PERO ZLATAR: A govorili su da Modri nikad neće biti prvaci... (1982.)

Travanj 1982: I prije službenog završetka nogometnog prvenstva, zagrebački Dinamo osigurao je titulu prvaka koja je za ovaj klub više od slavlja. To je razbijanje kompleksa dugog gotovo četvrt stoljeća. Jer Modri su se posljednji put okitili šampionskom krunom još 1958., kad većina sadašnjih prvotimaca nije bila ni rođena.

Zato je ovaj "dossier" prilika da nešto više kažemo o Dinamu jučer, danas i sutra, o njegovoj povijesti i planovima za budućnost. Prilog je pripremio naš urednik Pero Zlatar...

Predsjedavajući u Dinamovom predsjedništvu je umirovljeni general Đuka Prilika, za kojega kažu da je bio jedan od vrlo rijetkih vojnika s visokim činom koji se, i u vremenima kad je za uniformirana lica bilo uputno navijati za Partizan, otvoreno i žustro izjašnjavao kao dinamovac. I to vatreni.

Ne baš razmetljiv na riječima, Prilika svoju izuzetnu priliku da govori kao prvi čovjek šampionskog kluba prepušta treneru Miroslavu Blaževiću, treneru o kojem su doslovno pisale sve jugoslavenske dnevne, tjedne, dvotjedne i ostale novine. Pa ipak, u trenucima razgaljene opuštenosti, u prostorijama Dinama na samom stadionu (gdje Modri ovoga proljeća n jednom nisu poraženi), i to samo u neslužbenim razgovorima, drug general-predsjednik reći će da nijedan naslov prvaka, bilo koje jugoslavenske sportske ekipe, nije zaslužio biti proslavljen tako bučno, veselo i radosno kao ovaj sadašnji Dinamov, nogometni:

"Bili ste u pravu", kaže mi, "kad ste još davno utvrdili da Dinamo za sobom ima najstrpljiviju navijačku vojsku na svijetu! Ti su navijači takoreći četvrt stoljeća čekali ovaj svečani trenutak i napokon su ga dočekali. Ovo je ujedno i izvanredna šansa da Dinamo postane još jači i da uđe u krug jakih europskih klubova..."

Očito se Prilika sjeća dana kad je Dinamo pod vodstvom onda još neafirmiranog trenera Branka Zebeca, kojem je rad s Modrima bio prvi angažman u njegovoj kasnije bogatoj i raskošnoj trenerskoj karijeri, propustio vlak koji je vozio u klub međunarodnih velikana.

U sezoni 1965./66. Dinamo je sjajnim igrama došao do finala Kupa velesajamskih gradova, preteče današnjeg vrlo uglednog Kupa UEFA-e, eliminiravši, između ostalih, i velikane kao što su torinski Juventus (bilo je 3:0 u Zagrebu) i frankfurtski Eintracht u možda najfurioznijoj utakmici ikada viđenoj u Maksimirskoj šumi (4:0 za Dinamo, poslije 0:3 u prvom susretu na njemačkom tlu).

Tragedija sjajnog Lamze

Tada se Dinamo tukao i na drugoj sportskoj fronti: za naslov prvaka Jugoslavije koji mu je bio nadohvat ruke. S ekipom Sarajeva borio se za titulu i izgledi su bili 75 posto na strani Zagrepčana.

Ali tada je zla kob pokazala zube i svoje najružnije lice. Da bi zaštitio svoje momke od euforičnih navijača, koji su bučno slavili ulazak u finale Kupa velesajamskih gradova i povrh toga blistavu predstavu cijele momčadi, a prije svih Stjepana Lamze (kojem su pojedini reporteri bez pretjerivanja dali ocjenu višu od maksimalne desetke - čak 11!), Zebec ih sklanja u tišinu izvan grada. Odveo ih je u zelenilo kojim je okružen ljupki motel "Šumski dvor" podno Sljemena, s kojega Zagreb izgleda kao da je u velikom loncu. I te večeri došlo je do nesreće koja se dugo vukla po sudskim hodnicima i koja do dana današnjega nije još posve rasvijetljena.

Junak nad junacima, najzaslužniji za senzacionalno visoku pobjedu nad Eintrachtom i za plasman u finale, Stjepan Lamza, strmoglavljuje se s balkona i glavom udara o betonski pločnik u dvorištu motela. U kritičnom stanju prevezen je u bolnicu u kojoj je ostao više od sto dana. To je ujedno bio i nasilni kraj njegova blistavog druženja s loptom.

Ali i početak kraja Dinamovih nadanja da će se četvrti put okititi domaćim šampionskim lovorovim vijencem. Potresena i uznemirena momčad Modrih neočekivano gubi tri boda u finišu prvenstva: tri kola pred kraj s Rijekom u Rijeci (2:3) i potom u derbiju u Zagrebu protiv Sarajeva (0:0). 

Unatoč porazu na Kantridi, u Maksimiru bi im pobjeda nad Sarajlijama osigurala naslov jer su imali neusporedivo povoljniju razliku postignutih i primljenih golova. Ovako je konačni redoslijed bio: Sarajevo 42 boda, Dinamo 40 bodova.

Pad poslije pothvata

Razočarani apsolutist Branko Zebec, makar nitko nije tražio njegovu glavu zbog tužnog raspleta prvenstva, prgavo se sukobljava s pojedinim članovima Uprave oko produžetka ugovora ondašnjeg klupskog asa Rudija Belina i ostavlja se naglo kormila. Na njegovo će mjesto doći Ivica Horvat pod čijom će dirigentskom palicom u finalu Kupa velesajamskih gradova, u dva dvoboja s uglednim engleskim Leedsom, u Zagrebu 2:0 i u Leedsu 0:0, Dinamo postati vlasnikom toga trofeja i do danas ostati jedini jugoslavenski klub koji je osvojio neki službeni europski klupski naslov.

No bez obzira na tu vrlo značajnu i lijepu utjehu, znalci vele da je "slučaj Lamza", koji je uvjetovao gubitak prvenstva Jugoslavije i odlazak Branka Zebeca, označio početak duge i nemile krize u kojoj se Dinamo godinama gušio. Bilo je trenutaka i kad se morao boriti za opstanak u prvoligaškom elitnom društvu, u kojem je neprekidno od 1946. zajedno sa Crvenom zvezdom, Hajdukom i Partizanom, tj. preostalom trojicom iz naše velike nogometne četvorice. Istina, godine 1969. i 1980. uzet će svoj peti i šesti Kup maršala Tita, ali...

Pravo i najveće slavlje grunulo je ovih dana kad se Dinamo poslije dugog, dugog čekanja, nadanja i iščekivanja, prvi put poslije godine 1958., vratio u Maksimir okrunjen kao prvak Jugoslavije.

Evo jedanaestorice koja je osvojila Kup velesajamskih gradova: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl i Rora, uz vrlo važnu napomenu da su se u prethodnim utakmicama u timu pojavljivali reprezentativci: Lamza, Cvek i Novak, zatim izuzetni klupski igrač kao što je Jukić...

Što bi bilo, pitaju se potkovaniji pratitelji uspjeha i neuspjeha kluba iz Maksimira, da je ondašnja Uprava bila energičnija i da nije dopustila da Zebec prije dogovorenog roka raskine ugovor?

Dvadeset i treći trener Modrih

Gotovo svi su uvjereni da bi Modri s takvim kadrom sjajnih igračkih majstora (od svih koje smo nanizali, samo Gucmirtl i Jukić nisu zaigrali u A reprezentaciji Jugoslavije!), uz neka značajnija pojačanja kao što su na primjer Fikret Mujkić, Lalić i još neki koji nisu došli samo zato što više nije bilo Zebeca - otvorili i teška vrata Europe. Zar, na kraju krajeva, Branko Zebec, koji je iz Dinama otišao ravno u minhenski Bayern, nije od ekipe u kojoj su prve vedete bili golman Sepp Maier, bek Schwarzenbeck, čudesni veznjak Franz Beckenbauer i tvorničar zgoditaka Gerd Müller, napravio jednu od najsjajnijih europskih sportskih tvrtki?

Sada, u eri 23. Dinamova trenera, Miroslava Blaževića, poslije dužeg posnog i jalovog razdoblja, ponovno je na usnama najfanatičnijih plavih vjernika zatitralo pitanje:

"Može li Dinamo dalje? Može li naš prvak postati netko i nešto u Europi?"

Blažević je uvijek optimist

Ako o tome razgovarate sa spomenutim trenerom, on će, kakav je, nepopustljivi borac i neizlječivi optimist kojeg u radu vodi olimpijsko načelo: brže, više, dalje, britko uzvratiti da njegovi puleni mogu i moraju uspjeti na međunarodnoj pozornici. Naravno, on pritom nadzire svoju četu pojačanu s nekoliko zvučnih imena. Iz vlastitoga kadra očekuje jednoga iz zlatnoga trolista mladih lavova - Boru Cvetkovića koji će svojim blistavim prodorima s krila itekako zapošljavati Deverića i Mlinarića i napad učiniti još ubojitijim; te sigurnog i pouzdanog srednjeg pomagača Srećka Bogdana, čiji bi skokovi donijeli prevlast u zraku u svom kaznenom prostoru. Obojica će još neko kraće vrijeme nositi uniformu vojnika JNA, a potom ih putevi vode jedino u Dinamo.

Povrh toga, pouzdani izvori, koji su to prestali biti, šire vijesti da su Blaževićevi izaslanici u vrlo konkretnim razgovorima sa Zemuncem Zvonkom Živkovićem, jednim od stupova Partizana, kojem se ljeti gasi ugovor i on postaje slobodan da bira i izabere hoće li i nadalje ostati s Crno-belima koji će, naravno, učiniti sve što im je u moći da ga zadrže, hoće li u Crvenu zvezdu koja je najpopularnija, hoće li u Hajduk koji ga zove jer ne odustaje od već ustaljenog principa da svake godine dovede po jedno skupo i zvučno veliko ime, ili možda u Dinamo koji se posljednji uključio u lov za traženom zvijezdom ali je trenutačno kao klub - hit proljeća najatraktivniji?

Stranci u Dinamu, zašto ne?

Ali Ćiro Blažević gleda i izvan granične rampe. Pošto je napokon uredio da se na njegovom popisu nađe mladi australski reprezentativni sin doseljenika iz Hrvatske, Edi Krnčević, 193 cm visoki frizer za dame iz Melbournea ("Edi je jedan od najboljih igrača glavom koje sam vidio!" ushićeno će reći Blažević), njegovi apetiti nisu prestali. Za vrijeme povremenih posjeta Švicarskoj - zemlji u kojoj je počeo i proslavio se kao trener, Blažević je tu i tamo drugarski ali vrlo konkretno razgovarao s Juricom Jerkovićem, nekadašnjim hajdukovcem, sada superstarom Züricha, potencijalnim kandidatom izbornika Miljana Miljanića za Mundijal u Španiji. 

J. J. ne bi imao ništa protiv da svoj igrački staž završi u Dinamu, a Blažević ne taji da bi mu dotični Jurica sjajno došao u budućim utakmicama u Kupu europskih prvaka.

Na svom popisu želja trener Dinama ima još jednoga stranca bez kapi naše krvi, iz Južne Amerike točnije: iz Urugvaja, Čilea, Perua i Paragvaja nude mu nekoliko "strašnih", a za naše pojmove (kad se u igri kod domaćih prijelaza već spominje i milijarda starih dinara) jeftinih majstora lopte. On se

planira otisnuti na zeleni kontinent i ocijeniti ih pa nije isključeno da se u plave vene ubrizga i doza latinskog temperamenta.

Ne vrijedi se zanositi Sušićem

Zagrebom kola priča u koju su, što je najzanimljivije, povjerovala čak i najnepovjerljivija i najzadrtija sumnjičala. Kao poslije Mundijala, umjesto u inozemni zlatni rudnik, Safet Sušić će na godinu dana u Maksimir za debelu i fantastičnu odštetu koja još nije isplaćena u Jugoslaviji za nekog nogometaša, a prema kojoj bi i lanjski transfer Hajduk - Slišković bio mačji kašalj. Ćiro na to odmahuje rukom:

"Sa Safetom bih mogao juriti i naslov prvaka Europe. Ali ne isplati se gubiti energiju i tražiti toga momka kad će ga poslije prvenstva svijeta, a na kojem će se on proslaviti, bogati klubovi zasuti milijunima dolara. A njih Dinamo nema. Kad bih mogao birati između, recimo, Breitnera, Rummeniggea, Keegana, Platinija i Sušića, ja bih se, bez razmišljanja, odlučio za Sušića koji je po meni prvi napadač Europe. Ipak, kažem, ne valja se zanositi neostvarivim snovima.

Ostvariv bi san bio, uzmimo, transfer krila Željka Smoleka (28) iz NK Zagreba u Dinamo. Smolek je za, a ni Blažević ne bi bio protiv da tog dragulja vidi među svojim ratnicima. Ako dođe do sporazuma na relaciji Maksimir - Kranjčevićeva ulica, Smolek bi, vjerovali ili ne, bio prvi nogometaš koji je počeo i afirmirao se u NK Zagrebu, a koji bi pristupio starijem i imućnijem gradskom bratu Dinamu. Suprotnih prijelaza bilo je nebrojeno: od nekadašnjih reprezentativnih asova Mantule i Dvornića koji su se pedesetih godina iznenada preselili u susjedstvo, preko Tucaka, Stinčića, Šarovića, Čerčeka, Čopa, Valeca, Marića, Kurtele, Lipovca, Kovačića i još nekih.

Zagreb daleko od Dinama

Smolekovom prijelazu ispriječili bi se ne baš srdačni odnosi dviju uprava. Prijateljstva su kratko trajala, dok su sukobi bivali češći. Posljednji je put ratna sjekira bila iskopana poslije bitke "na život i smrt" u ovogodišnjem prvenstvu, kad se Zagreb uzalud čupao da opstane u prvoligaškom društvu, a Dinamo nastavljao nezadrživu i neviđenu pobjedničku seriju na putu do titule. U susretu u kojem je Dinamo sretno odnio oba boda (2:1), u kojem je nesretno prokockao tri jedanaesterca i u kojem nisu ispunjena očekivanja pomirljivih Purgera o bratskoj podjeli bodova - sijevalo je i grmjelo od oštrih i opakih nasrtaja.

Zato Blažević kao jedan od svojih uvjeta za svoj dalji ostanak u plavoj kući traži dovođenje novih, sposobnih članova Uprave koji bi modernije, suvremenije i elastičnije vodili Dinamov brod. U tom se zahtjevu podrazumijeva i vrlo konkretna pomoć Zagrebu, prije svega u igračima, da se ta nasukana jedrilica što prije osposobi i vrati u prvoligaške vode.

Obostrani antagonizam Dinama i Zagreba ispoljavali su se osobito kad su bili u pitanju prelasci profesionalnih nogometaša iz jednoga u drugi tabor. Još prije 12 godina Ivica Horvat je u ulozi trenera Dinama tražio da se nešto učini oko dolaska Smoleka iz Zagreba - ali se njegov vapaj odbio o kameni, neprobojni zid. Kad je trener Zagreba Dražan Jerković nagovorio mladoga Čopa da iz Dinama prijeđe u Zagreb, i kad je ovaj to učinio, "plava vlada" umalo je prekinula sve odnose s "bijelom". U toj namjeri ih je spriječila intervencija niza visokih republičkih političara.

Kad je Drago Rukljač stavljanjem pred zid pritisnuo Upravu Zagreba da ga pusti na godinu dana, ova mu je radije dala zeleno svjetlo za Hajduk negoli za Dinamo. Kad je reprezentativac Božo Bakota (danas igra u Austriji, u Grazu) izmolio da ga malo prije vremena puste iz kluba i kad su neumoljivi šefovi napokon popustili, sve je palo u vodu čim ga je Vlatko Marković, tada trener Dinama, pozvao u svoj tabor.

Blažević, možda, u Zvezdi

Blažević žustro propovijeda maksimu da će s jakim Zagrebom i njegov Dinamo biti jači. I stoga nitko od dinamovaca koji trijezno rasuđuju i prosuđuju njegov energičan zahtjev o osvježenoj Upravi koja će ići u korak sa suvremenim kretanjima ne shvaća kao ucjenu i stavljanje noža pod grlo.

Jer zna se da je ovog trenutka taj uporni čovjek jedan od najtraženijih europskih trenera. Švicarski list "Bild" je nedavno pod jakim naslovom proglasio Blaževića nerazumnim i uvrnutim, kad je odbio basnoslovnu ponudu iz Grasshoppera koja bi ga učinila trostruko imućnijim nego što je sada. Španjolski posrednik Darko Primorac, 45-godišnjak rođen u našim krajevima, svako malo uznemireno doleti u Zagreb na razgovore s Blaževićem i pred njegove noge baca sve izazovnije svote koje nudi madridski Atlético. Posljednja je bila (kako je piscu priloga otkrio njegov davni znanac Primorac) sto tisuća dolara za potpis dvogodišnjeg ugovora, 200.000 dolara godišnje plaće, plaćen stan, hrana i automobil te posebne premije za svaki osvojeni nacionalni i međunarodni službeni trofej.

Više nije nikakva naročita tajna da je Crvena zvezda poslije najavljenog odstupanja Branka Stankovića naročito uporna u želji da upravo Miroslava Blaževića imenuje vrhovnim šefom svojeg stručnog stožera. Ništa manje nisu ni želje Hajduka čijoj je Upravi Biće Mladinić najavio odlazak u Francusku, a koja zbog čvrsto sklopljenog ugovora nije mogla prije vremena vratiti svoga berača titula Tomislava Ivića iz Anderlechta.

Dinamo je dužan Blaževiću

Međutim, Blažević barem još godinu želi ostati u Dinamu kako bi do kraja izbrusio dijamant koji je, kad je došao iz Rijeke u Zagreb, bio sirov, grub i bez izgleda da postane dragocjeno blistav. On, doduše, nema ugovora i sad je njegov odnos s rukovoditeljima Dinama jedino vezan čvrstom, čestitom muškom riječi. Jedini mu je privilegij to što mu klub plaća smještaj i hranu u zagrebačkom jedinom "de luxe" hotelu "Intercontinentalu". 

Da čitatelj naprosto ne povjeruje u nevjerojatan paradoks: Dinamo je dužan Blaževiću! Jer kad je klupska blagajna tužno zjapila prazna bez prebijenoga marijaša, Blažević, sa švicarskim nasljeđem o točnosti kod ispunjavanja obaveza, vadio je sa svog konta novac zarađen u bijelom svijetu kako bi igrači u minutu dobili ono što su prošloga mjeseca zaradili! Blažević nije od kluba dobio stan u Zagrebu, nego ga je svojim novcem kupio i uskoro će u njega preseliti ženu, nezaposlenu nastavnicu, koja s troje djece živi u njihovoj vili u Kraljevici. Blažević, recimo na kraju i to, pojma još nema kolika će biti njegova premija za osvojeni naslov prvaka Jugoslavije za kojim je milijunska armija Dinamovih navijača godinama čeznula i o kojem je sve izgubljenije sanjala.

Za sada je njegova sportska namjera ostati u Dinamu. Da nije tako, zar bi planirao da nakon jednogodišnjeg vojnikovanja, koje je već nastupilo, u Dinamo dovede svoju slabost, Vasila Ringova iz Vardara; zar bi pravio kombinacije sa svojim vojnicima Arnautovićem i Munjakovićem koji će se vratiti tek u kasnu jesen i zar bi, na kraju krajeva, kupovao krov nad glavom u Zagrebu?

Kad je tako, dinamovci koji se zaklinju u njega, obožavaju ga, kliču mu i koji bi, da se njih pita, jedan trg ili ulicu u Zagrebu nazvali imenom Miroslava Blaževića, vjeruju da će Ćirina želja o jakoj Upravi koja će voditi jaki klub, biti uslišena.

Bez utjecajnih navijača

I kad već govorimo o jakim upravama... Dinamov kompleks o utjecajnim političarima, koji su se deklarirali kao strastveni navijači pojedinih klubova naše nogometne velike četvorke, nagovijestio je kapetan Velimir Zajec koji dobro odvagne svaku svoju prije nego što je izusti:

"Meni je vrlo drago što pojedini političari ne taje da navijaju za Zvezdu, Hajduk ili Partizan. A to će ujedno reći kako sam neobično ožalošćen zato što mi u Dinamu nemamo uza se nekoga od takvih utjecajnih ljudi...

U Dinamu su i ljubomorni kad čuju da Draža Marković bez ustručavanja kaže da je svim srcem za Crvenu zvezdu, da je, recimo, Jure Bilić neizlječivo obojen bijelom, Hajdukovom, bojom, da, takoreći, cijeli generalštab poklanja simpatije Partizanu. Ljubomorni zato što oni tako krupnu ličnost nisu imali na popisu svojih počasnih navijača.

Možda je to Jakov Blažević koji, dok je u Zagrebu, rijetko propusti neku od Dinamovih utakmica i ima stalno mjesto u loži na maksimirskom stadionu. Ali on se, barem javno, nije izjasnio kao dinamovac. Istina, poslije pobjede Plavih nad Željezničarom (2:0), kad je Dinamo praktično osvojio titulu prvaka, ušao je u prostorije Modrih i srdačno se zagrlio sa svojim prezimenjakom, trenerom Dinama. Ali ni u tim razgaljenim trenucima nije priznao da je budući prvak - klub čijim se pobjedama najviše raduje.

Konačno, borbeni i samouvjereni

Zbog toga Miroslav Blažević tvrdi da je Dinamu potrebna i takva kadrovska kvaliteta kako bi se jednom zauvijek otrgnuo iz višegodišnje letargije i učmalosti i snažnije zakoračio među velike i jake.

"Mjesecima sam proučavao taj fenomen Dinama prije nego što sam se odlučio uzeti ga. Imao je tijekom svojih neuspješnih godina, kad je uzalud jurišao ka tituli, u svom sastavu bolje i kvalitetnije nogometaše od ovih koji su danas u momčadi. Ali njima je nedostajao, kako bi se izrazio Miljan Miljanić, pobjednički mentalitet, oni su ulazili opterećeni lošim tradicijama, bili su malodušni, neborbeni i nesigurni u svoje vrline. Kad bi putovali izvan Zagreba, odlazili su unaprijed zadovoljni bodom, a o pobjedi nisu smjeli razmišljati... Dakle, takvom je timu, krcatom kompleksima, trebalo uliti fanatizam, te je igrače trebalo pretvoriti u borce koji će ginuti za svoje boje... Mislim da sam to nešto uspio brzo usaditi u njih pa smo postali prvaci godinu dana prije nego što sam bio planirao: 1982. umjesto 1983.", priča Blažević.

Dinamovce je ujela za srce teorija NIN-ova novinara Bogdana Tirnanića. Ujela zato što je, na njihovu žalost, bila savršeno istinita. Dotični je kolega objelodanio svoje pravilo o Dinamu:

"Pravilo prvo: Dinamo nikada ne može biti prvak. Pravilo drugo: ako Dinamo skupi najviše bodova - primijeniti pravilo prvo!"

I da su se kojim slučajem Zagrepčani pokliznuli i posrnuli u finišu, to bi za njih ukleto pravilo postalo - zakon.

Kažem: da su posrnuli u finišu...

I onda kad ga je samo teorija mogla zaustaviti da se ne domogne slavljeničkog kolača, kad su u novinama već izlazile prigodne reportaže o novom prvaku Jugoslavije, Dinamo, na kraju, igrom nevjerojatnih računa iz domena više matematike ipak nije prošao prvi kroz cilj, nego je gubio u fotofinišu.

Stariji ljubitelji lopte sigurno pamte godinu 1951. kad se prvenstvo Jugoslavije odigravalo u suprotnom turnusu nego što je danas običaj: počelo je na proljeće, a završilo na jesen.

I da ne okolišamo: tri kola prije kraja Dinamo je vodio s pet nedostižnih bodova pred Crvenom zvezdom. Još samo mali, sasvim mali korak potreban mu je do ulaska u raj. Utoliko više jer mu je i raspored divno išao na ruku. Prvu meč-loptu Modri su imali na svom travnjaku u okršaju sa Sarajevom koje je, mada s nekoliko izvanserijskih momaka u sastavu, u odnosu prema domaćinu ipak bilo samo prosječna momčad, bliža dnu negoli vrhu tablice. U Zagrebu je sve bilo spremno za pir, a novine su pripremile biografske članke i zdravičarske uvodnike o pobjedničkoj kohorti.

S Dinamom je, ipak, sve moguće

A kad tamo... Sarajevo baca na koljena klub koji je nekoliko dana prije toga, u prijateljskom susretu, samljeo, ponizio i zgazio onda najjači europski tim, bečki Rapid, s čak 6:2 u nadahnutoj igri koja se može vidjeti i pružiti tek jednom u deset ljeta. Trima golovima jednog potpunog anonimusa, kojeg su izvukli iz rezervnoga kadra, a čije su ime ojađeni Zagrepčani zauvijek zapamtili - Bukvić, Dinamo gubi 1:3 i tako mu se dva kola prije završetka Crvena zvezda približila na tri boda.

Ali ne mari, tješe se u Zagrebu. U pretposljednjem kolu dolazi im u Zagreb Crvena zvezda i to će biti derbi odluke. Plavima je dosta da remiziraju i da se vinu nebu pod oblake.

Svejedno nisu uspeli, iako su, nakon vodstva Zvezde, samo 13 minuta prije kraja, izjednačili iz jedanaesterca. U 83. minuti lukavi Kosta Tomašević hvata na krivoj nozi uspavanu obranu Dinama i postiže pobjednički gol za Beograđane (1:2).

Još nije gotovo. Na kraju krajeva, Dinamo u posljednje kolo, kad mora putovati na megdan BSK-u (današnjem OFK Beogradu) u Beograd, ima bod više od Zvezde koja se sastaje u derbiju s ljutitim gradskim rivalom Partizanom.

Onda se razlika u golovima računala aritmetičkim dijeljenjem pa je ispadalo da će u slučaju ako Dinamo uzme bod od BSK, a Zvezda pobijedi Partizan, prvak biti odlučen na ovaj način:

U slučaju da Dinamo - BSK bude 0:0, Zvezda mora tući Partizan s nedostižnih 11:0; ako bude 1:1, Zvezda mora tući Partizan čak sa 6:0; a ako bude 2:2, Zvezdi je dovoljno 2:0. Zvezda, dakle, ne smije primiti gol jer bi je tada suptilne teorije gurnule u provaliju.

Bilo je kako je bilo: Dinamo - BSK 2:2; Crvena zvezda - Partizan 2:0.

Zvezda je prvak za dvadeset tisućitih dijelova jednoga gola, točnije za 0,00012 pred Dinamom, a s istim brojem bodova.

Takav se vrtoglavi zaokret i šok ne pamti u povijesti jugoslavenskog vrhunskog sporta.

Eto, taj je slučaj, a kasnije će ih biti još nekoliko (doduše, ne ovako drastičnih), Dinamu prilijepio famu da je to momčad kojoj se ne smije vjerovati da će biti prva i onda kad je, takoreći, sigurno prvak. Rodila se kobna teorija o labilnim, nepostojanim i malodušnim momcima iz Maksimirske šume koje je lako pokolebati, uzdrmati i uplašiti.

Moj najveći uspjeh

Upravo zbog toga Blažević je više nego uspio kad je pogledom iz kojeg sijeva žarki fanatizam natjerao meke i uglađene zagrebačke dečke da se pretvore u vukove:

"Apsolutno sam protiv grube i nasilničke igre", kaže Blažević, "jer sam i ja, na kraju krajeva, morao naglo prekinuti s nogometom zbog teške ozljede koljena koju sam zaradio poslije bezobzirnog starta jednog neopreznoga golmana, i to na treningu B reprezentacije Jugoslavije. Da nije toga bilo, uvjeren sam da bih makar jednom zaigrao i za A reprezentaciju. Kad sam kao trener došao u Dinamo, izbrisao sam pravila protivničkih kolega koji su, otprilike, ovako rezonirali: 'Samo dva-tri muška starta i oni, to jest Dinamo, su gotovi i stjerani u mišju rupu!' Dok sam bio u Rijeci, i ja sam svoje momke, uoči susreta s Dinamom, uvjeravao da će Modre dobiti na - strah! A sada sam baš Modrima ulio u podsvijest (i srećom sam uspio) ako vas protivnik udari - udarite ga i vi i pokažite mu da niste djevojčice iz čednoga pansiona koje su navukle baletne papučice. Pokažite zube - ali nemojte biti grubi. Mislim da je to što sam ih uvjerio da i oni smiju biti prvaci, da i oni znaju, da i oni umiju, što su na djelu primijenili poslovicu: 'Valja htjeti, valja umjeti - pa da vidiš kud' se leti!' - moj najveći osobni uspeh u radu s Dinamom."

Da je Blažević nadasve hrabar čovjek - o tome su govorila već mnoga zvana i nezvana pera. Na kraju krajeva, on je trenutačno čovjek o kojem se najviše piše u Jugoslaviji i neka čitatelj ne zamjeri što ćemo mu priopćiti još jedan podatak o Ćiri i njegovoj samouvjerenosti.

Zamislite, puni Maksimir i Marakana

Na tajnom sastanku u Zagrebu, kad je u polusezoni prvenstva 1980./81. njegova Rijeka bila pri vrhu (a da nije bilo nasilno prekinute utakmice u Skoplju kad su Riječanima pod sumnjivim okolnostima uzeli bodove i drakonski pokažnjavali najključnije igrače, i da nije bilo serija sumnjivih penala i nepravilno poništenih golova, borila bi se i za sam vrh!), a Dinamo jednom nogom pred ispadanjem iz Prve lige i kad je za Modre došlo "stani-pani" i voda im već bila ušla u uši, s Ćirom Blaževićem pregovarao je član Dinamovog predsjedništva Vid Ročić. I taj se Vid Ročić zabezeknuo kad su prve Blaževićeve riječi, izrečene uz leden i smrtno ozbiljan izraz lica, bile:

"A kolika će biti moja nagrada za osvojeni naslov prvaka Jugoslavije?"

Ročiću se najprije učinilo da loše čuje jer je Blažević bio potreban da spašava klub od tužne selidbe u Drugu ligu. A kad je ovaj ponovio svoje pitanje, tada ga je pregovarač ocijenio kao iluzionista, prodavača magle, hohštaplera i momka koji želi impresionirati jeftinim demagoškim štosovima.

I kad danas, dok se u Zagrebu pjeva u čast prvaka Dinama i njegovog vođe Ćire Blaževića, ovaj će na pitanje: je li zaista vjerovao u prvo mjesto odgovoriti svojom već poznatom frazom:

"Ne, nisam vjerovao. Planirao sam ga!"

Zato će sada i skeptik povjerovati Blaževiću kad je uoči polufinalnih utakmica za ovogodišnji Kup maršala Tita rekao da bi neusporedivo više od Galenike, koju bi Dinamo pobijedio s daleko manje napora, u odlučnim, finalnim, borbama volio da se njegovi sudare s Crvenom zvezdom. I kad se to ostvarilo, pošto je Dinamo eliminirao tuzlansku Slobodu (2:0), a Zvezda Galeniku (4:1), Ćiro Blažević neće odstupiti od svoje ranije proklamacije:

"Finale Kupa: Dinamo - Zvezda je sjajna stvar koja će, prije svega, doprinijeti napretku jugoslavenskog nogometa. Takav će finale biti praznik. Zamislite: puni Maksimir i Marakana! Uza sve moje poštovanje koje gajim prema Galenici - finale s njom ne bi bio ravnopravan, barem na papiru, jer ona je još - drugoligaš.

Najvažnija važna stvar

Na kraju će podsjetiti da je baš protiv Zvezde počela blistati njegova sretna zvijezda u Dinamu: u prvom kolu proljetnog dijela, kad je tek preuzeo Modre, u Beogradu je iščupao bod velik kao planina (0:0 uz Zajecov promašeni penal!) koji mu je otvorio put do spasa od ispadanja. Zatim će u Frankfurtu, u čast Dana mladosti u prijateljskom meču za naše radnike, na čuvenom "Wald" stadionu, sa Zvezdom odigrati spektakularnih ali nedogovorenih 4:4. Da bi joj napokon, u ovom još nezavršenom prvenstvu, uzeo tri boda (2:2 u Beogradu i 3:0 u Zagrebu):

"Već sada spremam svoje mladiće da se protiv Crvene zvezde u finalu Kupa ne postave kao aktualni prvaci nego kao ekipa žedna trofeja... Neka zaborave osvojeno prvenstvo i neka igraju tako kao da će im Kup donijeti prvu satisfakciju."

U godini 1982, koja će u kronici zagrebačkog vrhunskog sporta biti spominjana kao zlatna (odbojkaši Mladosti prvaci Jugoslavije, košarkaši Cibone uz to što su prvi put postali prvaci Jugoslavije osvojili su europski Kup pobjednika kupova i domaći kup; košarkašice Montinga su nakon petnaest godina opet prvakinje Jugoslavije i pobjednice kupa itd.) trijumf Dinama će, mirili se ostali slavodobitnici ili ne, ipak biti najkićenije opjevan i najšarolikije oslikan.

Ovih dana za Zagrepčane nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego najvažnija važna stvar.

I treba ih razumjeti i shvatiti.

BILO JEDNOM U ZAGREBU: "Zakaj idem u kafić? Nekaj bum si popil, ima komada."

Zagreb, Listopad 1979.

Ritual večernjeg izlaska mladih Zagrepčana počinje u vrijeme TV-dnevnika. Sjedaju u svoje ili tatine "Fićeke" ili "Stojadine", tramvaje ili autobuse, i kreću u središte zbivanja. Nekoliko je sabirnih središta, uglavnom prema afinitetima hodočasnika, gdje se oko osam uvečer okuplja vrli mladi svijet željan zabave i provoda.

Špica i Passage sa svojim polušminkerima, starim dečkima, studentima iz unutrašnjosti, kolekcionarima sportskih novosti.

Kavkaz i njegova šminka koja zadovoljava sve kriterije (tko li ih je samo postavio).

Zvečevo i Blato, gdje ima svega i svačega: kvazi-boema (od boemije je ostala jedino Tinova slika na zidu Blata), antišminkera, starih studenata.

Ipak, malo se razlikuju od publike iz susjednog Kavkaza. Do devet se svi okupe, ispozdravljaju jedni druge, uvjere se da je sve po starom i polako krenu svatko svojim putem. A svi putovi vode u kafić.

U mnoštvu zagrebačkih bircuza, kavana, gostionica, snack-barova, pivnica, konoba i ostalih institucija dobro nam poznate namjene, caffe-bar ima posebno mjesto. On je postao junakom našega doba. U neravnopravnoj borbi šaptom su pali Gradska i Korzo, Starci, Zagorac, Veseli mrtvac, Dubravka.

Kafić je zapravo savršena ugostiteljska forma. U njemu nema pijanaca i tučnjava, masnih stolnjaka i vazica s uvenulim cvijećem, umornih konobara s istrošenim lisnicama bez sitniša, "vužgi ga Blaž" iz pripitog kuta. No, u toj besprijekornosti boja, mirisa i okusa izgubio se duh; nestao je u svakodnevnom ponavljanju istih faca, odijela i razgovora. Danas je u Zagrebu kafić postao mit, način života jedne generacije.

Nema sumnje da je jedan caffe-bar umješno uređeno mjesto, primamljive i atraktivne unutrašnjosti. Na raspolaganju su posjetiteljima prvorazredna pića, najmodernija glazba i spretno izvježbana posluga. Zbog toga je kafić vrlo ekskluzivno mjesto. A tipičan posjetilac kafića želi da mu barem nešto u životu bude ekskluzivno. A sav taj lažni sjaj dobro uređenih, zgodnih mladih ljudi, motori i automobili, "Ballantine" i "Marlboro", pružaju lažan privid ekskluzivnosti.

Svaki kafić ima svoju vjernu klijentelu kojoj je posjet kafića postao svakodnevna navika (a svaka navika prelazi u dosadu). Isprva se u kafić odlazi radi promjene, poznatog društva, da se gleda i bude gledan. Poslije se više ne pita za pravi razlog. Zbivanja su uvijek ista. I svi su isti. Isti mirisi i frizure, ista odjeća iz tršćanskih dućana.

Redovno radno mjesto

Ako se osjećate mladim, želite gledati dobre mačke, Coin modu i na smrt se dosađivati, izađite navečer u zagrebačke kafiće. Tamo ćete susresti dobro dotjerane primjerke generacije iz pedeset i neke na svom redovnom radnom mjestu. Jer svakodnevno odlaziti u kafić - to polako prerasta u zanimanje.

Kafići žive dvostrukim životom, poput zvijeri. Danju letargično miruju, čekajući obilan plijen koji im stiže s prvim mrakom. "U pogrešno vrijeme", danju, posjećuju ih poneki student i srednjoškolac, činovnici iz susjedstva, dokoni obrtnici. Noću se kafići bude i zasvijetle kao oaza umornom putniku kroz urbanu pustinju zagrebačke isprazne večeri. Iz šupljeg u prazno. "Nema veze ako se u kafiću ni ne cuga ni fuga", moto je ušminkanog mediokriteta koji predvodi svoje stado na cafe-ispašu.

Match Ball, Papagaj, Vein, Palainovka, Safari, Arka, Mustang, As, Mrkva, Prodex... teško ih je sve i nabrojiti. A kafići su kao i ljudi. Ima ih dobrih i loših, prvog i drugog reda, zapostavljenih, prosječnih i ispodprosječnih.

Danas je u modi Papagaj. Kao i svaka papiga, zelen je i brbljav. Naroda kao da se nešto badava dijeli. Na posvećenim mjestima u kutovima šanka sjede šminkerice, neshvatljive svima, pa i same sebi. Oko njih krdo pospanih mužjaka željnih barem razgovora. Tu se sastaje i "Suzuki" bratija pa raja kosi oči na japanske motore.

A ima i onih naivnih koji još vjeruju u vlastiti šarm i ljubav na prvi pogled. Zauzmu nonšalantnu pozu, poput Johna Waynea, pivo drže prokleto nisko i valentinovskim pogledom zrakaju nadolazeće "komade".

Neki dolaze po onoj narodnoj - kud svi Turci tud i mali Mujo - da vide što to privlači tolike ljude, zašto se skupljaju baš tu i nigdje drugdje. Jedan pomiriši i ode dalje, drugi ostane, i tako iz noći u noć. Motori od 1000 kubika, zgodne mačke, zbigecani frajeri, strana cuga - sve je to već viđeno, sto puta prežvakano, čeka se nešto novo. Ne znam što je to što svi čekaju, ne znaju ni oni sami, jedino pouzdano znam da u kafiću to "nešto" neće dočekati.

Želite li biti pokraj samih zvijezda, otiđite u Palainovku (ona je, naime, smještena podno zagrebačke zvjezdarnice). Palainovka je hibrid boemske kavane, modernog kafića, likovnog salona i etnografskog muzeja. Bolje rečeno, kafić-klijentela sjedi na pletenim Montmartre stolicama i ne obraća pozornost na izložene slike i muzejski primjerak bicikla.

Zahvaljujući dobrom pogledu na parkiralište, kafić je zahvalan za motoriziranu klijentelu jer se dobro vidi tko u kakvim kolicima dolazi. Znatan dio gostiju dolazi ovamo na izlet. Umorni od staklenih donjogradskih kaveza, traže promjenu u mirnoj atmosferi Gornjega grada. Nažalost, kafić se još i može promijeniti, no ljudi ostaju isti.

Na drugom kraju grada je Match Ball, pomalo ocvala stara dama odjevena u crni skaj, s ogrlicom srebrnih pokala, okružena slikama teniske družine. Piće ćete popiti u društvu glavnih dasa svjetskog tenisa, nažalost suviše zauzetih igrom da bi obratili pozornost na vas. Pomalo nostalgična atmosfera odgovara raspoloženju onih koji tamo dolaze. To su većinom veterani zagrebačke cafe-armije koji u miru čekaju mirovinu u svojoj prvoj ljubavi.

Jer vijek posjetilaca kafića relativno je kratak. On počinje prvim samostalnim izletom u Trst, a prestaje prvim brakom i prvim kreditom. Za stolovima sjede mlađa društva, regruti, koji će s prvim iskustvom krenuti svatko svojim putem. Sve počinje i sve se završava u crnoj dami.

Safari, u sjeni svoje starije braće po oružju, časno obavlja svoju društvenu funkciju. U njemu je sve jeftinije nego u zelenoj metropoli. Votka je jeftinija 10 dinara, odjevni predmeti nekoliko tisuća lira. No, mladost je naša najveća vrijednost, a ona je, kao i svagdje, jednaka.

Prvi susjed, Mišel, ima kao glavnu atrakciju automate za igru. Stoga, ako se bojite svemirske invazije malih zelenih, možete doći tamo i vježbati do mile volje kako da ih dočekate. Naime, glavni je automat "Invasion"; na ekranu skakuću opaki osvajači iz strane galaksije, a vi ih tamanite kao Gary Cooper i slažete ih kao snoplje.

U Mustangu je najefektniji "Ford Mustang" njegova vlasnika, neizbježno parkiran pred ulazom.

Vein, miran kao i četvrt u kojoj se nalazi, omogućuje diskreciju pa ono malo parova što odlaze u kafiće, uglavnom tu svraća.

Ako vam je idol Christopher Columbus, otiđite u Arku koja, premda nedavno otvorena, punim jedrima plovi prema svojim obožavateljima. Bukara vina, rogači, masline i tišina Gornjega grada. I šminka, dakako.

Kafić pomalo podsjeća na izložbeni prostor. Iza staklenih vrata dotjerani izlošci čekaju da ih zapazi netko vrijedan pažnje. Tu i tamo sklopi se poneki društveni sporazum, no većina izložaka dovoljno je poznata i samim tim prestaje biti aktualna.

Malo se razgovara. Razgovarati o fakultetu je uznemiravajuće (pusti sad faks, daj si nekaj popij), o Dinamu tužno, politika se previše ne prati. Obično se priča ni o čemu. Ljeti o Crikvi i Dubrovniku, zimi o Kranjici i Badu.

Lokalni tračevi (tko s kim, tko koga i kako), lucidne filmske kritike, imaginarni načini mlaćenja love (čuj, stari, imam jedan dobar biznis...). O glazbi i modi uopće se ne razgovara. Zna se samo po sebi što valja, a što ne valja.

Nisu bez razloga bolje situirani studenti najveći dio posjetitelja. Pod okriljem vlastite anonimnosti (drugi za njih misle i dobivaju priznanja), bez prilike da odrastu, traže u kafiću lažnu pripadnost nekomu i nečemu. Kad zazovu šankera imenom, popričaju s njim minutu-dvije, oni tada postaju netko, dobivaju diplomu pripadnosti tom društvu. Jer on zna šankera, čuvenog točioca pića u čuvenom kafiću, on pripada tim povlaštenim malobrojnim posjetiteljima koji imaju tu privilegiju.

I, dok ispija svoje piće, ne primjećuje da svi poznaju šankera.

Zakaj idem? Nema boljeg!

Zakaj idem u kafić? Je, a kaj bum doma delal? Bum gledal albanski film i slušal kak kukaju za naftom? Ili da me stari pili s faksom. Nekaj bum si popil, ima komada. Je, znam da je trulo, znaš nekaj bolje? Škvadra se raspala, ne bum ih valjda ja sastavljal.

Čuj, u kafiću ima dobre rulje, ak se sad ne bum zezal, kad bum. Frend mi gazi s nekom šizikom, kaj bum se i ja držal za ruku s nekom klinkom. Saberi se, kinfa. Radije si, kak gospon, popijem pivo i gledam rulju. Kad zmisle nekaj boljeg, javi mi.

Starozavjetni Eklezijast je rekao: "Raduj se, mladiću, svome mladom životu. Idi kamo te srce vuče i oči tvoje zovu."

U redu, druže Eklezijaste, samo kamo? U poluklimatizirana kina s kung-fu filmovima? U bezlične birtije koje se zatvaraju prije nego što čovjek i uđe? U prenatrpane disco-klubove, dosadne Bogu i ljudima? Ne može se svaki dan ići u kazalište i na koncert. A još koju godinu i igra života igrat će se po strožim pravilima i sa strožim sucima.

Zato idemo gdje je naša generacija i, premda vožnja po kafićima nije ni zabavna ni sadržajna, barem se svi guramo u istom kupeu.

Danas je u Zagrebu mladi čovjek osamljeniji nego ikad prije. Nakon raskida sa srednjoškolskom klupom on ostaje okružen nekolicinom prijatelja i supatnicima s fakulteta.

No, njegove svakodnevne brige sve manje zanimaju one oko njega. I on navečer traži neko lažno zajedništvo u kafiću, surogatu maturantskih klupa i tuluma. I pomalo je sretan što je na gomili gdje su svi jednaki. On je svoje učinio, radi što i ostali i čeka.

Kad se rimski puk zasitio samog sebe, svojih i tuđih nevolja, uzviknuo je: kruha i igara! Senatus populusque Zagrebiniensis nema svoj Circus Maximus, ali zato ima kafiće. Stoga, do daljnjega, pića i kafića!

BAD BLUE BOYS SU UPOZNALI EUROPU, ALI JE, BOGME, EUROPA UPOZNALA I NJIH

Listopad 1990: 

Prva utakmica 1. kola Kupa UEFA između Atalante i Dinama u Bergamu, ostaće upamćena i po incidentima prije i poslije nogometanja...

Uoči utakmice, naime, zagrebački su se navijači sukobili s karabinjerima, na obje je strane bilo ozlijeđenih, a nekolicina BBB upoznali su i interijer policijske postaje u Bergamu. A nakon stoje "obavljena formalnost", nakon što su Atalanta i Dinamo odigrali 0-0, spremnost karabinjera isprobali su i "tifosi" Atalante.

Bilo je i pucanja, a "hrabri" Talijani nisu prezali čak ni od "cipelarenja" jedne policajke. Do izravnog sudara BBB i "brigatta", srećom, nije došlo "jebena stranka" bili su, eto, policajci i karabinjeri...

U Bergamu je bilo oko 2000 navijača iz Zagreba, od toga 1500 razularenih BBB. Najviše ih je došlo autobusom, iako je bilo i pojedinačnih izleta automobilima. Porazgovarali smo s "prvom ekipom" BBB, mladićima čije su slike bile objavljene u gotovo svim evropskim novinama koje se barem malčice "zabavljaju" navijačkim baukom. Najrazgovorljiviji je bio S.

Talijanske su novine bile gotovo jednoglasne u naslovima: ’’Banda slavenskih navijača poharala je Bergamo". Ponosite li se time?

(Smijeh)... Istina je da smo im pokazali "neke stvari", ali žao nam je što nije došlo do pravog "fighta" s navijačima Atalante. A za to nismo mi krivi, imali smo stvarno najbolju volju.

Možete li opisati vaše putovanje do Bergama i povratak u Zagreb?

Duga je to priča... Krenuli smo u utorak u dva sata ujutro iz Zagreba, negdje oko podneva stigli smo u Milano. Tamo smo sakupili informacije o navijačima Atalante, a "špijuni" su bili pristalice Intera, koji odveć ne "šmekaju" svoje susjede iz 50-ak kilometara udaljenog Bergama.

Vjerojatno je bilo zanimljivo na putu do Milana?

Pa, brzo smo se ponapijali, neki su malo odspavali. U stvari, "čuvali" smo se za predstojeća dva burna dana.

Kad ste došli u Bergamo?

U utorak u poslijepodnevnim satima. I počelo je vrlo dobro, mirno, tolerantno s obje strane - i naše i policijske. Doista, na takvu korektnost već dugo nismo naišli. Navijače Atalante gotovo da nismo ni sreli. Uprava talijanskog prvoligaša čak nam je dozvolila da prisustvujemo treningu Dinama. A tada je uslijedilo prvo razočaranje. Rukovodstvo Dinama, naime, izuzevši Zajeca i Kužea ponašali su se prema nama kao prema zadnjem "šljamu", zadnjem "smeću". Umjesto da su sretni što nas je tako mnogo došlo, hvatali su se za glave od očaja. Bili su mjereni da ćemo ih "žicati" da nam plate spavanja, ulaznice za utakmicu, hranu itd... Nemaju oni uopće pojma tko smo i kakvi smo. Većina nas ima dovoljno novaca za ovakve izlete, a ponos nam svima ne dozvoljava da od Dinama tražimo više od onoga što nam pripada.

I tako, uprava je okretala glave od nas, čak su nam "zrihtali" i lijepu zajebanciju - trebali smo, naime, prenoćiti u jednom hotelu blizu "Granda" u kojem je Dinamo bio smješten, no u dogovoru s hotelijerom otpravili su nas tko zna gdje! Izašli smo na auto-stradu i započeli dvosatno lutanje. E, da ne zaboravimo: čak nam je uprava Atalante ponudila da prespavamo na strunjačama u dvorani ispod jedne tribine na stadionu, no tu smo ponudu uljudno odbili. Pa nismo mi "klošari"...

Cipelarenje policajke

Gdje smo stali? Aha, auto-strada... Nakon vozikanja amo-tamo zaustavili smo autobus pokraj dvojice "običnih" saobraćajnih "pandura" i zamolili ih za pomoć. A dečki su bili fantastični - odmah su otišli u obližnju "birtiju" na telefon i nakon 30-minutnog okretanja raznoraznih brojeva, osigurali su nam smještaj u "talijanskoj Opatiji", u mjestu Lago d'Iseo, udaljenom 40 kilometara od Bergama. Stvarno je policija bila maksimalno korektna.

Vjerojatno ste po dolasku u Lago d'Iseo bili vrlo ljuti. Gdje ste iskalili bijes uzrokovan ponašanjem uprave kluba za kojeg navijate?

E, tu je već došlo do sitnih čarki s talijanskim navijačima. Dečki su nas malčice podcijenili, a sebe precijenili. U grupicama po pet-šest stajali su na ulici i nas provocirali. Nije nas trebalo previše provocirati, njih desetak zacijelo će zauvijek zapamtiti utorak 18. rujna 1990. godine.

Po dolasku u hotel odmah smo se "uselili" u bar, restoran itd... Nakon dobre klope, svi smo se oslonili na našeg najboljeg prijatelja na šank. Konobar u baru radio je sve dok nije nestalo whiskeya i pive - dakle, negdje do pet sati ujutro. Malo smo se zafrkavali, isprobavali dva aparata za gašenje požara, posudili kutiju sladoleda, nekoliko flaša whiskeya, razbili smo jedna vrata, bacili dva telefona u obližnje jezero... Ništa strašno. Ujutro smo ljubaznom vlasniku hotela "Europa" nadoknadili štetu (oko 500 DEM), oprostili se i krenuli na "big fight".

Hm, vjerojatno je hotelijer odmah nakon odlaska BBB prokleo dan kad se poželio baviti ugostiteljskom djelatnošću...

Krenuli ste, dakle, u Bergamo. Susreti s policijom?

Počelo je već na izlasku s auto-strade. Uletjeli su nam u autobus i zaplijenili sve navijačke rekvizite osim - glasnica’ Oduzeli su nam trube, fućkaljke, baklje, petarde, pive, 15 "pajsera"... Došli smo do stadiona i počelo je okupljanje. Autobusi s našim dečkima stizali su jedan za drugim, kao po narudžbi. Tada je došlo i do prvih problema s još uvijek korektnom policijom. Taktički su, naime, pogriješili.

Poželjeli su nas ugurati u stadion već oko 15 sati, a utakmica je trebala početi u 18! Ej, čekajte malo, mi ćemo na stadion ući kad to budemo htjeli, a ne kad nam vi naredite. Neki su njihovi "specijalci" kundacima pušaka pokušali ugurati 100-tinjak naših na tribinu i tada je "puklo" dotadašnje prijateljstvo i suradnja s policijom.

U prvom smo okršaju loše prošli, no ni "murija" nije bila bez gubitaka. Nakon kraćeg "time-outa", počela je prava bitka, čak su i pucali prema nama, želeći nas valjda zaplašiti. No, malo su se prevarili u proračunu. Dobrih pola sata trajala je "uredna" makija -slomili smo im dvije puške i mnogo noseva... Bilo je ranjenih i u našim redovima, ali ništa ozbiljnije. Tek, 10-ak naših je završilo u policijskim stanicama. Bez većih nereda oko 17 sati smo otišli na tribinu.

Lijepu ste bakljadu upriličili u 55. minuti. No, obećali ste da baklje nećete bacati na travnjak, a u stvari nije bilo nijedne koja je pala - izvan travnjaka! Znači li vam uopće nešto obećanje?

Da se rukovodstvo, to jest uprava Dinama korektno ponijela, vjerujte da niti jedna baklja ne bi uletjela na teren. Ovako, dobili su što su tražili. Baš nas briga za UEFA, neka kazne Dinamo. Uostalom, tako ionako je uprava dužna najmanje 25.000 DEM...

Uprava Dinama je vama dužna 25.000 DEM!? Otkud sad to?

Ovako: trebali smo još prije dva meseca od Dinama dobiti prostoriju na stadionu, koja bi poslužila kao sastajalište BBB. Osnovali bismo Klub navijača, po uzoru na engleske "Fan dubove". Ali, direktor Rudi Marković rekao je "ne", i prodao taj prostor jednom privatniku za cirka 25.000 DEM! Je li vam sad jasno? Eto, ostali smo bez obećane prostorije zbog pišljivih 25.000 DEM. Ako njima obećanje ništa ne znači, tada ne znači ni nama. Sve dok ne potrošimo kredit od naših 25.000 DEM, ne pitajte nas ništa za baklje i petarde...

Vratimo se Bergamu. Posle utakmice došlo je do obračuna između karabinjera i "brigatta". Navijači Atalante došli su do vaše tribine željni obračuna, budući ste ili isprovocirali bakljadom. No, vi ste na tribinama mirno čekali.

Da mimo... Nisu nas policajci pustili dolje! A lijepo smo im rekli: "Ako vi ne možete smiriti ove vaše navijače, pustite nas malo, minutu-dvije. Odmah bi zavladao red." Ali, molbe su nam ostale neuslišene. "Šorali" su se oko sat vremena, "digići" su "iscipelarili" jednu policajku, a ranjen je i policajac - netko gaje upucao.

Točno je da su Talijani popizdili u 55. minuti. Kad smo napravili vatromet, njih oko tisuću odmah je izašlo sa stadiona i došlo pred našu tribinu. Željno smo čekali kraj, ali "panduri" nas ni slučajno nisu pustili dolje.

Neka im je Bog u pomoći

Htio bih još nešto dodati: nije nam bila namjera izazivati i provocirati, ali na provokacije smo uvijek spremni i reagirati. Eto i primjera naše dobre volje: kad je nekoliko minuta prije kraja utakmice jedan invalid u kolicima prošao ispred naše tribine, zamolio je jednog od naših da mu podari šal ili Dinamovu kapu. Za tren oka u krilu su mu bili zastava, kapa, šal, majica s natpisom "Attack na Bergamo"... čak smo počeli skandirati "Giovanni, Giovanni" i čovjek se rasplakao od sreće.

Policija vas je nakon dva sata smjestila u autobuse i - pravac kući?

Imali smo pratnju dobrih 200 kilometara, nisu nam dozvolili da se zaustavimo. Neki od nas su se umalo upišali... Stali smo tek negdje blizu Venecije, u nekom smo restoranu dobro večerali. Istina, "zaboravili" smo platiti, ali to je bio samo mali "nestašluk". Navratili smo i u obližnju samoposlugu, to je bio "show"! Oni koji nisu jeli u restoranu, odmah su "uletjeli" u razne salame, sireve, maslace, pekmeze... Da ste samo to vidjeli! Sto ljudi hoda po dućanu, mažu paštetu, bulje u kameru koja snima lopove i osmjehuju se punih ustiju... A red do blagajne bio je dugačak "do neba"! Siti, podrigivali su se i čekali po 15 minuta da bi platili jedan sok, kutiju "kauguma", vrećicu bombona... Ludnica!

Kako su se carinici ponašali na granici?

To je priča za sebe. Talijanu nije ni palo na pamet da svrati do nas. samo je mahnuo rukom da prođemo. A na našoj strani, u autobus je ušao jedan pospani milicionar i rekao: "Uopće me nije briga za vaše putnice, ne zanima me da li nešto švercate. Imam samo jednu molbu: ne zaustavljajte se slijedećih 30 kilometara!" Možete si zamisliti smijeh u autobusu...

Očekuje se i dolazak 1300 navijača Atalante na uzvratnu utakmicu 3. listopada u Zagrebu. Navodno iin spremate ’’vrući" doček?

Neka dođu. Što više to bolje... Iako, iskreno, sumnjam da će se talijanske pičke usuditi na takav korak. Prelijepo im je u životu, a da bi tražili avanture nalik našima. Možda neki od njih i dođu, avionom, na dan utakmice, pa se smjeste na "zapad" uz ogromnu brigu redarstva. Ukoliko, pak, njihova "brigatte" zalutaju, neka im je Bog na pomoći.

***

Tako je to bilo u Bergamu. Dodajmo da su BBB često naglašavali daje susret s Evropom u stvari prošao mirno, da su očekivali znatno veću gužvu. Za koju su se, priznaju, i spremali. No i ovako nisu nezadovoljni, smatraju da su ostavili "pečat" koji će se pamtiti u Italiji. A to im je, uostalom, bilo i najvažnije. Dinamovu "pozitivnu nulu" ostvarenu nakon vrlo hrabre igre, gotovo da nitko drugog dana po povratku iz Bergama nije komentirao.

Uostalom, pa kako i bi, većina BBB zacijelo nije vidjela ni "frtalj" utakmice...

ANTON MARTI, OMILJENI REŽISER TELEVIZIJE ZAGREB: Ma 'ko kaže da ne znam Hrvatski?

Plavi vjesnik, listopad, 1968.

Masarykova 25, četvrti kat desno. Kromirana tablica: Anton Marti, režiser. Pozvonio sam. Bilo je osam sati ujutro. 

- A, si došel. Je u redu - pojavila se Tonijeva raščupana glava u prozorskom okviru vrata. Bio je još u pidžami. 

Uvela me je njegova punica, objašnjavajući mi: 

- Što mislite, kako je to kad rade svake noći do dva? Sinoć je Elis cijela desna strana odrvenjela. Mislila je da je "šlagirana". 

Na trenutak sam sam u sobi, a onda ulazi Martijeva supruga Elis: 

- Zar vas je u osam sati ujutro pozvao? Moj bože, taj čovjek je izgubio svaki pojam o vremenu. 

Nešto slično ponavlja u predsoblju, pa Marti ulazi, gestikulirajući s parom crnih cipela u rukama: 

- A kad sam ga mogao pozvati? Kad već nemam vremena da se razgovaram uz jedna večera, ćemo razgovarati uz doručak. Kod mene je problem vaki. Ovaj mjesec imam jako ludnicu. Šta kažeš? 

Električni brijaći aparat bruji. 

- Ništa ne kažeš? Je dobro... Inače uvijek nađem vremena i za intervju i za sve. U Beogradu režiram "West Side Story". Za mene, od moj fah, kako bi reko, koji ja inače radim, najteška stvar koja sam u moja karijera radio. Na isti čas radim s poslom na TV. 

Spominjući televiziju, ušutio je.  

Očito je u mislima počeo režirati scenu što je za sat vremena treba da snima u TV-studiju. Te trenutke odsutnosti, koji su kod Martija česti, mnogi pogrešno nazivaju rastresenošću. To je moć koncentracije koja potiskuje sve ostalo. 

Ovog trenutka Marti je obukao svečano večernje odijelo, premda je jutro. 

- Se obučem ujutro u plavo - pogađa Marti o čemu razmišljam - jer mi navečer kamerad ima fešta. Ne stignem doći kući da se presvučem. Moja asistent dobio sin. Mali ima mjesec i više dani. Nismo dosad to stigli od posao. 

Njegov sin Alceo ovako to objašnjava: 

- Tata samo radi, nikad nije s nama. 

- Si čula, Elis, što kaže moja sin? 

- Ima pravo. 

- Alceo ima šest... ne ... pet i pol godina ... 

- Marti, sram te bilo, ne znaš ni koliko ti sin ima godina! - protestira iz druge sobe supruga Elis. 

- Ma sam reko ... 

- Ima malo više od šest godina. Zaboravio si kad mu je bio šesti rođendan. 

Mali Alceo mi objašnjava: 

- Vidiš, ovaj akvarij mi je ujak napravio. Vidiš, ova velika riba je muškarac. I ono tamo je mali muškarac. Ženska riba je umrla. Rodila je mlade. Sad će muškarac roditi pa će biti sve puno malih ribica. 

- Da znate kakvu je priču izdiktirao svojoj drugarici u dječjem vrtiću. Sad će biti objavljena u časopisu "Polet". Svi su bili iznenađeni. Njegova drugarica mi je rekla: "Vi uopće ne poznate svoje dijete!" Stvarno, kad bih ga i upoznala? 

I supruga Elis također radi na televiziji: sekretarica je režije. 

- Čiji članak? Alceov u "Poletu"? - prvi put i Marti čuje za tu novost. 

- Nikad vremena, nikakva porodična života, ničega! Na kraju se pitaš: zašto? 

Punica ga brižljivo ispituje: 

- Jeste li sutra u Zagrebu? Da znam radi ručka. 

- Ne. Ili sam u Ljubljana, ili u Beograd. 

Poslije nekoliko međugradskih razgovora definitivno utvrđuje: 

- Sutra sam u Ljubljana. 

Ovih dana bi zamalo nadmašio samog sebe.  

Budući da režira TV-prijenos festivala "Zagreb 68", trebalo je da noću putuje spavaćim kolima za Beograd, da održi pokus u kazalištu i da se vrati poslijepodnevnim avionom u Zagreb.  

Odustao je, ne zbog toga što bi to bilo fizički neizdrživo, već zbog nepouzdanosti prijevoznih sredstava.  

Mršav i krhak, odakle li crpe tu silnu energiju? 

- Čir je moderna bolest. Ga ima ko puno radi i ko ne radi. Nisam od oni koji mnogo boli... Ti pitaš mene šta ja imam od takvi život. A jesi pitao ovaj reporter od "Jučer, danas, sutra"? Ili kamermana koji je došao iz Splita, a čeka ga putni nalog za Beograd. 

A ti? Si se pita za sebe? Stalno te vidim okolo. Kad si onda doma? 

A kirurgi u bolnica, koji su non-stop tamo? A se on čudi mene! 

Danas čovjek koji hoće stvarno nešto od sebe dati, mora i te kako raditi, dragi moj! 

Namještaj sobe je iz vremena kad je tempo života bio mnogo mirniji.  

Za klavir u kutu najluđi ritam u njegovim mladim danima bio je valcer. 

- Nemojte gledati okolo - moli me Elis. - Sve je tako. Mi rijetko primamo goste. Moja mama je divna i dobra, ali mi jednostavno nemamo gdje pozvati ljude. Toliko nas pozivaju svuda, a mi odbijamo, jer ne možemo uzvratiti pozivom.  

Mama, tata, brat, Toni, Alceo i ja. U divnoj gužvi stanujemo!  

Ljudi misle kako dobro zarađujemo. U redu, ja nemam problema s tim mogu li jedan mjesec kupiti cipele ili ne mogu. Imamo i automobil. Ali za stan treba mnogo više novaca! 

Toni mi pokazuje hrpu pisama koja mu je jučer stigla. 

- Kad se objavila adresa u "Studio" sam dobio i po dvesto pismi u jedan dan. A neki hvale, neki kaže sam kretino... 

Neobičan način njegova govora na televiziji su već odavno nazvali "Marti-jezik".  

Zvuči simpatično i toliko karakteristično da ga je nemoguće zamisliti bez te njegove "mane". Ali, mnogi mu gledaoci zamjeravaju što se nije potrudio da savlada materinji jezik.  

Marti se ljuti : 

- Ma ko to kaže da ne znam rvatski? Dosta dobro govorim slovenski. Sigurno akcenti nisu najboljši. To je dosta teško. Nisam imao ni godinu dana kad sam došao u Trst.  

Rođen sam u Labinu, zapravo Sv. Nedelja. Škole sam išao u Italija. Završio sam Academia dramatica u Rim. Mama je Slovenka, tata Istrijon. Čovjek je vezan od zemlja u koja je dobio kultura. 

I de facto, ja sam živio u Trstu u Circolo Sloveni. I kad je bilo zabranjeno. Zato smo i u zatvoru bili. 

Kad je Istra bila Jugoslavija, sam se vratio. Tu je moje mjesto...  

A bio sam sve. I glumac, i plesač, i pjevač. Imam svestrano izobrazbo ... Elis, daj nađi ono stvar... 

Elis, sekretarica u TV-studiju i supruga kod kuće: 

- Doma je još gore. Ništa ne zna. Sve dođe mene pitati. Više posla oko njega, nego oko Alcea. Vidite koliko svi plešemo oko njega! Svi mu žele olakšati posao. 

Nekoliko trenutaka nakon togo Elis je sjela za volan sportskog "Taunusa". 

- On da vozi? Došao bi na križanje i počeo dirigirati: 

"Ti ćeš tu stati, ti radiš ovako, a ja onda tu prolazim."  

Ni govora! Previše ga volim da ga pustim za volan! 

- To mi je najdraga srce moje - zadovoljno se smiješi Toni. 

DUBRAVKO PITZKO (23) NOVA ZVIJEZDA NAŠE TELEVIZIJE: Najmlađi TV režiser u Europi

Plavi Vjesnik 12.1969.

Na Zagrebačku televiziju došao je s BBC-ja, gdje je tri godine radio kao asistent.

Trenutno je jedan od najzaposlenijih naših TV režisera.

Snimajući Žižićevu muzičku komediju "Žmigavci velegrada" Pitzko je radio i do dvadeset sati dnevno. Danju s ekipom na poljanama kraj Novog Zagreba, noću u laboratoriju na montaži.

-   Takav tempo nisam odabrao svojom voljom - kaže. - Ako za petnaest dana moram napraviti emisiju od sedamdeset minuta, to praktički znači da za dvije sedmice moram snimiti cjelovečernji film. A recite: je li moguće snimiti film za petnaest dana?

-   Unatoč brzini realizacije koja se od vas traži i koja je gotovo nerazumna, ipak prihvaćate svaki novi posao koji vam se nudi. Zašto?

-   Zbog toga što cijenim priliku koja mi se pruža. Neobično volim svoj posao, ali znam da još mnogo moram učiti i, s druge strane, da još nisam dospio ni pokazati sve što znam i mogu. Treba, dakle, iskoristiti svaku priliku.

Kad sam lani došao na Zagrebačku televiziju, htio sam odmah pokazati koliko mogu, ali nisam bio siguran u sebe. Međutim, odmah su mi dali šansu, i to mi je pomoglo da steknem samopouzdanje. Cijeneći podršku koju su mi pružili na startu, zasad prihvaćam svaki projekt koji mi se nudi.

- Po brzini realizacije ravni ste rutinerima i mnogo starijim režiserima od vas. Što je, prema vašem mišljenju, presudno kod režisera: tehničko znanje ili "instinkt" za taj posao?

- Mora se do određenog stupnja ovladati tehnikom rada, mislim, ta se tehnika mora naučiti. Ali, u biti, režija se ipak ne da naučiti. Nije dovoljno da režiser bude samo kreator, on mora u sebi nositi i kondenzirano iskustvo, u neku ruku mora znati poslove svih ljudi na svijetu.

- Ako je to točno, onda takvo iskustvo najviše nedostaje baš vama kao dvadeset trogodišnjaku!

- Nije točno. Naime, ne treba uvijek suditi po godinama. Važno je gdje je čovjek bio, što je pokušao. Prije nego što sam počeo na BBC-ju, ja sam u Engleskoj radio i kao konobar, telefonist, lučki radnik u White Chapelu.

Upoznao sam, dakle, svakojake poslove i svakojake ljude, upoznao sam lučke radnike i razbijače, običan svijet i elitu Britanske televizije, onjušio sam zarana život s raznih strana i možda ne možete zamisliti koliko mi to danas koristi.

Jer, u mom poslu se neprestano suočavam s novim situacijama u kojima je najdragocjenije iskustvo. Hoću reći: uz talent režiser mora biti i "praktičar po instinktu", mora u sebi nositi, rekao bih, prirođenu sklonost da u svašta zabode nos, da se svačim bavi, da to pokuša riješiti.

Mora biti radoznao ali i iskusan, da ga nijedna situacija ne iznenadi. Mora osjećati potrebu da se stavi na svačije mjesto, da sebe zamisli u svačijoj ulozi.

- Jeste li ikad došli na pomisao da režirate velike filmove?

- Jesam, ali od pomisli do praktične akcije još je daleko, a ja se od prvog nisam daleko makao. Osim toga, televizija mi više odgovara od filma.

- A u čemu vidite osnovnu razliku?

- Kao režiser, prije svega u tehnici. Razlika je golema. Televizijski filmovi teku u kratkim "rezovima", kratkoća je uvjetovana već i time što je televizijski ekran mnogo manji od filmskog. Radnja, dakle, mora teći mnogo brže ...

Kao gledalac, opet, više volim takvu dinamiku radnje, za razliku od spore, filmske. Malo je filmskih režisera koji su na velikom ekranu primijenili tehniku kratkih "televizijskih rezova". Jedan od takvih jest Richard Lester, u profesionalnom pogledu moj uzor.

- Mislite li na njegove filmove "Help" i "Čudne stvari su se dogodile na putu do Foruma?"

- Na te. i na još nekoliko koji nisu igrali u našim dvoranama. Lester zna briljantno, mislim u tehnici, izmiriti mali i veliki ekran. Ali, njegova pojava samo je izuzetak.

- Vjerujete li daje transfer iskustava u ta dva medija inače uopće efikasan?

- Gotovo i nije, a pri tom je znanje režisera manje važno od same različitosti tih medija.

-Sto biste u karijeri osobno htjeli postići: koji je vaš krajnji cilj u poslu kojim se bavite?

- Taj cilj i nije skroman: htio bih postići toliko da moje ime postane ’’etiketa” koja će gledaoca prisiliti da sjedne pred aparat. Dakle: da mu moje ime bude jamstvo da je emisija koju sam pripremio kvalitetna i, što je meni podjednako važno, da nije dosadna.

Naime, mislim da je televizija čak i onda kad je riječ i o najozbiljnijim emisijama rekreativni, da ne kažem: zabavljački medij, pa, prema tome, autor i realizator mora uvijek imati na umu da ne smije biti neatraktivan i nezanimljiv.

- Nakon tri godine rada na BBC-u i godine dana u našim studijima možete donekle usporediti: kakva je naša televizija u usporedbi s televizijama u svijetu?

- Tehnički, mi smo vrto siromašni. Koliko sam mogao vidjeti, od nas su jači televizijski centri i na Zapadu i na Istoku. U pogledu tehnike i uvjeta rada u nas većina se posla svodi na improvizaciju.

-Ne čini li vam se to ipak i dobrom školom za realizatore? Onaj tko dobro radi u takvim uvjetima, u idealnim će biti još bolji.

-   Možda, ali i ne mora biti. Jer, ovakav način rada tjera čovjeka da bude "maher", da se snalazi i da zbog praktičnih rješenja vrlo teško uspije dati najviše što može i umije.

- Smatrate li da tehničko siromaštvo utječe i na kvalitetu programa?

- Sigurno. Kad bismo imali novaca, (ideje zasad ostavimo po strani), mislim da bismo mogli imati jednu od najboljih televizija na svijetu.

- Po čemu to zaključujete?

- Po tome što u nas postoji obilje tema koje uopće nitko još nije obradio. Različitost naših ljudi, pokrajina, uvjeta života, prošlosti, prirodnih ljepota, tradicije - sve to šarenilo stoji uglavnom neiskorišteno, neotkriveno (u smislu TV realizacije), nesnimljeno.

Naravno, snimiti sve to, bilo bi strahovito skupo, ali za inventivnog sastavljača televizijskog programa to je pravi Eldorado.

Razvijene televizije u svijetu ne raspolažu takvom "sirovinom". Tamo je uglavnom već sve poznato, otkriveno, snimljeno. Programi su stereotipni, svode se na tri kolosijeka: vijesti, filmovi, šou-emisije i gotovo.

Zato nije čudo da se, na primjer, na Zapadu, od dobre serije a la Forsyte napravi kult: takva serija naprosto odudara od stereotipnog sivila.

- Kad smo već kod toga: kako tumačite činjenicu da naša televizija u trinaest godina postojanja nije uspjela realizirati domaću seriju koja bi dosegla popularnost "Dugog, toplog ljeta" ili "Forsytea"?

- To i nije čudno. Prije svega, nemamo dobrih autora pogodnih za TV medij, zatim nemamo novaca i, naposljetku, u nas se nitko još ne bavi istraživanjem ukusa i zahtjeva prosječnog televizijskog gledaoca, nego se još pipa naslijepo.

- Maločas smo razgovarali o mogućnostima našeg televizijskog programa. Kakvim vam se taj program čini danas? Jeste li zadovoljni onim što danas gledamo?

- Ni najmanje! Naprotiv, gotovo sam ogorčen. Taj program i ne može biti dobar kad je očito da ga nisu sastavljali stručnjaci, to jest da su ga sastavljali ljudi koji s televizijom nemaju mnogo veze, koji nisu odviše često bili u studiju i imali posla s kamerama ...

U koncipiranju programa oni bi više računa morali voditi i o gledaocu i o onima koji taj program realiziraju.

Pitam se: zar bi televiziji zaista bilo toliko skupo poslati nekoliko ljudi u velike evropske studije na mjesec, godinu ili dvije, da vide, da nauče od drugih, da shvate kako se pravi zanimljiv, aktualan, moderan program, ono što suvremen gledalac zahtijeva.

Da učeći od drugih, shvate kako se program ne može praviti neovisno o željama potrošača, dakle pretplatnika ...

Tuđa su iskustva pri tom dragocjena, jer ako se igdje mogu ’’posuđivati” iskustva i ideje, onda je to moguće na televiziji.

Televizija nije nikakav ekstramedij u kojem iskustvo jednih ne bi koristilo drugima.

Naprotiv, to je posao kao i svaki drugi, a u svakom poslu valja učiti od onih koji više znaju i koji su prvi prošli stazama na koje mi tek dolazimo.

ODUŠEVLJAVAJUĆE SUMNJE

Polet, Zagreb 08/10/1980.

Promatramo svijet oko sebe: stvari, ljude, pokrete, zbivanja, promjene i vidimo uvijek isti, neprekinuti slijed suprotnosti i proturječnosti, nadanja, očekivanja, razočaranja, prkosa, suočavanja, očaja, pomirenja itd.

U mnoštvu nesložnog i nerazlučivog slučajno je zatečen jedan mladi, nejaki, usamljeni idealist, začuđen i zapanjen posvemašnjim kaosom u kojem se nalazi, zbunjen i uplašen grubim sadržajem vlastite percepcije.

Želi spoznati pravila i zakonitosti koja njima tako nemilosrdno upravljaju. No ubrzo otkriva da je to nemoguće. Ipak, mladić se ne predaje; on uporno traži svoje mjesto u bezglavom poretku neusklađenosti. I napokon uspijeva! Ali kako? Pronalazi privatni kompromis, oslobađajuću kompenzaciju za brojne propale iluzije i uzaludna lutanja. Izbavljenje je u otvorenosti, u igri, u ljubavi, u mašti, u privrženosti malim stvarima. Jedini je izlaz u kreaciji vlastitog svijeta, osebujnog, šarolikog i posve različitog...

Ovako bih, otprilike, sažetim i slikovitim rječnikom interpretirao intimnu dramu Jasenka Houre.

Stoga valja ispitati s koliko uvjerljivosti i vjerodostojnosti sadržaj novog albuma »Prljavog kazališta« Crno bijeli svijet odražava bogatstvo emocija svoga glavnog junaka.

Houra pokazuje zapanjujuću bliskost s duhovno-stvaralačkim vibracijama kako Petera Shelleyja, nepokolebljivog rock--romantičara, tako i diskretnog i profinjenog Paula Wellera. Štoviše, zahvaljujući svojoj neobično nježnoj, krhkoj i nevinoj fizičkoj pojavi, Jasenko ostavlja upečatljiv dojam usamljenog romantika. S druge strane, ovaj mladić ističe otvoreno u posljednje vrijeme i strastvenu privrženost kurentnim plesnim atrakcijama, poput »Madness« i »Selecter«, od kojih ne samo što svjesno preuzima najprepoznatljivije zvučne komponente (što u ovom slučaju i nije toliko bitno), nego se, možda posve nehotično i spontano, povodi za njihovom cjelokupnom artističkom koncepcijom, što neminovno dovodi do izvjesne podvojenosti u vlastitom autorskom pristupu.

CRNO BIJELA PRODUKCIJA

Naznačena diskrepancija autorovih polazišta, otvoreni rascjep između individualnog, nadasve intimnog sagledavanja stvarnosti i težnje ka općosti i univerzalnosti neizbježno se odražava na nedorečenost tematike albuma, koja varira u rasponu od skladateljeva unutrašnjeg viđenja sredine u kojoj živi pa sve do grupnog odavanja počasti neobuzdanostima mladalačkog hedonizma. U posljednjoj konzekvenci, ostaje nerazjašnjenim i nedefiniranim čak i sam status »Prljavog kazališta«: zagonetna dvojba da li je ta grupa tek medij preko kojega Jasenko Houra izražava svoje zamisli i preokupacije ili je Ipak riječ o kompaktnoj skupini, čijem kolektivnom pulsiranju autor striktno podređuje svoje specifične oznake.

No, dok skladateljeva stilsko-koncepcijska neodlučnost predstavlja dilemu koja se ispriječila još u zamisli »crno bijelog« projekta, slijedeće se primjedbe - Stančićeva produkcija i Bogovićev vokal - isključivo odnose na (ne)uspjeh njegove konačne realizacije. U toku dosadašnje povijesti rock-glazbe, a napose u najaktualnijim rock--stremljenjima, susrest ćete sijaset ploča, čiji sadržaji, prvenstveno usmjereni na akcentiranje rock primitivizma i neuglačanosti nipošto ne podnose ambicioznije aranžerske i producentske intervencije. Crno-bijeli svijet se, međutim, ne ubraja u red takvih ostvarenja, o čemu Ivan Stančić, očigledno, nije vodio dovoljno računa (ili mu je Houra naprasno ograničio slobodu djelovanja, u što zaista ne vjerujem). Desetak pjesama, koliko ih je ukupno uvršteno na ploču, a poglavito skladbe naglašenijeg lirskog ugođaja, zahtijevale su mnogo više pažnje, više studioznosti, više prolivenog znoja za tonskim uređajima. Stječe se dojam da je devetodnevno snimanje proteklo podosta samouvjereno i površno, rekao bih amaterski, kao da se radilo u kuhinji Peđe Vraneševića, umjesto u blistavoj raskoši milanskih »CBS« studija. U suprotnome, ritam zasigurno ne bi tako nezgrapno potiskivao melodiju negdje u pozadinu, kao da je ona manje vrijedan sastojak Hourinih pjesama (a uistinu predstavlja njihovo najubojitije oružje), niti bismo sada proklinjali flagrantni manjak dubine i prostornosti zvučne slike te neobjašnjivo odsustvo topline, prisnosti i elegancije, neodvojivih značajki Jasenkovog autorskog »imagea«.

Stančića je, vjerojatno zavela trenutna opsjednutost njegovog štićenika živopisnošću i plesnim zanosom modernih ska ritmova te je u oblikovanju zvučno dimenzije albuma očigledno propustio u punoj mjeri istaknuti osnovne crte skladateljeva izvornog senzibiliteta i bogatstvo lirsko-emocionalnog naboja njegovih pjesama. Zapravo ili se producent i vođa grupe nisu ponajbolje razumjeli ili potonjem nije bilo odveć jasno što zapravo hoće, a bit će da je posrijedi i jedno i drugo.

U takvim okolnostima, kad je čak i solo gitara često podređena ritmičkoj funkciji, a uopće nije korišten bilo kakav dodatni instrument, poput akustične gitare, klavijatura ili duhačke sekcije (kojih se, ilustracije radi, nije ustručavala ni ortodoksna punk grupa »The Clash« na već legendarnom albumu London Calling, nezahvalna uloga praktički jedinog »nosioca« melodije prepuštena je vokalnom solisti, što se u slučaju »Prljavog kazališta« pokazalo dvostrukom tragedijom. Općepoznata je činjenica da Davorin Bogović pjeva s ogromnim naporom, usiljeno i nesigurno, čak odbojno. Ako se ovaj nedostatak donekle mogao tolerirati na prvoj LP ploči, gdje spontanost i neposrednost još dominiraju nad skladateljevim intimnijim preokupacijama, ovom se prilikom Bogovićeve vokalne nesposobnosti razotkrivaju u punome svjetlu.

Prvenstveno njegovom krivicom, Hourine skladbe, koje postaju sve kompleksnijima, sofisticiranijima i slojevitijima gube prilikom interpretacije neizmjerno mnogo od svoje dopadljivosti, sugestivnosti i uvjerljivosti, što neizbježno osiromašuje cjelokupni artistički integritet grupe. Bogović je trenutno najveći problem »Prljavog kazališta«; sa njim u prednjoj liniji oni, bojim se, nikada neće izrasti u doista veliku rock-skupinu...

VIŠE POP NEGO PUNK

Ali, pustimo crne primisli i pogledajmo što nam to zapravo nudi Crno-bijeli svijet, a nudi nam mnogo.

Prije svega bih želio naglasiti da »Prljavo kazalište« nije punk grupa. Da »Prljavci« čak ni u ranijem periodu svoje aktivnosti nisu funkcionirali na razini tipične punk silovitosti, moglo se, između ostaloga, ustvrditi i preslušavanjem njihovog prvog albuma, čije se najzaokruženije i najuspjelije skladbe ističu zadivljujuće uzornom pop strukturom: odmjeren, plesni ritam, zarazno privlačna melodija i kratki, lako pamtljivi refreni. S vremenom je ova skupina sve izrazitije poprimala konture definitivne pop atrakcije, a upravo je takvom zatičemo na ovoj ploči. Slušaoca ne bi stoga smjela-iznenaditi Hourina očevidna naklonost egzotičnoj metodici latinskog podneblja, koja je, uostalom, znala ponekad inspirirati i još poneke protagoniste suvremenog rocka: dok se, na primjer, Subotom uveče može shvatiti kao svojevrsni pandan Willy De Villeovoj pjesmi Spanish Stroll, Zagreb se za nijansu stidljivije priklanja Strummer/ Jonesovoj Spanish Bombs u izvedbi grupe »The Clash«, dok približno na ovim istim koordinatama djeluju i skladbe Sretno dijete i Mi plešemo, pokazujući se, zajedno s prethodnim dvjema, najprihvatljivijima za širi auditorij slušatelja.

U usporedbi s debitantskim ostvarenjem mladih zagrebačkih rokera, kojega smo, prisjećate se, ocijenili poticajnim i obećavajućim, Crno-bijeli svijet je, u cjelini, potvrda primjetnog napretka, kako skladateljskih sposobnosti Jasenka Houre, tako i sviračkog umijeća pojedinih instrumentalista, iako je još preostao podosta širok prostor za daljnja usavršavanja. Ritam-sekcija je znatno čvršća i discipliniranija (čemu je ponajviše pridonio producent Stančić),'gitare su međusobno uigranije i usklađenije, a pjesme suptilnije i dotjeranije, premda se mjestimice čine nešto otegnutima i razvučenima (što je, pretpostavljam, još jedna Stančićeva zasluga, ali ovoga puta u ulozi aranžera).

Naslovna je skladba, tjerana žestokim, upravo neodoljivim ska ritmom, prilično efektan uvod u sadržaj albuma; Jasenkov impresionistički doživljaj svijeta koji ga okružuje, ali i dostojan dug magnetičnoj privlačnosti suvremenih »pepita« izdanaka. No, već se u Modernoj djevojci, inače vrlo ljupkoj, ali na vinilu šugavo priređenoj pop pjesmici, autor predano unosi u skladateljski profil Paula Wellera, ocrtavajući nam tragikomičan lik mlade radnice, čija joj naivna maštanja pomažu da što lakše i snošljivije izdrži u mukotrpnoj jednoličnosti ponižavajućeg rada u tvornici (gotovo je istovjetnog sadržaja i Billy Hunt s trećeg albuma grupe »The Jam«), a tipično je »wellerovski« obojena i skladba Neki moji prijatelji, govoreći o bolnim traumama odrastanja i neminovnog kidanja zajedničkih spona s nekad nerazdvojnim vršnjacima.

LUĐAČKA PRAZNINA GLAVNIH ULICA

Zagreb i Nedjeljom ujutro intimni su doživljaji grada koji određuje Jasenkov svakodnevni opstanak i vidokrug. Dok je sadržaj prve pjesme negdje na razmeđi iskrene privrženosti stalnom obitavalištu i prizvucima istančane, polu-naglašene ironije te se, vješto uobličen u formu stiliziranog pop-šlagera, simpatično doima poput uspjele parodije na popularni festivalski napjev Marka Novosela (a slične je pretenzije i temperamentna ska obrada proslavljenog pop klasika Save The Last Dance For Me, kod nas poznatog kao čedne popijevke Sedamnaest ti je godina tek u interpretaciji Ive Robića), potonja skladba izaziva osobitu pozornost svojim naglašeno tjeskobnim, gotovo klaustrofobičnim ugođajem, dočaravajući nam viziju luđačke praznine gradskih ulica djelotvornim minimalizmom tekstovnog iskaza i hipnotičkom ritmičkom monotonijom.

Moderno strukturirane balade, Sam i Nove cipele, međusobno su povezane sumornim raspoloženjem glavnog junaka, ali i kratkim, dopadljivim gitarističkim solo dionicama, koje kao da nostalgično prizivaju magični duh beat glazbe ranih šezdesetih godina. Pa ipak, za razliku od prvospomenute pjesme (čije je note napisao Piko Stančić), u kojoj tek varljiva nada u svjetlo sutrašnjeg dana podstiče mladog romantika da nadvlada svoj bol, u Novim cipelama prevladava njegova nepokolebljiva odlučnost da ustraje i u najtežim trenucima.

I napokon, u preostalim dvjema kompozicijama, upozoravajućoj i pomalo ciničnoj Neka te ništa ne brine te poletnoj i nadasve raspojasanoj Mi plešemo, Jesenko se Houra definitivno pokazuje u dvostrukom svjetlu; jednom se predstavlja kao senzibilan mladić koji je vrlo zabrinut okrutnošću svijeta oko sebe i željan konačnog saznanja svega šio se oko njega dešava, da bismo ga odmah potom upoznali kao bezbrižnog klinca, razigranog i rasterećenog u nezaustavljivom vrtlogu kolektivne plesne igre. Točno je da Jasenko ima pravo na osobni kompromis, ali nam je ovom prilikom ostao dužan dati očekivano objašnjenje.

Da rezimiramo. Crno-bijeli svijet je snažno i upečatljivo svjedočanstvo o odrastanju, sazrijevanju i preobrazbi; album koji istovremeno oduševljava, ali i podstiče mnoge sumnje. U cjelini gledano, riječ je o relevantnom izdanju jugoslavenskog rocka, koje najvećim dijelom opravdava pregršt komplimenata upućenih dječacima iz zagrebačke Dubrave.

Usprkos tome, ova bi ploča vrlo vjerojatno mogla označiti i posljednji čin »Prljavog kazališta« kakvog poznajemo. On, Jasenko Houra, nalazi se pred odlučnim trenutkom izabranog poziva.