ZAGREBAČKI RAZGOVORI

ZAGREBAČKI RAZGOVORI

1/26/17

MARKO MLINARIĆ, DINAMOVAC OD GLAVE DO PETE

Marko Mlinarić. Dinamov Maradona. Bio je idol u Dinamu. Jedan od 'izabranih', čije ime ima i danas status, ako ne legende, onda svakako važne nogometne persone Dinamove povijesti. S njegovih slika na zidu Dinamovih prostorija uredno se briše prašina. Za dečke, za novine, za prijatelje: Mlinka.

Rođen 1. rujna 1960. godine. Obitelj Mlinarić preselila se 1958. iz Like u Zagreb. Otac, radnik, nekoliko je ljeta bio u Njemačkoj, da prehrani četvero djece. Majka domaćica, brinula je o svemu, pa su uz Marka, braća Tomica i Mile te sestra Ankica odrasli u matrijarhalnom okruženju. Ovako je Marko opisao svoje djetinjstvo: „stanujemo preko Save na Kajzerici. Tamo se još nađe pokoja travka, komadić tratine za klince, kakvu-takvu loptu, pokretne vratnice – makar i od odbačena susjedova škrlaka! U blizini Trnsko, osmoljetka 'Krešo Račić', igralište sa stazom po dijagonali, nastavnik tjelesnog Viktor Hršak i tradicija gotovo nepobjedivih pionirskih nogometnih postava. Pripadao sam jednoj od njih, da bi 1972., uoči osmog razreda, prvi put vježbao u Maksimiru.“

Tako je mali Mlinka nastavio putem kojim su bila krenula i njegova starija braća Mile i Tomica. Pod nadzorom Zdenka Kobeščaka najviše je naučio. „Vodio me tri godine. Posljednju sezonu igrao sam za mladu momčad. Krilo, kao i uvijek, češće lijevo. Srebrić me ustrajno učio, forsirajući individualni rad.“

I tada dolazi još jedno tužno Dinamovo proljeće 1978. Između vladavine Rudolfa Belina i Vlatka Markovića, trenerski vakuum popunio je trijumvirat na čelu s legendarnim Milanom Antolkovićem. I baš je na inzistiranje gospona Antolkovića plav dječak, šišaka koje mu vise iznad široko otvorenih očiju, s vječnim osmijehom dječaka, na žilavim čvrstim nogama debitirao za prvu momčad Dinama. Stari i iskusni loptački vuk, Milan Antolković, na pitanje novinara Tko je bolji, Bonić ili Senzen?, glatko je odrezao – Mlinarić!

Do kraja sezone 1977/78 osamnaestogodišnji Marko okusio je dres prvotimaca u Dinamu pet puta. Dakako, najradije se sjeća 10-minutne premijere (s Olimpijom 0:1) te Sarajlija kojima je i gol ubacio (3:3). „Predivno je zaigrati za prvu momčad. Joj, kad grune s tribina! Bojim se dići pogled, pokušavam biti sasvim pribran. Ipak, čujem svaki povik, žamor i uzdah, pljesak pogotovo.“

U ljeto iste godine, nakon odlaska Antolkovića s plave klupe, na mjesto trenera dolazi Vlatko Marković. I Mlinka je više na klupi nego u igri. Na početku je igrao klasično lijevo krilo, dribler uz aut liniju i centaršutevi pred protivnička vrata. Međutim, trener Marković prebacio je Marka u sredinu i od broja 11 tražio totalnu igru, a iznad svega golove. Nepovjerenje prema njemu raste, tvrde da je spor, da ima spušten tur i da ne može biti dobar igrač. Iz banjalučkog Borca zove ga Bazić (bivši trener Dinama, op.a.), u Maksimiru nemaju ništa protiv, ali on je uporan, želi se dokazati. „Na žalost, ni Đalma Marković mi nije davao priliku. Priznajem, bio sam očajan, čak sam pomišljao i da napustim nogomet.“

Tek u siječnju 1981. za australske turneje, Miroslav Blažević čini obrat: „Sine, eto ti desetka, nju nose samo najbolji.“ Zasuzile su oči golobradom momku, zaiskrile od veselja. Prigrlio je dres i – više ga nije ispuštao iz ruku. Tada je započela Mlinarićeva era. Mlinka je postao najbolja 'desetka' u zemlji. Ćiro ga je preporodio, prepoznavši u njemu veliku vrijednost. I nije požalio. Marko je bio jedan od ključnih figura legendarne Dinamove generacije '82 koja je osvojila naslov državnog prvaka nakon duge 24 godine čekanja.

U jednom razgovoru 1982. za reviju Dinama legendarni Franjo Wolfl izabrao je za sugovornika Marka Mlinarića, a na pitanje zašto baš Mlinarića, odgovorio je: „Zato jer ga najviše cijenim od svih naših navalnih igrača. Za mene se kaže da sam bio igrač odluke, da sam rješavao utakmice, a ja mislim da je to danas Mlinka. On je taj u Dinamovoj navali koji može i mora odlučivati našim utakmicama.“

Godine 1983. Marko je uspio osvojiti s Dinamom svoj drugi Kup Jugoslavije (prvi osvojio 1980., op.a.) ali ne i obraniti titulu prvaka države. Odlazi Ćiro, Dinamo je u slobodnom padu, Marko odlazi u vojsku. Bile su to teške godine kluba. Međutim, Ćiro Blažević se ponovno vraća za trenera, a Mlinka iz vojske. Dinamo se diže. A nakon odlaska Srećka Bogdana iz kluba, Mlinka preuzima najveću Dinamovu počast, kapetansku vrpcu. Kolika je odgovornost kapetana u momčadi najbolje opisuje izjava Miroslava Blaževića: „Za mene on je ja na terenu. Zadužen za stvaranje atmosfere u sastavu, on je glavni mobilizator, on mora misliti svojom glavom, on ima praktički neograničena ovlaštenja.“

Sa kapetanskom vrpcom na ruci i kao 25-godišnjak sam je deklasirao Željezničar (na svoj rođendan! op.a.) s tri pogotka. 

A kako bi opisali stil igre Marka Mlinarića? Imao je sve. Dribling, start s mjesta, brzinu, izdržljivost, suptilnu tehniku, pregled, pas-igru, centaršut, udarac, ideju. Onizak, čvrst i zbijen, neodoljivo podsjećao na velikog maga svjetskog loptanja, Argentinca Maradonu. Bilo ga je užitak gledati. Suigrači su jedva čekali Markovu ljutnju. Tada zgrabi loptu, sjuri se od gola do gola, poput tornada, ne mareći za prepreke i prijetnje. Dakako, najviše je dao u ulozi graditelja. Žongler. Međunarodni kalibar.

Nogometni uzori bili su mu Kobeščak i Rora. „Nisam vidio svog prvog trenera Zdenka Kobeščaka kako igra, no pričali su mi da je bio odličan igrač. Kao učitelj, on mi je sve pokazao, mnogo me toga naučio i bio mi uzor. A volio sam i Roru, Jako mi se sviđao kao igrač. Čak sam katkad kao dječak govorio da sam Rora. Žao mi je i što nisam na djelu vidio Štefa Lamzu, za njega mi pričaju da je bio sjajan.“ 

U Dinamu je proveo punih 15 godina. I na oproštaju od plave boje – Budućnost. I poraz. Šteta što dekor nije bio odgovarajući. Tribine su trebale biti ispunjenje do posljednjeg mjesta, iz 60.000 grla trebalo se oriti: Mlinka, Mlinka!, a Marko se oprostio pred gotovo praznim Maksimirom. Buket cvijeća i umjetnička slika, tek nešto povika s najvjernije strane, s istočnog stajanja, i to je bilo sve.

Svibanj 1986. 

U Dinamu, uvijek smo težili nadigravanju, dodavanjima, poigravanjima. Želimo loptom ući u gol. Navijači se ljute zašto se više ne puca. Zašto? Možda iz straha! Ako promašim gol sa pet metara, fućkat će mi, a u inozemstvu se za promašaj od pet metara plješće, jer se nagrađuje namjera i htijenje .


Jedna od najboljih napada u Dinamovoj povijesti - Boro Cvetković, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Deverić - danas više ne nastupa u punom sastavu. Kranjčar je u inozemstvu, a Deverić u Hajduku. Trolist B. Cvetković - Cerin - Mlinarić gura dalje, sada ponovno pod utjecajem Blaževićeva autoriteta. Ti tipični izdanci zagrebačke nogometne tradicije, najbrži i najduhovitiji napadači u domaćoj prvoj ligi, katkad su psihološki ranjivi poput djece, i rezultate što održavaju njihovu istinsku vrijednost postižu najčešće tek onda kad ih vodi čovjek kojemu vjeruju. 

Marko Mlinarić, kapetan Dinamove ekipe, za klub znači više od igre. Zamišljeno je da on bude kohezijska sila, motor ekipe, igrač koji će snagom svoje osobnosti motivirati ostale u kriznim trenucima. Dinamo je u ovoj sezoni demonstrirao seriju loših igara i rezultata, te nesnalažljivosti u čistim situacijama za pogodak. Nedavna kup-utakmica sa Zvezdom u Zagrebu trebala je da bude konačan ispit koncepta, načela po kojem ove sezone ekipa funkcionira; konačna potvrda ili opovrgnuće njegove uvjerljivosti. Sport je nemilosrdan i po tome što se karizma u njemu, u većem broju slučajeva, zasniva na praktičkim dostignućima, tj. rezultatu. U jednom trenutku, kod 0:0, igrač u plavoj majici našao se s loptom sam pred Zvezdinim vratarom i postavio, time, pred gledalište uobičajenu nedoumicu Dinamova proljeća 1986: hoće li promašiti ili pogoditi? Hoće li, promašajem "stopostotne prilike", potvrditi kontinuitet Dinamova "straha od pobjede", psiholoških slabosti kao rezultante prevelike ambicije u prekratkom vremenu, ili će, pogotkom, naznačiti mogućnost preokreta? 


Mnogi na stadionu u tom djeliću sekunde najprije su provjerili koji broj nosi igrač u plavoj majici. Kad se na leđima igrača, samog na desetak metara od vrata, jasno istaknuo broj deset bilo je očito da je nastupio trenutak Dinamova preokreta: Marko Mlinarić neće propustiti takvu priliku! Mlinarić je uistinu nije propustio, a njegov pogodak bio je uvod u Dinamovu seriju 4:0 kakva u Maksimiru nije zabilježena već godinama! 

Opisani trenutak uvjerljivo govori o Mlinarićevoj ulozi u ekipi. On je igrač s integritetom, s odgovornošću, igrač za kojega vrijede posebna pravila. Potezi koji se drugima opraštaju i toleriraju, njemu su zabranjeni. Gledalište ga ocjenjuje prema maksimalno strogim kriterijima i uskraćuje mu većinu psiholoških privilegija koje uživaju njegovi suigrači. Kad se Boro Cvetković nađe sam pred vratima i promaši, preko toga će se prijeći, jer Boro je zadužen za prodore. Drugi su zaduženi za drugo, treći za treće - jedino je Mlinarićeva odgovornost sveobuhvatna, i njegovi će promašaji, u skladu s time, imati porazan učinak na moral ekipe i gledališta. Da se razumijemo - nije Mlinariću trener rekao: "Mlinariću, tvoja je odgovornost velika, i ti ne smiješ promašiti"! Trener je samo uočio i iskoristio Mlinarićevu psihološku sposobnost da preuzme ulogu vođe ekipe, a odgovornost je Mlinarić preuzeo sam. On sam je osjetio vlastitu nogometnu vokaciju, sposobnost da bude jak onda kad su drugi slabi i da uistinu zabije gol u trenutku kad svi to od njega očekuju. Njegovo podvrgavanje maksimalističkim kriterijima rezultat je njegova osobnog izbora, a to je primarni uvjet za postizanje vrhunskih rezultata ne samo u sportu nego u svim ljudskim djelatnostima. 

Kao jegulja koja stalno izmiče 

- Smatrate li da je situacija kad je igrač s loptom sam pred protivničkim vratarom, najdelikatnija situacija u nogometu? 

- Slažem se! Inače, ako govorimo o mom prvom golu protiv Zvezde u Kupu, moram reći da sam se malo prestrašio Ljukovčana. On je na golu impozantna pojava, a ima i autoritet nakon odličnih obrana u prvom dijelu prvenstva. Na jesenskoj utakmici u Beogradu bio sam ispred njega u istoj, identičnoj situaciji i obranio mi je udarac. On je tip vratara koji u tim trenucima igra na psihologiju, na igračevu odluku čeka do posljednjeg trenutka i provocira ga na pogrešan potez. U tim situacijama, uvijek odlučuju nijanse tko će koga nadmudriti. Živci! 

- Za Dinamo je, dosad, bilo uobičajeno da iz očitih situacija ne može postići pogodak. Kad je ekipa u psihološkoj krizi, onda se to najviše očituje u nemogućnosti realiziranja jednostavnih situacija ili u nemogućnosti pobjeđivanja kod kuće. 

- Jasno! Galama publike, koja gol osjeća u zraku, postaje veliko opterećenje. Na treningu to realiziramo bez problema, na utakmici nas buka gledališta hendikepira umjesto stimulira. Zato nam je trebao jedan iskusan, miran i lukav igrač koji ima osjećaj za gol. Drugim riječima, Snješko Cerin! On je u protivničkom šesnaestercu kao jegulja koja stalno izmiče, nikako je ne možeš uloviti. Inače, kad je riječ o tim gol-situacijama, Ćiro inzistira da igrača u prodoru uvijek usporedno prati i drugi igrač, a ta metoda pokazala se uspješnom na obje posljednje utakmice protiv Zvezde. Jedno od osnovnih uvježbavanja na treningu upravo su nam ti odnosi u igri jedan naprama jedan i dupli pasovi. 

- Jugoslavenska je liga, pretpostavljam, rekorder po broju promašenih prilika. Nigdje kao u domaćem nogometu ne treba toliko mnogo čistih prilika pa da se postigne gol. 

- Možda to možemo objasniti i time da su naši golmani bolji nego inozemni! 

- To je pre jednostavno objašnjenje. U inozemstvu golovi se postižu iz mnogo manjeg broja ukupnih šansi i za to mora postojati neki bitan razlog. 

- Možda je to pitanje mentaliteta. Možda to u inozemstvu igrači psihološki lakše rješavaju. Ja znam po sebi: kad sam god u prilici, ja sam u grču, za mene je gol "biti ili ne biti", a oni, možda, o tome ne razmišljaju, zabiju gol i gotovo! Vjerojatno su racionalniji od nas, ne razmišljaju o okolnostima u igri, nego samo o golu. Agresivni su i jednostavni. 

- Kod nas, osobito u Dinamu, uočljiva je tendencija traženja idealne prilike. Prazan, otvoren gol. Filigranska igra koja vodi cijelom nizu komplikacija. 

- U Dinamu, uvijek smo težili nadigravanju, dodavanjima, poigravanjima. Želimo loptom ući u gol. Navijači se ljute zašto se više ne puca. Zašto? Možda iz straha! Ako promašim gol za pet metara, fućkat će mi, a u inozemstvu se za promašaj od pet metara plješće, jer se nagrađuje namjera i htijenje. Ta sitna igra u Dinamu, danas je rezultat stanovite nesigurnosti ekipe u cjelini, i upravo smo na putu da se toga oslobodimo. Tendencija evropskog nogometa jest: najjednostavnije doći do gola! Pronaći najkraću i najefikasniju varijantu da se zabije gol, pa čak ako to podrazumijeva i šablonsku igru. 

- Možemo li to ovako reći: igra Dinama iz 1982. i igra današnjeg Dinama prividno pripadaju istom stilu nogometa, ali ondašnja je bila rezultat težnje ekipe za nogometnim savršenstvom, a današnja je simptom psihološke nesigurnosti? 

- To je istina, ali velika je razlika u kvaliteti između igrača one i ove generacije. Možda ne toliko u kvaliteti, koliko u drugim osobinama. Ono je bila iskusna, dobro odabrana, racionalna ekipa, dobra klapa zrelih ljudi! 

- U javnosti se ponešto olako negiraju vrijednosti današnjih igrača Dinama. U svakom slučaju, razlozi lošoj seriji Dinama u ovoj sezoni prejednostavno se traže u negiranju igračkih vrijednosti pojedinaca. 

- Ma, poznato je da u ekipi može igrati jedanaest fantastičnih igrača bez ikakvog rezultata, jer nogomet nije samo pitanje kvalitete pojedinaca! Ali Dinamo u ovom trenutku ponovno pronalazi svoj identitet, onu igru kakvu je gajio od osnutka. Kamo god smo došli, dočekivali su nas s poštovanjem i pljeskom, jer svagdje su znali kako igra Dinamo. Takvu situaciju u klubu želimo stvoriti ponovno. No, mi smo ove sezone krenuli malo prebrzo. Došao je Ćiro, zatim prvo gostovanje i pobjeda, pa je zavladala euforija. Ali, ubrzo se shvatilo da to neće ići tako jednostavno. Napravi veliki Dinamo, trebaju se jedanaestorica povezati u skladnu cjelinu na igralištu i izvan njega - potrebno je vrijeme. Treba igračima koji su došli shvatiti veličinu Dinama i da u skladu s time prilagode svoje ponašanje. Na proljetnim pripremama, mi smo, s motivacijske i drugih strana, učinili velik napor upravo u tom smjeru. 

Dražen je potpuno oslobođen treme 

- Pokušajte objasniti motivaciju nogometaša! U domaćoj javnosti, o toj se temi raspravlja izuzetno simplicistički i prizemno. 

- Jedina motivacija mora biti sadržana u svijesti igrača da se Dinamo za nešto bori! Motivacija nam ne može biti šesto mjesto. 

- Osjećate li u nogometu i potrebu za manifestiranjem vlastitog poimanja igre? 

- Kroz Dinamo i pobjedu doživljavam i osobni uspjeh, kroz to iskazujem i sebe. Popularnost, interviewi, sve je to lijepo, ali to dolazi samo kroz uspjeh cijele ekipe. 

- O pojedinim košarkašima, Draženu, Svenu i drugima, govori se kroz prizmu njihova individualnog doživljavanja igre i napora da izgrade vlastito sportsko umijeće. Koliko se slično načelo može primijeniti na nogometaše? 

- Kažem vam da su presudni uspjesi ekipe. Kad smo sa Ćirom bili prvaci, i ja sam prakticirao posebne treninge, i ja sam pucao slobodne udarce u dodatnom vremenu i isto sam, kao Petrović i Ušić, želio pronaći sebe unutar tog kolektivnog uspjeha. Kad su mi rekli da sam igrao stopostotno dobro, govorio sam: "Nije bilo dobro, mogu još mnogo bolje!" Ali, razumijete, ja svoju individualnu vrijednost ne mogu opravdati na terenu ako mi kao ekipa odigramo pet loših utakmica i doživimo pet poraza! Draženov način treninga nije nikakav kriterij, već je kriterij ono što on pokazuje na igralištu. I ne samo to već, štoviše, kriterij je ono što pokazuje cijela ekipa. Toga je Dražen dobro svjestan, a toga sam svjestan i ja! Ja želim stalno biti najbolji, želim stalno dokazivati svoju vrijednost i kvalitetu, ali za to moram imati dobre suradnike, suigrače, to znači ekipu. Ja akciju mogu započeti, ali ne i preokrenuti, ako ostaloj desetorici ne ide. 

- Pojedini igrači imaju uočljivo bolju koncentraciju od ostalih. 

- Dakako, to je osobno pitanje! Ja sam, na primjer, vrlo emotivan. Prije utakmice imam strašnu tremu. Da nemam te treme, možda bih svaku utakmicu bio igrač utakmice. Ona me užasno sputava. Trema je, do određene mjere, pozitivna, ali kod mene je ona nesumnjivo pretjerana. U posljednje vrijeme, nastojim se na razne načine koncentrirat, jer znam da mnogo toga u igri ide preko mene i da nemam pravo na loš dan. Dražen mi se, između ostaloga, sviđa i zato jer ima fenomenalnu psihičku konstrukciju, jer je potpuno oslobođen treme, drzak je, "bezobrazan", kad nešto zamisli - to će uvijek provesti do kraja, a kod navijača je izgradio identitet koji mu jamči sigurnost. 

- Kao prodoran napadački igrač, izloženi ste na svakoj utakmici seriji grubih prekršaja. Kako s tog polazišta ocjenjujete kriterije u našem nogometu? 

- A što da radim? Prije sam se znao živcirati, prigovarao sam sucima, protivničkim igračima i nikad ništa nisam postigao! Shvatio sam da je to jugoslavenski nogomet. No, istina je da igrače kao što sam ja, Slišković, Boro i tako dalje - treba zaštititi. Suci se bave sporednim događajima, daju kartone za neke prigovore i slične gluposti, a puštaju da nas nekažnjeno tuku. Prekršaji se događaju, nogomet je igra u kojoj su oni sastavni dio, ali razlika je kad te netko vuče ili gura i kad te tuče po nogama. Svaki namjeran oštri prekršaj morao bi se bez razmišljanja kažnjavati žutim kartonom, drugi takav crvenim i van! Pa kad takav igrač ne nastupi na šest utakmica i ostane bez premije, na dva milijuna plaće da vidimo hoće li opet tako igrati! Zatim, svaki start iza leđa morao bi povlačiti žuti karton. Najgore je kad te netko sruši a da ga ne vidiš, jer nemaš mogućnosti eskiviranja. Imam dobru stabilnost i u startovima sprijeda i s boka naučio sam izmicati se, pasti na najpogodniji način i tako dalje. Ali, kod startova s leđa to otpada. 

- Primjećujem da se u posljednje vrijeme običavate vraćati do svog šesnaesterca i ondje preuzimati lopte. 

- Znate, ja sam u biti pošten prema tom poslu. Ne mogu pustiti igrača da zabije gol, i da mi Dinamo zbog toga izgubi. To ne mogu, pa makar zbog toga i ostao bez snage u napadu koji slijedi! Ako vidim da sam u mogućnosti da presiječem protivničku akciju, onda ću to i napraviti. Na drugoj strani, kad Cupan ili Arslanović, na primjer, vide da sam je uklizao protivniku u obrani svoga gola, oni će uklizati tri puta! Na posljednjoj utakmici protiv Zvezde dobio sam udarac u želudac i tražio sam zamjenu, ali Ćiro nije dao. Ako mi ti izađeš, svi će se uplašiti i pasti, rekao mi je. Ako ne možeš igrati, statiraj na aut liniji, ali ostani unutra. I ostao sam, a vidjeli ste da sam poslije utakmice pola sata povraćao. 

Sposobnost dugog držanja lopte 

- Čini se da je u sadašnjem Dinamu obrana priličan problem. Ekipa ostavlja dojam kao da ne može normalno odigrati napad, jer nikad ne zna kakav će se kiks dogoditi otraga. Trideset minuta dominirate na igralištu, zatim jedan protunapad i - 0:1! 

- Strašno me je strah toga. I kad vodimo 2:0, strah me je. Mi u napadu smijemo promašiti pet šansi, ali opet će ostati 0:0, ako obrana ne primi gol. Obrana u Zagrebu ne smije kiksati. 

- Jedno od načela kvalitetne ekipe jest da neće izgubiti u trenutku kad shvati da ne može dobiti. 

- Tako je! Ali, kod nas, vidite, postoji tolika želja za golom da u jednoj fazi igre svi znamo krenuti naprijed, i kao da prestanemo razmišljati. Svi, i Bračun, i Cupan - svi odu naprijed, otraga ostane Lulić koji sam ne može spriječiti baš sve i, tada, zbog silne želje da zabijemo gol - primimo ga! I kad nam se to dogodi na dvije-tri utakmice - e, onda nam ni napad više nije tako siguran, jer se unaprijed bojimo, što će se dogoditi otraga. Na drugoj strani, u modernom nogometu pomoć obrambenih igrača neophodna je za dobro organiziranje napada. Beka je danas izuzetno teško igrati. Jeste li gledali Španjolca Gordilla na utakmici Real - Inter ? Tridesetak je puta u punom sprintu pretrčao gore-dolje po lijevoj strani! Nisam vjerovao da je to moguće. I, na kraju, još je zabio gol. 

- Kao nekad u Dinamu Bručić. 

- Kao Bručić, ali i Bračun to dobro radi! 

- Na posljednjih nekoliko utakmica da, ali velike su mu smetnje dosad bile slabosti u individualnoj tehnici. 

- To su problemi koje čovjek treba svladati u pionirima i juniorima, ali činjenica je da se i to u posljednje vrijeme kod njega popravlja. 

- Koje su vaše prednosti u individualnoj tehnici? 

- Mislim da mi je sposobnost dugog držanja lopte najjača strana. Lopta je kao žena treba je voljeti i treba znati družiti se s njom. Ali tehnika je pitanje osjećaja, feelinga. Netko ima osjećaj za nešto drugo. Daleko od toga da je Boro Cvetković loš tehničar, ali njegova je glavna prednost brzina, dakako, uz nju i lakoća, sposobnost izbjegavanja prekršaja. On je pahuljica! Zlatko Vujović je, na drugoj strani, brzina plus masa, a upravo se to u inozemstvu traži. 

- Koja, je, po vama, bitna razlika u nogometaševu pristupu našem i inozemnom nogometu? 



- Vani se ozbiljnije pristupa tom poslu, ali ne mogu objasniti iz kojih razloga, čini se kao da će nogometaš vani za svoje promašaje odgovarati mnogo teže nego ovdje. Možda se ponovno vraćamo na pitanje mentaliteta, a nešto je, vjerojatno, i u novcu. S tog aspekta, naš i njihov profesionalizam uopće se ne mogu uspoređivati. Mi smo u hibridnom, nedorečenom stanju gdje se svi bave nekim statutima, pravilnicima, a o bitnim stvarima većina njih nema pojma. 

- Imate li dojam da naši igrači u inozemstvu igraju bolje nego ovdje? 

- Imam. Pretpostavljam da su rasterećeniji, ne razmišljaju o nekim stvarima koje su ovdje presudne. Na primjer, o suđenju. Ne razmišljaju hoće li ih sudac pokrasti ili neće, ne razmišljaju odakle je sudac i za koga navija. Napokon, dovedeni su i dobro su plaćeni za to da igraju, a ne da se bave bilo čime. 

- Imate li dojam da su u inozemstvu igrači tjelesno bolje pripremljeni? 

- Imam i taj dojam, ali opet ne mogu objasniti kako i zašto. Kod nas, u nekim klubovima, dvostruko se više trenira od inozemnih suparnika, a oni su na utakmici dvostruko spremniji od naših igrača. Zašto? Mentalitet? Način života? To su tajne razvijenog profesionalizma! 

Nemaju svi Ćiru 

- Nemam dojam da su u Dinamu nerazvijeni profesionalni odnosi. Igrači se podređuju normama i žive za zajednički cilj. S te strane, sve funkcionira. 

- Možda je Hajduk bolji primjer! 

- Hajduk ima ekipu s kojom bi, objektivno, morao voditi s desetak bodova prednosti, a peti je. 

- Kako to objasniti? Imaju najbolje pojedince u Jugoslaviji, a - peti su! Znam da su trenirali dva puta dnevno po dva sata, pa u nedjelju nisu mogli stajati. 

Zar je to profesionalizam? Ali, to je pitanje trenera! Nemaju svi Ćiru koji će ih motivirati da s veseljem ulaze u igru! 

- Vjerojatno je neki sličan tip trenerske psihologije potreban i u inozemstvu. Teško je vjerovati da vani postoji neki logorski sistem, kruti odnosi u kojima su igrači motivirani na igru nekom hipotetskom profesionalnom prisilom. 

- Slažem se! Ako iz psiholoških razloga ne možeš dobro igrati, onda to ne možeš bez obzira na sistem u kojem igraš. Ali, kod nas postoji i činilac neprestanog mijenjanja ekipa. Želiš li u nogometu nešto postići, onda moraš pet-šest godina imati u osnovi jednaku ekipu, ekipu koja je zajednički stjecala iskustvo, i nju polako dopunjuješ s dva-tri igrača iz drugih sredina. A ovdje se stalno nešto mijenja, igrači stalno odlaze i dolaze, svi traže neki svoj mali interes, a s dvadeset i sedam godina svi bježe u inozemstvo! Tako se ne može igrati! Pogledajte starost igrača u inozemnim klubovima tridesetogodišnjaci koji godinama igraju zajedno, s golemim iskustvom, koji su zajedno igrački sazrijevali i u nogometu prošli sve. To je onda klub! A u našem prvenstvu uopće ne možemo vidjeti igrače u najboljim godinama za nogomet, jer su svi u inozemstvu. Kako mi, s našim nogometnim sistemom, možemo konkurirati takvim organiziranim klubovima? 

- Problem je, znači, u inflaciji. I male količine deviza još su dovoljan motiv da se što prije ode. 

- Ali sve teže i teže! Jedino najbolji mogu otići i dobiti onoliko koliko vrijede. 

- Koji su, po vama, razlozi dosadašnje stagnacije Dinama i kako gledate na neposrednu perspektivu kluba? 

- Razlozi su prevelike ambicije koje su, posredno, kod igrača stvorile prevelik osjećaj odgovornosti. Sada ćemo nastojati u finalu Kupa dobiti Velež. Već sada neprestano razmišljam o toj utakmici. Pobjeda bi nam značila ispunjenje svih naših ciljeva ove sezone, ali Velež je, trenutno, izuzetno kvalitetan, i rezultat je uistinu neizvjestan.

Nema komentara:

Objavi komentar