ŠEZDESETE i kako smo se zabavljali u Zagrebu

piše: Viktorija Riđički

Živjela sam između Rijeke i Zagreba i zabavljala sam se između Rijeke i Zagreba. Dečko – student medicine u Rijeci, ja – gimnazijalka u Križanićevoj. Izlazilo se u Tucman, to je na Trgu, kod kazališta. Imali smo i neki krumpir bar. Tako smo ga zvali jer je podrum kod Džamije bio baš to... Onda, išlo se u ORGOŠ – iz kratice se baš ne može razaznati – ali to je bilo nešto u organizaciji Mjesne zajednice i svaki kvart je imao neki takav klupski prostor. Tamo se išlo nedjeljom od 5 do 9. Doma se moralo biti najkasnije u 10, ali ako si dobra curica bila si doma već u 8. Uglavnom, ako nikamo nisi smio ići – tamo si smio. Mama bi znala gdje si... tako/rekuć preko ceste. Kako sam ja iz Zvonimirove, naš ORGOŠ je bio tamo gdje je sad SUVAG. Sportom smo se bavili pod mus! Svi! Čuj, nije bilo droge, nije bilo te djece na cesti kao sad, sport nam je bio jako važan. Javno se nije smjelo pušiti. Tek malo u školskom zahodu. Pušenje je već bila naznaka da je netko delinkvent.

Ja sam bila gimnastičarka, atletičarka. Roni Lopatny je igrao vaterpolo, bio je dvije godine stariji. Sve smo bile lude za njim. Pola gimnazije bilo je u Ronija zaljubljeno, druga polovica u Josipa Banovića. Kad bi ti on u školi rekao: “Srce”, čitav dan si bila zvijezda u školi. Jer svi su to čuli. Taj dan si bila glavna. 

Sportski život 

Nalazili smo se na Mladosti, na bazenima, na stadionima, na atletskim mitinzima. Nama je bilo normalno tako se družiti... Išlo se na Partizan, to je bilo društvo za fiskulturu, za vježbanje. Malo grdi naziv, ali svi smo išli tamo, svi smo vježbali... Išli smo i na slet, Titeku na rođendan u Beograd. Ja sam čak štafetu nosila... Onda bi nam Titek daval bombonijere. Bio je on ikona u svoje vrijeme, plakala sam kad je umro. A u Rijeci se izlazilo u studentske domove ili na ljetne kino-terase. To je bilo najljepše. Onda, išlo se brodom u Opatiju. Noćne vožnje. Plesalo se na terasi hotela Kvarner, gdje je pjevao Ivo Robić. To je bilo vrijeme sentiša, a za sentiše je Robić bio car. Onda noćne vožnje... To je bilo predivno, tako romantično. Kao danas na Zrću, samo kaj je trajalo puno kraće i puno romantičnije. Onda, izlazili smo i na Lošinj.. Tamo smo plesali na terasi kuglane, pjevala nam je Radojka Šverko. U Crikvenici je pjevala Zdenka Vučković. U Zagrebu, na Ribnjaku, pjevao je Toni Kljaković, u Tucmanu Bijele strijele i Boris Babarović. Joj, što smo bile zaljubljene u njega. Od Drage Mlinarca smo sve stvari voljeli. On i Babarović su nam bili glavni. Duo Hani, Zdenka Kovačiček i ona njena, kak’ se ono zvala... one su bile Duo Hani. Htjele smo ih imitirati, sve smo htjele pjevati kao i one. To je što se tiče žive muzike. A s ploča, najviše smo slušali Pata Boona, Platterse, Paula Anku, jasno – Beatlese, Connie Francis, Little Tonyja, Raya Charlesa. Najpopularnije pjesme su bile: Kuća izlazećeg sunca, Hey Paula, Lora, Bernardi, Diana, Smoke get into your eyes. I makar nismo pušili i nije nam dim išao u oči, pjevali smo to k’o ludi. U ekstaze baš nismo onako padali kao vani, iako su neki to glumili. Znam jer sam ih poznavala. To vrištanje je bila gluma. Onda, išlo se i na nedjeljne matineje. U neboder na Trgu... Gore su ti bile matineje. Nedjeljne matineje na vrhu našeg nebodera. Tamo se plesalo nove stvari. Stalo bi u red nas dvadeset, s jedne i druge strane, i jedno drugo učili, skidali i taj twist, i taj madison, i taj rock’n’roll, naravno. Joj, što smo ludovali, pa to je bilo strašno. I to je trajalo nedjeljom od 11 do 4 popodne. Tako vi danas idete na after-party. Ništa se nije konzumiralo. Nije bilo ni alkohola, a kamoli droge. Pilo se neki koktel, musolini, bio je to malinovac s crnim vinom, nešto odvratno. Od toga bi bljuval dva dana. Masovno smo bili sportaši, pa fakat to nismo podnosili. Nije išlo. Tko nije bio za niš’, taj je igral šah. Šah je bio jako popularan. A meni je uvijek išao na živce. Ping-pong već nije bio kajgod. 

Radne akcije 

Najviše se pričalo o sportu i modi. Žerjavić iz Duge ulice je bio pojam. Ako nisi imala balerinke od Žerjavića, ono, ni’ko i ništa si. Ako nemaš balerinke, nemoj ni ići na čagu. Ako starci nisu mogli kupit te balerinke od Žerjavića, morala si radit i sama si ih kupit. Znale smo raditi cijelo ljeto, prodavale kruh, bilo kaj radile – da zaradiš i da si kupiš neku obleku. Sve smo se na šljakale za te balerinke. Suknje do koljena su bile hit. Jedno vrijeme je podsuknja bila glavni hit. Gore šos bilo kakav, al’ podsuknja je morala bit fenomenalna. I onda da se malo vidi ispod šosa. Da viri dole. Bili smo poslušni. Starci su uvijek znali kam’ idemo i kad ćemo doć’ doma. Ak’ su ti rekli u osam, onda u osam, ak’ su rekli u devet, onda u devet, al’ svi su bili doma prije deset. Nije bilo straha da ćeš otić’ u drogu ili da bu se nekaj dogodilo. Svi su se nečim zanimali i nisu klinci tak’ bili na cesti. 

Zagreb je tad izgledao romantično. Imali smo Mehu na Trgu. On je bio najpoznatiji milicionar-prometnik, simpatičan, i za Novu godinu je dobivao od poduzeća razne proizvode, frižidere, šporete, ma svega i svačega je tu bilo. Sve bi se to slagalo na cesti... Hrpe, hrpe. Bilo je to neko čudno mito, mitologija. To darivanje je bilo kao neka zahvala što nas čuvaju. On je na kružnom toku na Trgu, kod apoteke, stajao, a tada se prek’ Trga normalno vozilo autima. Meho je bio zaštitni znak Jelačić placa, ondašnjeg Trga Republike. Onda, kad se otvorio Šubićevac, to je restoran u Šubićevoj, kod Zvonimirove, išli smo tam’ na pomfrit. Kad smo išli na pomfrit, to je bilo fenomenalno. Ja ne znam na kaj se danas može ić’ a da budeš tak’ oduševljen k’o mi tada na pomfrit. Prvi pomfrit, u fritezi pečen – to nam je bio pojam. Preko ljeta su nas roditelji uvijek angažirali da radimo. Recimo, da vodiš blagajnu kućnog savjeta ili nešto tako. Nije to bilo doba kompjutora. Sve se to vodilo i pisalo ručno, računalo, dijelilo po stanovima... Druge koje nisu imala takvu sreću da rade za kućni savjet, prale su štenge ili su prodavale kruh. I ja sam isto ponekad prodavala kruh. Tako me jednom dopalo da to radim u Vrapču, na periferiji. Navečer, frajeri te čekaju da te opljačkaju kad kreneš doma s utrškom. Jer nosiš ga doma, lovu kaj si zaradil. Nije bilo FINA-e tada, ne. Nosiš to, oni to znaju i hoće ti oteti. A dečko bi dolazil po mene na večer. Jednom, zgrabila njega dvojica, treći ga stao mlatiti, a ja stisnula tu torbicu slovom, bila je to jedna pletena torbica, i stanem trčati do okretišta, na tramvajsku stanicu, ‘di su ljudi... I onda su se oni tam’ uskomešali i pomogli. Bogami, u to doba ljudi stvarno jesu pomagali. Spasili su mog dečka i moju lovu tada. Nije to bilo k’o danas: ne poznam te, ne vidim te. Onda mi starci više nisu dali da to radim jer je bilo opasno. Nema više, rekli su, balerinke si kupila i to ti je to. 

Prvi pljesak 

Bili smo skromni. Nismo imali puno love. Ulaznice se nisu naplaćivale, osim u Tucmanu, na Ribnjaku, al’ i to je bila simbolika. Kino je bilo popularno. Kad sam bila klinka, htjela sam bit’ prodavačica kino-karata. Da prodajem karte kroz one rupice na šalteru. To me fasciniralo kao klinku. A pjevali smo k’o ludi. Prvi pljesak je bio jako popularan. Održavao se u današnjem Kerempuhu, tada je to bio Varijete... Svatko je htio pjevati, imitirati Duo Hani ili bilo što drugo. Klinci, šta ćeš, nismo imali kaj drugo radit. Išli bi na taj ples ili sport. Nije bilo raskoši ni dekadencije. Ipak, to ti je bilo i doba vespe, tko je imao vespu bio je imućan. Recimo, sin od doktora, advokata. Opasni kvartovi bili su Trnje i Trešnjevka. Tam’ se nije išlo. I u Dubravu se nije išlo. Tamo su bile barabe. Tukli su se i to im je bila glavna fora. Nismo puno izlazili iz svog kvarta, iz Centra. Samo je tata radio, mama je bila doma sa četvero djece, a svaku nedjelju, baš svaku, išli smo na ćevape. Mogli smo si to priuštiti i to je bilo uobičajeno. Najnormalnije. Danas ni na ćevape nemreš ić’. Išli smo i u lunapark, na ringišpil... Kartalo se, šnapsalo se, stalno su se starci družili po doma. Bilo je normalno da se ljudi puno posjećuju. Mame nisu radile, one su bile oslonac familije. Svi smo bili nekako jednaki, nije bilo puno razlika. Nije bilo stresa, nije bilo depresije. O tom se nije govorilo. Uopće. Ma, bilo je svega, i Maksimira i ćevapa i svega, ali nismo imali žvakaće. Žvakali smo katran. Na krovove se onda stavljala smola, katran, i kad bi sunce udarilo – taj bi se katran razmekšao. Mi smo to skupljali i žvakali. To nam je bila žvakaća. Nije imala ni teka, ni mirisa, ni okusa, ali smo žvakali... Da nam zubi budu bjelji... Jer katran je bio crn.