Kolovoz, 1981
Grupa ''Boa'' velika je nada zagrebačke rock scene. Grupa ''Boa'' ima kompoziciju ''Živjeti od mraka''. naš korpulentni rock napisničar Željko Marković htio je, u cilju reduciranja svoje korpulencije, otkriti kako se može živjeti od mraka. Stoga je napravio intervju sa grupom ''Boa''. uz intervju donosimo fotos koji je grupi ''Boa'' napravio Dražen Kalinić, u promocionalne svrhe. Na fotosu su članovi grupe i jedna djevojka. Željko Marković nije stao u sliku.
Bila je subota, 11 sati ujutro, kad me probudilo zvono ulaznih vrata. Bio je to Mladen Puljiz, klavijaturista i pjevač grupe ''Boa''. kako smo se dogovorili dan ranije, članovi grupe došli su do mog skromnog prebivališta da zajedno preslušamo tri demo-snimka koja su snimili u studiju RTZ, te da usput upriličimo i interview.
Grupu ''Boa'' prvi put sam čuo u siječnju ove godine na koncertu u Studentskom Centru u Zagrebu. Bio je to njihov prvi nastup u nekom većem klubu, ali već su onda na mene ostavili vrlo povoljan utisak - svirali su, i to vrlo dobro, glazbu koja do tada nije našla zastupnike na domaćoj rock sceni - osobenu verziju tzv. art-rocka. Sljedeći nastupi doprinijeli su ne samo samopouzdanju članova ''Boe'', koji su bili sve sigurniji na pozornici, već i mojem uvjerenju da se radi o istinskom pojačanju zagrebačke scene. Danas mogu već, sasvim slobodno ustvrditi da potencijalni kvaliteti ''Boe'' zaslužuju pažnju i u našim domaćim razmjerima.
Iskočivši relativno brzo i bezbolno iz potpune anonimnosti do statusa ''nade'', mladi glazbenici su marljivim radom dali naslutiti da očekivanja mogu ispuniti, pa i premašiti. Uspjeli su razviti i do najmanjih pojedinosti svoj stil, prvenstveno inteligentno re-aranžirajući svoje skladbe. Raščistili su se reliktima svojih prijašnjih opredjeljenja, i tako, jasno naznačenim i usklađenim željama brzo postigli zaslužen uspjeh i kod kritike i kod publike. Za sada je to uspjeh prvenstveno lokalnih (zagrebačkih) okvira, a hoće li ''Boa'' doprinjeti i do slušatelja izvan svog zavičaja, ovisit će ponajprije o njima samima, ili, točnije, o njihovom albumu prvijencu koji će ''Suzy'' izdati, vjeruje se, krajem godine.
Da su članovi ''Boe'' zreli za vinilna iskušenja, pokazuju i tri snimke koje sam preslušao istog dana u lipnju kada je nastao ovaj intervju. To su skladbe ''Stol'', ''Živjeti od mraka'' i ''Noćne sjene''. Glazba ''Boe'' bazira se na čvrstim, hipnotičkim ritmovima koji ne skrivaju funky, odnosno disco prizvuke, uz odmjerenu, isto tako ritmičku nadogradnju gitare i staccato klavijatura. Ako sam prisiljen raditi neke usporedbe, rekao bih da je stilsko ishodište između ''Talking Heads'' (preciznije - njihovog četvrtog albuma) i ''Ultravox'' (preciznije - albuma ''Vienna''). Od ostalih evidentnih utjecaja, prvenstveno treba navesti Peter Gabriela i Davida Bowieja.
No Mladen Puljiz, gitarista i pjevač Slavko Remenarić, te bubnjar Igor Šoštarić i basist Damir Košpić uspjeli su, kako rekoh, ove utjecaje prilagoditi svojim idejama i stvoriti vrlo originalnu i vrlo dobru glazbu. kako im je to pošlo za rukom, objašnjavaju dijelom i u slijedećem intervjuu.
''Službeni'' dio razgovora, zabilježen na vrpci, počinje uobičajenim pitanjem:
POLET: Kada ste i kako počeli svirati?
MLADEN: Slavko i ja počeli smo zajedno svirati prije devet godina. Ja sam već onda svirao gitaru, učio sam privatno kod jednog profesora, a kad je Slavko počeo svirati, zajedno smo eksperimentirali na razne načine. Tako smo na primjer, kombinirali akustičnu glazbu i elektronske efekte i slično. Prije četiri godine priključio se Igor i nabavio bubnjeve. Imali smo i basistu, jednog mog kolegu iz škole, međutim je on otišao u vojsku prošle godine. Bilo je nekih izmjena, a onda je na njegovo mjesto došao damir.
Nastupati smo počeli prije godinu dana, u početku po mjesnim zajednicama, a u posljednjih nekoliko mjeseci, kad smo konsolidirali repertoar po klubovima i na većim koncertima.
POLET: Kako se vaša muzika mijenjala za to vrijeme?
MLADEN: Na početnim nastupima svirali smo vrlo raznoliku glazbu. Bilo je nekih pokušaja jazza, simfo-rocka, folk-rocka a onda i new wavea. To je bilo učenje da usavršimo svirku, ništa čvrsto. Naš stil se počeo razvijati tek prije pola godine.
NETKO: Spontano.....
POLET: Stekao sam dojam da ste vi sa simfo-rockom postupno prešli na art-rock, što je dosta logičan put - podsjetimo se samo karijere King Crimsona.
MLADEN: Da. Recimo Peter Gabriel - on je bio u simfo-rock grupi 'Genesis', a na svojim solo albumima svira nešto sasvim drugačije. Najveći utjecaj na sve nas, a posebno na mene je izvršio njegov treći album. To mi je, moglo bi se reći, otvorilo oči. Počeli smo raditi ritmičniju glazbu. Prije smo uglavnom svirali melodije. I bubnjevi su svirali melodije.
POLET: Kako si ti sa gitare prešao na klavijature?
MLADEN: Oduvijek su me više privlačili instrumenti sa tipkama. kad sam bio klinac, stara mi je kupila gitaru, pa sam tako počeo svirati gitaru. Slavko je počeo kasnije, ali je mnogo radio i razvio se u vrlo dobrog gitaristu, pa sam ja prešao na orgulje. To mi je bilo vrlo lako, i jako mi je odgovaralo.
POLET: Ti imaš specifičan pristup klavijaturama - rekao bih da preferiraš ritam, a ne melodiju.
MLADEN: Meni se pristup koji su klavijaturisti imali do tada činio vrlo glup i dosadan. Mislim da je to bilo prepucavanje bez ikakvog smisla - Wakeman, na primjer.
Htio sam orguljama stvoriti nekakvu titravu pozadinu, više da stvaram zvučnu sliku. Nisam težio za te tehničkim dokazivanjem. Tehnika je, dakako, potrebna, ali ne smije biti u prvom planu.
Takvu ritmičku svirku prvi put sam primijenio u Slavkovoj kompoziciji 'Majčin cvijet'. To je naša najstarija pjesma.
SLAVKO: Ona je zacrtala naš kasniji, današnji stil. Tada još nismo bili čuli za 'Talking Heads' i slične grupe, ali smo često išli u disco. Ti disco ritmovi su mi ušli u uho. Ti striktniji ritmovi. Ostalo mi je u disco glazbi bilo nezanimljivo.
POLET: kako si ti, kao bubnjar reagirao na to?
IGOR: Ja sam uvijek bio za to.meni se nisu dopadale bubnjarske masturbacije u simfo-rocku i jazz-rocku. Više mi se sviđaju ti jednostavni, konkretni ritmovi, koji te mogu ponijeti, nego oni koji te muče svojom kompliciranošću. Meni se oduvijek dopadao Bowie...
MLADEN: Denis Davis mu je najdraži bubnjar.
POLET: Kako su se te promjene odvijale?
SLAVKO: Izvršili smo veliku selekciju materijala. Prvenstveno smo znali što nećemo, i to smo odbacivali.
POLET: A na vaše osobne odnose? Kako je to međusobno usklađivanje teklo?
MLADEN: Igor i ja smo se prvi opredijelili za te promjene. Slavko i damir su malo kasnije prihvatili takva razmišljanja, jer su oni prvenstveno izvrsni instrumentalisti. Nije bilo nikakvih svađa, jednostavno prijateljsko uvjeravanje.
DAMIR: na nas dvojicu je odlučno djelovao posljednji album 'Talking Headsa'. Kad smo to čuli, pali smo u nesvijest.
MLADEN: Ja sam ih gledao na austrijskoj televiziji, kad sam bio na skijanju. To je bio moj prvi susret s njihovom glazbom. Kupio sam ploču i strahovito nam se dopala.
Volim moćnu glazbu. Ja i sada volim neke hard-rock stvari. Prije sam slušao i funky, onaj komercijalni, i meni je to odgovaralo.
A 'Talking Heads' su uspjeli u onome čemu sam ja bio težio - naročito upotreba funky ritmova u ambicioznoj glazbi i dobro su mi došli da uvjerim ostale da se tako nešto stvarno može napraviti. Ne mogu reći da je to meni oduvijek bilo jasno, ali sam osjećao da bi se tako moglo dobrih stvari napraviti.
POLET: Kako nastaje materijal? kako radite na pjesmama?
MLADEN: Obično Slavko ili ja donesemo neku ideju. Ta ideja zacrta uglavnom i konačni 'feeling' stvari. Radimo potpuno demokratski. Svatko napravi svoj dio. Autor ima najveće pravo, odnosno prosuđuje koliko se zamisli drugih uklapaju u njegovu osnovnu ideju.
POLET: Tko piše tekstove?
MLADEN: Sve tekstove piše Slavko.
SLAVKO: Tekstove pišem na gotovu melodiju, osim kad je i muzika moja. Ponekad napišem prvo tekst, a onda melodiju, ali to mi je puno teže, jer onda moram strukturu teksta prilagođavati melodiji.
POLET: Rekao bih da tvoji tekstovi uglavnom ocrtavaju, ili, još bolje, nadograđuju atmosferu glazbe. Čini mi se da ti je stilistički pristup dosta blizak.
SLAVKO: Po mom mišljenju, najbitnije je da tekst da određenu atmosferu. Ne volim parolaštvo ili slanje poruka preko tekstova. Poruke se šalju poštom.
Radim tekstove sam, i to obično duže vrijeme. Prvo nastaje glazba, onda atmosfera, i na koncu tekst. Kad radim tekst, imam u glavi neku osnovnu pričicu, neku ideju.
Te pričice se mogu na prvi pogled činiti bizarne, ali se zapravo bave uobičajenim stvarima. Ponekad ljudi vide u tekstu veću mudrost, nekakvu metafiziku koje zapravo nema. Tako recimo, 'Živjeti od mraka' govori jednostavno o ljudima koji vole spavati, na taj način zaboraviti sve ono što ih mori u javi.
A kraj izražava nadu da će mu dnevni život biti bolji, da ga neće tjerati da bježi u san.
'Stol' sam prvo zamislio strukturalno, kao nekakvu dječju brojalicu, ili kao kada na slici imaš televizor, i na televizoru televizor i tako u nedogled. A tekst govori o pijancu koji leži pod stolom.
POLET: Noćne sjene mi se čine tvojim najboljim tekstom.
SLAVKO: To je jedna priča. Filmovi me potiču. Atmosfera filma se ogleda u atmosferi pjesme. 'Apokalipsa danas' me inspirirala za 'Majčin cvijet'. A što se tiče 'Noćnih sjena', to su prvenstveno filmovi Polanskog - 'Stanar' i 'Odvratnost'.
Bitna je samo priča, cijela stvar je opreka između mašte i stvarnosti.
POLET: Imate li neke predodžbe kako će se dalje razvijati vaš stil?
SLAVKO: Mislim da je najbolje razvijati se samostalno, ne tražiti napadno uzore.
MLADEN: Htjeli bismo možda još više 'ohladiti' stvari - htjeli bismo nabaviti sinthesizere, ritam-mašine.....
Privlači nas europski zvuk. Naš funky nije američki.
SLAVKO: Igor i ja smo uvijek bili europski orijentirani. Nismo mogli shvatiti tu američku furku.
MLADEN: Posvetiti ćemo veliku pažnju usavršavanju zvuka, te koncertnoj prezentaciji našeg materijala.
Dugo nam je trebalo da uopće stvorimo odnos prema prezentaciji 'Uživo'. To je posljedica naše određene izoliranosti. Mi smo svirali i stvarali iz neke svoje unutrašnje potrebe, a ne iz želje da sviramo drugima. Tek kasnije smo počeli uživati u svirkama na koncertima i počeli obraćati pažnju na kvalitetu našeg nastupa.
Treba svakako reći da nam je u dosadašnjem radu puno pomogao Paolo (Sfecci, bubnjar 'Parnog Valjka'). Njemu smo se jako svidjeli i njegovi su nam stručni savjeti puno pomogli da poboljšamo zvuk.
To se vidi i na ovim demo-snimkama. Album snimamo ujesen i na njemu ćemo ovaj stil još dotjerati, a možda i razviti. prerano je govoriti kako.
Siječanj 1982.
Grupa Boa, najveća nada našeg rocka: Noćne sjene uz Polanskog! (1982)
"Mi smo imali jedan izvrstan koncert u Lapidariju i to nam je bilo, na neki način možda čak biti ili ne biti. To je bilo prije jedno pet mjeseci i rulje je bilo strahovito puno, došli su svi ovi iz zagrebačkih bandova, kritičari, svi živi su došli. U Lapidariju se može na prste izbrojat da je rulja tako nekome skandirala i toliko nekoga zvala"
Vani je sve bijelo, snijeg neprekidno puše, automobili idu na Zapad, a radijatori u mojoj sobi se polako hlade. Prosinac, ‘81. kopni... šta će nam donesti sljedeća godina? Panem et rock’n’roll? Nešto dobro? Bou? Nadam se da hoće.
U jednoj od pauza koncerta Classix Nouveaux upoznajem se sa momkom koji na reveru ima "Metal Urbain" badge, menadžerom jedne od najperspektivnijih domaćih grupa, dogovaramo se za sutrašnji intervju - Nema problema, dečki će te čekati sutra u 10 u "Diana baru". Ne, neće svi doć’, bit' će tu klavijaturista i... ne znam, netko još ...
Sutradan u deset (ili koji minut kasnije) stižem u Intercontinental, pronalazim bar, ulazim i osvrćem se ... gdje li su, možda još nisu stigli?
Ipak tu su, u separeu (ili točnije za stolom odvojenim od ostalih malim zidom) klavijaturista i vokal Mladen Puljiz i gitarista i povremeni vox Slavko Remenarić.
Udobnije se namještam u stolici, uključujem vjernog Sonyja i priča se počinje odmotavati zajedno sa trakom:
- To je jedna karakteristična stvar bila što se tiče našeg djelovanja, jer mi smo, u biti, još prijatelji iz djetinjstva, Slavko, Igor (Šoštarić, bubnjar) i ja. Mi smo djelovali unutar jednog kruga i pripremali se za taj projekt, čisto ... interno, dok nismo došli do jednog određenog nivoa i dok nismo zaključili da je vreme da izađemo van.
Nismo svirali u nekim... sastavima, niti se pojavljivali previše do unatrag godinu dana, kad smo počeli nastupati po zagrebačkim klubovima. Nije to bilo pitanje samo nekog tehničkog nivoa, uostalom svi imamo klasično muzičko obrazovanje (Raspitujem se kakvo) Pa, Slavko i ja smo uzimali privatne satove, a Igor i Damir (Koišpić, basista i prateći vox) su... samouki.
Dakle, nije bio problem u nekakvoj tehničkoj prezentaciji, što je ja mislim jedan od glavnih problema sa mlađim grupama, nego je bilo pitanje sazrijevanja ideja, čekali smo da osjetimo... Pojavljuje se puno grupa koje su jače idejno nego što se tiče te prezentacije materijala.
- Znači, vama je Boa ujedno i prvi i prvi ozbiljniji projekt. I koliko to sve otprilike traje?
- To je počelo, ja mislim, unatrag... čak bi se moglo reći devet godina. Nas dvojica smo radili razne eksperimente, imali smo magnetofon, četvoro/kanalni, pa smo eksperimentirali sa više vrsta glazbe...
- Kakve?
- Pa, recimo kombinacije elektronske i akustične glazbe i tome slično. Tako se to razvijalo, i nakon izvjesnog vremena smo odlučili da je došao trenutak da krenemo.
Igor, Slavko i ja stanujemo u krugu od sto metara, dok je Damir... prije smo imali druge basiste koji nisu bili baš na dovoljnom nivou... on je iz Zadra i studira u Zagrebu. Kad smo se s njim spojili, sve je funkcioniralo izvrsno.
- Negdje sam pročitao, ne znam sad baš točno gdje, ali kao "Boa, koja je u sebi svarila utjecaje novog romantizma i Talking Heads"...
- (Smijeh) To baš i nije... logično ...
- Zato i pitam. Ipak, nekih elemenata ima i to je neosporno.
- Ma, svakako da ih ima, ali... mi niti se protivimo da nas svrstavaju, niti da nas ne svrstavaju. Znam, znam, mora se radi lakše manipulacije, samo što je to, čini mi se, ipak lakša strana svrstavanja - recimo, to su novi romantičari, sad imamo i novo/romantični band i sve u redu.
Prvenstveno je kod nas problem u tome što čim se pojavi neki band koji ima određeni stil... i sad čim se pojavio jedan senzibilitet koji nije bio toliko prisutan na našoj sceni, a to se desilo istovremeno sa novim romantizmom, oni... tako da se potpuno zanemaruje, recimo, muzika, premda... ne može se reći da i u muzici nema nekih elemenata, međutim, novi romantizam kao pravac ima čisto jednu svoju ideologiju, svoj način odijevanja, način ponašanja, način prihvaćanja muzičkih utjecaja, što kod nas, mislim, nije slučaj...
Slavko: Tu ima još i to što mi koristimo funk elemente, a funk se često sada kod nas poistovjećuje sa novim romantičarima.
Ako gledaš tako, možeš nas - ovo sad čisto uvjetno govorim - isto uspoređivati sa grupom Linx, sa Ultravox... ma nas su do sada uspoređivali... od Joy Divisiona, do Talking Headsa i do Classix Nouveauxa.
Ja to mogu shvatiti, to je... kad te čovjek prvi puta čuje onda to... on mora nekako... mislim da je to u redu, samo ako se to nastavlja dalje, onda je već ono...
- Primjećujem da vas je zagrebački tisak vrlo lijepo prihvatio.
- Pa čuj, bilo je OK. Mi smo imali jedan izvrstan koncert u Lapidariju i to nam je bilo, na neki način možda čak biti ili ne biti. To je bilo prije jedno pet mjeseci i rulje je bilo strahovito puno, došli su svi ovi iz zagrebačkih bandova, kritičari, svi živi su došli.
Mislim, na prijašnjim koncertima se bila stvorila takva atmosfera da je sad trebalo pokazati... Tini Varga nas je onda bio miksao, joj onda smo bili stvarno napravili urnebes, kužiš... u Lapidariju se može na prste izbrojat da je rulja tako skandirala i toliko nekoga zvala.
I onda je u biti to puklo i osvojili smo i štampu i publiku, tada je sve počelo uzbrdo i snažno...
- Da, stvarno, ne sjećam se da sam pročitao neko loše mišljenje. "Džuboks" je rekao svoje posle Beogradskog festivala...
- To na Beogradskom festivalu je bilo prilično... mislim, kužiš, došli smo gore i mislim da si primijetio da zvuk, isto i sad na koncertu, da zvuk orgulja nije kako treba, jer one su sada bile uključene u pojačalo koje je bilo narihtano prema polymoogu od Sala Soloa i ne smijemo ništa dirati, ali opet si mogao zamijetiti da je zvuk orgulja specifičan i da je ... da se sviraju na jedan poseban način.
Dok u Beogradu ... ja inače synthesizer ne koristim, naročito ne onaj koji su nam dali u Beogradu ...
- Uopće ne koristiš ili...
- Na ploči ću koristiti, ali na koncertima nikad ne koristim i... ovaj, sad, synthesizer je bio gore, a dolje električni klavir, kužiš, i to je bilo ono - takva kombinacija za mene da... osim toga, ja stojim kad sviram, a ovo mi je bilo nisko, pa sam morao ovak’ svirati dole po klavijaturama (smijeh).
- Drugog dana ste imali orgulje, bilo je bolje.
- Imali smo, ali su to opet bile... to su bile one baš klasične orgulje, mada je meni puno bolje kad je tu i strings, ali sad, ono... nema veze, bilo je bolje. (Zapitkujem još malo o nekorištenju synthesizera) Da, mislim to je što se tiče synthesizera... to... to treba strahovito paziti i moje je mišljenje da je greška ako synthesizer tebe koristi, a ne ti njega i onda tu dolazi do puno gluposti koje se rade.
Mi bismo htjeli da svemu što serioznije pristupimo, pa sad ne ulazim toliko u to, a u studiju ćemo sa Tinijem imati dosta vremena da se to može čisto... da se ipak nešto napravi sa synthesizerom, premda, mislim, sad je tu već postalo trend ko će bolje koristiti synthesizer, ne znam, ko će - ono - izmislit čudo... za to ćemo sad imati neke šanse, ali da smo ovdje snimali, mislim, to... utopija čista, znaš (Znam, znam, na žalost p.a)
- Kako je uopće došlo do toga da se povežete sa Tinijem?
- Pa, čuj, nas je prvi zamijetio Paolo Sfecci, ovaj... bubnjar iz Valjka i on je trebao biti koproducent, s nama, međutim, to je sad, pošto idemo u Švedsku, otpalo.
U svakom slučaju, on je rekao ljudima okolo da je to dobro i tako, stvorio određeni interes, a mi smo to potvrdili na koncertima. Tini je došao na našu probu, on je... njemu se to već svidjelo na tom koncertu kad nas je slušao, došao je i mislim... dosta je pomogao da mi odemo u Švedsku, pošto je on uložio određeni rizik što se toga tiče.
Čak bi se usudio reći da je to dosta na njegovom osobnom uvjerenju da je to dobro. To je pomoglo i kod diskografske kuće (valjda su i one već skužile da im se više isplati poslati ljude kod Tinija i dobiju izvrsno snimljenu i produciranu ploču, nego da se ovdje bez/veze maltretiraju p.a.)
Ma, kod nas producenta ni nema. Ako ćemo istinu reć’ postoje ljudi koji znaju snimit’ određeni instrument i koji ti mogu pomoći, međutim, produkcije nema, ako uspoređujemo sa produkcijom kakvu rade europski producenti... nebo i zemlja!
- Opet se vraćamo na Beogradski festival, novi romantizam, orgulje i krug se, naravno, zatvara synthesizerom.
U vezi sa tim: Mogli bismo sada malo o utjecajima. Meni je jedan solo koji si ti odsvirao na synthesizeru tako povukao na Enoa...
- (sretni osmjeh) Pa, slušni neki služni staž svakako postoji, ali... ne znam kako bih ti to sad rekao - postoje ljudi koji su upoznati sa tim - mi smo takvu nekakvu furku isfurali prije nego što smo u biti bili upoznati sa kretanjima... mene su neki kritičari odveli kod sebe doma i govorili mi o određenim sastavima o kojima ja u biti nisam imao pojma.
I onda sam ja slušao i ostao sam... puf. Možda direktno neki muzički elementi i nisu bili, ali mi smo... takav neki senzibilitet smo pogodili. (Složim se, Mladen nastavlja)
Mi smo u suštini, od početka bili prvenstveno zainteresirani za europsku glazbu, za europski zvuk. Nas toliko Amerika ne privlači, njihov način produkcije i to. I mislim da je taj izraz naše osobnosti bio od samog početka primijenjen na taj način da se bazira na europskoj kulturi, i tu je došlo do nekog spoja, jer su u biti svi ti bendovi orijentirani na Europu.
Recimo ovi... Talking Heads - oni jesu američki band i funk je, međutim producent je europski i to zvuči na neki način europski koliko god to bilo... Afrika, simo-tamo, ima neki europski prizvuk.
Ili, recimo, Ultravox koji snimaju u Koelnu. Utjecaji... ja ne znam koliko je to kod drugih iz banda prisutno, ali kod mene osobno je bio utjecaj "Low" ploče Davida Bowieja, mislim da je to, ako bih mogao, to je i to što si ti rekao za Enoa, mislim to je istina i to si primijetio izvrsno.
Ta ploča je jedina bila od te muzike koja me je furala do recimo unazad godinu dana negdje, ona "Warszawa" stvar... mislim, za mene je to možda jedna od najvažnijih ploča koje sam, ovako, čuo...
- A kako stoje stvari sa Slavkom?
- Pa, ja se nisam nikad povodio direktno za nekim utjecajima. Kao gitaristu... od gitarista najviše cijenim Frippa, onda sad ovaj Belew! Mislim, ja sam bio... klasiku sam prije svirao (Mladen upada: On je imao klasične koncerte na gitari) i meni je pristup gitari, električnoj, bio bitno drugačiji i shvatio sam da tu treba puno raditi, jer se radi o maltene sasvim drugom instrumentu.
Zbog toga vjerojatno mnogi gitaristi počinju odmah sa električnom gitarom, mada ne znam koliko je to... Meni je taj neki osobni pristup instrumentu strahovito važan, možda i najvažniji od svega i bitno je kod mene da je gitara ravnopravan instrument i da ravnopravno sudjeluje u stvaranju zvuka.
Mladen: Mislim, to je stvar jedna - možemo govoriti o tome uvjetno - taj utjecaj klasične glazbe, mislim, mi smo... dosta smo se furali na to bili, međutim, unatrag nekoliko godina smo shvatili da u biti, ako se samo time baviš, postaješ rob te glazbe i, ono... čisti reproduktivac, u većini slučajeva, kužiš i onda smo odlučili totalno raskinut’ s tim i jedino preuzet' ono teorijsko znanje koje može koristiti kod komponiranja i to.
Jer čovjek svoje ideje ne može tako... ukalupiti. Jednostavno si pod utjecajem toga, recimo sviraš neku stvar koja ti je zadana i kad komponiraš te elemente koristiš, jer ih imaš gotove. I zato smo totalno preokrenuli čisto pristup instrumentu recimo, on je za gitaru totalno promijenio, ja sviram orgulje na jedan čisto ritmičan način, što manje moguće, ono, petljam po njima.
Sviram ih u biti kao udaraljke, punim zvuk, imam jedan spoj zvuka melotrona sa zvukom orgulja i... udaram po njima, kužiš.
Mislim, kontrolirano, ali shvatio sam ih, naročito na bini, kao jedan način ekspresivnog... izražavanja, šta ja znam, emocija, da ne sjedim tamo i čačkam nešto po njima, nego da pružim nekakvu snagu.
Pogledaj samo Briana Enoa, on fakat nije... u usporedbi sa jednim Rickom Wakemanom... ovaj mu može bit’ profesor deset godina.
Ali kad pogledaš što je jedan a što drugi napravio, tu važnost na svjetskoj rock sceni, mislim da je Eno u takvoj jednoj prednosti, pogledi Enoa sežu deset godina unaprijed, dok je Wakeman, ono, totalno prizemljio i može svirati muziku za četrdesetogodišnjake.
Pa ova grupa Sky... to je veselje (smjeh)...
Slijedi kraći razgovor o snimanju (predstojećem tada, a dok ovo čitate vjerojatno već privedenog kraju) albuma kod Tinija ("Mi smo u biti imali takav stav da nam se ne žuri - bolje snimit’ ploču pa je napravit’ pošteno nego sad... snimit je tek toliko da je imaš". "U vitrini", dodaje Slavko), dok Slavko ispisuje tekstove "Stola" i "Majčinog cvijeta".
Pročitam svježe ispisane tekstove i naravno postavim pitanje o njima. Radi ih Slavko i...
- Za par tekstova je inspiracija potekla direktno iz nekih filmova, ne da komentiram te filmove, nego je to čisto jedan utisak koji sam dobio i koji je ostao u meni.
Koje filmove?
Pa, za ovaj "Majčin cvijet"... to sam posle "Apokalipse" Kopoline, pa onda ... "Noćne sjene", to je Polanski, ovaj, "Stanar" i to... "Odvratnost", htio sam tu atmosferu.
Ne volim taj previše direktan pristup temi ili pronalaženje nekakve poruke po svaku cijenu... u "Stolu" su mi ljudi nalazili svakakve stvari, a to je u biti mnogo jednostavnije, to je jedan pijanac pod stolom, jedan običan motiv, s tim da je ono u refrenu... tako, kontrast između njega i nekakvog urednog radničkog života.
Većina tekstova se bazira na uobičajenim motivima, iz života, dosta općenitim, a ja ga nastojim razraditi na jedan zanimljiv način, a ne iznositi direktno... neke poruke... činite ovo, ne činite ovo.
Mladen: Prvo se napravi muzika, pa onda dođe tekst (Ko radi?) Većinu ideja ja donesem, a onda se kanalizira kroz svakog člana sastava, mi imamo jedan demokratski pristup, svaki od nas na svoj način pristupa tome i obrađuje to na neki svoj način i sad se to ocjenjuje što valja, a što ne valja.
Dosta studiozno pristupamo svakoj stvari, pravimo po nekoliko verzija i biramo najbolju. Onda je obično snimimo i onda Slavko prema atmosferi radi tekst. Nastojimo da to bude jedna cjelina...
Izvrsna cjelina, dodao bih samo, pošto se ovaj intervju polako, ali neumitno približava svome kraju.
Materijal za album je do sada gotov i mislim da nema mjesta sumnjama u njegovu vrijednost. Boa (a čuli ste i Tini) vjeruje u tu ploču. Što se mene tiče - sa punim pravom, a ostaje još par mjeseci da se to u potpunosti potvrdi - 1982. čeka na njih i siguran sam da je neće iznevjeriti. Happy New Year!
... ime Boa osmislili su tandem Puljiz-Remenarić u mladosti po zmiji Boa constrictor koja je zmija koja nipošto ne spada u zmije "za početnike", već je to zmija koja naraste u prosjeku do 3 metra (ali može i 6m- a tad može pojesti čovjeka) ... bilo im je prekomplicirano dodavati uz Boa i naziv Constrictor kojeg su izbacili ...
Nema komentara:
Objavi komentar