće pala na pamet ta ideja?

Mario: Nas četvorica imamo dobar izbor ploča i najviše volimo dobru disco-glazbu. Uvijek imamo najnovije stvari, ono što se sluša u Engleskoj, Americi ili Italiji. Imamo svoju opremu i razumijemo se u tehničku stranu radiofonije. Željeli smo pokazati da se može učiniti nešto bolje od službenog programa. 

Uzgred budi rečeno, mene je i provocirao članak u novinama gdje je pisalo da studentska radio stanica čeka otvaranje zbog problema tehničke naravi. To je apsurdno, jer mi smo emitirali program s opremom čija cijena ne prelazi 15 milijuna starih dinara…

Alan: Naš je program bio stereo, sa dolbyjem (sistemom za otklanjanje šumova u višim dijelovima zvučnog spektra), a Mario se kao disk-džokej služio kompresorom. To je jednostavna sprava koja automatski utišava ili pojačava glazbu kad spiker progovori ili ušuti. Mislim da smo jedini u Jugoslaviji emitirali program s primjenom dolby-sistema, a rijetki su i oni koji se kod nas koriste kompresorom,

- Program je bio noćni..?

Mario: Da Prve tri noći u srpnju emitirali smo program uživo. od 22 do 03 sata.

- Pretpostavljam da ste proučili zakon prije nego što ste emitirali?

Alan: Uspjeli smo saznati da je to što radimo prekršaj i da, ako nas ulove, plaćamo kaznu od 1500 do 50000 dinara. Osim toga, na licu mjesta oduzima se oprema za odašiljanje. Ali to vrijedi samo ako nas uhvate za vrijeme emitiranja.

Mario: Nisam siguran, ali čini mi se da emitiranjem kršimo zakon o upotrebi frekvencija, ili nešto slično. Naravno da bi konzekvence bile mnogo leže da smo se radiostanicom koristili za kojekakve priče. To nas uopće nije zanimalo, samo smo puštali glazbu.

- Kako ste se odlučili baš za UKV-frekvenciju od 101 MHz?

Alan: Kao prvo, kvaliteta prijema programu bolja je na ultrakratkom valnom području. Frekvencija od 101 MHz jest frekvencija Radio-Kopra, koji prestaje emitirati u 19 sati. Radili smo pod pretpostavkom da se kontroliraju samo tzv. ''prazna'' frekvencijska područja. Smatrali smo da su scaneri (uređaji za praćenje i kontroliranje frekvencija) programirani da preskaču frekvencije službenih radio stanica i da je manje vjerojatno da će netko opaziti da to nije program iz Kopra.

Mario: Osim toga, ta se brojka lako pamti, a i zbog tehničkih uvjeta našeg odašiljača odgovarala nam je ta frekvencija

- Ti si, Alane, razgovarao sa slušaocima..?

Alan: Da Uspjeli smo saznati brojeve dviju javnih govornica. Svaka govornica ima svoj broj, koji pošti služi za kontrolu ispravnosti aparata i slične stvari. U petak sam bio u jednoj, a u subotu u drugoj govornici, zbog sigurnosnih razloga. Kako u govornici nema zvona, točno u 23 sata ja bih podigao slušalicu i automatski dobio vezu s onima koji su zvali. Mario je, naime, u 22:30 objavio broj i rekao da slušaoci mogu zvati od 23 sata. Razgovore sam snimao mikro-kasetofonom, a na slušalicu sam pričvrstio mali pick-up, tako da su razgovori izvrsno snimljeni. I jedne i druge večeri razgovarao sam po pola sata. Na kaseti je snimljeno pedesetak razgovora. Pretpostavljamo da smo na svaki poziv imali pet poziva onih koji nas nisu uspjeli dobiti. Ako tu pridodamo one kojima se nije dalo nazvati i one koji nemaju telefona, broj slušaoca našeg programa sasvim je dobar. A to nam je bila i namjera. Htjeli smo pozitivan feed-back. Ujedno smo svakog slušaoca zamolili da napiše pismo kojoj zagrebačkoj redukciji, jer smo htjeli da ovaj naš piratski program potakne rasprave.

- Što je najviše zanimalo slušaoce, a što vas?

Alan: nas je najviša zanimalo kako nas čuju, kakva je kvaliteto prijlema Zanimalo nas je i koliki nam je domet. Javljali su se ljudi iz Črnomerca, Trešnjevke, Novog Zagreba, Centru, Ferenčice... znači, pokrivali smo cijeli Zagreb. Slušaoce je najviše zanimalo tko smo mi, kakav je to program, odakle emitiramo i najviše, hoćemo li nastaviti rad. Na neka pitanja nismo im mogli odgovoriti, tu i tamo ispunili smo neku želju.

- Što bi još bilo važno spomenuti?

MARIO: Mislim da je jedna od važnijih stvari što u našem studiju nije bilo stakla, nije bilo konzervativne podjele na urednika i voditelja, nema potrebe za onim signalima tehničaru. Emisija je zato dobila na dinamici, ležernosti i prirodnosti.

- Jedno pitanje koje su vam postavili svi slušaoci: hoćete ii nastaviti emitiranje?

Mario: Razočarat ćemo sve one koji su nas slušali, više nema Radio-Šlica.

Alan: Pogotovu nakon ovog razgovora neće biti emitiranja. Drugo je to kad prijatelj kaže prijatelju da je slušao dobar program na 101 MHz, a drugo je kad to sad pročitaju i ostali.

Mario: Zahvaljujemo onima koji su pisali redakcijama. Nadamo se da će doći do razmjene mišljenja. Jedan od naših ciljeva bilo bi nečije pokroviteljstvo, bilo čije. Ovaj program rado bismo radili i dalje, legalno. Dokazali smo da se malim novcem i sa puno dobre volje i entuzijazma može napraviti kvalitetan i moderan program, po svim pravilima profesionalnog odnosa prema mediju.

Improvizirani studio piratskoga Radio-Šlica: premda cijela aparatura stoji samo petnaestak milijuna st. d. kvaliteta je emitiranja kao u prave radiostanice. Radio-Šlic jedina je naša radiostanica uopće koja je emitirala u dolby-tehnici.

Hoće li se glasovi ovih simpatičnih radio pirata i dolje razlijegati po eteru? Koliko bi, s druge strane, studentska radio stanica (u osnivanju) mogla pružiti toliko očekivanu alternativnu često krajnje neatraktivnom muzičkom programu Radio Zagreba. Na žalost, osoba koja radi u SKUC-u (gdje bi trebalo da bude studentski radio) bila je na godišnjom odmoru, tako da nismo uspjeli doznati pojedinosti o njihovoi koncepciji. Hoće li Radio-Sava (tako bi se zvala ta stanica) biti samo još Jedno mjesto za emitiranje beskonačnih razgovora i komentara, ili će im program biti sličniji ljubljanskom Radio-Študentu?

Programi lokalnih radio stanica blizu Zagreba (Velika Gorica i Samobor) privlače sve više mladih Zagrepčana. Na žalost, te stanice ne emitiraju noćni program. Dokle će na Radio-Zagrebu ignorirati ne malen broj mlade slušalačke publike?

Za kraj, citat komentara jednog slušaoca Radio-Šlica ''Čuje se buka u studiju stanice Radio-Šlica. Mnogo ljudi, specijalno opremljenih upada i prekida rad stanice. Viču kako vas nije sram, kvarite dobre slušaoce u gradu Zagrebu! Nemate klasične muzike, nema narodnjaka. Gdje vam je prognoza i izvještaj o stanju na cestama, pa recepti za domaćice? Tako fini dečki, prave tako dobar program i puštaju izvrsnu muziku. To se mora zabraniti.''

EPILOG:

Tehniku je radio Marijan Šolc (Šole), Hrvoje Tonković je radio antenu, a Silvije je bio voditelj i DJ. Program se emitirao iz stana Denisa Jezernika.

A nakon teksta u Startu, svi su završili u Đorđićevoj 4, to jest u "murji" na "ugodnom" razgovoru (makar su imena u tekstu izmišljena - pogledajte grivu sa slušalicama na fotografiji - to može biti samo Vrbanac).

NENAD PATA: O zlatnom dobu emisije ''Tri, dva, jedan... kreni!'' (1986)

Dosadašnji urednik Filmskog programa TV Zagreb Nenad Pata govori uoči odlaska na novu dužnost o najsvjetlijim trenucima te redakcije iz njegova desetogodišnjeg "urednikovanja", te otkriva male tajne velikog filmskog biznisa...

Filmski program svakog našeg TV-centra najgledaniji je dio televizijskog programa i, prema tome, najpodložniji kritikama širokog televizijskog gledališta. Filmovi su poput sporta nepresušna tema jutarnjih uredskih razglabanja uz kavu, a urednici tog programa, za razliku od svojih sportskih kolega, česta su meta napada ili pohvala tih jutarnjih samozvanih TV-kritičara.

Ime urednika Filmske redakcije upamtit će se brzo, prije negoli ime bilo kojeg drugog urednika, a njegov je posao uvijek pod lupom javnog mišljenja.

Nenad Pata urednik je Filmskog programa Televizije Zagreb već desetak godina, i za to su ga vrijeme gledaoci, prema njegovu priznanju, mnogo i kudili i hvalili.

Rođenje u Dubrovniku, a studirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu (diplomirao je na katedri za slavistiku). Kao student počeo je raditi u Centru za kulturu pri Radničkom sveučilištu Moša Pijade. Uglavnom se bavio teatrom i pisao kritike.

Ljubav prema teatru pratila gaje od djetinjstva, jer mu je djed, zanatlija po profesiji, bio prvi čovjek koji je režirao Ivu Vojnovića.

- Bio je to treći čin Ekuinocija i Suton prisjeća se. Kao uspomenu na te dane, čuvam tabakeru koju je konte Ivo poklonio mom djedu. Vjerojatno otud potječe i moja ljubav prema teatru.

U Centru za kulturu Nenad Pata prvi se put zagrijao i za film.

Jedan je od njegovih zadataka bio i da organizira razne tribine, pa je tako ijedna tribina bila posvećena tzv. crnom filmu.

Bili su pozvani filmski kritičari iz cijele Jugoslavije da o tome govore i pišu.

- Valjda me je i to novo zanimanje za film ponukalo da 1968. godine prijeđem u Zagreb-film kao rukovodilac Studija za crtani film, a radeći s njima, počeo sam se više upoznavati s igranim filmom.

Ipak, on je bio u drugom planu jer se rodila nova velika ljubav - crtani film!

Za nj je ostao vezan do današnjih dana, njemu je posvećena i knjiga Život u fantaziji crtanog filma, kojoj je Nenad Pata autor; crtanom su filmu okrenuti njegovi planovi za budućnost, a vezanje za nj još jedan izdavački pothvat:

- Za nekoliko godina objavit ću svoj dnevnik iz Zagrebačke škole crtanog filma.

Dvije i pol godine pisao sam taj dnevnik iz dana u dan i mislim da bi on mogao biti veoma zanimljiv.

Iz Zagreb-filma prešao je na radio i ondje bio urednik obrazovnog školskog i dječjeg programa više od tri godine, a odatle je konačno stigao na televiziju kao urednik Filmskog programa.

Kada se na program mislilo više nego na sve ostalo...

- Kakva je bila ta redakcija kad ste došli?

Bilo je nešto manje urednika nego što ih ima danas, bila su dva urednika manje, ali, koliko se sjećam, tada je iz te redakcije emitirano sedamnaest filmova godišnje. Danas TV Zagreb emitira od sto do sto pedeset filmova u toku godine. Tada je emitirala dvije serije godišnje, a danas ih emitira pet. To znači da danas, samo s dva čovjeka više, ona radi oko četiristo posto vise nego tada. Takav posao, dakako, u tom opsegu zahtijeva i veću opreznost

- Kada ste došli u tu redakciju, počeli ste neke izuzetno značajne projekte. Snimali ste filmove, a i započeli veliku seriju emisija o filmu.

Sjećam se kolegija na kojem sam prvi put izrekao ideju o toj seriji i točno se sjećam - radni je naslov tada bio Film, film, film. Govorio sam kako to treba biti emisija koja će trajati tri i pol sata, a u sklopu nje bit će prikazan igrani film.

No, ta ideja nije nastala iz zraka. Prije nje, Zagrebačka televizija emitirala je dvije velike serije o filmu: Ekran na ekranu i Studio 13.

Radila ih je Zora Korać a realizator je bio Angel Miladinov. Vjerojatno sam bio inspiriran tim emisijama i na osnovi njih sinula mije ideja da radim Tri, dva, jedan... kreni!

U prvoj godini emitiranja željeli smo objasniti filmske zanate koje, vjerujte mi, ni ja nisam poznavao. Počeli smo sa snimateljem Oktavijanom Miletićem, pa smo obradili kompozitora Bojana Adamiča, te stigli sve do trik-majstora.

Na kraju druge godine, zaključili smo da bismo u emisiju mogli pozvati i najveća svjetska imena. Budući daje to bilo "zlatno doba' Televizije Zagreb, kada se na program mislilo više nego na sve ostalo, nije bilo teškoća da se ostvari ta smjela ideja.

I tako smo počeli pozivati velikane filmske umjetnosti, koji su u Zagreb dolazili samo zbog naše emisije. Samo zbog Tri, dva jedan... kreni!

U Zagrebu su bili Grigorij Čuhraj, Catherine Deneuve, Francois Truffaut, Orson Welles, da ne nabrajam sve ostale. Nikada nismo napraviti emisiju s Fellinijem, iako sam s njim kontaktirao tri puta. Napravili bismo je da smo došli u Rim i ondje snimali, kako je on to tražio.

Jednako je bilo i s Gianom Marijom Volonteom. Emisija je trebala biti posvećena njemu i Francu Rosiju. Rosi je pristao da dođe u Zagreb, ali Volonte je bio zauzet snimanjem pa nije mogao doći. Tako je ta ideja propala.

Kada su ti ljudi dolazili u Zagreb, mi nismo samo snimali emisiju nego i organizirali popratne manifestacije. Održavali su se razgovori s filmskim radnicima, u zagrebačkim kinima, u dogovoru s distributerima, prikazivali smo premijerno filmove naših gostiju. Bilo je još toga!

Filmski Zagreb u to je doba dan, dva ili tri, ovisno o tome koliko je koji gost boravio u našem gradu živio u znaku toga gosta.

Nedavno sam dovršio knjigu posvećenu toj emisiji, u kojoj iznosim mnoge pojedinosti sa snimanja i organiziranja. Na žalost, ona će biti objavljena prvo na francuskom, a onda nadam se i na hrvatskom.

- Zašto?

Pa, ima nekih financijskih teškoća. Promocija knjige, bude li sve u redu, bit će u Beaubourgu u vrijeme retrospektive jugoslavenskog filma u Parizu.

Zavist zbog Lize Minnelli

- S kojim ste još poznatim ličnostima u to doba kontaktirali?

Planirali smo napraviti i emisiju s Kirkom Douglasom, no ni ona nije nikad snimljena jer je on na naš poziv odgovorio da bi mogao doći za osamnaest mjeseci. Bio sam u kontaktu i s Bergmanom, te Peckinpahom i Lizom Minnelli koja sasvim slučajno nije došla u Zagreb.

Sjećam se da smo je zvali u šest sati ujutro u San Francisco, jer je Liza Minnelli tri dana kasnije trebala putovati u Pariz. I tada smo dogovorili njezin dolazak. Ali, već su tada počele teškoće, rađala se neka zavist...

Ta emisija nije propala zbog troškova. Lizino putovanje od Pariza do Zagreba i natrag stajalo je oko petsto dolara, četiristo tisuća (starih) bio je njezin honorar i carte blanche u hotelu koji nitko od njih nije nikad koristio. Emisija se tada mogla napraviti za kakvih pet do šest milijuna dinara...

- Očito ste mnogo improvizirali i reagirali na trenutne impulse. Jednu od emisija napravili ste i s novinarom Studija Dubravkom Stojsavljevićem.

Dubravko je, to se točno sjećam, nazvao tri dana prije nego što je krenuo na privatno turističko putovanje u Aziju. Ja sam dojurio u vašu redakciju, dogovorili smo se o poslu za desetak minuta, a ja sam mu sutradan dao sinopsis onoga što treba napraviti stigne li do Hongkonga.

Negdje u mojoj knjizi o Tri, dva, jedan... kreni! ako ona uopće izađe pročitat ćete i njegov izbezumljeni teleks u kojem od mene traži odgovor za petnaest minuta. Teleks, koji je na moje ime stigao iz Hongkonga, glasi otprilike ovako:

"Ja sam u potpuno nemogućoj situaciji. Treba mi hitno (mislim daje to bilo) trista pedeset dolara, čekam na ovom broju do dvanaest i petnaest."

Teleks je stigao na vrijeme, i novci su stigli na vrijeme, pa ih je Dubravko dobio i platio troškove u Hong Kongu kako bi snimio emisiju.

A u toj "nemogućoj situaciji" našao se jer su ga odmah po dolasku pokrali u hotelu. To mije ispričao tek kasnije.

Sjećam se da je Dubravko cijelu emisiju koju je napravio sa snimateljima unajmljenim na samome mjestu, s insertima iz mnogih filmova, te s jednim cjelovečernjim filmom koji smo prikazali u sklopu emisije napravio za toliko novaca koliko bi nas stajala dva kupljena igrana filma.

Na sličan način napravljena je i emisija o indijskom filmu, no ona nikada nije bila prikazana.

- Zašto?

- Greškom je bila izbrisana vrpca. To se dogodilo samo jednom u Filmskoj redakciji, ali bila je to posljednja kap poslije koje je odlučeno da se emisija Tri, dva, jedan... kreni! povuče s programa. Kada smo ustanovili daje vrpca izbrisana, na brzinu smo napravili emisiju iz inserata svih prijašnjih emisija, i to je, zapravo, bio oproštaj od publike.

- Jednom ste izjavili daje ta emisija utrla dug put drugim sličnim emisijama. Ali, nakon nje nastala je praznina, i to ne samo u Filmskom programu TV Zagreb! Jedino Nebojša Đukelič u Filmskom programu TV Beograd pokušava održati dignitet pravili filmskih emisija.

Potpuno se slažem! Ipak, naša je redakcija predložila neke nove projekte koji su trebali zamijeniti Tri, dva, jedan... kreni! i koji ne bi mnogo stajali. Ne bi nam bili potrebni gosti, jer smo namjeravali iskoristiti Jugoslavene koji žive u inozemstvu. Predložili smo takvu emisiju, no dosad je nitko nije prihvatio.

- Kakav joj je bio koncept?

Vrlo jednostavan. Osnovni dio emisije trebao je biti igrani film, a dokumentarni dio bio bi ispunjen najsvježijim podacima iz svijeta filma. Danas nešto slično rade u Novom Sadu u emisiji Od bivšeg dopisnika, jedino što smo mi željeli samo filmske vijesti, a svaka bi trajala samo tri minute.

To bi bio jedan dio emisije. A jedan je dio trebao biti posvećen nekom velikom gostu, no on ne bi dolazio kod nas, nego bi naši dopisnici s njime porazgovarali. I taj bi razgovor također trajao samo tri minute.

Film koji bismo prikazali u sklopu emisije bio bi uvijek vezan za toga gosta. To znači, ako bismo prikazali film, na primjer Johna Forda, dopisnika bismo zamolili da pošalje razgovor od tri minute upravo sa Johnom Fordom. Bilo bi tu još nekih poslastica, no njih ću zadržati kao tajnu, jer možda će takvo što i krenuti negdje 1988. godine.

- Ta bi emisija mogla biti zanimljiva.

To nije sve! Imamo još jednu ideju od koje nismo odustali. Ali, ona je zasad tajna! Mogu vam reći samo toliko da bi ona posve zaokupila jugoslavensko gledalište. Voditelj te emisije, koja bi trajala šezdeset minuta, govorio bi najviše pet minuta!

Ciklus Douglasa Sir ka bio je po mom ukusu

- Kada biste imali odriješene ruke, kada ne bi bilo novčanih i drugih teškoća, kako biste vodili taj filmski program?

Prije nekih četiri ili pet godina, krenuli smo, prvi u Jugoslaviji, u velik pothvat - snimanje filmova. O Tadićevu Ritmu zločina sve se manje ili vise zna. Taj je film dobio pet vrhunskih međunarodnih priznanja, između ostalog producentsku nagradu i nagradu međunarodne kritike.

Na žalost, ta se produkcija nije mogla nastaviti, bilo je mnogo otpora među filmskim radnicima u Hrvatskoj. Budući da televizija zakonski nije mogla praviti kinematografski film, morali smo imati koproducenta među kinematografskim poduzećima.

U Hrvatskoj nisam našao tog partnera, pa smo se obratili Centar-filmu iz Beograda.

- A kakav bi bio vaš izbor filmova da ste slobodni od svih utjecaja?

Ja sam samo urednik, i ništa više! Urednik je čovjek koji mora znati uređivati, čovjek koji mora imati strahovito mnogo veza i kod kuće i u svijetu. Čovjek koji mora slušati. Ja stalno slušam. Slušam svoje suradnike u redakciji, koji vole film i bolje se razumiju u nj nego što seja razumijem.

Slušam publiku i, dakako, slušam vas novinare. Ja sam, kao što sam već rekao, urednik i ne mogu nametati svoj ukus.

- A kakav bi bio filmski program po vašem ukusu?

Malo sam staromodan i ne volim grub film. Ciklus Douglasa Sirka bio je po mom ukusu. A kada bih sada radio ciklus po svom ukusu, u njemu bi bili filmovi poput Marijane moje mladosti, Jenninog portreta... Volim filmove koji su malo otkačeni od stvarnosti, obojeni lirski...

Wim Wenders ocijenjen kao veoma loš programski potez

- Vratimo se na idealan filmski program, bez utjecaja sa strane...

Valja davati filmove za široku publiku i filmofilski nastrojenu. Ali, pogledajte što se dogodilo sa ciklusom Wima Wendersa. On je jedan od velikih filmskih autora današnjice. Kada smo odlučili prikazati njegov ciklus, nismo, dakako, mogli dobiti sve njegove filmove, pa smo prikazali samo četiri.

Imali smo još i ugovor za Prijatelja iz Amerike, no Nijemci su nam ga otkazali u posljednji trenutak, a to je i logično, jer se film još vrti u kinima.

Nedugo poslije tog ciklusa, u zagrebačka je kina došao Paris, Texas, pa su svi oni koje zanima taj redatelj dobili potpunu sliku o njegovu djelu. No, gledaoci su protestirali, a na televiziji je ciklus Wima Wendersa ocijenjen kao veoma loš programski potez.

Možda je razlog otpora ljudi s televizije, a djelomično i publike, to što nismo željeli isjeći scenu u kojoj glavni glumac obavlja nuždu. Bilo mije neobično da se netko na to ljuti, a ne reagira na sva ona silovanja, krv i nasilje, koje svakodnevno gledamo.

Tu scenu nismo namjerno isjekli, jer smatramo da to ne smijemo raditi. Televizija Zagreb nije nikad, kao neki TV-centri, sjekla filmove. Prikazivali smo integralnu kopiju ili film nismo ni prikazali.

- Ne stižu li vam i od proizvođača televizijske verzije filmova, već očišćene od šokantnih scena?

Dakako, takve stižu, no mi u Televiziji Zagreb vraćamo ih i tražimo integralnu kinematografsku kopiju. Upravo se to dogodilo s filmom Divlja horda. Dobili smo televizijsku kopiju, ali smo je vratili i tražili integralnu kinematografsku koju smo onda i prikazali.

- Nije li neugodne sukobe lakše izbjeći tako da se filmovi prikazuju u neko drugo vrijeme? Filmovi koji nisu za mlađu ili široku publiku trebalo bi prikazivati u kasnije sate. Pa zato je i ustanovljen termin petkom - Film u kasne sate'.

Točno! U tom smo terminu željeli prikazivati djela za odabraniju publiku. Prema istraživanjima, filmski program gleda maksimalno šest milijuna gledalaca. Poveli smo se za idejom da napravimo termin u kojem ćemo prikazivati filmove za sto tisuća gledalaca.

Ali, poslije dvije godine došlo se do zaključka da je to previše intelektualistički termin, da je to vrijeme (petak - op.a.) kada svi sjede pred ekranom, i da bi trebalo izmijeniti izbor filmova.

I tako se termin izrodio. Jer, trebalo gaje, na neki način, približiti širokom gledalištu.

- Ali, da je Wenders prikazan u tom terminu, možda ne bi bilo protesta gledalaca.

Utorak je ostao jedini termin u tjednu kada prikazujemo suvremeni film. Uveo gaje Beograd Festovim reprizama i premijerama. Bilo je logično da Wendersa prikažemo utorkom. Ove ćemo godine u tom terminu prikazati ciklus filmova Claudea Chabrola.

Prošle smo godine imali termin Kinoteke nedjeljom uvečer. Za nj smo pripremili ciklus filmova Johna Forda. Budući da je taj termin ukinut, ciklus ćemo gledati, zamislite u nedjelju poslije podne! Od trinaest filmova koje smo pripremili, samo su dvije reprize, a sve su ostalo premijere.

- Možda biste trebali raditi obrnuto: predložiti cikluse, naslove, ideje i prema njima slagati shemu TV-programa?

Najveći je problem Jugoslavenske radio-televizije, a pod njom podrazumijevam TV-centre koji emitiraju na hrvatskom ili srpskom jezičnom području, da imaju shemu izvan koje ne smiju emitirati.

Da vam još nešto kažem, a u vezi je s onim što sam sve želio napraviti na televiziji! Prije pet godina rečeno mije da napravim koncepciju Trećeg programa koji bi se emitirao na drugom kanalu. Tada sam napravio koncepciju za osamnaest emisija.

Dugo sam na tome radio. Običavao sam izlaziti iz kuće u deset sati uvečer i obilaziti lokale u Zagrebu. Tu ima takvih rupa da to ne možete ni zamisliti!

U svakom sam lokalu stajao leđima uza zid. Sretao sam neobične ljude, i na osnovi tih iskustava razradio sam osamnaest ideja. Mislim da bi to bilo zanimljivo. I, sve je zapelo!

Vraćani se svojoj staroj ljubavi - crtanom filmu

Tko to koči?

Ma, nitko to ne koči. Ali... ne znam, ne bih to znao objasniti. Jednostavno, stane i vise ne ide! Tako je bilo i s Tri, dva jedan...kreni! Bilo je toliko entuzijasta, i svi su željeli raditi! I nitko nije pitao za novac.

- Biste li danas ponovno mogli raditi tu emisiju?

Ne, ne vjerujem.

- Nedostaje li entuzijazma?

Ne, ali postoje neki administrativni putovi koji... Ja, zapravo, ne znam govoriti tim jezikom! Sve dugo traje, na sve se čeka. I najhitnije odluke, molbe, fakture - spavaju i čame u nečijim ladicama.

- Prelazite na novu dužnost? Što ćete raditi?

Pa, radit ću ono što me veseli! Zapravo, vraćam se svojoj staroj ljubavi - crtanom filmu, Trebao bih napraviti seriju od osamnaest epizoda o Zagrebačkoj školi crtanog filma. Devedeset posto scenarija već je gotovo.

Moje su ambicije tu velike jer želim napraviti seriju koja bi se prodavala po cijelom svijetu. Znam da se neke televizije već zanimaju za koprodukciju, pa ćemo možda za vrijeme Festivala animiranog filma u lipnju ove godine naći i koproducente.

- A vaš nasljednik na ovom poslu, kakve su njegove perspektive?

Kad dođe, imat će "punu špajzu"! Dok se ne snađe, moći će koristiti već kupljene timove. A situacija će se već srediti.

- Može li se to?

Moglo bi se kada bi bilo više razumijevanja. Moglo bi se, ne znam... Malo se previše rutinski radi.

- Što biste savjetovali svom nasljedniku, nakon desetogodišnjeg iskustva na tom poslu?

Da bude uporan! Jer će u Jugoslaviji imati mnogo suradnika koji vole tu redakciju i rado će joj pomoći. A on mora biti uporan da učini ono što u toku svog "urednikovanja" i zamisli. Samo toliko!

ZDENKA HERŠAK: Za razliku od drugih sredina, Zagreb desetljećima zanemaruje svoje glumce

Listopad 1986: 

Zdenka Heršak, glumica na vrhuncu kreativne moći, ne glumi već dvije godine u matičnoj kazališnoj kući! Koliki komičarski talent proždire vremenska praznina - podsjetila nas je sjajna epizoda iz TV serije Putovanje u Vučjak...

Nadopisujući Krležin Vučjak Krležom samim, stvarajući na njegovu dramskom planu panoptikum stotinjak potpornih likova koji se pojavljuju iz dubine krležijanske ikonografije scenarist Ivo Štivičić kao daje htio dati šansu svim onim zagrebačkim glumcima koji se tako malo pojavljuju...

... i slabo troše u doticaju sa širom publikom.

Neki su od samo jedne epizodne pojave uspjeli ostvariti vise "planetarne slave" nego, na žalost, cjelokupnim svojim samozatajnim, umjetničkim radom u kazalištu! Štivičićevu preciznost u, kako on sam kaže, artikulaciji govora za svakog pojedinog glumca, životnost rečenice u kojoj se lako i s radošću prepoznaje, gotovo bismo ovdje mogli proglasiti "službom za zaštitu glumaca" iz razloga koje opet moramo ponoviti - davanja prilika plejadi odličnih glumaca koji tako teško mogu doći do medijske eksponiranosti.

Jedna od takvih uloga, koja se svojom sjajnom vizualizacijom nametnula već u prve dvije epizode, da bi samo prividno zamrla, jer se pojavljuje opet u šestoj, sedmoj i osmoj, jest kreacija Zdenke Heršak.

Njena Bara, naširoko razbrbljana purgerska matrona, koja svojim prostodušnim komentarima tako dobro pristaje u određenje zagrebačkog građanskog duhovnog okružja, uistinu je pozadinski zablistala - suma koji imaju iole osjećaja za prepoznavanje stvarnosti - i nametnula se, možda, jače i cjelovitije nego neki glavniji likovi kojjma vijek trajanja serije nalaze da se i dalje razvijaju.

Kad gledate Heršakicu u njenim kratkotrajnim TV bljeskovima, uistinu vam nije jasno kako taj bogomdani komičarski nerv nije češće iskorišten na našim filmskim i TV ekranima.

Prisjećate se samo nekih manjih uloga u kojima se nije dokraja mogla razigrati, zatim većih, kazališnih u kojima se, koliko-toliko, mogla raspojasati, ali to, dakako, nije probilo šire gradske i republičke okvire, pa onda nađete i podatak da je još prije dva desetljeća slično mislio i Jozo Puljizević upozoravajući u svojoj recenziji da Zdenki Heršak "treba posvetiti veću pažnju prilikom podjele uloga"!

Dakako, ta joj pažnja nije posvećena, kako kaže Igor Mrduljaš u svom inspirativnom tekstu o Zdenki u "građi za portret glumice" Međunarodnog slavističkog centra SRH (za koji, a propos, jedino znamo da skuplja i objavljuje osnovne biografske i artističke podatke o našim glumcima, te ih tu, na jednome mjestu, jedino i možete naći, ako vas nešto zainteresira’).

"Jer", nastavlja Mrduljaš, "naše kazalište nimalo ne mari za svoje glumice (a još i Zagrepčanke), držeći ih u sjeni muških partnera. No, ona je svaku, pa i najskromniju priliku učinila važnom i značajnom kreacijom. Ono što ne vide uprave teatara i kritičari - ne izmiče oku gledateljevu. Otud toliko velik broj nagrada publike Zdenki Heršak".

Naš je razgovor počeo upravo tom postavkom, da bismo, zabezeknuti, saznali od same glumice kako ona dvije sezone u matičnoj kući, kazalištu Gavelli, uopće ništa ne igra.

Ni u novom ni u starom repertoaru! Na vrhuncu svoje glumačke zrelosti!

Iako snage ima, kako kaže, da igra cijelu TV seriju, a ne samo jedan epizodni lik. A rezignirala još nije, nalazeći alibi za svoje kazalište u sveopćem krzinom trenutku svjetskog teatra, pa se još bori da "zadrži kontinuitet dodira s publikom".

Izvodi monodramu o Tilli Durieux, po sistemu "sam svoj majstor i režiser", svagdje gdje je traže, dajući maksimum od sebe u svakom selu kao daje na sceni nacionalnog kazališta, znajući da samo usmena predaja može širiti svijest o njoj kao glumici i prodavati predstavu daljnjim selima.

"Igram na život i smrt!"

Uz već poznatu monodramsku iluziju svakoga glumca nezadovoljnog svojim statusom i nezaposlenošću u vlastitoj instituciji, tu su gostovanja u Jazavcu, nastavak već utvrđeno dobre suradnje s ITD-om, zatim već snimljena TV drama Kazimira Klarića Bunda, u kojoj igra sa Svenom Lastom u režiji Berislava Makarovića.

I to bi bilo sve!

Za glumicu koja, očito, ima daha da zapali TV gledalište pravim, glavnim, serijskim ženskim likom iz svoga faha "nasmiješene tuge":

- Na televiziji nisam imala svog pravog prostora. Doduše, igrala sam, kad sam bila mlađa, u serijama poput Velog mista. Ali, to je bilo zato jer sam bila "lepa". Pa bi me uvijek skinuli, pa sam igrala, onako, neku problematičnu žensku koja je pokazivala noge... Nisu bili veliki glumački zadaci, uzimali su me tek tako da me pokažu! Na TV kao da me nitko nije ozbiljno shvatio! (Smijeh)

Preostaje, dakle, da sa sjetom i odmakom od tri godine, kad je ulogu snimila, gleda svoju Baru:

- Najprije sam rekla daje uopće neću gledati, jer se vrlo teško gledam na ekranu, onda sam ipak nekako imala hrabrosti da otvorim oči. Teško se, naime, podnesem kad vidim samu sebe, jer u prvi trenutak reagiram samo na svoj izgled, pa uopće ne vidim niti čujem. Onda, kad to sagorim, kad shvatim da ne trebam na to misliti, da sam ja ipak glumica, pa kad uvidiin kako to ja glumim budem malo bolje volje!

Stvarno sam zadovoljna Barom jer mije Galić dao mogućnost da budem onakva kakva jesam. Uloga nema neki velik raspon, ona samo komentira situacije i događaje. Alije smiješna, brblja uokolo, zapitkuje, znatiželjna je. Kad Horvat ode u Vučjak, Bare više nema.

No, ako će Štivičić nastaviti pisati seriju, kako najavljuje, pa kad se Horvat vrati iz Vučjaka, pa ako Bara još bude živa, možda probudi neku svijest u Bari pa ona postane još nekakav heroj! (Smijeh)

Za kraj, eto jedne bilješke Zdenke Heršak "o životu i kazalištu", citirane u već spomenutoj "građi za portret glumice":

"U Zagrebu ima znatno više dobrih glumica nego glumaca. Osim toga, žene su ozbiljnije, savjesnije i spremnije da pruženu priliku iskoriste do samouništenja. Zato što im se nadasve rijetko pruža prilika da se dokažu, pa kipte akumuliranom energijom. One nemaju mogućnost izbora - ni teksta ni redatelja. Za razliku od drugih sredina, Zagreb desetljećima zanemaruje svoje glumice u novinama, na televiziji, u javnosti..."