ANTON MARTI, OMILJENI REŽISER TELEVIZIJE ZAGREB: Ma 'ko kaže da ne znam Hrvatski?

Plavi vjesnik, listopad, 1968.

Masarykova 25, četvrti kat desno. Kromirana tablica: Anton Marti, režiser. Pozvonio sam. Bilo je osam sati ujutro. 

- A, si došel. Je u redu - pojavila se Tonijeva raščupana glava u prozorskom okviru vrata. Bio je još u pidžami. 

Uvela me je njegova punica, objašnjavajući mi: 

- Što mislite, kako je to kad rade svake noći do dva? Sinoć je Elis cijela desna strana odrvenjela. Mislila je da je "šlagirana". 

Na trenutak sam sam u sobi, a onda ulazi Martijeva supruga Elis: 

- Zar vas je u osam sati ujutro pozvao? Moj bože, taj čovjek je izgubio svaki pojam o vremenu. 

Nešto slično ponavlja u predsoblju, pa Marti ulazi, gestikulirajući s parom crnih cipela u rukama: 

- A kad sam ga mogao pozvati? Kad već nemam vremena da se razgovaram uz jedna večera, ćemo razgovarati uz doručak. Kod mene je problem vaki. Ovaj mjesec imam jako ludnicu. Šta kažeš? 

Električni brijaći aparat bruji. 

- Ništa ne kažeš? Je dobro... Inače uvijek nađem vremena i za intervju i za sve. U Beogradu režiram "West Side Story". Za mene, od moj fah, kako bi reko, koji ja inače radim, najteška stvar koja sam u moja karijera radio. Na isti čas radim s poslom na TV. 

Spominjući televiziju, ušutio je.  

Očito je u mislima počeo režirati scenu što je za sat vremena treba da snima u TV-studiju. Te trenutke odsutnosti, koji su kod Martija česti, mnogi pogrešno nazivaju rastresenošću. To je moć koncentracije koja potiskuje sve ostalo. 

Ovog trenutka Marti je obukao svečano večernje odijelo, premda je jutro. 

- Se obučem ujutro u plavo - pogađa Marti o čemu razmišljam - jer mi navečer kamerad ima fešta. Ne stignem doći kući da se presvučem. Moja asistent dobio sin. Mali ima mjesec i više dani. Nismo dosad to stigli od posao. 

Njegov sin Alceo ovako to objašnjava: 

- Tata samo radi, nikad nije s nama. 

- Si čula, Elis, što kaže moja sin? 

- Ima pravo. 

- Alceo ima šest... ne ... pet i pol godina ... 

- Marti, sram te bilo, ne znaš ni koliko ti sin ima godina! - protestira iz druge sobe supruga Elis. 

- Ma sam reko ... 

- Ima malo više od šest godina. Zaboravio si kad mu je bio šesti rođendan. 

Mali Alceo mi objašnjava: 

- Vidiš, ovaj akvarij mi je ujak napravio. Vidiš, ova velika riba je muškarac. I ono tamo je mali muškarac. Ženska riba je umrla. Rodila je mlade. Sad će muškarac roditi pa će biti sve puno malih ribica. 

- Da znate kakvu je priču izdiktirao svojoj drugarici u dječjem vrtiću. Sad će biti objavljena u časopisu "Polet". Svi su bili iznenađeni. Njegova drugarica mi je rekla: "Vi uopće ne poznate svoje dijete!" Stvarno, kad bih ga i upoznala? 

I supruga Elis također radi na televiziji: sekretarica je režije. 

- Čiji članak? Alceov u "Poletu"? - prvi put i Marti čuje za tu novost. 

- Nikad vremena, nikakva porodična života, ničega! Na kraju se pitaš: zašto? 

Punica ga brižljivo ispituje: 

- Jeste li sutra u Zagrebu? Da znam radi ručka. 

- Ne. Ili sam u Ljubljana, ili u Beograd. 

Poslije nekoliko međugradskih razgovora definitivno utvrđuje: 

- Sutra sam u Ljubljana. 

Ovih dana bi zamalo nadmašio samog sebe.  

Budući da režira TV-prijenos festivala "Zagreb 68", trebalo je da noću putuje spavaćim kolima za Beograd, da održi pokus u kazalištu i da se vrati poslijepodnevnim avionom u Zagreb.  

Odustao je, ne zbog toga što bi to bilo fizički neizdrživo, već zbog nepouzdanosti prijevoznih sredstava.  

Mršav i krhak, odakle li crpe tu silnu energiju? 

- Čir je moderna bolest. Ga ima ko puno radi i ko ne radi. Nisam od oni koji mnogo boli... Ti pitaš mene šta ja imam od takvi život. A jesi pitao ovaj reporter od "Jučer, danas, sutra"? Ili kamermana koji je došao iz Splita, a čeka ga putni nalog za Beograd. 

A ti? Si se pita za sebe? Stalno te vidim okolo. Kad si onda doma? 

A kirurgi u bolnica, koji su non-stop tamo? A se on čudi mene! 

Danas čovjek koji hoće stvarno nešto od sebe dati, mora i te kako raditi, dragi moj! 

Namještaj sobe je iz vremena kad je tempo života bio mnogo mirniji.  

Za klavir u kutu najluđi ritam u njegovim mladim danima bio je valcer. 

- Nemojte gledati okolo - moli me Elis. - Sve je tako. Mi rijetko primamo goste. Moja mama je divna i dobra, ali mi jednostavno nemamo gdje pozvati ljude. Toliko nas pozivaju svuda, a mi odbijamo, jer ne možemo uzvratiti pozivom.  

Mama, tata, brat, Toni, Alceo i ja. U divnoj gužvi stanujemo!  

Ljudi misle kako dobro zarađujemo. U redu, ja nemam problema s tim mogu li jedan mjesec kupiti cipele ili ne mogu. Imamo i automobil. Ali za stan treba mnogo više novaca! 

Toni mi pokazuje hrpu pisama koja mu je jučer stigla. 

- Kad se objavila adresa u "Studio" sam dobio i po dvesto pismi u jedan dan. A neki hvale, neki kaže sam kretino... 

Neobičan način njegova govora na televiziji su već odavno nazvali "Marti-jezik".  

Zvuči simpatično i toliko karakteristično da ga je nemoguće zamisliti bez te njegove "mane". Ali, mnogi mu gledaoci zamjeravaju što se nije potrudio da savlada materinji jezik.  

Marti se ljuti : 

- Ma ko to kaže da ne znam rvatski? Dosta dobro govorim slovenski. Sigurno akcenti nisu najboljši. To je dosta teško. Nisam imao ni godinu dana kad sam došao u Trst.  

Rođen sam u Labinu, zapravo Sv. Nedelja. Škole sam išao u Italija. Završio sam Academia dramatica u Rim. Mama je Slovenka, tata Istrijon. Čovjek je vezan od zemlja u koja je dobio kultura. 

I de facto, ja sam živio u Trstu u Circolo Sloveni. I kad je bilo zabranjeno. Zato smo i u zatvoru bili. 

Kad je Istra bila Jugoslavija, sam se vratio. Tu je moje mjesto...  

A bio sam sve. I glumac, i plesač, i pjevač. Imam svestrano izobrazbo ... Elis, daj nađi ono stvar... 

Elis, sekretarica u TV-studiju i supruga kod kuće: 

- Doma je još gore. Ništa ne zna. Sve dođe mene pitati. Više posla oko njega, nego oko Alcea. Vidite koliko svi plešemo oko njega! Svi mu žele olakšati posao. 

Nekoliko trenutaka nakon togo Elis je sjela za volan sportskog "Taunusa". 

- On da vozi? Došao bi na križanje i počeo dirigirati: 

"Ti ćeš tu stati, ti radiš ovako, a ja onda tu prolazim."  

Ni govora! Previše ga volim da ga pustim za volan! 

- To mi je najdraga srce moje - zadovoljno se smiješi Toni. 

DUBRAVKO PITZKO (23) NOVA ZVIJEZDA NAŠE TELEVIZIJE: Najmlađi TV režiser u Europi

Plavi Vjesnik 12.1969.

Na Zagrebačku televiziju došao je s BBC-ja, gdje je tri godine radio kao asistent.

Trenutno je jedan od najzaposlenijih naših TV režisera.

Snimajući Žižićevu muzičku komediju "Žmigavci velegrada" Pitzko je radio i do dvadeset sati dnevno. Danju s ekipom na poljanama kraj Novog Zagreba, noću u laboratoriju na montaži.

-   Takav tempo nisam odabrao svojom voljom - kaže. - Ako za petnaest dana moram napraviti emisiju od sedamdeset minuta, to praktički znači da za dvije sedmice moram snimiti cjelovečernji film. A recite: je li moguće snimiti film za petnaest dana?

-   Unatoč brzini realizacije koja se od vas traži i koja je gotovo nerazumna, ipak prihvaćate svaki novi posao koji vam se nudi. Zašto?

-   Zbog toga što cijenim priliku koja mi se pruža. Neobično volim svoj posao, ali znam da još mnogo moram učiti i, s druge strane, da još nisam dospio ni pokazati sve što znam i mogu. Treba, dakle, iskoristiti svaku priliku.

Kad sam lani došao na Zagrebačku televiziju, htio sam odmah pokazati koliko mogu, ali nisam bio siguran u sebe. Međutim, odmah su mi dali šansu, i to mi je pomoglo da steknem samopouzdanje. Cijeneći podršku koju su mi pružili na startu, zasad prihvaćam svaki projekt koji mi se nudi.

- Po brzini realizacije ravni ste rutinerima i mnogo starijim režiserima od vas. Što je, prema vašem mišljenju, presudno kod režisera: tehničko znanje ili "instinkt" za taj posao?

- Mora se do određenog stupnja ovladati tehnikom rada, mislim, ta se tehnika mora naučiti. Ali, u biti, režija se ipak ne da naučiti. Nije dovoljno da režiser bude samo kreator, on mora u sebi nositi i kondenzirano iskustvo, u neku ruku mora znati poslove svih ljudi na svijetu.

- Ako je to točno, onda takvo iskustvo najviše nedostaje baš vama kao dvadeset trogodišnjaku!

- Nije točno. Naime, ne treba uvijek suditi po godinama. Važno je gdje je čovjek bio, što je pokušao. Prije nego što sam počeo na BBC-ju, ja sam u Engleskoj radio i kao konobar, telefonist, lučki radnik u White Chapelu.

Upoznao sam, dakle, svakojake poslove i svakojake ljude, upoznao sam lučke radnike i razbijače, običan svijet i elitu Britanske televizije, onjušio sam zarana život s raznih strana i možda ne možete zamisliti koliko mi to danas koristi.

Jer, u mom poslu se neprestano suočavam s novim situacijama u kojima je najdragocjenije iskustvo. Hoću reći: uz talent režiser mora biti i "praktičar po instinktu", mora u sebi nositi, rekao bih, prirođenu sklonost da u svašta zabode nos, da se svačim bavi, da to pokuša riješiti.

Mora biti radoznao ali i iskusan, da ga nijedna situacija ne iznenadi. Mora osjećati potrebu da se stavi na svačije mjesto, da sebe zamisli u svačijoj ulozi.

- Jeste li ikad došli na pomisao da režirate velike filmove?

- Jesam, ali od pomisli do praktične akcije još je daleko, a ja se od prvog nisam daleko makao. Osim toga, televizija mi više odgovara od filma.

- A u čemu vidite osnovnu razliku?

- Kao režiser, prije svega u tehnici. Razlika je golema. Televizijski filmovi teku u kratkim "rezovima", kratkoća je uvjetovana već i time što je televizijski ekran mnogo manji od filmskog. Radnja, dakle, mora teći mnogo brže ...

Kao gledalac, opet, više volim takvu dinamiku radnje, za razliku od spore, filmske. Malo je filmskih režisera koji su na velikom ekranu primijenili tehniku kratkih "televizijskih rezova". Jedan od takvih jest Richard Lester, u profesionalnom pogledu moj uzor.

- Mislite li na njegove filmove "Help" i "Čudne stvari su se dogodile na putu do Foruma?"

- Na te. i na još nekoliko koji nisu igrali u našim dvoranama. Lester zna briljantno, mislim u tehnici, izmiriti mali i veliki ekran. Ali, njegova pojava samo je izuzetak.

- Vjerujete li daje transfer iskustava u ta dva medija inače uopće efikasan?

- Gotovo i nije, a pri tom je znanje režisera manje važno od same različitosti tih medija.

-Sto biste u karijeri osobno htjeli postići: koji je vaš krajnji cilj u poslu kojim se bavite?

- Taj cilj i nije skroman: htio bih postići toliko da moje ime postane ’’etiketa” koja će gledaoca prisiliti da sjedne pred aparat. Dakle: da mu moje ime bude jamstvo da je emisija koju sam pripremio kvalitetna i, što je meni podjednako važno, da nije dosadna.

Naime, mislim da je televizija čak i onda kad je riječ i o najozbiljnijim emisijama rekreativni, da ne kažem: zabavljački medij, pa, prema tome, autor i realizator mora uvijek imati na umu da ne smije biti neatraktivan i nezanimljiv.

- Nakon tri godine rada na BBC-u i godine dana u našim studijima možete donekle usporediti: kakva je naša televizija u usporedbi s televizijama u svijetu?

- Tehnički, mi smo vrto siromašni. Koliko sam mogao vidjeti, od nas su jači televizijski centri i na Zapadu i na Istoku. U pogledu tehnike i uvjeta rada u nas većina se posla svodi na improvizaciju.

-Ne čini li vam se to ipak i dobrom školom za realizatore? Onaj tko dobro radi u takvim uvjetima, u idealnim će biti još bolji.

-   Možda, ali i ne mora biti. Jer, ovakav način rada tjera čovjeka da bude "maher", da se snalazi i da zbog praktičnih rješenja vrlo teško uspije dati najviše što može i umije.

- Smatrate li da tehničko siromaštvo utječe i na kvalitetu programa?

- Sigurno. Kad bismo imali novaca, (ideje zasad ostavimo po strani), mislim da bismo mogli imati jednu od najboljih televizija na svijetu.

- Po čemu to zaključujete?

- Po tome što u nas postoji obilje tema koje uopće nitko još nije obradio. Različitost naših ljudi, pokrajina, uvjeta života, prošlosti, prirodnih ljepota, tradicije - sve to šarenilo stoji uglavnom neiskorišteno, neotkriveno (u smislu TV realizacije), nesnimljeno.

Naravno, snimiti sve to, bilo bi strahovito skupo, ali za inventivnog sastavljača televizijskog programa to je pravi Eldorado.

Razvijene televizije u svijetu ne raspolažu takvom "sirovinom". Tamo je uglavnom već sve poznato, otkriveno, snimljeno. Programi su stereotipni, svode se na tri kolosijeka: vijesti, filmovi, šou-emisije i gotovo.

Zato nije čudo da se, na primjer, na Zapadu, od dobre serije a la Forsyte napravi kult: takva serija naprosto odudara od stereotipnog sivila.

- Kad smo već kod toga: kako tumačite činjenicu da naša televizija u trinaest godina postojanja nije uspjela realizirati domaću seriju koja bi dosegla popularnost "Dugog, toplog ljeta" ili "Forsytea"?

- To i nije čudno. Prije svega, nemamo dobrih autora pogodnih za TV medij, zatim nemamo novaca i, naposljetku, u nas se nitko još ne bavi istraživanjem ukusa i zahtjeva prosječnog televizijskog gledaoca, nego se još pipa naslijepo.

- Maločas smo razgovarali o mogućnostima našeg televizijskog programa. Kakvim vam se taj program čini danas? Jeste li zadovoljni onim što danas gledamo?

- Ni najmanje! Naprotiv, gotovo sam ogorčen. Taj program i ne može biti dobar kad je očito da ga nisu sastavljali stručnjaci, to jest da su ga sastavljali ljudi koji s televizijom nemaju mnogo veze, koji nisu odviše često bili u studiju i imali posla s kamerama ...

U koncipiranju programa oni bi više računa morali voditi i o gledaocu i o onima koji taj program realiziraju.

Pitam se: zar bi televiziji zaista bilo toliko skupo poslati nekoliko ljudi u velike evropske studije na mjesec, godinu ili dvije, da vide, da nauče od drugih, da shvate kako se pravi zanimljiv, aktualan, moderan program, ono što suvremen gledalac zahtijeva.

Da učeći od drugih, shvate kako se program ne može praviti neovisno o željama potrošača, dakle pretplatnika ...

Tuđa su iskustva pri tom dragocjena, jer ako se igdje mogu ’’posuđivati” iskustva i ideje, onda je to moguće na televiziji.

Televizija nije nikakav ekstramedij u kojem iskustvo jednih ne bi koristilo drugima.

Naprotiv, to je posao kao i svaki drugi, a u svakom poslu valja učiti od onih koji više znaju i koji su prvi prošli stazama na koje mi tek dolazimo.

ODUŠEVLJAVAJUĆE SUMNJE

Polet, Zagreb 08/10/1980.

Promatramo svijet oko sebe: stvari, ljude, pokrete, zbivanja, promjene i vidimo uvijek isti, neprekinuti slijed suprotnosti i proturječnosti, nadanja, očekivanja, razočaranja, prkosa, suočavanja, očaja, pomirenja itd.

U mnoštvu nesložnog i nerazlučivog slučajno je zatečen jedan mladi, nejaki, usamljeni idealist, začuđen i zapanjen posvemašnjim kaosom u kojem se nalazi, zbunjen i uplašen grubim sadržajem vlastite percepcije.

Želi spoznati pravila i zakonitosti koja njima tako nemilosrdno upravljaju. No ubrzo otkriva da je to nemoguće. Ipak, mladić se ne predaje; on uporno traži svoje mjesto u bezglavom poretku neusklađenosti. I napokon uspijeva! Ali kako? Pronalazi privatni kompromis, oslobađajuću kompenzaciju za brojne propale iluzije i uzaludna lutanja. Izbavljenje je u otvorenosti, u igri, u ljubavi, u mašti, u privrženosti malim stvarima. Jedini je izlaz u kreaciji vlastitog svijeta, osebujnog, šarolikog i posve različitog...

Ovako bih, otprilike, sažetim i slikovitim rječnikom interpretirao intimnu dramu Jasenka Houre.

Stoga valja ispitati s koliko uvjerljivosti i vjerodostojnosti sadržaj novog albuma »Prljavog kazališta« Crno bijeli svijet odražava bogatstvo emocija svoga glavnog junaka.

Houra pokazuje zapanjujuću bliskost s duhovno-stvaralačkim vibracijama kako Petera Shelleyja, nepokolebljivog rock--romantičara, tako i diskretnog i profinjenog Paula Wellera. Štoviše, zahvaljujući svojoj neobično nježnoj, krhkoj i nevinoj fizičkoj pojavi, Jasenko ostavlja upečatljiv dojam usamljenog romantika. S druge strane, ovaj mladić ističe otvoreno u posljednje vrijeme i strastvenu privrženost kurentnim plesnim atrakcijama, poput »Madness« i »Selecter«, od kojih ne samo što svjesno preuzima najprepoznatljivije zvučne komponente (što u ovom slučaju i nije toliko bitno), nego se, možda posve nehotično i spontano, povodi za njihovom cjelokupnom artističkom koncepcijom, što neminovno dovodi do izvjesne podvojenosti u vlastitom autorskom pristupu.

CRNO BIJELA PRODUKCIJA

Naznačena diskrepancija autorovih polazišta, otvoreni rascjep između individualnog, nadasve intimnog sagledavanja stvarnosti i težnje ka općosti i univerzalnosti neizbježno se odražava na nedorečenost tematike albuma, koja varira u rasponu od skladateljeva unutrašnjeg viđenja sredine u kojoj živi pa sve do grupnog odavanja počasti neobuzdanostima mladalačkog hedonizma. U posljednjoj konzekvenci, ostaje nerazjašnjenim i nedefiniranim čak i sam status »Prljavog kazališta«: zagonetna dvojba da li je ta grupa tek medij preko kojega Jasenko Houra izražava svoje zamisli i preokupacije ili je Ipak riječ o kompaktnoj skupini, čijem kolektivnom pulsiranju autor striktno podređuje svoje specifične oznake.

No, dok skladateljeva stilsko-koncepcijska neodlučnost predstavlja dilemu koja se ispriječila još u zamisli »crno bijelog« projekta, slijedeće se primjedbe - Stančićeva produkcija i Bogovićev vokal - isključivo odnose na (ne)uspjeh njegove konačne realizacije. U toku dosadašnje povijesti rock-glazbe, a napose u najaktualnijim rock--stremljenjima, susrest ćete sijaset ploča, čiji sadržaji, prvenstveno usmjereni na akcentiranje rock primitivizma i neuglačanosti nipošto ne podnose ambicioznije aranžerske i producentske intervencije. Crno-bijeli svijet se, međutim, ne ubraja u red takvih ostvarenja, o čemu Ivan Stančić, očigledno, nije vodio dovoljno računa (ili mu je Houra naprasno ograničio slobodu djelovanja, u što zaista ne vjerujem). Desetak pjesama, koliko ih je ukupno uvršteno na ploču, a poglavito skladbe naglašenijeg lirskog ugođaja, zahtijevale su mnogo više pažnje, više studioznosti, više prolivenog znoja za tonskim uređajima. Stječe se dojam da je devetodnevno snimanje proteklo podosta samouvjereno i površno, rekao bih amaterski, kao da se radilo u kuhinji Peđe Vraneševića, umjesto u blistavoj raskoši milanskih »CBS« studija. U suprotnome, ritam zasigurno ne bi tako nezgrapno potiskivao melodiju negdje u pozadinu, kao da je ona manje vrijedan sastojak Hourinih pjesama (a uistinu predstavlja njihovo najubojitije oružje), niti bismo sada proklinjali flagrantni manjak dubine i prostornosti zvučne slike te neobjašnjivo odsustvo topline, prisnosti i elegancije, neodvojivih značajki Jasenkovog autorskog »imagea«.

Stančića je, vjerojatno zavela trenutna opsjednutost njegovog štićenika živopisnošću i plesnim zanosom modernih ska ritmova te je u oblikovanju zvučno dimenzije albuma očigledno propustio u punoj mjeri istaknuti osnovne crte skladateljeva izvornog senzibiliteta i bogatstvo lirsko-emocionalnog naboja njegovih pjesama. Zapravo ili se producent i vođa grupe nisu ponajbolje razumjeli ili potonjem nije bilo odveć jasno što zapravo hoće, a bit će da je posrijedi i jedno i drugo.

U takvim okolnostima, kad je čak i solo gitara često podređena ritmičkoj funkciji, a uopće nije korišten bilo kakav dodatni instrument, poput akustične gitare, klavijatura ili duhačke sekcije (kojih se, ilustracije radi, nije ustručavala ni ortodoksna punk grupa »The Clash« na već legendarnom albumu London Calling, nezahvalna uloga praktički jedinog »nosioca« melodije prepuštena je vokalnom solisti, što se u slučaju »Prljavog kazališta« pokazalo dvostrukom tragedijom. Općepoznata je činjenica da Davorin Bogović pjeva s ogromnim naporom, usiljeno i nesigurno, čak odbojno. Ako se ovaj nedostatak donekle mogao tolerirati na prvoj LP ploči, gdje spontanost i neposrednost još dominiraju nad skladateljevim intimnijim preokupacijama, ovom se prilikom Bogovićeve vokalne nesposobnosti razotkrivaju u punome svjetlu.

Prvenstveno njegovom krivicom, Hourine skladbe, koje postaju sve kompleksnijima, sofisticiranijima i slojevitijima gube prilikom interpretacije neizmjerno mnogo od svoje dopadljivosti, sugestivnosti i uvjerljivosti, što neizbježno osiromašuje cjelokupni artistički integritet grupe. Bogović je trenutno najveći problem »Prljavog kazališta«; sa njim u prednjoj liniji oni, bojim se, nikada neće izrasti u doista veliku rock-skupinu...

VIŠE POP NEGO PUNK

Ali, pustimo crne primisli i pogledajmo što nam to zapravo nudi Crno-bijeli svijet, a nudi nam mnogo.

Prije svega bih želio naglasiti da »Prljavo kazalište« nije punk grupa. Da »Prljavci« čak ni u ranijem periodu svoje aktivnosti nisu funkcionirali na razini tipične punk silovitosti, moglo se, između ostaloga, ustvrditi i preslušavanjem njihovog prvog albuma, čije se najzaokruženije i najuspjelije skladbe ističu zadivljujuće uzornom pop strukturom: odmjeren, plesni ritam, zarazno privlačna melodija i kratki, lako pamtljivi refreni. S vremenom je ova skupina sve izrazitije poprimala konture definitivne pop atrakcije, a upravo je takvom zatičemo na ovoj ploči. Slušaoca ne bi stoga smjela-iznenaditi Hourina očevidna naklonost egzotičnoj metodici latinskog podneblja, koja je, uostalom, znala ponekad inspirirati i još poneke protagoniste suvremenog rocka: dok se, na primjer, Subotom uveče može shvatiti kao svojevrsni pandan Willy De Villeovoj pjesmi Spanish Stroll, Zagreb se za nijansu stidljivije priklanja Strummer/ Jonesovoj Spanish Bombs u izvedbi grupe »The Clash«, dok približno na ovim istim koordinatama djeluju i skladbe Sretno dijete i Mi plešemo, pokazujući se, zajedno s prethodnim dvjema, najprihvatljivijima za širi auditorij slušatelja.

U usporedbi s debitantskim ostvarenjem mladih zagrebačkih rokera, kojega smo, prisjećate se, ocijenili poticajnim i obećavajućim, Crno-bijeli svijet je, u cjelini, potvrda primjetnog napretka, kako skladateljskih sposobnosti Jasenka Houre, tako i sviračkog umijeća pojedinih instrumentalista, iako je još preostao podosta širok prostor za daljnja usavršavanja. Ritam-sekcija je znatno čvršća i discipliniranija (čemu je ponajviše pridonio producent Stančić),'gitare su međusobno uigranije i usklađenije, a pjesme suptilnije i dotjeranije, premda se mjestimice čine nešto otegnutima i razvučenima (što je, pretpostavljam, još jedna Stančićeva zasluga, ali ovoga puta u ulozi aranžera).

Naslovna je skladba, tjerana žestokim, upravo neodoljivim ska ritmom, prilično efektan uvod u sadržaj albuma; Jasenkov impresionistički doživljaj svijeta koji ga okružuje, ali i dostojan dug magnetičnoj privlačnosti suvremenih »pepita« izdanaka. No, već se u Modernoj djevojci, inače vrlo ljupkoj, ali na vinilu šugavo priređenoj pop pjesmici, autor predano unosi u skladateljski profil Paula Wellera, ocrtavajući nam tragikomičan lik mlade radnice, čija joj naivna maštanja pomažu da što lakše i snošljivije izdrži u mukotrpnoj jednoličnosti ponižavajućeg rada u tvornici (gotovo je istovjetnog sadržaja i Billy Hunt s trećeg albuma grupe »The Jam«), a tipično je »wellerovski« obojena i skladba Neki moji prijatelji, govoreći o bolnim traumama odrastanja i neminovnog kidanja zajedničkih spona s nekad nerazdvojnim vršnjacima.

LUĐAČKA PRAZNINA GLAVNIH ULICA

Zagreb i Nedjeljom ujutro intimni su doživljaji grada koji određuje Jasenkov svakodnevni opstanak i vidokrug. Dok je sadržaj prve pjesme negdje na razmeđi iskrene privrženosti stalnom obitavalištu i prizvucima istančane, polu-naglašene ironije te se, vješto uobličen u formu stiliziranog pop-šlagera, simpatično doima poput uspjele parodije na popularni festivalski napjev Marka Novosela (a slične je pretenzije i temperamentna ska obrada proslavljenog pop klasika Save The Last Dance For Me, kod nas poznatog kao čedne popijevke Sedamnaest ti je godina tek u interpretaciji Ive Robića), potonja skladba izaziva osobitu pozornost svojim naglašeno tjeskobnim, gotovo klaustrofobičnim ugođajem, dočaravajući nam viziju luđačke praznine gradskih ulica djelotvornim minimalizmom tekstovnog iskaza i hipnotičkom ritmičkom monotonijom.

Moderno strukturirane balade, Sam i Nove cipele, međusobno su povezane sumornim raspoloženjem glavnog junaka, ali i kratkim, dopadljivim gitarističkim solo dionicama, koje kao da nostalgično prizivaju magični duh beat glazbe ranih šezdesetih godina. Pa ipak, za razliku od prvospomenute pjesme (čije je note napisao Piko Stančić), u kojoj tek varljiva nada u svjetlo sutrašnjeg dana podstiče mladog romantika da nadvlada svoj bol, u Novim cipelama prevladava njegova nepokolebljiva odlučnost da ustraje i u najtežim trenucima.

I napokon, u preostalim dvjema kompozicijama, upozoravajućoj i pomalo ciničnoj Neka te ništa ne brine te poletnoj i nadasve raspojasanoj Mi plešemo, Jesenko se Houra definitivno pokazuje u dvostrukom svjetlu; jednom se predstavlja kao senzibilan mladić koji je vrlo zabrinut okrutnošću svijeta oko sebe i željan konačnog saznanja svega šio se oko njega dešava, da bismo ga odmah potom upoznali kao bezbrižnog klinca, razigranog i rasterećenog u nezaustavljivom vrtlogu kolektivne plesne igre. Točno je da Jasenko ima pravo na osobni kompromis, ali nam je ovom prilikom ostao dužan dati očekivano objašnjenje.

Da rezimiramo. Crno-bijeli svijet je snažno i upečatljivo svjedočanstvo o odrastanju, sazrijevanju i preobrazbi; album koji istovremeno oduševljava, ali i podstiče mnoge sumnje. U cjelini gledano, riječ je o relevantnom izdanju jugoslavenskog rocka, koje najvećim dijelom opravdava pregršt komplimenata upućenih dječacima iz zagrebačke Dubrave.

Usprkos tome, ova bi ploča vrlo vjerojatno mogla označiti i posljednji čin »Prljavog kazališta« kakvog poznajemo. On, Jasenko Houra, nalazi se pred odlučnim trenutkom izabranog poziva.

VARJA ORLIĆ, KULTNA GRUPA KARLOWY VARY: Gdje je danas nekadašnja prva dama undergrounda?

Srpanj 1988: Kao što ni rijeka u samom početku, nije bila rijeka, nije tako nužno ni da Varija Orlić bude pjevačicom do kraja. Mnogima je, naime, ostala u sjećanju kao frontgirl nekad kultne grupe Karlowy Vary (bivši Korowa Bar).

Nakon raspada grupe nije se odviše čulo za nju, osim pokojeg nedovoljno zapaženog ostvarenja.

Potaknuti nekim informacijama, posjetili smo je u nadi da ćemo otkriti što to ona sada sprema. A što nam sprema, doima se zanimljivim.

Razdoblje rokenrola, kako to ona naziva, ostavila je iza sebe.

U prvi plan sad izlazi njena jedina, prva i prava ljubav - ples! Budući da je završila školu za ritmiku i ples (što i nije neka škola, već prostor za brijačinu), to joj područje nije strano. Pod neformalnim nazivom "Taste Department" okupila je nekolicinu talentiranih, čiju jezgru čini osmoro ljudi.

Projekt se, pak, sastoji od dvije faze: Trenutno traje faza pripreme, nešto poput psihofizičkog treninga.

- Fasciniranost idealnim ljudskim tijelom uz pokušaj da se dopre do posljednjeg zaboravljenog mišića - kaže Varija - bez veze je! 

Umjesto toga, ona istražuje kako se svjesnom kontrolom bilo kakvo tijelo može navesti na više od svojih mogućnosti.

Lako ćemo ovdje pronaći modificirane elemente yoge, borilačkih vještina (kate), vježbi disanja, pa sve do folka.

Funkcija je prvenstveno terapeutska, a najbitnije je to, prema Varijinim riječima, što su kroz taj period ljudi stekli i kako to dalje mogu primjenjivati.

Druga faza bit će faza izvedbe, "zaustavljene situacije istrgnute iz procesa". Prva predstava, kojoj se možemo nadati tokom jeseni, bit će inspirirana motivom molitve.

Mogući uzor, doznajemo također, nalazi se u ploči Swansa "Children of God", mada sama predstava ne koristi glazbu, barem ne u pravom smislu riječi, već se oslanja na zvukove tijela koji nastaju prilikom izvođenja (disanje, šljapkanje u znoju).

Paralele takvom pristupu Varija nalazi u ogoljelosti "Rdečeg pilota", na čiji će poziv svoj projekt izvesti i u Ljubljani.

Smijemo li to zvati umjetnošću?

- Da - odgovara Varija - ali nema potrebe za to. 

Napuštena je čak i relacija forma - funkcija. Gube se granice između umjetnosti i puke tehnike. Minimalistički spektakl par excellance!

Gobac je potpuno lud

Za razliku od trenda uključivanja publike u radnju, što je upravo čest slučaj u kojekakvim scenskim obradama rituala, Varija ostaje vjerna formi koju zovemo performance.

Kako sama kaže, predstava će biti za svakoga i ni za koga, zavisno od raspoloženja svakog individualca, publike kao i protagonista. Igra se, naime, na kartu bogate asocijativnosti univerzalnog prizora koji svatko može doživjeti na svoj način.

Projekt je, naravno, potpuno samostalan: scenografija, kostimografija, koreografija i ostale komponente podijeljene su između samih članova "Taste Departmenta".

U Zagrebu će projekt biti izvođen ovisno o tehničkim mogućnostima pojedinih prostora. Nadajmo se stoga najboljem.

Nije, dakle, riječ o onoj istoj Variji koju smo navikli gledati na koncertnim pozornicama u doba novovalne euforije. Za tada sedamnaestogodišnju djevojku bila su to samo početnička iskustva.

Što nije uspjela provesti kao pjevačica Korowa Bara, pruža nam sada - ali nakon višegodišnjeg studioznog rada i razmišljanja. Zanimljivo je da se Korowa Bar probijao usporedno s jednom danas nadasve popularnom grupom - Psihomodo Pop.

- Davor je OK tip - kaže Varija - Gobac je potpuno lud. 

Njoj međutim androginost danas više nije potrebna. To nije image, kaže, to je ona.

Ipak, jedna se činjenica tek sada iskristalizirala: Ako je Gobac stariji šef čiste dekadencije u Zagrebu, možemo s punim pravom Variju smatrati prvom damom undergrounda.

Ma što god da se pod undergroundom podrazumijeva.

PRVA LJUBAV, TEEN POP ATRAKCIJA IZ ZAGREBA: Dječaci ne psuju, ali su čvršći od ''Prljavaca''

1979.

Rujan 1979: Na koncert sam pošao s namjerom da intervjuiram Prvu ljubav ali je to na kraju ispao intervju sa Josipom Ivankovićem (mentorom grupe i autorom većine pjesama).

• Kako je nastala Prva ljubav?

Josip Ivanković: Pa oni su se skupili sami. Išli su u istu školu samo ne u isti razred, u istom su kvartu stanovali pa su jednog dana došli na ideju da osnuju sastav.

Na početku su se zvali Strujni krug i svirali su u jednom podrumu. 

Doznao sam da sviraju i odmah sam vidio da su talenti. Nisu imali nikakvih instrumenata - sve je bilo improvizirano, akustične gitare sa magnetima, gramofonska pojačala, jedino što su imali bubnjeve. 

Sve je kasnije bilo vrlo jednostavno. Pošto sam ja producent u Jugotonu odveo sam ih tamo, napravili smo probne snimke, sve je to zvučalo jako dobro. 

Posudili smo instrumente. Snimili smo prvi singl, ali nismo još znali da li će to ići ili ne, ali na svu sreću singl se dobro prodavao, pa smo snimili i drugi i treći singl, sada i plejka - znači tri singla i plejka u godini dana.

• Kako je došlo do imena?

Pa kada sam ih našao zvali su se "Strujni krug", onda smo tražili neko drugo ime jer ipak "Strujni krug" ne bi bio adekvatan muzici koju smo mislili svirati, i onda sam ih ja pitao jel imaju simpatije, a oni su rekli da imaju i nemaju, ali uglavnom svi imaju neke tihe patnje, pa sam onda rekao da se zovu "Prva ljubav".

• Priča se da umjesto njih sviraju Vedran Božić i Peco Petej.

S njima radi čitav jedan tim ljudi jer su oni klinci - o biznisu znaju jako malo. Svaki bend bi trebao imati neki svoj imidž pa smo smislili da su pola djeca a pola ljudi, tako da nastupaju u kratkim hlačama i sakoima i kravatama.

Razmišljali smo o tome da napravimo neku famu o njima, palo nam je na pamet da bi bilo dobro da lansiramo foru da sve drugi ljudi sviraju da bi se pričalo o njima jer je to bilo najuvjerljivije, a znali smo da ćemo zbunjivati ljude tako što će stalno svirati okolo i to nam je uspjelo - stalno pričaju da li to sviraju oni ili ne sviraju. 

Mislim da je sad došlo vrijeme da to otkrijemo jer više mislim da nije potrebno.

Prva ljubav na koncertu u Vinkovcima

• Na prvim pločama je dosta tanak rock and roll - da li će se to mijenjati.

Svakako. Nismo smjeli izići sa nečim jačim i težim jer to ne paše njima, to mora biti naivno kao što su i oni, jer da je bolje ne bi valjalo - a i da je lošije isto tako, jer ne bi bili uvjerljivi. Ne može on pjevati "Sanjao sam noćas da te nemam." O čemu on sanja - o klopi i krevetu. 

Baš su primjerne njihovoj dobi, pogođene, da nisu ne bi tako ni prošlo. Ne može publika popapati baš sve.

Svaka ploča će biti korak naprijed, zato smo počeli s jednom banalnom pjesmom kao što je "Hej mala cakana", to je najbanalnije što možeš zamisliti, kao na primjer "Pioniri maleni"...

• Na singlove je bio plaćen dodatan porez - dok taj slučaj nije sa plejkom - da li je to neki napredak?

Nije to napredak u tom smislu. Mi smo to polunamjerno napravili. Razmišljali smo ovako: ako napišemo nešto tekstualno vrijedno – to neće djeca popušiti, onda idemo napisati jednu banalnu stvar (zna se već koju) pa će to prihvatiti - kako je i bilo. 

A opet smo znali da moramo publiku odgajati, ako dođe plejka, nema smisla biti s porezom, zato smo išli na plejku da bude jača, ima tu i dosta poezije ("Ljudi od sjevera južno")...

Oni (publika), ipak, vrše znatan utjecaj na klince, pišu im, oponašaju ih, znaš već kako to ide u stilu: Vi ste moj najdraži bend zato jer ste mladi kao i ja i pokazali smo tim starcima da i mi možemo imati grupu i da nismo djeca...

• Vi ste autor skoro cjelokupnog materijala - da li će se to mijenjati?

Nemoj to isticati da sam ja autor, jer ljudi misle da oni stoje iza toga, i ja njih učim da se osamostale i da sami s vremena na vrijeme rade svoju muziku, međutim to nije lako... Nađi mi kompozitora s 14 godina, ali prva pjesma na prvoj ploči "Dosta mi je mode" je autor Mate Matošić, to se dogodilo i sad su se oni ulijenili, jer znaju da ću im ja sve stvari donesti, ali radimo na tome da oni jednog dana svoju muziku šibaju.

• Scenski nastup je dosta živ i ima dosta čvrstine u ponekim pjesmama, da li se nastup planira? Pomalo podsjećaju na punk grupe...

Ne, to je sve improvizacija, što se tiče punka tu si donekle u pravu, samo što moji ne psuju, punk u blažem obliku, ali čvrstine imaju, to moraš priznati, mislim da su čak i čvršći od "Prljavaca", slušao sam LP, ništa naročito, dosta mekano. 

"Pekinška patka" je bolja, gledao sam ih u Zagrebu prije neki dan, strašni su.

• Kako usklađuju školu i sviranje?

Škola je dobro, prolaze sa 4, nemaju nekih problema sa tim, ali imaju jako malo vremena, sve se odvija na relaciji škola - proba i tako svaki dan. Nemaju vremena ni umrijet jer svaki dan vježbaju po 4 sata, a subotom dva puta po 4 sata. Takav tempo rada nema nijedna grupa, s izuzetkom Bijelog dugmeta, Smaka i još nekoliko vodećih grupa.

Ja sam nametnuo takav tempo, u ostalim grupama svi su većinom jednake starosti i nitko neće nikoga slušati, zato je i takvo stanje u našoj muzici, što muzičari umjesto da vježbaju sjede po kafanama i žale se da im "ne daju raditi", da podmeću noge i sl.

(Prva ljubav nastala je i pod uticajem tada najpopularnijeg njemačkog pop banda The Teens, koji se 1978. pojavio sa monster hitom "Gimme Gimme Gimme Gimme Gimme Your Love"...)

Svi su ljubomorni na uspjeh drugih i samo gledaju da te sruše. Oni (Prva ljubav) poručuju ostalim grupama da rade i samo rade, jer je to jedini put do uspjeha.

Oni se znaju od rođenja, mogu preko oglasa naći bolje muzičare od njih, ali oni zajedno dišu i svi su po istoj prašini pišali i zato su dobri.

• Koji su uzori?

Beatlesi i Rolling Stonesi i ništa drugo!

• Ko su članovi grupe?

Oni su od početka isti, to su: Mario Lekić - vokal, bas gitara, Mate Matišić - solo gitara i drugi vokal, Tomislav Šojat - ritam gitara, Galib Čaušević - bubnjevi.

Prva ljubav zagrebački je pop rock sastav osnovan 1978. godine.

Prvu ljubav osnovao je 1978. godine skladatelj i producent Josip Ivanković, kao prvi teen sastav na prostoru bivše Države. Po uzoru na strane tinejdžerske projekte Prva ljubav je zamišljena kao sastav trinaestogodišnjaka koji sviraju rock and roll izvedbom prilagođen njihovim vršnjacima.

Prvim singlom "Dosta mi je mode"/"Hej mala cakana" iz 1978. godine postigli su veliku popularnost, međutim vrlo brzo se pročulo da iza studijskih snimki ustvari stoje iskusni glazbenici Vedran Božić i Peco Petej. Unatoč toj činjenici Prva ljubav je postao jedan od najpopularnijih sastava u tom razdoblju što je rezultiralo objavljivanjem još nekoliko singlova.

Prvi studijski album pod nazivom Prva ljubav objavili su 1979. godine. Autor glazbe i tekstova bio je Ivanković, a teme su se nastavile baviti tinejdžerskom problematikom i odrastanjem poput prvog poljubca, prvog plesa, prve ljubavi i slično. Iste godine nakon objavljivanja albuma uputili su se na svoju prvu turneju gdje su održali oko 40 koncerata. Ivanković je kao predizvođače izabrao svoje prijatelje, sastav Drugi način. U Beogradu na Stadionu JNA pred 100.000 posjetilaca sviraju na koncertu Bijelog dugmeta, a 1981. godine kao predizvođači na beogradskom Hipodromu nastupaju prije britanskog heavy metal sastava Iron Maiden.

Drugi album Naši vršnjaci izlazi 1980. godine i vrlo je sličan njihovom prvijencu te je popraćen s češćim uživo nastupima. Godine 1981. u sastav dolazi pjevačica Sanja Doležal, kojoj je to bilo prvo pojavljivanje u javnosti. Sa Sanjom snimaju album Privatno koji izlazi 1981. godine te Kad ostanemo sami 1982. godine. Materijalom na ova dva albuma okrenuli su se više zrelijoj pop publici, što je na kraju rezultiralo sve manjim brojem prodanih primjeraka albuma. Prije nego što su se razišli 1982. godine snimili su Dinamovu himnu.

• Josip Ivanković se nakon Prve ljubavi okrenio tamburaškoj glazbi i sastavu Zlatni dukati.

• Mate Matišić posvetio se jazz glazbi i danas je jedan od najboljih jazz-gitarista u zemlji. Također se posvetio pisanju drama i filmskih scenarija (Život sa stricem, Priča iz Hrvatske).

• Sanja Doležal prelazi na zabavnu glazbu gdje je sa sastavom Novi fosili ostvarila vrlo zavidnu karijeru.

• Tomislav Šojat radio je sa sastavima Azra i Aerodrom te postao je studijski glazbenik, dok su se 

• Mario Lekić i Galib Čaušević prestali baviti s glazbom.

ZAGREB, LJETO ZA PAMĆENJE [Srpanj - 1987.]

Srpanj, 1987.

Pamtite li ljeto u Zagrebu s toliko koncerata rock-glazbe, a o drugim atraktivnim događajima da i ne govorimo?

Naravno, teško je sjetiti se sličnog ljeta jer Zagy-town je najčešće građanima i njihovim gostima nudio poluprazne ulice za šetnju i prazne ali vruće kino-dvorane, a u njima kung fu produkcija i meki pornići.

Proteklih dana teško je bilo prepoznati Zagreb.

Sve vri od života, ljudi do jutra ostaju na ulicama i trgovima, koncerata ko' pljeve, pet minuta prije ponoći možete kupiti i kadu, gradska rasvjeta kao da je danje svjetlo, jer zgrade bliješte svježe dotjerane...

Početkom srpnja vratio sam se iz Londona i nastavio živjeti istim ritmom, a u Zagrebu je ludnica bila veća od one na festivalu u Splitu ili na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara.

Ovih se dana budim u paničnom iščekivanju hoće li opasti novonastala situacija; sve nekako predobro izgleda da bismo povjerovali da će dugo i potrajati. Da barem u najstrožem centru grada netko zaustavi vrijeme.

Ovog ljeta, baš kao i svakog drugog, Europom krstare rock-nomadi i oduševljavaju se koncertima. U Zagrebu nije zabilježeno mnogo iznozemnih gostovanja, no domaćeg rocka doista je bilo mnogo, i to kvalitetnog.

Svirali su predstavnici najjačih domaćih rock-centara

Tako se jedne večeri u Saloonu našla Josipa Lisac, u Jabuci su svirali Gile i njegovi Električni orgazam, a u Kulušiću su publiku zabavljali Đavoli.

Ne sjećam se da smo mogli birati između tri koncerta u jednoj večeri, a tzv. problem nedostatka publike pokazao se kao nepostojeći... I tako je mali Ivica shvatio da doista živi u velikom gradu.

Bilo je i tračeva, nesporazuma, sukoba, ili to možemo nazvati nekako drukčije?

Nema smisla zaobići otkazivanje koncerta Lačnog Franza i Leba i soli u Jabuci, na ljetnoj pozornici neslužbenog kluba Univerzijade.

Spomenuti su svirali pod okriljem Univerzijade, bilo službenog kluba Kulušića, bilo na svečanosti zatvaranja Igara. Ugovori su nam predočeni, koncerti u Jabuci nisu održani, a organizatori u Jabuci su ljuti.

Najgore je bilo publici koja je došla na najavljene koncerte.

No, u moru zanimljivih zbivanja, spomenuta epizoda samo je mala nesretna kap.

Sviralo se svagdje, no javnost je uglavnom bila koncentrirana na prostore ljetne pozornice Jabuka, i, već po tradiciji, na dvoranu Kulušić, dok se glavni spektakl održao na Dinamovu stadionu.

Svirali su predstavnici najjačih domaćih rock-centara, od Alpa do krajnjega juga. Pankrti i Borghesia branili su boje slovenske scene, beogradske rokere zastupali su žestoki predstavnici Električnog orgazma i Partibrejkersa, dok je opatijsko-riječku scenu nosio val teškog i promišljenog rocka grupe Let 3 iz Opatije.

Pozdrave iz Zemlje Safari donijeli su ponajbolji predstavnici (neki kažu jedini) sarajevskog rocka, naravno, Dr Nele i njegovo Zabranjeno pušenje, dok su Zagreb predstavljali mnogi.

Spomenimo samo Psihomodo pop, Zagi All Stars, Kulušić Blues Band, Zvijezde i Parni valjak.

Nikad još trava Dinamova stadiona nije bila izgažena u naletu poklonika rock glazbe, no sad će se valjda i tamo održavati zabave pod vedrim nebom, jer jedini bi izgovor mogao biti da se na taj način ometa san stanovnika Zoološkog vrta (s obzirom da su zvučnici tamo usmjereni). 

Tribine se nisu srušile, trava nije počupana, a nogometašima valjda ne bi smetalo povremeno iskazivanje oduševljenja rabotom drugih estradnih djelatnika.

Na koncertu poslije zatvaranja Igara dogodilo se nekoliko pomalo nevjerojatnih i istodobno fantastičnih situacija.

Kad političari najavljuju rockere

Najbolji od svih bili su novopečeni (šalim se, vjerujte) disk-džokeji Josip Vrhovec i Mirko Novosel.

Nakon svih službenih obraćanja masama, prije nastupa Bore Đorđevića i Riblje čorbe, neposredno su se zahvalili Zagrepčanima i njihovim gostima na svemu što je pridonijelo da Univerzijada bude kakva je bila.

To je prvi primjer da istaknuti društveno-politički radnik stoji na rock-bini, i, naravno reakcija je bila uobičajeno rockerska - vrišteća!

Za razliku od neposrednog i smirenog druga Vrhovca, Mirko Novosel pretočio je svoj trenerski temperament u nekoliko salvi probranih rečenica, na način koji su nekad koristili džokeji stanica poput Radio-Luxembourga.

Treba li reći da je poziv na zabavu do zore naišao na puno razumijevanje pedeset i više tisuća okupljenih na maksimirskom stadionu?

Parni valjak izveo je svoju standardnu predstavu u živo, što ih i svrstava u red jedne od najvećih domaćih koncertnih atrakcija, a zasvirali su i pjesme s albuma koji će se pojaviti u jesen.

Leb i sol izveli su za ovu priliku, uz nove pjesme i nekoliko folklorom protkanih starih hitova.

Naša (hvala, Majo) američka prijateljica jako ih je nahvalila, a tako je vjerojatno mislila i većina od pedesetak tisuća prisutnih na stadionu.

Posebna je priča Đorđe Balašević, koji je, u trenucima dok ovo pišem, već održao i drugi koncert, na Šalati, što znači još tisuće i tisuće skupljenih obožavatelja, gladnih njegovih pjesama.

"Pričali smo dugo, o Šajberu, što bi drugo", pjevao je, kao i obično, Balašević pjesme koje uvijek imaju aktualne dodatke. 

On i pijanist Aleksandar Dujin zaslužni su za dobru zabavu na Dinamovom stadionu.

Nalazio sam se iznad počasnih loža, tako da nisam vidio lica visokih gostiju, ne sumnjam da su se odvažili iskazati oduševljenje poput ostalih gledalaca, jer zapažen je Vican Vicanović s velikim objektivom namontiranim na foto-aparat.

Tek što je zasvirala Riblja čorba, naravno uz pozdravne komentare Bore Đorđevića, svi su se uznemirili očekujući dolazak posljednje maratonke, koja je, unatoč velikom zakašnjenju, trijumfalno dočekana. 

Njeno kašnjenje nije mi se učinilo tragičnim, jer, za trajanja maratonske utrke, pri svakoj i pomisli na trčanje naručio sam novi sladoled Zagi (s lješnjacima).

Spomenuti Zagi bio je laserski projeciran na velikom balonu iznad stadiona.

Kao što reče naša američka prijateljica: zar je ovo Zagreb koji poznajem otprije? 

Dim, laseri i rock na kraju Univerzijade?

Dobro, vrlo dobro i preporučljivo za ubuduće...