ZAGREBAČKI RAZGOVORI

ZAGREBAČKI RAZGOVORI

6/25/19

BILO JEDNOM U ZAGREBU: "Zakaj idem u kafić? Nekaj bum si popil, ima komada."

Zagreb, Listopad 1979.

Ritual večernjeg izlaska mladih Zagrepčana počinje u vrijeme TV-dnevnika. Sjedaju u svoje ili tatine "Fićeke" ili "Stojadine", tramvaje ili autobuse, i kreću u središte zbivanja. Nekoliko je sabirnih središta, uglavnom prema afinitetima hodočasnika, gdje se oko osam uvečer okuplja vrli mladi svijet željan zabave i provoda.

Špica i Passage sa svojim polušminkerima, starim dečkima, studentima iz unutrašnjosti, kolekcionarima sportskih novosti.

Kavkaz i njegova šminka koja zadovoljava sve kriterije (tko li ih je samo postavio).

Zvečevo i Blato, gdje ima svega i svačega: kvazi-boema (od boemije je ostala jedino Tinova slika na zidu Blata), antišminkera, starih studenata.

Ipak, malo se razlikuju od publike iz susjednog Kavkaza. Do devet se svi okupe, ispozdravljaju jedni druge, uvjere se da je sve po starom i polako krenu svatko svojim putem. A svi putovi vode u kafić.

U mnoštvu zagrebačkih bircuza, kavana, gostionica, snack-barova, pivnica, konoba i ostalih institucija dobro nam poznate namjene, caffe-bar ima posebno mjesto. On je postao junakom našega doba. U neravnopravnoj borbi šaptom su pali Gradska i Korzo, Starci, Zagorac, Veseli mrtvac, Dubravka.

Kafić je zapravo savršena ugostiteljska forma. U njemu nema pijanaca i tučnjava, masnih stolnjaka i vazica s uvenulim cvijećem, umornih konobara s istrošenim lisnicama bez sitniša, "vužgi ga Blaž" iz pripitog kuta. No, u toj besprijekornosti boja, mirisa i okusa izgubio se duh; nestao je u svakodnevnom ponavljanju istih faca, odijela i razgovora. Danas je u Zagrebu kafić postao mit, način života jedne generacije.



Nema sumnje da je jedan caffe-bar umješno uređeno mjesto, primamljive i atraktivne unutrašnjosti. Na raspolaganju su posjetiteljima prvorazredna pića, najmodernija glazba i spretno izvježbana posluga. Zbog toga je kafić vrlo ekskluzivno mjesto. A tipičan posjetilac kafića želi da mu barem nešto u životu bude ekskluzivno. A sav taj lažni sjaj dobro uređenih, zgodnih mladih ljudi, motori i automobili, "Ballantine" i "Marlboro", pružaju lažan privid ekskluzivnosti.

Svaki kafić ima svoju vjernu klijentelu kojoj je posjet kafića postao svakodnevna navika (a svaka navika prelazi u dosadu). Isprva se u kafić odlazi radi promjene, poznatog društva, da se gleda i bude gledan. Poslije se više ne pita za pravi razlog. Zbivanja su uvijek ista. I svi su isti. Isti mirisi i frizure, ista odjeća iz tršćanskih dućana.


Redovno radno mjesto


Ako se osjećate mladim, želite gledati dobre mačke, Coin modu i na smrt se dosađivati, izađite navečer u zagrebačke kafiće. Tamo ćete susresti dobro dotjerane primjerke generacije iz pedeset i neke na svom redovnom radnom mjestu. Jer svakodnevno odlaziti u kafić - to polako prerasta u zanimanje.

Kafići žive dvostrukim životom, poput zvijeri. Danju letargično miruju, čekajući obilan plijen koji im stiže s prvim mrakom. "U pogrešno vrijeme", danju, posjećuju ih poneki student i srednjoškolac, činovnici iz susjedstva, dokoni obrtnici. Noću se kafići bude i zasvijetle kao oaza umornom putniku kroz urbanu pustinju zagrebačke isprazne večeri. Iz šupljeg u prazno. "Nema veze ako se u kafiću ni ne cuga ni fuga", moto je ušminkanog mediokriteta koji predvodi svoje stado na cafe-ispašu.

Match Ball, Papagaj, Vein, Palainovka, Safari, Arka, Mustang, As, Mrkva, Prodex... teško ih je sve i nabrojiti. A kafići su kao i ljudi. Ima ih dobrih i loših, prvog i drugog reda, zapostavljenih, prosječnih i ispodprosječnih.

Danas je u modi Papagaj. Kao i svaka papiga, zelen je i brbljav. Naroda kao da se nešto badava dijeli. Na posvećenim mjestima u kutovima šanka sjede šminkerice, neshvatljive svima, pa i same sebi. Oko njih krdo pospanih mužjaka željnih barem razgovora. Tu se sastaje i "Suzuki" bratija pa raja kosi oči na japanske motore.

A ima i onih naivnih koji još vjeruju u vlastiti šarm i ljubav na prvi pogled. Zauzmu nonšalantnu pozu, poput Johna Waynea, pivo drže prokleto nisko i valentinovskim pogledom zrakaju nadolazeće "komade".

Neki dolaze po onoj narodnoj - kud svi Turci tud i mali Mujo - da vide što to privlači tolike ljude, zašto se skupljaju baš tu i nigdje drugdje. Jedan pomiriši i ode dalje, drugi ostane, i tako iz noći u noć. Motori od 1000 kubika, zgodne mačke, zbigecani frajeri, strana cuga - sve je to već viđeno, sto puta prežvakano, čeka se nešto novo. Ne znam što je to što svi čekaju, ne znaju ni oni sami, jedino pouzdano znam da u kafiću to "nešto" neće dočekati.

Želite li biti pokraj samih zvijezda, otiđite u Palainovku (ona je, naime, smještena podno zagrebačke zvjezdarnice). Palainovka je hibrid boemske kavane, modernog kafića, likovnog salona i etnografskog muzeja. Bolje rečeno, kafić-klijentela sjedi na pletenim Montmartre stolicama i ne obraća pozornost na izložene slike i muzejski primjerak bicikla.



Zahvaljujući dobrom pogledu na parkiralište, kafić je zahvalan za motoriziranu klijentelu jer se dobro vidi tko u kakvim kolicima dolazi. Znatan dio gostiju dolazi ovamo na izlet. Umorni od staklenih donjogradskih kaveza, traže promjenu u mirnoj atmosferi Gornjega grada. Nažalost, kafić se još i može promijeniti, no ljudi ostaju isti.

Na drugom kraju grada je Match Ball, pomalo ocvala stara dama odjevena u crni skaj, s ogrlicom srebrnih pokala, okružena slikama teniske družine. Piće ćete popiti u društvu glavnih dasa svjetskog tenisa, nažalost suviše zauzetih igrom da bi obratili pozornost na vas. Pomalo nostalgična atmosfera odgovara raspoloženju onih koji tamo dolaze. To su većinom veterani zagrebačke cafe-armije koji u miru čekaju mirovinu u svojoj prvoj ljubavi.

Jer vijek posjetilaca kafića relativno je kratak. On počinje prvim samostalnim izletom u Trst, a prestaje prvim brakom i prvim kreditom. Za stolovima sjede mlađa društva, regruti, koji će s prvim iskustvom krenuti svatko svojim putem. Sve počinje i sve se završava u crnoj dami.

Safari, u sjeni svoje starije braće po oružju, časno obavlja svoju društvenu funkciju. U njemu je sve jeftinije nego u zelenoj metropoli. Votka je jeftinija 10 dinara, odjevni predmeti nekoliko tisuća lira. No, mladost je naša najveća vrijednost, a ona je, kao i svagdje, jednaka.

Prvi susjed, Mišel, ima kao glavnu atrakciju automate za igru. Stoga, ako se bojite svemirske invazije malih zelenih, možete doći tamo i vježbati do mile volje kako da ih dočekate. Naime, glavni je automat "Invasion"; na ekranu skakuću opaki osvajači iz strane galaksije, a vi ih tamanite kao Gary Cooper i slažete ih kao snoplje.

U Mustangu je najefektniji "Ford Mustang" njegova vlasnika, neizbježno parkiran pred ulazom.

Vein, miran kao i četvrt u kojoj se nalazi, omogućuje diskreciju pa ono malo parova što odlaze u kafiće, uglavnom tu svraća.

Ako vam je idol Christopher Columbus, otiđite u Arku koja, premda nedavno otvorena, punim jedrima plovi prema svojim obožavateljima. Bukara vina, rogači, masline i tišina Gornjega grada. I šminka, dakako.

Kafić pomalo podsjeća na izložbeni prostor. Iza staklenih vrata dotjerani izlošci čekaju da ih zapazi netko vrijedan pažnje. Tu i tamo sklopi se poneki društveni sporazum, no većina izložaka dovoljno je poznata i samim tim prestaje biti aktualna.

Malo se razgovara. Razgovarati o fakultetu je uznemiravajuće (pusti sad faks, daj si nekaj popij), o Dinamu tužno, politika se previše ne prati. Obično se priča ni o čemu. Ljeti o Crikvi i Dubrovniku, zimi o Kranjici i Badu.

Lokalni tračevi (tko s kim, tko koga i kako), lucidne filmske kritike, imaginarni načini mlaćenja love (čuj, stari, imam jedan dobar biznis...). O glazbi i modi uopće se ne razgovara. Zna se samo po sebi što valja, a što ne valja.

Nisu bez razloga bolje situirani studenti najveći dio posjetitelja. Pod okriljem vlastite anonimnosti (drugi za njih misle i dobivaju priznanja), bez prilike da odrastu, traže u kafiću lažnu pripadnost nekomu i nečemu. Kad zazovu šankera imenom, popričaju s njim minutu-dvije, oni tada postaju netko, dobivaju diplomu pripadnosti tom društvu. Jer on zna šankera, čuvenog točioca pića u čuvenom kafiću, on pripada tim povlaštenim malobrojnim posjetiteljima koji imaju tu privilegiju.

I, dok ispija svoje piće, ne primjećuje da svi poznaju šankera.


Zakaj idem? Nema boljeg!


Zakaj idem u kafić? Je, a kaj bum doma delal? Bum gledal albanski film i slušal kak kukaju za naftom? Ili da me stari pili s faksom. Nekaj bum si popil, ima komada. Je, znam da je trulo, znaš nekaj bolje? Škvadra se raspala, ne bum ih valjda ja sastavljal.

Čuj, u kafiću ima dobre rulje, ak se sad ne bum zezal, kad bum. Frend mi gazi s nekom šizikom, kaj bum se i ja držal za ruku s nekom klinkom. Saberi se, kinfa. Radije si, kak gospon, popijem pivo i gledam rulju. Kad zmisle nekaj boljeg, javi mi.

Starozavjetni Eklezijast je rekao: "Raduj se, mladiću, svome mladom životu. Idi kamo te srce vuče i oči tvoje zovu."

U redu, druže Eklezijaste, samo kamo? U poluklimatizirana kina s kung-fu filmovima? U bezlične birtije koje se zatvaraju prije nego što čovjek i uđe? U prenatrpane disco-klubove, dosadne Bogu i ljudima? Ne može se svaki dan ići u kazalište i na koncert. A još koju godinu i igra života igrat će se po strožim pravilima i sa strožim sucima.

Zato idemo gdje je naša generacija i, premda vožnja po kafićima nije ni zabavna ni sadržajna, barem se svi guramo u istom kupeu.



Danas je u Zagrebu mladi čovjek osamljeniji nego ikad prije. Nakon raskida sa srednjoškolskom klupom on ostaje okružen nekolicinom prijatelja i supatnicima s fakulteta.

No, njegove svakodnevne brige sve manje zanimaju one oko njega. I on navečer traži neko lažno zajedništvo u kafiću, surogatu maturantskih klupa i tuluma. I pomalo je sretan što je na gomili gdje su svi jednaki. On je svoje učinio, radi što i ostali i čeka.

Kad se rimski puk zasitio samog sebe, svojih i tuđih nevolja, uzviknuo je: kruha i igara! Senatus populusque Zagrebiniensis nema svoj Circus Maximus, ali zato ima kafiće. Stoga, do daljnjega, pića i kafića!

3/02/19

BAD BLUE BOYS SU UPOZNALI EUROPU, ALI JE, BOGME, EUROPA UPOZNALA I NJIH

Listopad 1990: 

Prva utakmica 1. kola Kupa UEFA između Atalante i Dinama u Bergamu, ostaće upamćena i po incidentima prije i poslije nogometanja...

Uoči utakmice, naime, zagrebački su se navijači sukobili s karabinjerima, na obje je strane bilo ozlijeđenih, a nekolicina BBB upoznali su i interijer policijske postaje u Bergamu. A nakon stoje "obavljena formalnost", nakon što su Atalanta i Dinamo odigrali 0-0, spremnost karabinjera isprobali su i "tifosi" Atalante.

Bilo je i pucanja, a "hrabri" Talijani nisu prezali čak ni od "cipelarenja" jedne policajke. Do izravnog sudara BBB i "brigatta", srećom, nije došlo "jebena stranka" bili su, eto, policajci i karabinjeri...
U Bergamu je bilo oko 2000 navijača iz Zagreba, od toga 1500 razularenih BBB. Najviše ih je došlo autobusom, iako je bilo i pojedinačnih izleta automobilima. Porazgovarali smo s "prvom ekipom" BBB, mladićima čije su slike bile objavljene u gotovo svim evropskim novinama koje se barem malčice "zabavljaju" navijačkim baukom. Najrazgovorljiviji je bio S.


Talijanske su novine bile gotovo jednoglasne u naslovima: ’’Banda slavenskih navijača poharala je Bergamo". Ponosite li se time?
(Smijeh)... Istina je da smo im pokazali "neke stvari", ali žao nam je što nije došlo do pravog "fighta" s navijačima Atalante. A za to nismo mi krivi, imali smo stvarno najbolju volju.

Možete li opisati vaše putovanje do Bergama i povratak u Zagreb?
Duga je to priča... Krenuli smo u utorak u dva sata ujutro iz Zagreba, negdje oko podneva stigli smo u Milano. Tamo smo sakupili informacije o navijačima Atalante, a "špijuni" su bili pristalice Intera, koji odveć ne "šmekaju" svoje susjede iz 50-ak kilometara udaljenog Bergama.

Vjerojatno je bilo zanimljivo na putu do Milana?
Pa, brzo smo se ponapijali, neki su malo odspavali. U stvari, "čuvali" smo se za predstojeća dva burna dana.

Kad ste došli u Bergamo?
U utorak u poslijepodnevnim satima. I počelo je vrlo dobro, mirno, tolerantno s obje strane - i naše i policijske. Doista, na takvu korektnost već dugo nismo naišli. Navijače Atalante gotovo da nismo ni sreli. Uprava talijanskog prvoligaša čak nam je dozvolila da prisustvujemo treningu Dinama. A tada je uslijedilo prvo razočaranje. Rukovodstvo Dinama, naime, izuzevši Zajeca i Kužea ponašali su se prema nama kao prema zadnjem "šljamu", zadnjem "smeću". Umjesto da su sretni što nas je tako mnogo došlo, hvatali su se za glave od očaja. Bili su mjereni da ćemo ih "žicati" da nam plate spavanja, ulaznice za utakmicu, hranu itd... Nemaju oni uopće pojma tko smo i kakvi smo. Većina nas ima dovoljno novaca za ovakve izlete, a ponos nam svima ne dozvoljava da od Dinama tražimo više od onoga što nam pripada.

I tako, uprava je okretala glave od nas, čak su nam "zrihtali" i lijepu zajebanciju - trebali smo, naime, prenoćiti u jednom hotelu blizu "Granda" u kojem je Dinamo bio smješten, no u dogovoru s hotelijerom otpravili su nas tko zna gdje! Izašli smo na auto-stradu i započeli dvosatno lutanje. E, da ne zaboravimo: čak nam je uprava Atalante ponudila da prespavamo na strunjačama u dvorani ispod jedne tribine na stadionu, no tu smo ponudu uljudno odbili. Pa nismo mi "klošari"...

Cipelarenje policajke

Gdje smo stali? Aha, auto-strada... Nakon vozikanja amo-tamo zaustavili smo autobus pokraj dvojice "običnih" saobraćajnih "pandura" i zamolili ih za pomoć. A dečki su bili fantastični - odmah su otišli u obližnju "birtiju" na telefon i nakon 30-minutnog okretanja raznoraznih brojeva, osigurali su nam smještaj u "talijanskoj Opatiji", u mjestu Lago d'Iseo, udaljenom 40 kilometara od Bergama. Stvarno je policija bila maksimalno korektna.

Vjerojatno ste po dolasku u Lago d'Iseo bili vrlo ljuti. Gdje ste iskalili bijes uzrokovan ponašanjem uprave kluba za kojeg navijate?
E, tu je već došlo do sitnih čarki s talijanskim navijačima. Dečki su nas malčice podcijenili, a sebe precijenili. U grupicama po pet-šest stajali su na ulici i nas provocirali. Nije nas trebalo previše provocirati, njih desetak zacijelo će zauvijek zapamtiti utorak 18. rujna 1990. godine.
Po dolasku u hotel odmah smo se "uselili" u bar, restoran itd... Nakon dobre klope, svi smo se oslonili na našeg najboljeg prijatelja na šank. Konobar u baru radio je sve dok nije nestalo whiskeya i pive - dakle, negdje do pet sati ujutro. Malo smo se zafrkavali, isprobavali dva aparata za gašenje požara, posudili kutiju sladoleda, nekoliko flaša whiskeya, razbili smo jedna vrata, bacili dva telefona u obližnje jezero... Ništa strašno. Ujutro smo ljubaznom vlasniku hotela "Europa" nadoknadili štetu (oko 500 DEM), oprostili se i krenuli na "big fight".
Hm, vjerojatno je hotelijer odmah nakon odlaska BBB prokleo dan kad se poželio baviti ugostiteljskom djelatnošću...

Krenuli ste, dakle, u Bergamo. Susreti s policijom?
Počelo je već na izlasku s auto-strade. Uletjeli su nam u autobus i zaplijenili sve navijačke rekvizite osim - glasnica’ Oduzeli su nam trube, fućkaljke, baklje, petarde, pive, 15 "pajsera"... Došli smo do stadiona i počelo je okupljanje. Autobusi s našim dečkima stizali su jedan za drugim, kao po narudžbi. Tada je došlo i do prvih problema s još uvijek korektnom policijom. Taktički su, naime, pogriješili.
Poželjeli su nas ugurati u stadion već oko 15 sati, a utakmica je trebala početi u 18! Ej, čekajte malo, mi ćemo na stadion ući kad to budemo htjeli, a ne kad nam vi naredite. Neki su njihovi "specijalci" kundacima pušaka pokušali ugurati 100-tinjak naših na tribinu i tada je "puklo" dotadašnje prijateljstvo i suradnja s policijom.
U prvom smo okršaju loše prošli, no ni "murija" nije bila bez gubitaka. Nakon kraćeg "time-outa", počela je prava bitka, čak su i pucali prema nama, želeći nas valjda zaplašiti. No, malo su se prevarili u proračunu. Dobrih pola sata trajala je "uredna" makija -slomili smo im dvije puške i mnogo noseva... Bilo je ranjenih i u našim redovima, ali ništa ozbiljnije. Tek, 10-ak naših je završilo u policijskim stanicama. Bez većih nereda oko 17 sati smo otišli na tribinu.

Lijepu ste bakljadu upriličili u 55. minuti. No, obećali ste da baklje nećete bacati na travnjak, a u stvari nije bilo nijedne koja je pala - izvan travnjaka! Znači li vam uopće nešto obećanje?
Da se rukovodstvo, to jest uprava Dinama korektno ponijela, vjerujte da niti jedna baklja ne bi uletjela na teren. Ovako, dobili su što su tražili. Baš nas briga za UEFA, neka kazne Dinamo. Uostalom, tako ionako je uprava dužna najmanje 25.000 DEM...

Uprava Dinama je vama dužna 25.000 DEM!? Otkud sad to?
Ovako: trebali smo još prije dva meseca od Dinama dobiti prostoriju na stadionu, koja bi poslužila kao sastajalište BBB. Osnovali bismo Klub navijača, po uzoru na engleske "Fan dubove". Ali, direktor Rudi Marković rekao je "ne", i prodao taj prostor jednom privatniku za cirka 25.000 DEM! Je li vam sad jasno? Eto, ostali smo bez obećane prostorije zbog pišljivih 25.000 DEM. Ako njima obećanje ništa ne znači, tada ne znači ni nama. Sve dok ne potrošimo kredit od naših 25.000 DEM, ne pitajte nas ništa za baklje i petarde...


Vratimo se Bergamu. Posle utakmice došlo je do obračuna između karabinjera i "brigatta". Navijači Atalante došli su do vaše tribine željni obračuna, budući ste ili isprovocirali bakljadom. No, vi ste na tribinama mirno čekali.
Da mimo... Nisu nas policajci pustili dolje! A lijepo smo im rekli: "Ako vi ne možete smiriti ove vaše navijače, pustite nas malo, minutu-dvije. Odmah bi zavladao red." Ali, molbe su nam ostale neuslišene. "Šorali" su se oko sat vremena, "digići" su "iscipelarili" jednu policajku, a ranjen je i policajac - netko gaje upucao.
Točno je da su Talijani popizdili u 55. minuti. Kad smo napravili vatromet, njih oko tisuću odmah je izašlo sa stadiona i došlo pred našu tribinu. Željno smo čekali kraj, ali "panduri" nas ni slučajno nisu pustili dolje.
Neka im je Bog u pomoći
Htio bih još nešto dodati: nije nam bila namjera izazivati i provocirati, ali na provokacije smo uvijek spremni i reagirati. Eto i primjera naše dobre volje: kad je nekoliko minuta prije kraja utakmice jedan invalid u kolicima prošao ispred naše tribine, zamolio je jednog od naših da mu podari šal ili Dinamovu kapu. Za tren oka u krilu su mu bili zastava, kapa, šal, majica s natpisom "Attack na Bergamo"... čak smo počeli skandirati "Giovanni, Giovanni" i čovjek se rasplakao od sreće.

Policija vas je nakon dva sata smjestila u autobuse i - pravac kući?
Imali smo pratnju dobrih 200 kilometara, nisu nam dozvolili da se zaustavimo. Neki od nas su se umalo upišali... Stali smo tek negdje blizu Venecije, u nekom smo restoranu dobro večerali. Istina, "zaboravili" smo platiti, ali to je bio samo mali "nestašluk". Navratili smo i u obližnju samoposlugu, to je bio "show"! Oni koji nisu jeli u restoranu, odmah su "uletjeli" u razne salame, sireve, maslace, pekmeze... Da ste samo to vidjeli! Sto ljudi hoda po dućanu, mažu paštetu, bulje u kameru koja snima lopove i osmjehuju se punih ustiju... A red do blagajne bio je dugačak "do neba"! Siti, podrigivali su se i čekali po 15 minuta da bi platili jedan sok, kutiju "kauguma", vrećicu bombona... Ludnica!

Kako su se carinici ponašali na granici?
To je priča za sebe. Talijanu nije ni palo na pamet da svrati do nas. samo je mahnuo rukom da prođemo. A na našoj strani, u autobus je ušao jedan pospani milicionar i rekao: "Uopće me nije briga za vaše putnice, ne zanima me da li nešto švercate. Imam samo jednu molbu: ne zaustavljajte se slijedećih 30 kilometara!" Možete si zamisliti smijeh u autobusu...

Očekuje se i dolazak 1300 navijača Atalante na uzvratnu utakmicu 3. listopada u Zagrebu. Navodno iin spremate ’’vrući" doček?
Neka dođu. Što više to bolje... Iako, iskreno, sumnjam da će se talijanske pičke usuditi na takav korak. Prelijepo im je u životu, a da bi tražili avanture nalik našima. Možda neki od njih i dođu, avionom, na dan utakmice, pa se smjeste na "zapad" uz ogromnu brigu redarstva. Ukoliko, pak, njihova "brigatte" zalutaju, neka im je Bog na pomoći.

***
Tako je to bilo u Bergamu. Dodajmo da su BBB često naglašavali daje susret s Evropom u stvari prošao mirno, da su očekivali znatno veću gužvu. Za koju su se, priznaju, i spremali. No i ovako nisu nezadovoljni, smatraju da su ostavili "pečat" koji će se pamtiti u Italiji. A to im je, uostalom, bilo i najvažnije. Dinamovu "pozitivnu nulu" ostvarenu nakon vrlo hrabre igre, gotovo da nitko drugog dana po povratku iz Bergama nije komentirao.
Uostalom, pa kako i bi, većina BBB zacijelo nije vidjela ni "frtalj" utakmice...

1/23/19

ANTON MARTI, OMILJENI REŽISER TELEVIZIJE ZAGREB: Ma 'ko kaže da ne znam Hrvatski?

Plavi vjesnik, listopad, 1968.

Masarykova 25, četvrti kat desno. Kromirana tablica: Anton Marti, režiser. Pozvonio sam. Bilo je osam sati ujutro. 

- A, si došel. Je u redu - pojavila se Tonijeva raščupana glava u prozorskom okviru vrata. Bio je još u pidžami. 



Uvela me je njegova punica, objašnjavajući mi: 

- Što mislite, kako je to kad rade svake noći do dva? Sinoć je Elis cijela desna strana odrvenjela. Mislila je da je "šlagirana". 

Na trenutak sam sam u sobi, a onda ulazi Martijeva supruga Elis: 

- Zar vas je u osam sati ujutro pozvao? Moj bože, taj čovjek je izgubio svaki pojam o vremenu. 

Nešto slično ponavlja u predsoblju, pa Marti ulazi, gestikulirajući s parom crnih cipela u rukama: 

- A kad sam ga mogao pozvati? Kad već nemam vremena da se razgovaram uz jedna večera, ćemo razgovarati uz doručak. Kod mene je problem vaki. Ovaj mjesec imam jako ludnicu. Šta kažeš? 

Električni brijaći aparat bruji. 

- Ništa ne kažeš? Je dobro... Inače uvijek nađem vremena i za intervju i za sve. U Beogradu režiram "West Side Story". Za mene, od moj fah, kako bi reko, koji ja inače radim, najteška stvar koja sam u moja karijera radio. Na isti čas radim s poslom na TV. 

Spominjući televiziju, ušutio je.  

Očito je u mislima počeo režirati scenu što je za sat vremena treba da snima u TV-studiju. Te trenutke odsutnosti, koji su kod Martija česti, mnogi pogrešno nazivaju rastresenošću. To je moć koncentracije koja potiskuje sve ostalo. 

Ovog trenutka Marti je obukao svečano večernje odijelo, premda je jutro. 

- Se obučem ujutro u plavo - pogađa Marti o čemu razmišljam - jer mi navečer kamerad ima fešta. Ne stignem doći kući da se presvučem. Moja asistent dobio sin. Mali ima mjesec i više dani. Nismo dosad to stigli od posao. 

Njegov sin Alceo ovako to objašnjava: 

- Tata samo radi, nikad nije s nama. 

- Si čula, Elis, što kaže moja sin? 

- Ima pravo. 

- Alceo ima šest... ne ... pet i pol godina ... 

- Marti, sram te bilo, ne znaš ni koliko ti sin ima godina! - protestira iz druge sobe supruga Elis. 

- Ma sam reko ... 

- Ima malo više od šest godina. Zaboravio si kad mu je bio šesti rođendan. 

Mali Alceo mi objašnjava: 

- Vidiš, ovaj akvarij mi je ujak napravio. Vidiš, ova velika riba je muškarac. I ono tamo je mali muškarac. Ženska riba je umrla. Rodila je mlade. Sad će muškarac roditi pa će biti sve puno malih ribica. 

- Da znate kakvu je priču izdiktirao svojoj drugarici u dječjem vrtiću. Sad će biti objavljena u časopisu "Polet". Svi su bili iznenađeni. Njegova drugarica mi je rekla: "Vi uopće ne poznate svoje dijete!" Stvarno, kad bih ga i upoznala? 

I supruga Elis također radi na televiziji: sekretarica je režije. 

- Čiji članak? Alceov u "Poletu"? - prvi put i Marti čuje za tu novost. 

- Nikad vremena, nikakva porodična života, ničega! Na kraju se pitaš: zašto? 

Punica ga brižljivo ispituje: 

- Jeste li sutra u Zagrebu? Da znam radi ručka. 

- Ne. Ili sam u Ljubljana, ili u Beograd. 

Poslije nekoliko međugradskih razgovora definitivno utvrđuje: 

- Sutra sam u Ljubljana. 

Ovih dana bi zamalo nadmašio samog sebe.  

Budući da režira TV-prijenos festivala "Zagreb 68", trebalo je da noću putuje spavaćim kolima za Beograd, da održi pokus u kazalištu i da se vrati poslijepodnevnim avionom u Zagreb.  

Odustao je, ne zbog toga što bi to bilo fizički neizdrživo, već zbog nepouzdanosti prijevoznih sredstava.  

Mršav i krhak, odakle li crpe tu silnu energiju? 

- Čir je moderna bolest. Ga ima ko puno radi i ko ne radi. Nisam od oni koji mnogo boli... Ti pitaš mene šta ja imam od takvi život. A jesi pitao ovaj reporter od "Jučer, danas, sutra"? Ili kamermana koji je došao iz Splita, a čeka ga putni nalog za Beograd. 

A ti? Si se pita za sebe? Stalno te vidim okolo. Kad si onda doma? 

A kirurgi u bolnica, koji su non-stop tamo? A se on čudi mene! 

Danas čovjek koji hoće stvarno nešto od sebe dati, mora i te kako raditi, dragi moj! 

Namještaj sobe je iz vremena kad je tempo života bio mnogo mirniji.  

Za klavir u kutu najluđi ritam u njegovim mladim danima bio je valcer. 

- Nemojte gledati okolo - moli me Elis. - Sve je tako. Mi rijetko primamo goste. Moja mama je divna i dobra, ali mi jednostavno nemamo gdje pozvati ljude. Toliko nas pozivaju svuda, a mi odbijamo, jer ne možemo uzvratiti pozivom.  

Mama, tata, brat, Toni, Alceo i ja. U divnoj gužvi stanujemo!  

Ljudi misle kako dobro zarađujemo. U redu, ja nemam problema s tim mogu li jedan mjesec kupiti cipele ili ne mogu. Imamo i automobil. Ali za stan treba mnogo više novaca! 

Toni mi pokazuje hrpu pisama koja mu je jučer stigla. 

- Kad se objavila adresa u "Studio" sam dobio i po dvesto pismi u jedan dan. A neki hvale, neki kaže sam kretino... 

Neobičan način njegova govora na televiziji su već odavno nazvali "Marti-jezik".  

Zvuči simpatično i toliko karakteristično da ga je nemoguće zamisliti bez te njegove "mane". Ali, mnogi mu gledaoci zamjeravaju što se nije potrudio da savlada materinji jezik.  

Marti se ljuti : 

- Ma ko to kaže da ne znam rvatski? Dosta dobro govorim slovenski. Sigurno akcenti nisu najboljši. To je dosta teško. Nisam imao ni godinu dana kad sam došao u Trst.  

Rođen sam u Labinu, zapravo Sv. Nedelja. Škole sam išao u Italija. Završio sam Academia dramatica u Rim. Mama je Slovenka, tata Istrijon. Čovjek je vezan od zemlja u koja je dobio kultura. 

I de facto, ja sam živio u Trstu u Circolo Sloveni. I kad je bilo zabranjeno. Zato smo i u zatvoru bili. 

Kad je Istra bila Jugoslavija, sam se vratio. Tu je moje mjesto...  

A bio sam sve. I glumac, i plesač, i pjevač. Imam svestrano izobrazbo ... Elis, daj nađi ono stvar... 

Elis, sekretarica u TV-studiju i supruga kod kuće: 

- Doma je još gore. Ništa ne zna. Sve dođe mene pitati. Više posla oko njega, nego oko Alcea. Vidite koliko svi plešemo oko njega! Svi mu žele olakšati posao. 

Nekoliko trenutaka nakon togo Elis je sjela za volan sportskog "Taunusa". 

- On da vozi? Došao bi na križanje i počeo dirigirati: 

"Ti ćeš tu stati, ti radiš ovako, a ja onda tu prolazim."  

Ni govora! Previše ga volim da ga pustim za volan! 

- To mi je najdraga srce moje - zadovoljno se smiješi Toni. 

1/22/19

DUBRAVKO PITZKO (23) NOVA ZVIJEZDA NAŠE TELEVIZIJE: Najmlađi TV režiser u Europi


Plavi Vjesnik 12.1969.

Na Zagrebačku televiziju došao je s BBC-ja, gdje je tri godine radio kao asistent.

Trenutno je jedan od najzaposlenijih naših TV režisera.


Snimajući Žižićevu muzičku komediju "Žmigavci velegrada" Pitzko je radio i do dvadeset sati dnevno. Danju s ekipom na poljanama kraj Novog Zagreba, noću u laboratoriju na montaži.

-   Takav tempo nisam odabrao svojom voljom - kaže. - Ako za petnaest dana moram napraviti emisiju od sedamdeset minuta, to praktički znači da za dvije sedmice moram snimiti cjelovečernji film. A recite: je li moguće snimiti film za petnaest dana?

-   Unatoč brzini realizacije koja se od vas traži i koja je gotovo nerazumna, ipak prihvaćate svaki novi posao koji vam se nudi. Zašto?

-   Zbog toga što cijenim priliku koja mi se pruža. Neobično volim svoj posao, ali znam da još mnogo moram učiti i, s druge strane, da još nisam dospio ni pokazati sve što znam i mogu. Treba, dakle, iskoristiti svaku priliku.

Kad sam lani došao na Zagrebačku televiziju, htio sam odmah pokazati koliko mogu, ali nisam bio siguran u sebe. Međutim, odmah su mi dali šansu, i to mi je pomoglo da steknem samopouzdanje. Cijeneći podršku koju su mi pružili na startu, zasad prihvaćam svaki projekt koji mi se nudi.

- Po brzini realizacije ravni ste rutinerima i mnogo starijim režiserima od vas. Što je, prema vašem mišljenju, presudno kod režisera: tehničko znanje ili "instinkt" za taj posao?

- Mora se do određenog stupnja ovladati tehnikom rada, mislim, ta se tehnika mora naučiti. Ali, u biti, režija se ipak ne da naučiti. Nije dovoljno da režiser bude samo kreator, on mora u sebi nositi i kondenzirano iskustvo, u neku ruku mora znati poslove svih ljudi na svijetu.

- Ako je to točno, onda takvo iskustvo najviše nedostaje baš vama kao dvadeset trogodišnjaku!

- Nije točno. Naime, ne treba uvijek suditi po godinama. Važno je gdje je čovjek bio, što je pokušao. Prije nego što sam počeo na BBC-ju, ja sam u Engleskoj radio i kao konobar, telefonist, lučki radnik u White Chapelu.

Upoznao sam, dakle, svakojake poslove i svakojake ljude, upoznao sam lučke radnike i razbijače, običan svijet i elitu Britanske televizije, onjušio sam zarana život s raznih strana i možda ne možete zamisliti koliko mi to danas koristi.

Jer, u mom poslu se neprestano suočavam s novim situacijama u kojima je najdragocjenije iskustvo. Hoću reći: uz talent režiser mora biti i "praktičar po instinktu", mora u sebi nositi, rekao bih, prirođenu sklonost da u svašta zabode nos, da se svačim bavi, da to pokuša riješiti.

Mora biti radoznao ali i iskusan, da ga nijedna situacija ne iznenadi. Mora osjećati potrebu da se stavi na svačije mjesto, da sebe zamisli u svačijoj ulozi.

- Jeste li ikad došli na pomisao da režirate velike filmove?
- Jesam, ali od pomisli do praktične akcije još je daleko, a ja se od prvog nisam daleko makao. Osim toga, televizija mi više odgovara od filma.
- A u čemu vidite osnovnu razliku?
- Kao režiser, prije svega u tehnici. Razlika je golema. Televizijski filmovi teku u kratkim "rezovima", kratkoća je uvjetovana već i time što je televizijski ekran mnogo manji od filmskog. Radnja, dakle, mora teći mnogo brže ...

Kao gledalac, opet, više volim takvu dinamiku radnje, za razliku od spore, filmske. Malo je filmskih režisera koji su na velikom ekranu primijenili tehniku kratkih "televizijskih rezova". Jedan od takvih jest Richard Lester, u profesionalnom pogledu moj uzor.

- Mislite li na njegove filmove "Help" i "Čudne stvari su se dogodile na putu do Foruma?"

- Na te. i na još nekoliko koji nisu igrali u našim dvoranama. Lester zna briljantno, mislim u tehnici, izmiriti mali i veliki ekran. Ali, njegova pojava samo je izuzetak.

- Vjerujete li daje transfer iskustava u ta dva medija inače uopće efikasan?

- Gotovo i nije, a pri tom je znanje režisera manje važno od same različitosti tih medija.

-Sto biste u karijeri osobno htjeli postići: koji je vaš krajnji cilj u poslu kojim se bavite?

- Taj cilj i nije skroman: htio bih postići toliko da moje ime postane ’’etiketa” koja će gledaoca prisiliti da sjedne pred aparat. Dakle: da mu moje ime bude jamstvo da je emisija koju sam pripremio kvalitetna i, što je meni podjednako važno, da nije dosadna.

Naime, mislim da je televizija čak i onda kad je riječ i o najozbiljnijim emisijama rekreativni, da ne kažem: zabavljački medij, pa, prema tome, autor i realizator mora uvijek imati na umu da ne smije biti neatraktivan i nezanimljiv.


- Nakon tri godine rada na BBC-u i godine dana u našim studijima možete donekle usporediti: kakva je naša televizija u usporedbi s televizijama u svijetu?

- Tehnički, mi smo vrto siromašni. Koliko sam mogao vidjeti, od nas su jači televizijski centri i na Zapadu i na Istoku. U pogledu tehnike i uvjeta rada u nas većina se posla svodi na improvizaciju.
-Ne čini li vam se to ipak i dobrom školom za realizatore? Onaj tko dobro radi u takvim uvjetima, u idealnim će biti još bolji.

-   Možda, ali i ne mora biti. Jer, ovakav način rada tjera čovjeka da bude "maher", da se snalazi i da zbog praktičnih rješenja vrlo teško uspije dati najviše što može i umije.

- Smatrate li da tehničko siromaštvo utječe i na kvalitetu programa?

- Sigurno. Kad bismo imali novaca, (ideje zasad ostavimo po strani), mislim da bismo mogli imati jednu od najboljih televizija na svijetu.

- Po čemu to zaključujete?

- Po tome što u nas postoji obilje tema koje uopće nitko još nije obradio. Različitost naših ljudi, pokrajina, uvjeta života, prošlosti, prirodnih ljepota, tradicije - sve to šarenilo stoji uglavnom neiskorišteno, neotkriveno (u smislu TV realizacije), nesnimljeno.

Naravno, snimiti sve to, bilo bi strahovito skupo, ali za inventivnog sastavljača televizijskog programa to je pravi Eldorado.

Razvijene televizije u svijetu ne raspolažu takvom "sirovinom". Tamo je uglavnom već sve poznato, otkriveno, snimljeno. Programi su stereotipni, svode se na tri kolosijeka: vijesti, filmovi, šou-emisije i gotovo.

Zato nije čudo da se, na primjer, na Zapadu, od dobre serije a la Forsyte napravi kult: takva serija naprosto odudara od stereotipnog sivila.

- Kad smo već kod toga: kako tumačite činjenicu da naša televizija u trinaest godina postojanja nije uspjela realizirati domaću seriju koja bi dosegla popularnost "Dugog, toplog ljeta" ili "Forsytea"?

- To i nije čudno. Prije svega, nemamo dobrih autora pogodnih za TV medij, zatim nemamo novaca i, naposljetku, u nas se nitko još ne bavi istraživanjem ukusa i zahtjeva prosječnog televizijskog gledaoca, nego se još pipa naslijepo.

- Maločas smo razgovarali o mogućnostima našeg televizijskog programa. Kakvim vam se taj program čini danas? Jeste li zadovoljni onim što danas gledamo?

- Ni najmanje! Naprotiv, gotovo sam ogorčen. Taj program i ne može biti dobar kad je očito da ga nisu sastavljali stručnjaci, to jest da su ga sastavljali ljudi koji s televizijom nemaju mnogo veze, koji nisu odviše često bili u studiju i imali posla s kamerama ...

U koncipiranju programa oni bi više računa morali voditi i o gledaocu i o onima koji taj program realiziraju.

Pitam se: zar bi televiziji zaista bilo toliko skupo poslati nekoliko ljudi u velike evropske studije na mjesec, godinu ili dvije, da vide, da nauče od drugih, da shvate kako se pravi zanimljiv, aktualan, moderan program, ono što suvremen gledalac zahtijeva.

Da učeći od drugih, shvate kako se program ne može praviti neovisno o željama potrošača, dakle pretplatnika ...

Tuđa su iskustva pri tom dragocjena, jer ako se igdje mogu ’’posuđivati” iskustva i ideje, onda je to moguće na televiziji.

Televizija nije nikakav ekstramedij u kojem iskustvo jednih ne bi koristilo drugima.

Naprotiv, to je posao kao i svaki drugi, a u svakom poslu valja učiti od onih koji više znaju i koji su prvi prošli stazama na koje mi tek dolazimo.

10/17/18

ODUŠEVLJAVAJUĆE SUMNJE

Polet, Zagreb 08/10/1980.


Promatramo svijet oko sebe: stvari, ljude, pokrete, zbivanja, promjene i vidimo uvijek isti, neprekinuti slijed suprotnosti i proturječnosti, nadanja, očekivanja, razočaranja, prkosa, suočavanja, očaja, pomirenja itd.
U mnoštvu nesložnog i nerazlučivog slučajno je zatečen jedan mladi, nejaki, usamljeni idealist, začuđen i zapanjen posvemašnjim kaosom u kojem se nalazi, zbunjen i uplašen grubim sadržajem vlastite percepcije.
Želi spoznati pravila i zakonitosti koja njima tako nemilosrdno upravljaju. No ubrzo otkriva da je to nemoguće. Ipak, mladić se ne predaje; on uporno traži svoje mjesto u bezglavom poretku neusklađenosti. I napokon uspijeva! Ali kako? Pronalazi privatni kompromis, oslobađajuću kompenzaciju za brojne propale iluzije i uzaludna lutanja. Izbavljenje je u otvorenosti, u igri, u ljubavi, u mašti, u privrženosti malim stvarima. Jedini je izlaz u kreaciji vlastitog svijeta, osebujnog, šarolikog i posve različitog...
Ovako bih, otprilike, sažetim i slikovitim rječnikom interpretirao intimnu dramu Jasenka Houre.
Stoga valja ispitati s koliko uvjerljivosti i vjerodostojnosti sadržaj novog albuma »Prljavog kazališta« Crno bijeli svijet odražava bogatstvo emocija svoga glavnog junaka.
Houra pokazuje zapanjujuću bliskost s duhovno-stvaralačkim vibracijama kako Petera Shelleyja, nepokolebljivog rock--romantičara, tako i diskretnog i profinjenog Paula Wellera. Štoviše, zahvaljujući svojoj neobično nježnoj, krhkoj i nevinoj fizičkoj pojavi, Jasenko ostavlja upečatljiv dojam usamljenog romantika. S druge strane, ovaj mladić ističe otvoreno u posljednje vrijeme i strastvenu privrženost kurentnim plesnim atrakcijama, poput »Madness« i »Selecter«, od kojih ne samo što svjesno preuzima najprepoznatljivije zvučne komponente (što u ovom slučaju i nije toliko bitno), nego se, možda posve nehotično i spontano, povodi za njihovom cjelokupnom artističkom koncepcijom, što neminovno dovodi do izvjesne podvojenosti u vlastitom autorskom pristupu.


CRNO BIJELA PRODUKCIJA
Naznačena diskrepancija autorovih polazišta, otvoreni rascjep između individualnog, nadasve intimnog sagledavanja stvarnosti i težnje ka općosti i univerzalnosti neizbježno se odražava na nedorečenost tematike albuma, koja varira u rasponu od skladateljeva unutrašnjeg viđenja sredine u kojoj živi pa sve do grupnog odavanja počasti neobuzdanostima mladalačkog hedonizma. U posljednjoj konzekvenci, ostaje nerazjašnjenim i nedefiniranim čak i sam status »Prljavog kazališta«: zagonetna dvojba da li je ta grupa tek medij preko kojega Jasenko Houra izražava svoje zamisli i preokupacije ili je Ipak riječ o kompaktnoj skupini, čijem kolektivnom pulsiranju autor striktno podređuje svoje specifične oznake.
No, dok skladateljeva stilsko-koncepcijska neodlučnost predstavlja dilemu koja se ispriječila još u zamisli »crno bijelog« projekta, slijedeće se primjedbe - Stančićeva produkcija i Bogovićev vokal - isključivo odnose na (ne)uspjeh njegove konačne realizacije. U toku dosadašnje povijesti rock-glazbe, a napose u najaktualnijim rock--stremljenjima, susrest ćete sijaset ploča, čiji sadržaji, prvenstveno usmjereni na akcentiranje rock primitivizma i neuglačanosti nipošto ne podnose ambicioznije aranžerske i producentske intervencije. Crno-bijeli svijet se, međutim, ne ubraja u red takvih ostvarenja, o čemu Ivan Stančić, očigledno, nije vodio dovoljno računa (ili mu je Houra naprasno ograničio slobodu djelovanja, u što zaista ne vjerujem). Desetak pjesama, koliko ih je ukupno uvršteno na ploču, a poglavito skladbe naglašenijeg lirskog ugođaja, zahtijevale su mnogo više pažnje, više studioznosti, više prolivenog znoja za tonskim uređajima. Stječe se dojam da je devetodnevno snimanje proteklo podosta samouvjereno i površno, rekao bih amaterski, kao da se radilo u kuhinji Peđe Vraneševića, umjesto u blistavoj raskoši milanskih »CBS« studija. U suprotnome, ritam zasigurno ne bi tako nezgrapno potiskivao melodiju negdje u pozadinu, kao da je ona manje vrijedan sastojak Hourinih pjesama (a uistinu predstavlja njihovo najubojitije oružje), niti bismo sada proklinjali flagrantni manjak dubine i prostornosti zvučne slike te neobjašnjivo odsustvo topline, prisnosti i elegancije, neodvojivih značajki Jasenkovog autorskog »imagea«.
Stančića je, vjerojatno zavela trenutna opsjednutost njegovog štićenika živopisnošću i plesnim zanosom modernih ska ritmova te je u oblikovanju zvučno dimenzije albuma očigledno propustio u punoj mjeri istaknuti osnovne crte skladateljeva izvornog senzibiliteta i bogatstvo lirsko-emocionalnog naboja njegovih pjesama. Zapravo ili se producent i vođa grupe nisu ponajbolje razumjeli ili potonjem nije bilo odveć jasno što zapravo hoće, a bit će da je posrijedi i jedno i drugo.
U takvim okolnostima, kad je čak i solo gitara često podređena ritmičkoj funkciji, a uopće nije korišten bilo kakav dodatni instrument, poput akustične gitare, klavijatura ili duhačke sekcije (kojih se, ilustracije radi, nije ustručavala ni ortodoksna punk grupa »The Clash« na već legendarnom albumu London Calling, nezahvalna uloga praktički jedinog »nosioca« melodije prepuštena je vokalnom solisti, što se u slučaju »Prljavog kazališta« pokazalo dvostrukom tragedijom. Općepoznata je činjenica da Davorin Bogović pjeva s ogromnim naporom, usiljeno i nesigurno, čak odbojno. Ako se ovaj nedostatak donekle mogao tolerirati na prvoj LP ploči, gdje spontanost i neposrednost još dominiraju nad skladateljevim intimnijim preokupacijama, ovom se prilikom Bogovićeve vokalne nesposobnosti razotkrivaju u punome svjetlu.
Prvenstveno njegovom krivicom, Hourine skladbe, koje postaju sve kompleksnijima, sofisticiranijima i slojevitijima gube prilikom interpretacije neizmjerno mnogo od svoje dopadljivosti, sugestivnosti i uvjerljivosti, što neizbježno osiromašuje cjelokupni artistički integritet grupe. Bogović je trenutno najveći problem »Prljavog kazališta«; sa njim u prednjoj liniji oni, bojim se, nikada neće izrasti u doista veliku rock-skupinu...

VIŠE POP NEGO PUNK

Ali, pustimo crne primisli i pogledajmo što nam to zapravo nudi Crno-bijeli svijet, a nudi nam mnogo.
Prije svega bih želio naglasiti da »Prljavo kazalište« nije punk grupa. Da »Prljavci« čak ni u ranijem periodu svoje aktivnosti nisu funkcionirali na razini tipične punk silovitosti, moglo se, između ostaloga, ustvrditi i preslušavanjem njihovog prvog albuma, čije se najzaokruženije i najuspjelije skladbe ističu zadivljujuće uzornom pop strukturom: odmjeren, plesni ritam, zarazno privlačna melodija i kratki, lako pamtljivi refreni. S vremenom je ova skupina sve izrazitije poprimala konture definitivne pop atrakcije, a upravo je takvom zatičemo na ovoj ploči. Slušaoca ne bi stoga smjela-iznenaditi Hourina očevidna naklonost egzotičnoj metodici latinskog podneblja, koja je, uostalom, znala ponekad inspirirati i još poneke protagoniste suvremenog rocka: dok se, na primjer, Subotom uveče može shvatiti kao svojevrsni pandan Willy De Villeovoj pjesmi Spanish Stroll, Zagreb se za nijansu stidljivije priklanja Strummer/ Jonesovoj Spanish Bombs u izvedbi grupe »The Clash«, dok približno na ovim istim koordinatama djeluju i skladbe Sretno dijete i Mi plešemo, pokazujući se, zajedno s prethodnim dvjema, najprihvatljivijima za širi auditorij slušatelja.
U usporedbi s debitantskim ostvarenjem mladih zagrebačkih rokera, kojega smo, prisjećate se, ocijenili poticajnim i obećavajućim, Crno-bijeli svijet je, u cjelini, potvrda primjetnog napretka, kako skladateljskih sposobnosti Jasenka Houre, tako i sviračkog umijeća pojedinih instrumentalista, iako je još preostao podosta širok prostor za daljnja usavršavanja. Ritam-sekcija je znatno čvršća i discipliniranija (čemu je ponajviše pridonio producent Stančić),'gitare su međusobno uigranije i usklađenije, a pjesme suptilnije i dotjeranije, premda se mjestimice čine nešto otegnutima i razvučenima (što je, pretpostavljam, još jedna Stančićeva zasluga, ali ovoga puta u ulozi aranžera).
Naslovna je skladba, tjerana žestokim, upravo neodoljivim ska ritmom, prilično efektan uvod u sadržaj albuma; Jasenkov impresionistički doživljaj svijeta koji ga okružuje, ali i dostojan dug magnetičnoj privlačnosti suvremenih »pepita« izdanaka. No, već se u Modernoj djevojci, inače vrlo ljupkoj, ali na vinilu šugavo priređenoj pop pjesmici, autor predano unosi u skladateljski profil Paula Wellera, ocrtavajući nam tragikomičan lik mlade radnice, čija joj naivna maštanja pomažu da što lakše i snošljivije izdrži u mukotrpnoj jednoličnosti ponižavajućeg rada u tvornici (gotovo je istovjetnog sadržaja i Billy Hunt s trećeg albuma grupe »The Jam«), a tipično je »wellerovski« obojena i skladba Neki moji prijatelji, govoreći o bolnim traumama odrastanja i neminovnog kidanja zajedničkih spona s nekad nerazdvojnim vršnjacima.

LUĐAČKA PRAZNINA GLAVNIH ULICA

Zagreb i Nedjeljom ujutro intimni su doživljaji grada koji određuje Jasenkov svakodnevni opstanak i vidokrug. Dok je sadržaj prve pjesme negdje na razmeđi iskrene privrženosti stalnom obitavalištu i prizvucima istančane, polu-naglašene ironije te se, vješto uobličen u formu stiliziranog pop-šlagera, simpatično doima poput uspjele parodije na popularni festivalski napjev Marka Novosela (a slične je pretenzije i temperamentna ska obrada proslavljenog pop klasika Save The Last Dance For Me, kod nas poznatog kao čedne popijevke Sedamnaest ti je godina tek u interpretaciji Ive Robića), potonja skladba izaziva osobitu pozornost svojim naglašeno tjeskobnim, gotovo klaustrofobičnim ugođajem, dočaravajući nam viziju luđačke praznine gradskih ulica djelotvornim minimalizmom tekstovnog iskaza i hipnotičkom ritmičkom monotonijom.
Moderno strukturirane balade, Sam i Nove cipele, međusobno su povezane sumornim raspoloženjem glavnog junaka, ali i kratkim, dopadljivim gitarističkim solo dionicama, koje kao da nostalgično prizivaju magični duh beat glazbe ranih šezdesetih godina. Pa ipak, za razliku od prvospomenute pjesme (čije je note napisao Piko Stančić), u kojoj tek varljiva nada u svjetlo sutrašnjeg dana podstiče mladog romantika da nadvlada svoj bol, u Novim cipelama prevladava njegova nepokolebljiva odlučnost da ustraje i u najtežim trenucima.
I napokon, u preostalim dvjema kompozicijama, upozoravajućoj i pomalo ciničnoj Neka te ništa ne brine te poletnoj i nadasve raspojasanoj Mi plešemo, Jesenko se Houra definitivno pokazuje u dvostrukom svjetlu; jednom se predstavlja kao senzibilan mladić koji je vrlo zabrinut okrutnošću svijeta oko sebe i željan konačnog saznanja svega šio se oko njega dešava, da bismo ga odmah potom upoznali kao bezbrižnog klinca, razigranog i rasterećenog u nezaustavljivom vrtlogu kolektivne plesne igre. Točno je da Jasenko ima pravo na osobni kompromis, ali nam je ovom prilikom ostao dužan dati očekivano objašnjenje.
Da rezimiramo. Crno-bijeli svijet je snažno i upečatljivo svjedočanstvo o odrastanju, sazrijevanju i preobrazbi; album koji istovremeno oduševljava, ali i podstiče mnoge sumnje. U cjelini gledano, riječ je o relevantnom izdanju jugoslavenskog rocka, koje najvećim dijelom opravdava pregršt komplimenata upućenih dječacima iz zagrebačke Dubrave.
Usprkos tome, ova bi ploča vrlo vjerojatno mogla označiti i posljednji čin »Prljavog kazališta« kakvog poznajemo. On, Jasenko Houra, nalazi se pred odlučnim trenutkom izabranog poziva.

8/16/17

VARJA ORLIĆ, KULTNA GRUPA KARLOWY VARY: Gdje je danas nekadašnja prva dama undergrounda?

Srpanj 1988: Kao što ni rijeka u samom početku, nije bila rijeka, nije tako nužno ni da Varija Orlić bude pjevačicom do kraja. Mnogima je, naime, ostala u sjećanju kao frontgirl nekad kultne grupe Karlowy Vary (bivši Korowa Bar).


Nakon raspada grupe nije se odviše čulo za nju, osim pokojeg nedovoljno zapaženog ostvarenja.

Potaknuti nekim informacijama, posjetili smo je u nadi da ćemo otkriti što to ona sada sprema. A što nam sprema, doima se zanimljivim.

Razdoblje rokenrola, kako to ona naziva, ostavila je iza sebe.

U prvi plan sad izlazi njena jedina, prva i prava ljubav - ples! Budući da je završila školu za ritmiku i ples (što i nije neka škola, već prostor za brijačinu), to joj područje nije strano. Pod neformalnim nazivom "Taste Department" okupila je nekolicinu talentiranih, čiju jezgru čini osmoro ljudi.

Projekt se, pak, sastoji od dvije faze: Trenutno traje faza pripreme, nešto poput psihofizičkog treninga.

- Fasciniranost idealnim ljudskim tijelom uz pokušaj da se dopre do posljednjeg zaboravljenog mišića - kaže Varija - bez veze je! 

Umjesto toga, ona istražuje kako se svjesnom kontrolom bilo kakvo tijelo može navesti na više od svojih mogućnosti.

Lako ćemo ovdje pronaći modificirane elemente yoge, borilačkih vještina (kate), vježbi disanja, pa sve do folka.

Funkcija je prvenstveno terapeutska, a najbitnije je to, prema Varijinim riječima, što su kroz taj period ljudi stekli i kako to dalje mogu primjenjivati.


Druga faza bit će faza izvedbe, "zaustavljene situacije istrgnute iz procesa". Prva predstava, kojoj se možemo nadati tokom jeseni, bit će inspirirana motivom molitve.

Mogući uzor, doznajemo također, nalazi se u ploči Swansa "Children of God", mada sama predstava ne koristi glazbu, barem ne u pravom smislu riječi, već se oslanja na zvukove tijela koji nastaju prilikom izvođenja (disanje, šljapkanje u znoju).

Paralele takvom pristupu Varija nalazi u ogoljelosti "Rdečeg pilota", na čiji će poziv svoj projekt izvesti i u Ljubljani.

Smijemo li to zvati umjetnošću?

- Da - odgovara Varija - ali nema potrebe za to. 

Napuštena je čak i relacija forma - funkcija. Gube se granice između umjetnosti i puke tehnike. Minimalistički spektakl par excellance!

Gobac je potpuno lud

Za razliku od trenda uključivanja publike u radnju, što je upravo čest slučaj u kojekakvim scenskim obradama rituala, Varija ostaje vjerna formi koju zovemo performance.

Kako sama kaže, predstava će biti za svakoga i ni za koga, zavisno od raspoloženja svakog individualca, publike kao i protagonista. Igra se, naime, na kartu bogate asocijativnosti univerzalnog prizora koji svatko može doživjeti na svoj način.

Projekt je, naravno, potpuno samostalan: scenografija, kostimografija, koreografija i ostale komponente podijeljene su između samih članova "Taste Departmenta".

U Zagrebu će projekt biti izvođen ovisno o tehničkim mogućnostima pojedinih prostora. Nadajmo se stoga najboljem.

Nije, dakle, riječ o onoj istoj Variji koju smo navikli gledati na koncertnim pozornicama u doba novovalne euforije. Za tada sedamnaestogodišnju djevojku bila su to samo početnička iskustva.

Što nije uspjela provesti kao pjevačica Korowa Bara, pruža nam sada - ali nakon višegodišnjeg studioznog rada i razmišljanja. Zanimljivo je da se Korowa Bar probijao usporedno s jednom danas nadasve popularnom grupom - Psihomodo Pop.

- Davor je OK tip - kaže Varija - Gobac je potpuno lud. 

Njoj međutim androginost danas više nije potrebna. To nije image, kaže, to je ona.

Ipak, jedna se činjenica tek sada iskristalizirala: Ako je Gobac stariji šef čiste dekadencije u Zagrebu, možemo s punim pravom Variju smatrati prvom damom undergrounda.

Ma što god da se pod undergroundom podrazumijeva.