TV ZAGREB: Zagrepčanke su pronosile slavu TV novinarstva

Listopad 1987. rubrika "Na javnom kanalu": Još prije nego što je Zagreb postao meka feminizma. Zagrepčanke su pronijele slavu televizijskog novinarstva. U vrijeme kad su četvrtkom navečer sve gledateljice iščekivale pojavu Sande Langerholc, u čijoj se upućenosti u film uživalo koliko u njenoj eleganciji, urednica "Četvrtkom otvoreno" bila je prva velika zvjerka u ženskoj postavi naše televizije: Zora Korać.

Kasnije je Zora prešla u Beograd, a TV Zagreb je s tako dobrim ženskim startom nastavio trku u televizijskom novinarstvu uglavnom u dvije discipline: spikerice i urednice.

Specifičnost ovog studija ostala je ista: dobro dizajniranu damu koja posjeduje ugodan glas i smisao za čitanje tuđih tekstova treningom prebaciti iz kategorije najavljivačica i spikerica u voditeljicu raznovrsnih emisija.

Tako je Helga Vlahović čitala vesti u "Dnevniku", po potrebi spikala strane jezike, pojavljivala se u show-programima ondašnjeg bosa naše TV estrade Antona Martija, a Gordana Boneti postala, i ostala, maskota veličanstvene žene pred TV kamerama.

Zagrepčanka koja je zadavala forcu u treningu profiliranja i prestrojavanja ženskih snaga ovog studija bila je sigurno najveća novinarka od dolaska televizije u ovaj dio svijeta - Milka Babović.

Atletičarka bez premca prije TV karijere, uspjela je da od TV sporta stvori autentičnu umjetnost, naravno, sasvim u stilu ukusa zagrebačkog miljea.

Biti lijep i dopadljiv na ekranu za Milku je uvijek značilo biti u "top" formi u svakom pogledu gdje se rezultati postižu.

Ovako vješto podržavanu vjeru u snagu i vitalnost Zagrepčanki, istinu govoreći, pratio je neminovni, paralelni, tzv. "meki val" maznih damica koje su se regrutirale uglavnom u kulturu iz redova preambicioznih reporterki općeg spektra.

Tako i dan danas kulturu vode (a i uređuju) novinarke "meke” linije. Valjda zato, one imaju najviše sluha za muške (ideološke) primjedbe kolega istog studija.

Posljednja dekada je prošla u znaku Minjon Mihaljević, najsposobnije urednice filmskog programa, čiji su filmski ukus gledatelji jednostavno prozvali "minjon" (u čemu je naknadno uživao i Nenad Pata, kao nasljednik i učenik škole M. Mihaljević).

Hitra i ubojita

Palma Katalinić, urednica serija, nije uvijek bila hvaljena koliko je zasluživala, ali je njen odlazak u penziju ostavio vidno upražnjeno mjesto u redovima fajter-Zagrepčanki.

I dok Palma čeka daje neko ponovo aktivira na startu, a Milku penzionerku pozivaju prikladno o sportskim svečanostima netakmičarskog programa, Minjon nastavlja trku u fenomenalnom sprintu. Pretekla je sve urednice, bez obzira na žanr i vrstu.

Ono što pronosi posljednjih godina slavu Zagrepčanki opet je visokoprofesionalna, fajter, tzv. "tvrda" linija. Ko nije vidio ni čuo Mirjanu Popove ne može pretpostaviti kako se temperamentno i zanimljivo može govoriti o ekonomiji i ostalim "suhim", nevizualnim naukama.

Gledatelji koji love shemu JRT-a kako bi uhvatili nedjeljni dnevnik u kojem gostuje ova urednica unutrašnjopolitičkog programa TV Zagreb, uživaju u Mirjaninoj ekspertizi ovogodišnje žetve na našim sušnim poljima kao u prijenosu košarkaške utakmice.

Istina, od te lijepe i samosvjesne urednice ugodno je čuti i nemile vesti, pa izvještaje o padu vrijednosti dinara gledatelji doživljavaju kao istinu o kretanju svjetske burze.

Ako ste u nedjelju, 20. rujna, gledajući Dnevnik TV Zagreb, shvatili još jednom kako ne prolazi slava decentnoj spikerici Vesni Prelog-Spinčić, onda ste mogli i u njenoj naoko suprotnosti Ines Šaškor (gostujućoj urednici Informativno-političkog programa), pronaći sve odlike Zagrepčanki: hitra i ubojita, u tri minuta je rekla više nego što čujete u dugoj žvakači na istu (društvenu) temu.

Bio je to govor o trenutnoj ekonomskoj i političkoj situaciji, sa punim imenima i prezimenima, uz opservacije kojima bi mogli pozavidjeti naši mnogobrojni doktori ekonomije i dnevne filozofije. Šteta, shema je takva: Zagrepčanke rijetko viđamo na zakrčenim ekranima.

VJEKOSLAV MAJER: Pjesnik Gornjeg Grada

"Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće. Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali daje on slavni pjesnik"

Kako se to dogodilo da je jedinac uglednog zagrebačkog kožarskog obrtnika Franje Majera, čovjeka koji je želio da mu sin naslijedi i zvanje i imanje, ipak postao pjesnik, feljtonist, romanopisac, prevodilac, pokretač, urednik i suradnik mnogih književnih listova?

To pitanje nisam postavio, ali je Vjekoslav Majer osjetio da ono treperi u meni, pa je, čim smo sjeli, stao polako i odmjereno govoriti:

- Rođen sam u Streljačkoj broj 7, preko puta stare zagrebačke streljane, gdje je danas kino "Sloboda". U nas je stan dopirao šum platana sa ceste na ulazu u Tuškanac. Iz obližnjeg parka čuo se uvijek pjev ptica. To je bio poetski dio grada.

Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće.

Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali daje on slavni pjesnik.

Mnogo sam puta kao maleni švrćo ponosno koračao pokraj njega, zapitkujući ga o ovome ili onome, prateći ga sve do vrata njegova stana.

I eto tako, valjda je sve to djelovalo na mene. A za trgovca nisam bio rođen, to se kasnije i pokazalo.

Bilo kako bilo, onaj mališan stoje trčao za leptirima na brdu iza streljane trudio se pokadšto da sroči neki stih ili pjesmicu, pa je to skrivao u svojim školskim bilježnicama kao svoj maleni topli tajnoviti svijet u koji je zabranjen pristup bilo kome osim njemu samome.

- Prvu sam pjesmu objavio kad mi je bilo 18 godina. Kasnije sam surađivao u "Suvremeniku". gdje su urednici bili Andrija Mičinovič i Joza Ivakič. Nas mlade susretljivo su primali u tom listu. Sjećam se da je u redakciji "Savremenika", neko vrijeme radio i A. B. Simič...

... Najljepše doba mog života bilo je dok sam stanovao u roditeljskoj kući na Josipovcu. Dolazili su tada k nama i Tin Ujević. Frano Alfirevič i 'Vlado Kovačič. te mnogi drugi. Znali smo raspravljati 0 svemu i svačemu do kasno u noć...

U gostionicu je ušao mladić u šarenoj košulji, pa iako su svi stolovi u ovoj prostoriji bili prazni, sjeo je za stol tik do našeg. Lojzek. koji i inače govori veoma tiho, sad je nastavio još tiše, a mladić je to zamijetio, pa kao da se načas našao u neprilici:

- Oprostite, druže Majer, ali kad sam vas vidio, htio sam vas i pozdraviti. I reći vam da je ovih dana moj najbolji prijatelj diplomirao na vašem romanu "Pepić u vremenu i prostoru".

Na licu književnika naslutio se osmijeh:

- To mi je zaista neizmjerno drago. Šteta što tom vašem prijatelju nisam imao prilike došapnuti da će, nakon "Dnevnika Očenaseka”, "Pepić" biti moj drugi roman koji će u cjelini biti snimljen za televiziju. Snimat će se dogodine, a lik Pepića tumačit će Pero Kvrgič.

Mladić u šarenoj košulji nakon toga je zadovoljno otišao.

Lojzekova kožarska radnja

-Gdje smo ono stali... ah da. najljepše mije bilo dok sam stanovao na Josipovcu. u roditeljskom domu...

... Da, a kasnije na Ilirskom trgu. To je onaj pravi Gornji grad.

... Jeste, ali o tom stanovanju na Ilirskom trgu ne volim govoriti. I ne želim se toga sjećati. Imao sam tu teških dana. Stanovao sam u užasno vlažnom stanu. Teški su i mučni bili ti dani. Ostavimo to.

Vjekoslav Majer - taj divni pjesnik vedra duha i tužnoga lika, na čijem licu kao da su se nataložile sve tuge i gorčine što ih neminovno doživljava i proživljava pravi pjesnik - ne voli razgovarati o tužnim i neveselim uspomenama.

Ne voli pričati o sebi u Gornjem gradu, već o Gornjem gradu općenito. Ne želi razgovarati ni o onom vremenu kad je od oca naslijedio veliku kožarsku trgovinu u Gundulićevoj ulici broj 4 u Zagrebu.

Rođeni pjesnik nikako nije mogao biti dobar trgovac. Dok je bilo novaca, dolazili su k njemu i tražili pomoć oni kojima je pomoć bila neophodno potrebna, ali i oni kojima je bilo jedino do toga da što više iskoriste njegovu dobroćudnost i širokogrudnost.

Išlo je to tako dugo sve dok jednog dana dobri Lojzek nije shvatio da mu od trgovine i trgovanja nije ostalo ništa, pa okrenuo ključ u bravi svoje kožarske radnje, pa se svim svojini bićem i zauvijek okrenuo svojoj najvećoj ljubavi - literaturi.

Uostalom, među Lojzekovim prijateljima, koji ga znaju još od prije rata, i danas se prepričava slučaj koji je karakterističan za njegovu dobroćudnost i prostodušnost.

U Ilici, na ulazu u Dežmanov prolaz, kuda je Majer svakodnevno prolazio na putu do svoje kuće na Josipovcu, bio je neki slijepi prodavač vezica za cipele, kraj kojega je uvijek stajala i njegova supruga.

Lojzek nije valjda nijednom prošao kraj njih, a da nije u ruku slijepog prodavača spustio po koji dinar.

Jednog dana slijepi se starac nije pojavio na svom starom mjestu. Tog istog dana njegova je supruga pozvonila na vratima Majerova stana:

- Moj je muž noćas umro, a ja nemam ni dinara za njegov sprovod - rekla je kroz suze.

Tronuti pjesnik dao joj je koliko joj je bilo potrebno za sprovod njezina supruga i još nešto malo povrh toga.

Zbliženost, vjernost i združenost

Tek je kasnije doznao da je slijepi prodavač vezica sahranjen o trošku Medicinskog fakulteta, jer je njegova supruga tijelo svog preminulog muza prodala presekturi.

Pa ipak, nikad se nije naljutio zbog toga trika siromašne udovice.

- Jadnoj ženi novac je bio potreban, jer je ostala bez ičega i ikoga. A od nečega je morala i živjeti.

Mnogo godina kasnije, nekadašnji bogati nasljednik i sam će u jednom razdoblju svog životnog puta osjetiti gorčinu siromaštva i neimaštine, ali nikad neće biti osamljen.

Već nekoliko decenija na svakom njegovom koraku uz njega je i u dobru i u zlu njegova supruga Zorka.

Kći profesora dra Ferda Martinovića. koji je i sam bio pjesnik, nasljedila je od svog oca i ljubav prema poeziji i smisao za pjesništvo, a uz svog supruga prihvatila je i njegov bohemsld način života i pogled na svijet i umjetnost.

Objavila je dosad u mnogim književnim časopisima prilično veliki opus pjesama i za djecu i za odrasle.

U toj neprekidnoj zbliženosti, vjernosti i združenosti, to dvoje dragih ljudi kao da nalaze uzajamne poticaje, te usprkos mnogim godinama koje su ostale za njima, nisu klonuli ni šuštali, već pišu i stvaraju i dalje, a to će raditi doklegod bude života u njima.

I ovih dana, nakon stoje Vjekoslav Majer. u 70. godini života, primio dosad najveće priznanje - nagradu ’'Vladimir Nazor" za životno djelo - on je već sutradan ujutro u svoju torbu, od koje se nikad ne rastaje, stavio svežanj rukopisa svojih već objavljenih, a i nekih novih pjesama, te se zaputio u "Maticu hrvatsku". Priprema se još jedno izdanje njegovih pjesama.

LAZO GOLUŽA UREDNIK Kviskoteke: Gledaoci me vole, šefovi me ne vole - a ja sam sretan

 Studio, prosinac 1985.

Cijele godine radi se za Kviskoteku. Po uhodanom sistemu, svaki je prvi četvrtak u mjesecu isporuka materijala koje zatim ocjenjujemo zvjezdicama, kao pića. Ne sramim se reći da sam zabavljač: bio mi je sportski izazov da jedan takozvani supkultumi program izvučem iz zapećka i da on postigne ravnopravnost s onim što se na televiziji pogrešno zove kultura

Devetnaestog prosinca 1985. bit će prikazana prva emisija nove serije Kviskoteke koja ove sezone traje do dvadeset sedmog ožujka. Petnaestak dana prije emitiranja prvog nastavka, Lazo Goluža prvi je put u životu na bolovanju. Očito nenaviknut na nerad po običajnom pravu, sjedi u svom stanu u Berislavićevoj, među knjigama, enciklopedijama i grafikama, pokraj drvenog simbola Kviskoteke, telefona što zvoni svakih petnaestak minuta i televizora koji, po vlastitom priznanju, uključuje uglavnom kad su sportske emisije ili prijenosi na programu.

Goluža je profesor komparativne književnosti, boravio je u Francuskoj od 1965. do 1967. godine, kad se i zaposlio u muzičko-zabavnom programu Televizije Zagreb kao urednik redakcije kontakt-emisija. 

Visoku kakvoću Kviskoteke, koju radi već pet godina, objašnjava uglavnom iscrpljujućim radom.

- Radimo od osam do sedamnaest sati cijele godine - kaže - ali vam to ionako mogu potvrditi samo portiri u Dežmanovoj i četiri kolegice iz kadrovske službe.

Goluža pokazuje veliku ljubav i brigu prema svom poslu, svojoj emisiji i svojim natjecateljima. Među ostalim zastupljujućim jugoslavenskim kvizovima, Kviskoteka valjda zato i jest jedina emisija kojoj uspijeva dvoje: da zabavi intelektualce i, ujedno, da barem načas zaustavi propuh među ušima gledalaca koji su prespavali i osnovnu školu.

- Prije godinu ili dvije, natjecatelje u Kviskoteci nazvali ste vitezovima uzaludnih znanja. Je li naglasak bio na imenici vitezovi ili na pridjevu uzaludan?

- Akcent je ipak bio na riječi vitezovi. No, radeći godinama kvizove i testove za kviz, uočili samo na uzorku od tisuću ili dvije tisuće kandidata - a to je i te kako valjan uzorak - da stalno pada razina takozvanog općeg znanja iz generacije u generaciju. 

Zato ljude koji su u posljednjih pet godina bili članovi komisije za testiranje u Kviskoteci zovem -čuvari znanja. 

Ove ćemo godine, iz poštovanja prema tim ljudima, koji su emisiju i stvorili takvom kakva je bila i kakva jest, napraviti šampionsku seriju Kviskoteke. 

Nastupit će prvaci: trideset dva najbolja kandidata iz proteklih pet godina!

Ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, vjerujem da će šesta serija napraviti još i koračić dalje od prethodne koja je bila vrlo dobra. Imat ćemo u njoj i dvije nove igre. Igra mozgalica nastala je na ideji jednog novinskog članka, a riječ je o igri zdrave logike na brz, efikasan i duhovit način. 

I, drugo, abecednim pitalicama ispitat ćemo koliko poznajemo vlastiti jezik.

- Kad smo već kod igara u Kviskoteci, je li se ikad dogodilo da u igri tajanstvenih osoba, na primjer, netko od kandidata ili gledalaca prepozna nepoznatoga i tako minira rasplet?

- Kad pripremamo kandidate, ja im uvijek kažem: 

"Pazite, matematički je moguće da netko od vas možda poznaje tajanstvenu osobu. Ali, to je vaša stvar! Igrate na sreću i - iskoristite šansu!" 

Jednom se dogodilo takvo što, samo u obratnom smjeru, jer je kandidat pogrešno zaključio. 

Bilo je to prije dvije-tri godine, i tajanstvena osoba bila je nekakva muška dadilja. 

Čovjek je vodio dječji vrtić kod kuće. Kandidat ga je prepoznao, ali je pomislio: ovoga poznajem s faksa, i to nikako ne može biti on. 

A bio je baš taj!

Prirodan sportski impuls

- Kako ste uopće razabrali da je priprema takvih igara i zadataka, priprema kviza uopće, vrlo ozbiljan i naporan posao? Kako i kada?

- Svoj posao nastojim raditi pošteno. A bit zanata kojim se bavim prvi sam put shvatio 1974. godine na nekom simpoziju u Mainzu. Bio je to skup svjetskih kviz-mastera, urednika i producenata iz cijelog svijeta koji se bave tim poslom. 

Budući da sam znao kakva je u Jugoslaviji kadrovska struktura ljudi koji se bave zabavom, očekivao sam da ću ondje provesti tri-četiri bezbrižna, zafrkantska dana. 

No, ostao sam zaprepašten! 

Ponajprije činjenicom da je to bio skup vrlo, vrlo pametnih ljudi, doktora znanosti, doktora filozofije, dakle - prve lige! I sam me način razgovora frapirao. Tek nakon tog simpozija, počeo sam se ozbiljnije baviti tim poslom. 

Shvatio sam lukavost razvijenih televizija - što je žanr fragilniji, osjetljiviji, tanji, "žutiji" - to iza njega moraju biti bistrije glave. Da se ne klizne u banalnost i kič. 

A područje kojim se bavim, muzičko-zabavni program u kojem radim godinama, jedan je od rijetkih segmenata televizije za koji se može upotrijebiti termin umjetnički rad. 

Možda zvuči neuvjerljivo, ali zaista vjerujem u to. 

Inače, nemam živaca da dugo gledam televiziju, ne volim gledati ni kvizove na televiziji. Velik sam gledalac filma, a imam i brdo knjiga: Pokupovao sam francuska, engleska, američka, njemačka izdanja... Njih studiram. 

Oko devedeset posto toga što pročitam uopće nije zanimljivo jugoslavenskim gledaocima, ali u ostalih deset posto nalazim zgodne stvari. 

Tako je i Kviskoteka nastala uglavnom zahvaljujući knjigama.

- Jeste li kadri čitati knjige ili gledati filmove a da u sebi već ne klasificirate podatke i ne prerađujete ih za Kviskoteku?

- To je prirodan sportski impuls. Vidite i neku zgodnu emisiju, francusku na primjer, i pomislite: kako bi to lijepo bilo imati! 

Ali, prije deset godina naučio sam da je doista grijeh krasti, i zarekao sam se tada da neću nikome ukrasti ništa. 

Emisija Brojke i slova nešto je drugo. 

Ona je prvi slučaj otkupa jedne strane licence u nas. 

Gledao sam francuske kvizove mnogo puta i razmišljao: što to dopušta da se takva emisija devetnaest godina svakodnevno prikazuje u Francuskoj? 

To je zaista nacionalna osobitost, kao roquefort recimo. Kad sam je otkupio, nisam otkupio samo nečiju genijalnu ideju nego i saznanje o proizvodnji. 

Televizija Zagreb može u jednom danu snimiti osam profesionalnih emisija bez montaže, vrlo zgodnih i dobrih emisija. Tu sam spoznaju kupio, i to za vrlo malo novaca.

- Zašto je tada ništa odmah i realizirali?

- Ljudi koji rukovode poslovima, koji bi trebali donositi odluke na Televiziji Zagreb, pate od jedne boljke: to je bolest slijedećeg koraka. 

Vi im pročitate, obrazložite, donesete gomilu ideja, prijedloga, svi se time oduševe i sve odobre. Ali, kad treba napraviti prvi korak prema realizaciji, svi se rasprše i sve odjednom postaje difuzno. 

U rujnu 1984. snimili smo Brojke i slova, a emitirali smo ih tek u studenome 1985. Bez ikakve potrebe da se toliko čeka! Tako je i s mnogim drugim stvarima.

- Kažete da poznajete francuske kvizove. Jeste li gledali i američke emisije tog tipa?

- Nikad nisam vidio nijedan američki kviz! To je zanimljivo. No, snašao sam se na drugi način. Ante Peterlić, moj prijatelj i kolega s fakulteta, bio je oko godinu dana u Sjedinjenim Državama kao predavač na Sveučilištu u Ann Harbouru. 

Pisao mi je duga pisma i opisivao kvizove, uvijek na satiričan i humorističan način. Slično je pomagao i Boris Senker koji je nedavno bio ondje i nešto o tome napisao i u "Studiju". 

Gotovo smo plakali od smijeha nad opisima američkih kvizova, koje nam je Senker slao.

Do jednostavnosti je najteže doći

- Što vam je bilo tako smiješno?

- Način kako natjecatelji igraju, način kako dolaze do sto pedeset tisuća dolara ili Cadillaca, do svih tih nevjerojatnih, gotovo grozomornih nagrada, kandidatu doslovce stave odgovor u usta, daju mu gotovo sva slova traženog prezimena.

On glumi, razmišlja do beskraja, tada krikne Rodin! - i skoči. 

Nakon toga, dobije sto tisuća dolara i auto! 

No, kad govorimo o inozemnoj produkciji, najbolji su britanski kvizovi, to nitko ne može napraviti. Nekoliko njihovih emisija nenadmašno je u žanru.

- Po čemu?

- Kvaliteta je... Teško mi je to reći. Riječ je o fantastičnom stilu. Program je na visokoj kulturnoj razini. Oni ga rade podjednako ozbiljno kao bilo koji drugi posao na televiziji, rade ga čak ozbiljnije nego svoje Dnevnike, ako to mogu reći. 

Primjer je Mastermind koji je pojam u Velikoj Britaniji. To je kviz koji se sastoji samo od pitanja i odgovora. 

Kviz inače i jest igra pitanja i odgovora. No, tu nema ničega drugog, popratnog, jednostavno - dvije minute voditelj vam postavlja pitanja iz područja koje ste odabrali. 

Poslije odgovarate dvije minute na pitanja iz općeg znanja, i to je sve. 

Ali način na koji je sve pripremljeno, kultura pitanja, kultura ljudi koji sudjeluju i odgovaraju, to je... Od njih sam mnogo, mnogo naučio!

- Je li jednostavnost Kviskoteke u prvom redu rezultat te pouke?

- Do jednostavnosti i jest najteže doći. Zašto je to moguće u Kviskoteci? U njoj rade ljudi koji su bolji od mene, koji više znaju, koji su obrazovaniji, duhovitiji i pismeniji od mene. 

Njihov sistem duhovitosti i pismenosti ja samo koordiniram prenoseći im neka rješenja do kojih sam došao. 

Srećom, imam suradnike koji su se navikli na način kako pripremam emisije. Odnos je primljenih i predanih materijala, naime, jedan prema deset.

I nitko se ne ljuti zato što svaki prvi četvrtak u mjesecu mora nositi tone i tone pitanja i zadataka. 

To je uhodan sistem: cijele godine radi se za Kviskoteku, a svaki prvi četvratk jest isporuka. 

Materijale obilježavamo ocjenama - ništa za loše pitanje, zvjezdica za upotrebljivo pitanje, dvije zvjezdice pitanju koje je konkurentno za emisiju, tri zvjezdice za odlično i četiri za ekstra-pitanje. 

Pitanja obilježavamo kao pića i potom ih režemo, te stavljamo u omotnice. 

Poslije posegnemo tu, pa tamo i - kombiniramo. Dosadno je to opisivati, posrijedi je apotekarski stil. No, vodimo računa o tome - tko su ljudi koji se natječu, odakle su, jesu li jezičari, fizičari, matematičari...? 

Važno je da pitanja budu primjerena. Testirali smo ljude u mnogim ispitivanjima. Oni su znalci, a naše je umijeće da ih prikažemo kao znalce. Ne da ih svojom nesposobnošću prikažemo neznalicama! 

Drugi i najvažniji element jest da pitanja komuniciraju s gledalištem, da budu ljudima prepoznatljiva i zabavna.

- Koliko su se vaši profesionalni nazori mijenjali s vremenom? Jeste li, primjerice, o svemu tome vodili računa kad ste uređivali emisiju Čovječe, ne ljuti se? 

- Ta emisija skrivene kamere prikazivala se 1969. godine. No, do toga je došlo gotovo pukim slučajem. Kad sam od Saše Bjelousova dobio poticaj da Dubravko Pitzko i ja radimo takav program, oduševio sam se. 

Htio sam da taj posao već u početku pretvorimo u nešto naše, po izboru tema i zavrzlamama. 

U Francuskoj sam gledao takve emisije i nisam htio da krademo od američkih, britanskih ili ne znam čijih uzora. Dobrim smo dijelom u tome uspjeli, premda bih danas drukčije radio.

- Sjećam se jednog primjera iz emisije: Drago Bahun se automobilom, bez motora pod haubom, spustio nizbrdo u mehaničarsku radionicu i poslije tvrdio da su mu mehaničari ukrali motor. Je li to bila takva, tipično naša tema?

- Da, da, sjećam se (smijeh)! Na žalost, bilo je to loše snimljeno, ni pola od onoga što smo se prije dogovorili. Danas bih neke od tih priča presnimio, bilo je tu fantastičnih ideja. 

Sjećam se da smo Miro Mahečić i ja, onako, u zafrkanciji, smislili mnogo takvih tema.

Jedna je od njih bila vađenje nafte tu, pokraj Dugog Sela. Bila je to prava analiza ljudske lakomosti. Došli smo od čovjeka kupiti imanje za gomilu novca, a on je bio u silnoj borbi sa samim sobom - da li da zove sina Iveka ili što da napravi...? 

No, danas bih mijenjao, radio bih tu emisiju onako kako radim Kviskoteku. Sve bih nam unaprijed moralo biti posve jasno, pripremljeno, i tek tada bismo otišli na teren. Uložio bih dvostruko više rada nego prije. 

Onda smo bili mlađi, nestrpljiviji, i htjeli smo rezultate odmah.

Sukob Ljube Jelčića i Mladena Delića

- Ponekad ste ljude stavljali u silno neugodan položaj. Je li to bila posljedica brzopletosti?

- Da! Danas nastojimo sačuvati integritet svakoga gosta u emisiji. Tada o tome nismo mislili, zaista smo bili klinci. Događalo se.. .Danas to zvuči kao anegdota, no snimali smo u Brezovici, a ja sam išao u osnovnu školu u Brezovici. 

Neki moj bivši prijatelj iz razreda završavao je kuću, a mi smo tu kuću došli rušiti u ime gradnje kozmodroma u Lučkom, i tvrdili smo da nekakve svemirske zrake prolaze točno preko njegove hiže, pa da treba srušiti krov. 

To je bila prava domaća tema: svinje su roktale, guske gakale, a taj se čovjek okretao oko sebe, nije znao što da radi i otišao je po sjekiru. 

Krenuo je sjekirom na nas, a ja sam rekao: 

"Iva, daj stani. Do vraga, ja se šalim!"

Bio je i slučaj na Trešnjevci, kad smo lažirali oglas u novinama da mijenjamo seljačka kola s gumenim kotačima za fiat 125. Tu je gotovo bilo batina, to bi Bahun znao ispričati. 

Sve bih to danas radio mnogo, mnogo suptilnije.

- Čini mi se da imate burnu uredničku prošlost. Kad ste uređivali Jadranske susrete, došlo je u živo, pred kamerama, do onog čuvenog diskursa između Ljube Jelčića i Mladena Delića, koji su se, na opće zaprepaštenje, posvađali.

- Zašto se ne bi posvađali (smijeh)? Šalim se! Nisu njih dvojica krivi, mislim da smo pogriješili mi u uredništvu. Nismo smjeli uz isti posao vezati dvije istaknute osobe koje, na neki način, nisu bile... 

Svaki je od njih veličina na svom području, i bilo je vrlo nespretno, čak urednički nepromišljeno, spojiti ih. 

Ja s vama možda mogu raditi, a s nekim ne mogu! 

Tada smo bili urednici Miro Mahečić i ja, i mislim da jednostavno, nismo dobro odmjerili. Bila je to naša pogreška.

- Kako ste se tada osjećali? Vi kao urednik stojite negdje iza kamera, program se emitira u živo, a osjećate da se, sudbinski neizbježno, približava nešto vrlo, vrlo nezgodno.

- Mogu vam točno reći kako sam se tada osjećao i što se dogodilo.

Bilo je to u Tivtu. I dan danas znam napamet što je rekao Jelčić, a što Delić. U toj emisiji, u susretu Trogira i Tivta, bilo je i mnogo uglednih gostiju, članova CK Crne Gore primjerice, ali od početka emisije nešto nije štimalo između Delića i Jelčića. Stalno se osjećala neka vrst napetosti koja je u jednom trenutku, pri jednoj najavi, ovako kulminirala (citira): 

Ljubo: "Oprosti, Mladene, ti si uzeo dio mog teksta!" 

Delić (popravlja naočale): "E pa, Ljubo, to zaista nema smisla!" 

I krene prema meni. Mahečić je bio u kolima, a ja sa žirijem, tamo, na poligonu, kad je Mladen došao i rekao: "Lazo, ja iz ovih stopa napuštam poligon!" Rekao sam tada nešto prosto, okrenuo se i sjeo na mjesto. Mladen je opalio jednu loptu koja se tamo našla, vratio se i nastavio voditi emisiju. Eto, točno tako je bilo.

- To su stresne situacije za urednika?

- Jesu, dakako. Znate li što se događa? Nešto na ljudskom planu. Netko mora biti kriv, a - tko? Srećom, cijelu situaciju izvrsno je riješio tada svježi, novi direktor programa Žarko Božić, tako da je serija bezbolno nastavljena.

- Je li u takvim događajima, u opasnosti živih prijenosa, i korijen odluke da se Kviskoteka danas snima unaprijed? Ili to radite samo radi vrhunske preciznosti?

- Ovo drugo! Mnoštvo gledalaca uopće nema dojam da je posrijedi magnetoskopska snimka. Postigli smo to da snimamo emisiju gotovo toliko vremena koliko ona i traje. Snimamo najviše sat i pol, a Kviskoteka traje sedamdeset minuta. Ne prekidamo natjecanje. 

Odlučili smo da emisiju snimamo unaprijed uglavnom zbog igre detekcije. Imate, recimo, u emisiji starijeg čovjeka koji mnogo priča, pa morate kratiti. Igra detekcije bila bi vrlo loša kad bi se emitirala u živo. Zbog nenaviknutosti ljudi da cijene vaše, moje ili bilo čije vrijeme.

- Ako izuzmemo Miru Mahečića, kojega ste nekoliko puta spomenuli, te možda Miodraga Marinkovića s Beogradske televizije - kvizom se nitko u nas nije dosljedno bavio. Ta ocjena osobito vrijedi danas, nije li tako?

- Za razliku od svih urednika na JRT-u, nitko se ozbiljno i profesionalno nije bavio kvizom osim Mahečića i mene. Nadam se da nitko od kolega s Beogradske televizije neće biti pogođen time, no činjenica je da smo samo nas dvojica to od početka radili ozbiljno. 

Radili smo malo drukčije, a te razlike u stanovištima nekoliko su puta dovele do izvrsnih rezultata. Baš zato što smo bili drukčiji. 

Kao što je to bio kviz Znaš-znam, pa igra bračnih parova Malo ja, malo ti... bilo je to vrlo popularno. 

Ja sam, inače, uvijek mrzio veličinu, mastodonte. Nisam volio show-off. Mi u Zagrebu bili smo uvijek za sitni štep, onako - sitno, uredno, i tako iz broja u broj. 

Nisam vješt da radim glamour, blještave stvari, ne znam to raditi.

Male su nagrade, a mala je i redakcija

- Pa ipak, vi ste radili čuveni Zlatni pogodak koji je bio blještav barem po jednoj stavci: nagradama!

- Da, da! Nisam nikakav političar i ne razumijem se u te stvari, ali, kako kažu mudraci, bila je to slika našeg tadašnjeg političkog trenutka, buma potrošnje. U jednoj emisiji nagrada je bio automobil ford 12 M coupe. 

Ne vozim niti imam auto, ali ljudi koji se u to razumiju kažu mi da je to vozilo koje bi danas vrijedilo barem dvjesta starih milijuna. Znači - pet takvih automobila jednako je danas cijeni cijele Kviskoteke! 

Osim toga, u tom je kvizu bilo i novčanih nagrada.

- Nasuprot tome, danas je u Kviskoteci sve maleno. Male su nagrade, a mala je i redakcija.

- Na Televiziji Zagreb nitko i ne zna tko to radi. Đelo Hadžiselimović je suradnik koji radi u svom programu, a Maja Jurković vanjski je suradnik. Nemam ni sekretarice, nikoga - samo briljantnu, malu četu vanjskih suradnika! 

Sve dok posao teče uredno, nitko se ne pita kako je moguće da se serija kakva je Kviskoteka odvija u dvadeset i dva nastavka bez ijednog incidenta, problema, da je štampa i svi ostali hvale, da vas tapšu po ramenu... 

Nitko nije rekao na Zagrebačkoj televiziji: to vam je dobro, dajte da bude još bolje! 

A tako malo ljudima treba da budu zadovoljni. 

Oliver Mlakar vodi emisiju bez honorara, u sklopu svojh - recimo - obaveza. A pitajte bilo koga od voditelja kako je teško voditi kviz! 

Mene nitko nije pozvao uoči starta nove serije koja televiziji osigurava četiri puta veću dobit nego što su njeni troškovi. Nitko ne pita a što ćemo napraviti, kako, kakve su pripreme? 

A ta Kviskoteka nije moja prćija! To je djelo Televizije Zagreb!

- Veseli li vas barem to što znate da gledaoci nestrpljivo očekuju vašu emisiju?

- Ne možete imati sve u životu! Ipak, ostaje nam posao koji je velika satisfakcija. Kao redakcija, primili smo u pola godine više pisama nego čitava Televizija Zagreb u posljednje tri godine. Sve su to vrlo pohvalna pisma. 

Da skratim: gledaoci me vole, šefovi me ne vole. A ja sam sretan.

- Nije li bolje tako nego obratno?

- Bolje je (smijeh)! Želja nam je da se dan nakon emisije, na ulici, u uredu, pita: "Slušaj, čuo sam neki zadatak! 

Najljepše je kad vidite djecu kojoj se oči svijetle, klince koji to čekaju kao nekakvo čudo. 

To je ono što čovjeka veseli. Moja maksimalna aspiracija jest da uspijem biti zabavan, da se gledalac kod kuće osjeća ugodno i dostojanstveno, a ne da blesiram njegov razum, kao što to neki čine. 

Nije me sram reći da mi je profesija zabavljač - to mi je povlastica i čast! 

U početku, kad završite fakultet, vrlo ste pametni i dok ne napravite ispit savjesti, neke stvari smatrate sramotnima. Sve dok ne raščistite sa samim sobom, dok ne vidite da u kvizu može biti isto toliko dostojanstva kao u bilo kakvoj drami, bilo kakvoj... 

Jedan Amerikanac, crnac, Booker Washington, rekao je nešto što sam zapisao i prepisujem iz notesa u notes, kako godine prolaze: 

"Nijedna rasa ne može napredovati ako ne shvati da ima podjednako dostojanstva u obrađivanju polja kao i u stvaranju poeme."

- Pronašli ste se u metafori?

- Kod nas na televiziji uvredljivo je interno rangiranje po važnosti. Meni je bio sportski izazov da takozvani supkulturni program iz zapećka izvedem na svjetlo dana i da on postigne ravnopravnost s nečim što se na televiziji pogrešno zove kultura. 

Nema ničeg nekulturnijeg od plasmana kulture na televiziji. Posljednji trunak nečijeg afiniteta za knjigu bit će uništen, barem po načinu kako se rade te emisije.

Ako je riječ o likovnoj kritici, nikad nisam vidio meritornu, ozbiljnu negativnu kritiku. Tako je općenito. To se zove kulturom. 

Sudeći po sistemu nepismenosti i neprofesionalnosti u mnogim TV-dramama i TV-serijama, žalosno je pogledati kamo odlazi novac televizijskih pretplatnika.

DRAŠKOVIĆEVA ULICA

U mojoj Draškovićevoj ulici

Zagreb, križanje Draškovićeve i Jurišićeve ulice - 1911.g. i sto godina poslije 

Izlazim iz kafića "More" i prvo što čujem na ulazu u "shopping centar" ili "mall", odnosno u konkretnom slučaju, u trgovački centar koji se na hrvatskom zove "Importanne Galleria" - jer su u onom "Medveščak" našli smisla samo u domu za starije i nemoćne osobe - je nešto što godi mojem izranjavanom uhu: "Daj 'odi kupi tavu u Konzumu - onu od dvestopedest kuna, ne bum više hemendeks naručival!".

Dom "Medveščak”

Na ulazu u "Dom za starije i nemoćne osobe 'Medveščak'”, u prolazu čujem razgovor majke i kćerke: “Dosta je mobitela, ubuduće ne smije biti skuplje od dvjesto kuna, ozbiljno ti govorim!”, kćerka: “Dobro!” - nemam komentara, valjda mama smatra da je dobro prošla. 

Ulazim u Dom, tek toliko kako bih vidio kako to izgleda ako tu završim jednog dana. 

Lijepo je, to se vidi već na ulazu: tri klupske garniture i uz njih velike pepeljare, može se sjesti i pričati, i to upravo radi nekoliko bakica koje spikaju više nego ja. Desno je automat za kavu, uz njega automat "Kinderlada i sokovi”, odzada vidim prostran restoran... po zidovima su fotografije s nekoliko izleta, pa ”Domske obavijesti, pa "Sveta misa svake subote u 17 sati”, tu su i “Senior Gym – tjelovježbeni program za osobe starije dobi”, “Vježbe protiv inkontinencije i osteoporoze”, ”Demencije i liječenje demencija", tu je i program dramskih predstava...  izvrsno, bolje i ne mora biti!

Situacija je jasna - ako hoćeš imati nešto od svega toga i ako želiš šetati gradom dok ti ovdje sve drže uredno, brinu o tebi i spremaju papicu (to je ono za kaj se u kvartu veli: "skrbe se za tebe!") - onda moraš doći u Dom što prije, i to obavezno na vlastitim nogama, jer ako te doguraju s nogama naprijed, onda ti dom u centru grada više ništa ne znači. 

Matematika u Kafe-Baru “Rasno”

Odmah nakon Doma je Kafe-Bar “Rasno”, unutra je ugodno, i zbog toga je to bio moj favorit za ispunjavanje listića sportske prognoze. Naročito ljeti, kada sjedneš vani u fotelju od trske, proanaliziraš tekme, uz to imaš nešto u čaši ili šalici - a prije plaćanja, nezavisno o godišnjem dobu, se obavezno upitaš: "Ni vrag da bu opet?" Bude!

Naime, računica prilikom plaćanja tu rijetko štima, čak i onda kada s trinkgeldom zaokružiš na neki zgodni broj - nekaj ode naopako! No, radi se o sitnicama koje obostrano vesele... pa dođe kao tradicija koju i danas testiram. Zato sada nestrpljivo čekam račun i daljnji razvoj događaja! Velim "Platit' molim!", za cappuccino stiže račun na 12 kuna, pa onda velim: "Obračunajte 15!", dajem 25 i očekujem natrag 10 u papiru - ali, evo opet, počinje "Rasno"-komplikacija! 

Veli: “Nemam 10 u papiru, imam samo sitno” - pa ti vrati natrag "medveda", tvoj željeznjak od 5 kuna - i ode! Kaj je najgore, ako je iste gore list kao i stara ekipa, otišao je ljut do daske! Ljut na tebe zato što si ga izmučio s matematikom a dao samo 3 kune trinkgelda, dok ti je on počistio pepeljaru, okrenuo telku prema tebi kako bi bolje vidio ono što inače ne gledaš, već samo s jednim uhom slušaš. čak si i zahod koristio...

I onda čujem nešto od čega su mi opale rolete, i to tako da sam odmah u ruci vidio moju staru praćku, floberticu, šrot-flintu ili nekaj slično - svejedno, važno je da puca, pa sam još poželio da "Gašpar", onaj teški, od gusa, skup s dva metra cijevi, padne s plafona na susjedni stol. Ili možda niti to nije dosta, pa još moram dodati neki kompjuterski virus, koji će kitu pobrisati cijeli "hard"-rječnik u prostoj piksi?.  

Jer dvoje za stolom pored mene sve glasnije razgovara i onda slijedi finale! On: “Napišem knjigu jebote, a sve sam zajeb'o u tri pizde materine!”; ona:”Pa trebao si nekome dati da to skorigira!”, on: “Ništa nije bilo dobro, nećemo sada više o tome, jebote ja!”. 

Pisac, pjesnik, poeta - to je prava ludnica što se sve može čuti po gradu. I taman kada misliš kako si već sve čuo - opet te netko iznenadi i priča kreće ispočetka! 

U prolazu od Iblerovog na Draškovićevu svira gitarist u vinterici, pored njega, na šamrlici uza zid, šilt-kapa, plastična vrećica i stalak za note. Stoji i valjda svira, ali ne čujem ništa - pa ga valjda zbog toga, nitko drugi niti sluša niti gleda. Onda lupi dva takta nečega što bi možda trebalo biti nešto što samo njemu nešto znači - i to je sve. Prestaje prije nego što je počeo svirati, uzima mobitel i naziva nekoga, završava spiku, pali cigaretu - i opet ne svira. 

Onda sjedne, pije vodu, dugo pije vodu - mili Bože, pa 'oće l' uopće nešto odsvirati? 

Čuči i puši! A sve to uz miris lule - netko je prošao s lulom i zamirisao cijeli hodnik. On i dalje čuči uza zid i ne šljivi nikoga. K'o da mu se neda - pa valjda i sam zna da tak' nemre zaraditi lovu ni za jogurt!? I zato onu šilt-kapu može slobodno okrenuti naopačke ili najbolje, metnut' na glavu, pokupiti stvari i otići - telefonirati može i od doma.

U Draškovićevoj

Vani na Draškovićevoj, na ćošku prolaza, stoji mladi dečko: šareni džemper, traperice, desna ruka podignuta pod pravim kutom, dlan u horizontali - prosi! Može stajati bolje od mene!

Puno je prosjaka po gradu! Jučer je jednoj prosjakinji u Jurišićevoj, taman kada sam bio pored nje, zazvonio mobitel - i toga ima. Kao što ima i onoga od čega samo gutaš knedle. Kao što sam ih jučer gutao, nakon što me je jedna djevojčica oslovila pred konzumom na ćošku Draškovićeve i Boškovićeve - to je bila jedna potpuno drugačija priča.

Draškovićeva ulica za mene znači ulicu punu nenapisanih priča, i to onih koje bih trebao pisati u kajdanku, desno od violinskog ključa, jer mnoge su vezane uz muziku ili ono uz muziku. Zato, moja Draškovićeva ulica započinje kod Šloserovih stuba s kućom "Zlatnih akorda" na ćošku desno od njih (iako je ulaz iz Vlaške), a završava točno preko puta njenog  kraja, u dvorištu preko ceste, na Branimirovoj.

U kući "Zlatnih akorda" su stanovala braća Miksić, mega-simpatični Fuma i simpatični Ico, bili su trajna kičma "Akorda"; tu je bio i markantni tata Miksić, zubar s kojim sam volio odigrati partiju šaha - izvrsno je igrao. A dole duboko po štengama, bio je nezaboravni podrum u kojem su dečki vježbali, sve je bilo tu, instrumenti, razglas - tata Miksić se dobro brinuo kako bi dečki imali sve što trebaju, a usput je i sam ponešto zaradio na prodaji opreme drugim bendovima. Cugu i druge stvari, dečki su nabavljali sami, i ako si usput svratio bez ičega, sve je bilo tamo - u Količinama! Najteže je bilo poslije svega izvući se van, a čak ne znaš čeka li te vani noć ili dan.

I zato, jer nisu u mojoj "kajdanci", ne spominjem niti zgradu PTT-a, u kojoj su se izredale sve generacije telefonskih centrala, a nekad prije i telegrafskih, do onih digitalnih; ne spominjem zgrade Narodne banke, Ministarstva, Draškovićeve škole, pa preko Traumatološke sve dole do zgrade nekadašnjeg "Hrvatskog radiše" - sve je to dio povijesti grada o kojoj su povjesničari pisali i pišu... a za nas u kvartu, to su bile samo lijepe "kulise" našeg djetinjstva.

(Tako na primjer, ako netko spomene "Hrvatskog radišu"; ne razmišljam o onome što sam pročitao ili saznao, već se prvo sjetim didine rečenice kako je "Hrvatski radiša bio za sirotinju i zanatlije", a nakon toga slijedi još uvijek otvoreno pitanje, zašto smo za današnju ulicu kneza Mislava, svi na Đamki uvijek govorili "Adžijina", iako smo znali da se ulica prije 1945. zvala Radišina - to me još uvijek kopka više od svega ostalog uz "Hrvatskog radišu"!     

Ili - o imenu "Draškovićeva ulica" nisam nikada razmišljao, lijepo je to ime i meni drago - iako mi je dida rekao: "Sve su to bili masoni, zujali su marljivo kao pčelice između vlastitog džepa i onoga na Sjeveru, a Zagreb tu i tamo, posebno ako dobro dođe".  

Pitam što su to "masoni", veli: "Čut ćeš jednog dana... najbliži ti je stotinjak metara od kuće."

I što onda, 'ko ih šljivi za suhu masonsku šljivu - ime ostaje drago!)

Na isti način, vezano uz muziku, moja Draškovićeva završava točno na njenom drugom kraju, na Branimirovoj: pređeš preko ceste, prođeš kroz široka vrata, uđeš u dvorište skriveno visokim zidom, dođeš do prizemnica, skladišta i baraka, koje su tu nekada bile i u kojima je bilo robno skladište carinarnice, uđeš unutra po metalnim stepenicama - i gledaš carinika koji po tablicama traži i ne nalazi poreznu stopu za električnu bas-gitaru. 

Onda gleda u četiri velike kromirane glave, pita "Što je to?", veliš: "Basovi!", pita: "Koliko ih ima?", veliš: "Pa vidite i sami - četiri!" - on opet u tablice i veli: "Broj basova imam samo kod harmonike, ali nemam harmonike s četiri basa - obračunati ću najnižu stopu!" - veliš: "Pa nemojte tako - to mi je puno previše!", dok u sebi likuješ zbog love i umireš od smijeha.

A za ona druga, isto tako draga sjećanja na ono lijepo između dva kraja moje Draškovićeve - dovoljno mi je okrenuti glavu i od bivše carinarnice pogledati niz ulicu: lijevo kino "Opatija", pa Šenoina ... i "poplava" kreće! Tu odmah desno, vidim se kako cupkam pred Nadinim prozorima u prizemlju, uporno čekajući da se konačno pojavi od bilo kuda, izađe iz kuće ili se vrati s probe, kako bismo se slučajno susreli. Baš me je bacala u očaj - čekaš, brojiš ovce, šuljaš se kao mačak; odeš pa se opet vratiš... dok ona negdje u kuhinji kroz onaj nosić ispod kao različak plavih očiju pjevuši "a mene nema, dragi moj!". Ili haustor odmah do Nade... ma ne, ta nije bila prava - više pamtim onu džunglu na njenom krovu, čak je i bazen bio tu, usred kvarta! Pa sljedeći haustor - ne, bolje je ravno u sljedeći blok na desnoj strani - oh, Jasna!

"Lisicu" se prosto ne ufam spomenuti, bila je nekoliko godina starija, "vamp nad vampovima" - čak i sada mi se zavrti u glavi!  Uh, kako je život nekad bio kompliciran i težak!

Upadam u malu butigu Hrvatske Lutrije preko puta prolaza, i ženska veli: "A, opet ste došli!" i isprinta mi program sportske kladionica za weekend (onaj kratki, na pet-šest stranica, samo nogomet - osnovni tippovi, bez onog "Koliko penala?", "U kojoj minuti pada prva gajba?"... na to metnem lovu samo kada igra Šimunić, i to na ono "Autogol? - da"). Ispunim par listića za ukupno 300 kuna i predajem ih zajedno s onima od jučer - na njima su sve tekme odigrane i na dva listića stiže lova. 

Ženska veli: "Izvrsno je počelo!" - jer je jedan listić dobio nekaj preko 2'300 kuna, a drugi preko 4'800 kuna - tipperski gledano, nisu to male stvari, a i lova je izvrsna. Rekoh: "Da, baš je šteta što ostajem samo par dana". Ona unese nove listiće, isplati mi lovu kako bih se još bolje mogao kretati po gradu, ja hoću krenuti, ali ona me zaustavlja pitanjem: "Zar nećete kontrolirati?" 

Vraćam se i velim: "To kod Vas više ne dolazi u obzir!", pokažem joj listić na kojem su jedanaest  pogodaka i dve fulane tekme, i velim; "Vidite, na Auxere -Sochaux sam metnuo x2, a vi ste unijeli 1, pa sam vas zamolio da to ispravite. Veli: "Je, sjećam se!"; a ja: "E, vidite, Auxerre je odigrao po Vašem, i pobijedio - i da nisam fulao još ovu drugu tekmu dole, sad bih si čupao kosu što sam Vaše ispravio¨". ženska gleda listić na kojem piše 29'000 kuna i veli: "Ovo je zbiljam šteta!". Rekoh: "Zato više nikada neću ispraviti ono što ste Vi unijeli, i zato današnje listiće ne samo da nisam kontrolirao - već ako ste primijetili, čak nisam niti pogledao što ste mi dali u ruku!".

(Usput: par mjeseci nakon toga, par tjedana sam svaki dan nakon kave ulazio u malu butigu Hrvatske Lutrije u Malom Lošinju, jer sam Jagodi htio pokazati kako mi u domovini super ide. Na rezultat neću trošiti riječi - čovjek ponekad ima peh! Ili sreću!)   

Nakon toga svraćam kod "Ghetaldusa" - njima svaki puta donesem na popravak nekoliko cvikera. No, to kod "Ghetaldusa" je samo prvi "prolaz", jer za ono što i "Ghetaldus" ne može, postoji "Moj Optičar", Ilica 10 u dvorištu desno - nema toga što on ne može popraviti!   

Ženska veli: "Ovo je titan, to se ne može variti, ali staviti ću vam novu maticu", a malo poslije velim: "Puno hvala!", jer na cvikerima je nova matica - besplatno.

Pri izlasku si mislim: "Sve bu to svaril onaj stari optičar u dvorištu Ilice 10, uz super klafranac - i dok klaframo, usput bu popušil faktor pet cigareta više nego ja - a što je već za Guinnessa! 

*****

Sjećanja:

Demencija

Opreza radi i na znanje: program ”Demencije i liječenje demencija" za osobe starije dobi, koji sam vidio na ploči za obavijesti u Domu za starije i nemoćne osobe 'Medveščak”,  je polako interesantan i za mene koji pišem ova sjećanja! 

Grozno - kada žile zakreče, onda ne pomaže više niti Eukamid, Ginseng ... ili nešto drugo. Postaješ onaj pravi senilac - i još počneš pisati!

Prisjećam se daljinskog upravljača od videa - nema ga, a poslije otvoriš frižider i naletiš na njega; ili odeš u podrum po vreću za smeće, a vračaš se s nekim okvirom za slike i plastičnim kutijama koje nosiš na tavan, dok s tavana, umjesto zimske bunde, doneseš hrpu starih gramofonskih ploča... 

Da, da - demencija glasno zvoni na kućnim vratima!

O čemu sam ono pisao - ah da, mojeg prijatelja probudi telefon negdje u ponoć i tata mu veli: "Daj odmah doći do mene i oslobodi me od ženske pred vratima. Zvoni i lupa već dva sata, hoće u stan i tvrdi da je moja žena!”. Sin sjeda u auto, dolazi pred vrata roditeljskog stana i naravno - pred vratima je njegova mama.

Ili netko puno bliži: cijeli život radni sve ide po formuli: dizanje u pet, u pola šest je gotov i zamotan uvijek s puno pažnje pripremljen gablec, koji poslije na poslu u pola deset obavezno dolazi na red, onda slijedi odlazak na posao, točno u šest sati...  i tako godinama.

I onda jednog dana, telefon u sedam sati i čuje se razočarani glas osobe koja je totalno "down": "Zaboravio sam gablec!". Odgovor: "Nema problema, stiže na vrijeme, baš sam krenuo na posao!" - ali, nakon desetak minuta: "Ima problema, ne mogu van iz stana - ostavili ste ključ u bravi, i to s vanjske strane!", a s druge strane: ”Prokleti lijekovi, ako sam ključ zaboravio, to znači da ništa ne pomažu...  a ovo s gablecom je jednostavno previše!”

Nisu to vicevi, već istiniti obiteljski crnjaci, bilo ih je koliko hoćeš, pa je u tom pogledu genetski bonitet i pouzdanost sjećanja autora ovih Sjećanja jednak nula-zarez-nula-nula!

Na primjer, evo i jedan "heavy": sin hoće otići nakon posjete mami, ali mama mu veli: "Ne idi kući, ti si moj muž i trebao bi biti ovdje”; sin: “Pa mama, ja sam tvoj sin, a ovo su moja djeca, tvoja unučad”; mama: “Pa kako si se oženio, a da ja to ne znam? I otkud djeca, ja ih nikad nisam vidjela! Što će reći moje prijateljice kada saznaju da si me ostavio i da imaš djecu za koju ja nisam znala?”. Sin: “Mama, ja sam tvoj sin, pogledaj me - ja sam puno mlađi od tebe!”,  mama: “Daj mi osobnu!”, i onda: “Kako to da mi nitko nije rekao da si toliko mlađi od mene? Tu nekaj ne štima - na onoj slici u sobi izgledamo isto!". 

Poslije su u ladici nađene bilješke: “X je moj sin, Y je moja snaha, Z je moja unuka...”!

Da, sve uvijek počinje naivno... odlazak u kuhinju po čašu mlijeka i povratak s toastom... ili, otvaraš vrata od garaže, a znaš da si nešto trebao napraviti s nekakvom ručicom, pa ideš natrag u kuću i vraćaš se s ručicom i onda opet natrag, jer iz auta vidiš da je netko ostavio otvorena kućna vrata. Pa se opet vratiš, zatvoriš, kreneš s autom lijevo, a moraš na desno... i onda na kraju, tu još nešto o drugima pišeš!

Nakon toga, stvari se počnu polako komplicirati, i to se ne može više sakriti: 

Dođeš po stepenicama dole radi više-ne-znaš-čega, dole obaviš barem pet različitih stvari i vratiš se punih ruku svačega - a žena pita zašto nisi donio mrkve po koje si otišao prije više od pola sata. Ili ono s kućnim telefonom, onim prijenosnim, s displayem, koji si ostavio na simsu od prozora u vrtu: Odeš van, pa te nazove susjed i veli: "Baš dobro da si mi umjesto ključa ostavio telefon!"

U sljedećoj fazi, zaboravljaš riječi, imena ... preskačeš riječi u rečenici i počinješ svaćati rečenicu na ono najnužnije, rudimentarno: “Tu tamo nešto!”, “Tako treba!”, “Komu to zašto?” i tome slično ... pa onda i zato jer si pametan, počneš stvarati repertoar tvojih standardnih odgovora na standardna pitanja, kako bi bio siguran da će u konverzaciji sve štimati, u stilu: "Dobro sam, a kako si ti?" - a zapravo nisi siguran da li ti je dobro i tko za tvoje zdravlje pita!

Onda situacija postaje još ozbiljnija - ne mislim na onu ceduljicu na kojoj piše "Zovem se tako i tako, stanujem tamo, ako ovo čitate, molim nazovite toga i toga na broj...", niti na ono kada te usred Londona, jedan od onih 'MP-Bobbies' čudno pogleda i veli u "*walky-talky", hladno kao svaki Englez: "One lost!" - mislim na situacije kada se to počne dešavati s dokumentima, računima, bankovnim karticama... 

Tipična situacija: u dućanu prodavačica viče: "Gospodine, zaboravili ste karticu!”.

Nakon toga poduplaš dozu Ginsenga, zaključiš kako se ubuduće moraš koncentrirati na karticu, i sljedeći put izlaziš iz dućana ponavljajući u mislima “Kartica, kartica...” -  dok te ne prekine prodavačica koja trči za tobom noseći karticu: “Gospodine, zaboravili ste karticu!”.